GORIBOR & TRIČKE

 

TRIČKE & GORIBOR, Močvara, 15.2.2008.

Ledena zagrebačka noć nudi koncert Trički i Goribora. Toliko dugo nisam bio vani da se više ne sjećam kako se to radi. Kako se izlazi? Sjest ću u auto. Vozačke nemam, nisam je vidio mjesecima. Vjerna Ascona vozi mene i dva uljudna Bjelovarca Šubićevom prema Vukovarskoj. Veliki red ljudi ispred Tvornice - čekaju upad na Kočani orkestar. Ajde, nek Cigo zaradi...

Dolazimo u 9 i 20, Tričke već sviraju. Garderoba u Močvari poskupila 100%, sad je dvije kune. A sindikati šute!? Pisao sam već o Tričkama, okej su oni. Malo mi se teško ufurat u tu garažnu šemu. Budimo iskreni, da mi nisu prijatelji, ne bih bio ovdje. Ali dvije stvari su mi se jako dopale. Svirali su ih poslije eponimne "Tričke-e-hej-hej". Kasnije pitam Filipa (gitara) koje su to stvari. On mi kaže da je to jedna stvar, ali ja mislim da to nije ta. Jedna od Trički isto kaže da je to neka druga stvar bila. Jebiga, ak vi ne znate, kak ću ja znat. Inače, Romano/Etui je komentirao da su Tričke najjače kad one (tri ženska vokala) pjevaju, a stvar malo pada kad muški vokal preuzme pjevanje. I think he might have a point...
U pauzi između bendova dolazim na šank i ne uspijevm dobiti cugu preko 10 minuta, bez obzira što sam stajao u prvom redu, na samom šanku. Podjednako me ignoriraju i šankerica i šanker. Možda je kriva bež košulja koju sam odjenuo baš za koncert. Izgleda da me čini neuglednim. Goribor je odsvirao skoro cijelu prvu stvar, a ja još čekam jebenu cugu. Napokon suknem tekilu (bez soli, limuna i tih sranja) i uzmem pivu za pomalo.

Goribor se spominje u kontekstu bluesa, ali vrlo malo ima veze s njim, ne slijedi prepoznatljive blues matrice. Tek je ugođaj zadimljen, bluesovit. Pjevač (koji je dečko od Jasne Zastavniković! Stop the press!) drži pljugu u ruci, pjeva bočno postavljen prema publici. I on se doima neugledno, ali na stageu ima karizmu. Više to liči na psihodelični trip-hop (no već riječ 'trip' implicira psihodeličnost, tako da je ovo valjda pleonazam). Ritam i bas idu s matrice, a podebljava ih živi bubnjar. Tu su i dvije gitare. Tekstovi se bave dosjetkama ("nije da nije, a nije ni da nije tako") i temama bitnim nama mladima u tridesetima ("Nisam narkoman, ali se drogiram... Pijem, ali mogu i da ne pijem... Volim žene, ali tek pokoju i pojebem...). To je dobra muzika, ali ja nažalost nemam živaca stajati duže od 15 minuta u dobro popunjenoj Močvari. Moram ili plesat ili sjest. Ovo nije muzika za plesat, a sjest nemam gdje, pa se vraćam do šanka. Nabavit ću cd, to je bolje.

Ozren Harlović