CHARLES GAYLE, 6.11.2002. Zagreb, Kset
+
DJECA, NO COMMENT, ANALENA, 7.11.
2002. Zagreb, Močvara
+
PRINCE ALLA,
8.11.
2002. Zagreb, Močvara

Reggae je ljubav!

E, to ja zovem bogatim i raznovrsnim koncertnim tjednom. Od free-jazza, preko popa, punk-corea i emo-corea, do emotivnog roots-reggaea sjajnog Prince Alle. Nikakav komparativni pristup ovdje, naravno, ne može funkcionirati, pa krenimo kronološkim redom.

Ovaj mjesec se u Ksetu ponovo održava Earwing No Jazz Festival, a ove godine ga je otvorio legendarni free-jazz ex-beskućnik Charles Gayle. Pošto baš i nisam na "ti" s jazzom i njegovim mitskim predstavnicima, na ovaj koncert sam se odlučio isključivo zbog preporuke Cukija, velikog krapinskog jazz znalca. Kako između deset koncerata (pošto ZbrdaZdola i Kset nikako da se dogovore oko akreditacija) odabrati par? Moraš imati frenda koji je sve to čuo, a neke od izvođača već i gledao uživo.


Ovim koncertom je, doduše, i Cuki bio poprilično razočaran. Gayle je prvo solo svirao klavir, pa tenor saksofon, pa su mu se onda pridružili još dva saksofonista i bubnjar, a kasnije i basist. Tom grupnom dijelu sam se obradovao očekujući kaotične, frenetične, isprekidane ritmove, no jedino što sam od toga dobio bio je kaos. Tako da su mi na kraju u najljepšem sjećanju ostale ti Gayleovi solo-performansi s početka koncerta, a i u to se bilo teško udubiti stojećki, uz konstantno naguravanje i glupe komentare ljudi kojima nije problem dati 35 kuna za nešto što ih uopće ne zanima. Cuki je Gayleov prateći bend prokomentirao u stilu "nisu na njegovom nivou", a ja sam se veselio nadolazećim koncertima.

Djeca, No Comment i Analena svirali su u Močvari na kvazi-promociji novog broja fanzina/časopisa DOP, koji na kraju nije stigao ni izaći do tog datuma. Pokupio sam dva starija broja tog DOPa da konačno vidim i to čudo i - tako, nije me oduševio, nije me natjerao na riganje, nisam imao pojma da Tounijeve kolumne izlaze usporedo i na ZbrdaZdola.com i u DOPu. Ništa revolucionarno, puno bliže Heroini Novoj nego Nomadu (a kvalitativna dimenzija ove konstatacije je striktno subjektivna), super što postoji.

Djeca su bend glazbenog kritičara Ante Perkovića (kladim se u što god hoćete da će u idućih 5 godina 98% recenzija njihovih koncerata i nosača zvuka počinjati ovom kombinacijom riječi) i nisu se pretjerano svidjeli opakim pankerima koji su čekali No Comment (a ni meni), a svidjeli su se djevojkama članova benda. Djeca su mješavina yu-rocka (to ste isto već negdje pročitali), Pipsa i pretenzije da budu hrvatski Smashing Pumpkins. Nisu iritantni kao jedan Oasis (u 2002.), ali mislim da se ne bih zaljubio u njih da sam 15ogodišnjak.

No Comment su se okupili nakon par godina i još uvijek zvuče isto. Da nemaju one punkerske dijelove skoro u svakoj pjesmi (u tim trenucima stvarno zvuče kao zagorski demo punk bend u garaži), bili bi mi puno draži. I nemam pojma zašto ljudi kad pišu o njima uz Fugazi spominju Pixiese. Zbog basa? Svašta.


Analena je super, a ako vam se ne sviđa gnjevni (ni ja ne kužim odakle toliko gnjeva) emo-core, morate voljeti njihovo zajedništvo, predanost glazbi i energiju kojom zrače. Što je najljepše, izgleda da stvarno postaju cijenjeni (!) u tim nekim evropskim underground krugovima. I sto posto nikad neće potpisati za neki major-label!


Prince Alla
je jamajkanski roots-reggae-dub-pop veteran, a koncert kojeg je otpjevao uz matrice koje je puštao njegov Čiko / Robin / kompanjon, Švicarac Asher Selector, bio je šećer na kraju tjedna. Jedno nadrealno, duhovno, plesno i krasno iskustvo. Prince Alla je toliko pun pozitivne energije da sam po prvi put u ova tri dana otišao u prve redove i ispustio par spontanih, oduševljenih vriskova. Nakon nekih lijepih pjesama, ali i Allinih monologa između pjesama, koji su toliko jednostavni, iskreni, pozitivni i jasni da je to za ne vjerovati.

Sve je mirišalo na super provod već kad je Asher Selector započeo svoj prvi set s prastarim reggae klasicima koji svi zvuče kao rani Marley snimljen u kokošinjcu (sjajan period za reggae, sjajne godine za jamajkanske kokoši), a najbolje je postalo kad je Prince Alla prvi put sišao sa stejdža i otišao negdje uživati u slatkom ganja-dimu. Asher je nastavio puštati sjajnu glazbu, većina ljudi (luzeri!) se pokupila doma, a ostala je samo prava raja (dobro, i oni kojima se još nije dalo van na zimu). Prince Alla se vraća na stejdž ponovo pun energije (siguran sam da nije progutao ekstazi), a ja nastavljam plesati i topiti se u ultra-pozitivnoj vibri koju su sa stejdža potencirali Alla & Asher. Reggae je ljubav.

mhabijanec@hotmail.com