FONOGRAF + GALAX 54

9.1.2003., Zagreb, Močvara



Rogo i ja smo s njegova dva auta prošli sve i svašta, stigli na brda i brda koncerata, u mala zagorska rokenroul sela i sve zagrebačke alternativne i kvazi-alternativne klubove. U četvrtak nismo krenuli zajedno iz Krapine (ovaj put su mu u autu društvo pravili Cuki i Žac), nego smo se našli u mom zagrebačkom stanu na porciji sinsemille i studentskih sokova u tetrapaku, pa smo se prošetali do Močvare. Snijeg je pomahnitalo padao, Rogo je na putu za Zagreb doživio prvu malu saobraćajku, hlače su nam već kod NSBa bile mokre do iznad koljena i jedva smo se uspjeli pješke probiti do Močvare. A kad smo ušli, što bi drugo čovjek rekao nego - Zagrepčani su u kurcu, a mi smo zakon! Na koncert je, naime, došlo svega par tuceta ljudi, od kojih je većina ionako ušla besplatno, pošto radi u ili prijateljuje sa Močvarom. Jebeš takvu metropolu.

Galax 54 je počeo post-rockično (da čovjek ne zna, pomislio bi da se upucavaju Fonografu), nastavio s bajkama s prvog albuma, a završio s par groovy, skoro da bih rekao veselica, koje su na kraju krajeva spasile večer. Ja sam razmišljao o albumima Pixiesa koji su trajali točno onoliko koliko je Rogosu trebalo da u njegovom legendarnom bijelom fićeku stignemo iz Krapine u Bedekovčinu, na tradicionalni rok-spektakl Live In Bedex. Pa sam se sjetio onog koncerta Ramba Amadeusa u Tvornici, nakon kojeg smo zapalili joint u autu i krenuli doma, a onda smo se uspaničili jer smo vidjeli policajce nasred autoputa. Nisu bili policajci, nego dva gola bed blu boja s ogromnim transparentom. Ili kad smo jednu noć išli na feštu koju su krapinski hašomani organizirali na Strahinjčici, legendarnom brdu na koje se prvog maja popne cijeli grad, pa je varburg najednom stao usred neke šume. Rogo je bio potpuno cool, čak mi je pokušao približiti neke procese koji se događaju u mašini automobila. Ja sam i dan danas sasvim dezorijentiran u prostoru i ne namjeravam ići polagati vozački. Ionako ne bih izdržao da ne popijem par pivi, a Rogo je, vidite, najsasvjesniji i najsigurniji vozač na svijetu i ne pristaje ni na malu pivu dok vozi. Čak se jednom super zajebavao s murjacima; na svoj način, naravno - zaustavili su ga s onako crvenim očima, on im je dao vozačku, a kad su ga zamolili da izađe i pristupi alko-testu još je, kao fol, fulao kvaku, zateturao, skoro pao, ispričao se fuflajući, a onda napuhao 0.00, digao nos, uzeo vozačku i ponosno se odvezao doma u Švaljkovec.

Post-rock je oduvijek bio dosadan, a sad je konačno i out (nisu rekli u Briljanteenu, ali znam). Fonograf mi se stvarno dopao na kazeti koju mi je prije godinu dana snimila Oksana Haider-Gall, ali na ovom koncertu su, premda je prvih par taktova svake pjesme zvučalo zanimljivo i obećavajuće (u narednih pet minuta svake pjesme nije se događalo ništa osim kenjanja s efektima), bili dozlaboga dosadni. Cuki je na sve to rekao da ako su Acid Mothers Temple (njih se sjetio jer smo zajedno bili na njihovom koncertu u Ksetu i svima su nam bili super) heroin, onda su Galax 54 (koje ću i dalje slušati doma, ali na koncerte mislim da tako skoro neću ići) Ronhill lights, a Fonograf (post-rock je smeće) plavi Ronhill. Onda sam se nekako sjetio najboljeg prošlogodišnjeg koncerta, Damo Suzukija i onog trenutka kad se dotični spustio sa stejdža da bi se rukovao s nama, hipnotiziranim manijacima. I Rogo i Cuki su bili tamo. Nekad moraš otići na dosadan koncert da bi mogao biti toliko nadrealno oduševljen jednim sjajnim. I obrnuto. Ovaj put se stvari nekako nisu poklopile, ali nema veze. Svaki koncert na kojem sam bio s Rogosom prštao je od pozitivne energije i zaljubljenosti u glazbu, bez obzira kakav bio bend na stejdžu. Tako da znam da me u životu čeka još puno sretnih trenutaka kojima se radujem kao što se radujem proljetnom suncu. Ja sam sretan čovjek, a glazba je najljepša stvar u mom životu.

mhabijanec@hotmail.com