EXIT, Novi Sad,
5.-13.7.2002.

Povratak u budućnost



Hm, sad bi ja to sve trebao prepričati, a da ne spominjem "naše" i "njihove", evidentne razlike koje mi je neugodno navoditi. To je zapravo EXIT treći po redu, nulti se održavao bez nekih većih imena, kao skromna najava onoga što slijedi. Prošlogodišnji je bio okej, pozitivno prihvaćen kao povratak stranaca u Srbiju, nakon Svih Onih Godina. Želja organizatora je pokazati svijetu da su u stanju organizirati prilično velik festival, da su u stanju oprati prilično velike novce (priča se o nekih 250.000 EURa, ali mi to zvuči nekako skromno), a priču o svemu, s nekom političkom potkom, ostavljam drugima. Meni je bilo dobro. Ma, da mi Đapić dovede onakvu ekipu u Grad, bilo bi mi svejedno…
Zato ću početi priču, bez glupog tereta objašnjavanja, pravdanja, uočavanja, blablabla.

Odlazak u Novi Sad je moguć vrlo jeftinim autobusom, prilično jeftinom taxi-varijantom (60 kn!) ili osobnim automobilom. Mi smo se odlučili za prvu, i tu smo pogriješili. Zbog carinskih formalnosti izgubili smo skoro sat vremena i prilično živaca: pa neću o tome. Što se tiče smještaja, postojala je mogućnost ultrajeftinog kampiranja, prilično skupog iznajmljivanja soba/apartmana ili uvaljivanja kod znanaca. Mi smo se odlučili za treću varijantu i odlično se proveli, sve skupa me podsjećalo na nikad zaboravljene serije TVBG iz 80-ih, ali neću ni o tome. Jedino ću priznati da sam se naježio pri ponovnom susretu u trgovinama živežnim namirnicama, da jednostavno nisam odolio a da ne kupim mlijeko u onoj foliji, ili odvratnu Kolynos zubnu pastu, prekrasne čokoladne Soko-štark bananice, da ne nabrajam sad. Mogao bi posebnu priču o hrani, koliko je to super kad imaš na svakom ćošku mogućnost omastiti brk, bio ti slatkaroš ili mesaroš. Neeeeću, nego se još na korak približavam pravom početku.

Tehnički je to prilično dobro organiziran festival, pojačano je sa 120.000 vata, rasvjeta je primjerena, sanitarni čvorovi odlični, a i Petrovaradinska tvrđava je odličan ambijent. Ulaznice su vrlo jeftine (nas je komplet za sve dane koštao nekih 40-ak DEM, a po danu je koštalo 60-ak kuna) i vjerujem da se taj potez isplatio. Naime, svaki dan je bilo nekih 80-90.000 ljudi i svi su nešto jeli&pili, vanpansionski gledano pun pogodak, kažu da su ti prodavači svaki sat "u džakovima odnosili lovu". Ako netko iz bilo koje agencije koja se naziva turističkom, slučajno čita ovo, stojim na raspolaganju za dodatne informacije, špijunskog tipa. A ja nastavljam u revijskom tonu…

Sve se odvijalo na 5 pozornica: Main Stage (na kojem su se odigravali najsjajniji trenuci Festivala, kako je već red&običaj, pred gotovo uvijek 40-50.000 vrlo raspoloženih duša), Main DJ Stage (gdje su u fantastičnom ambijentu odlični DiDžeji ludovali do ranih jutarnjih sati, zajedno sa hipnotisanom gomilom), Guarana Reggae Stage (kako naziv kaže, jedna livada, nekoliko panjeva, tisuće cool lica, koje zastanu na odličnoj međupostaji kako bi okrijepili dušu, tijelo&pluća), Coca Cola Rock Stage (mjesto gdje su mahom ex-Yu rockeri svirali pred 10-15.000 duša, željnih nostalgičnog provoda uz vino&gitare), Progressive DJ Stage (mjesto koje su uglavnom posjećivali najnabrijaniji posjetitelji, željni tvrđeg zvuka), a bila je tamo i pozornica na kojoj su se odigravale kazališne predstave, a na nekoliko mjesta su bile projekcije odličnih filmova. Pa ti sad vidi gdje ćeš. Program je koncipiran prilično logično i prosječan konzument je mogao bez puno muke provesti cijelo veče bez da pizdi što je nešto propustio: najveća ludnica je bila vikendom, kada je promet bio prilično otežan.

Festival je službeno proglasio otvorenim Aleksandar Đorđević, legendarni košarkaš, a svaki dan su bile nekakve tribine na kojima su sudjelovale osobe iz javnog života, ali meni je to bilo šteta ići gledat pogotovo nakon što smo se ipak odlučili, na nagovor domaćina, pogledati tribinu na kojoj stol dijeli sa Rambom i ministar financija (inače roker, ima grupu Monetarni udar, a sviraju "Novac u rukama", recimo) ali koji se nije pojavio i mi smo razočarani napustili prostoriju.


A sve je počelo u petak (05.07.), programski dan zamišljen kao zagrijavanje, a čast da otvore pripala je Darkwood Dubu. Odličan nastup, možda malo zakinuti prčkanjem oko zvuka, ali promoviran je sjajan novi album i meni osobno je jako drago što sam ih gledao, nakon nekoliko propuštenih ZG koncerata. Nakon njih, gledali smo Smoke City, razvikane nadolazeće zvijezde iz Engleske, a koji su bili prilično dosadni, plus što ono desetminutno, balaševićevski neduhovito predstavljanje članova benda stvarno ne obećava naročito. Jedina isprika je što originalna pjevačica nije bila, pa ajde, možda to s njom stvarno zvuči dobro.

Na Main DJ Stageu se nagomilalo znatiželjnika/ca željnih dobrog housea, a razvikani David Morales to nije uspio pružiti, za razliku od Marshalla Jeffersona, koji je to puno bolje učinio i raja je krenula da se pali i žari. Povratak na Main Stage i Anastasiu nije urodio plodom, iako su oni odličan bend, iako su Makedonci okupirali Novi Sad i ja sam iskreno obožavao Mizar, ali je to bilo prilično teško slušati u 4 ujutro, nakon svega, tako da smo shrvani napustili poprište. Ali jakojako zadovoljni.

Sutradan nakon veselog popodnevnog upoznavanja sa cijenama i svim blagodatima koje donosi "jaka kuna", eto nas opet na Djavi, radoznali da vidimo kako će to sve funkcionirati, ipak je vikend.


Propuštamo Partibrejkerse zbog LET 3, koje poprilično vole i koji su svojim egzibicijama zadovoljili 10-ak tisuća oznojenih, solidno su oni to odsvirali. I onda brzo na Ramboa. Ali, ne možeš ti ići toliko brzo koliko bi htio: zbog subotnje gužve, put koji inače prevalimo za 15-ak minuta, sada smo za skoro triput sporije vrijeme, i kad smo već mislili da smo zakasnili, začulo se ono "dobrovečenovisade, auuu koliko vas je". Rambo nikad nije svirao pred 80-ak tisuća ljudi i odsvirao je fantastičan koncert, za razliku od ZG i SLO predstava, svirao je cijele pjesme, odsvirao i neke nove, a zajebancija koja se događala je teško opisiva. Na svoj način, očešao se o sva bitna mjesta i izveo štos sa video-kamerom koji mi je i nakon desetak prepričavanja smiješan: prvo je snimio sebe, kao, za unuke, kad bude djed da ima pokazat kakav im je djed bio faca, a onda okrenuo kameru na razularenih 80.000 sa komentarom: "A ovi mene gledaju"; da bi neko počeo skandirati "unuci!unuci!" što smo svi oduševljeno prihvatili na ogromno Rambovo zadovoljstvo. Koncert je potrajao prekrasnih 2 sata, nakon čega je Rundek ležerno nastavio, a i njega prilično vole, te su ga u medijima najavljivali kao veliku zvijezdu. Koncert je bio standardno haustorski, mada je bilo okej. Zna stari ubost… Pogledali smo Darrena Emersona i njegove techno čarolije ali Osječanke&umor čine da odemo na Reggae Stage, gdje smo u chill-out fazonu dočekali jutro.

Nedjelja je bila prilično oblačna što smo iskoristili za vraćanje dostojanstva nogama, leđima i REM fazi. Odlazak na festival u noći kada nestrpljivo iščekujemo Banco De Gaia (popularno znan kao "Braanko") i Transglobal Underground. Već prilagođen bioritam i omiljena prodajna mjesta sa vrlo komunikativnim prodavačima, skraćuju vrijeme i set koji je osmislio Banco De Gaia učvršćuje moje uvjeravanje da je tip okej i da neeeeće biti dosadan, bio je to stvarno uzbudljiv i zanimljiv nastup, nakon kojeg kreću Transglobal Underground. Ilko Čulić već godinama pokušava opisati energiju koju isporučuju oni&njima slični etno orijentirani elektroničari, a ovi spadaju u sam vrh, na opće oduševljenje. Rasturačina mjerljiva sa onom ASDF plus tako dobri svirači, impresivno… Slijede Zion Train i šteta što Igor B. nije bio tu, sigurno bi mu se svidjelo. Za moj ukus ipak malo prepsihodelično i jeb'o ih onaj dub efekat, da ih jeb'o! Namjerno propuštamo Psihomodo i Love Hunters, i završavamo opet na Main DJ Stageu gdje nam Eric Morillo cijedi zadnje atome energije, ostavljajući nas nasmiješene i zadovoljne, ipak. To je šteta, program je prepun zanimljivih i visokooktanskih brijača, tijelo nesviklo na višesatno đuskanje vrlo brzo priznaje poraz. Ali trud je nagrađen, višestruko.

Ponedjeljak je dan za kupovinu stripova, knjiga i odlazak na Djavu je u znaku spektakla koji je nazvan KAOS Night, a o kojem su svi pričali bajke. Pogledali smo i Bareta, eto zato što je to prvi-put-nakon-rata, a koncert je bio standardno dosadan i prepun preobraćeničkih obraćanja. Ne bih htio da me se krivo shvati, meni je Bare okej, ali ono je, mislim, stvarno… Uglavnom, taj KAOS je spektakl u kojem sudjeluje 6 ljudi, a koji se izmjenjuju za mix pultom, stvarajući nabrijanu breakbeat/jungle/drum'n'bass podlogu dvojici rappera u kojoj oni 6 sati bez prestanka melju o koječemu. Pokušajte zamisliti da je Chuck D. sreo nekog Roni Sizea ili, štajaznam, Photeka umjesto Terminatora X. Ma, teško je opisati, ali meni je uvijek falio vokal na tim drum'n'bass podlogama i KAOS je mjerljiv sa mojim oduševljenjem sa prvog koncerta Iggy Popa ili Motorheada. Čista energija, u glavu, nakon pola sata tražiš za malo pauze, koju oni nemilosrdno ne priušćuju i što dalje, sve je nabrijanije. Endisi end endiđi ar in da haus, tumtatatatumta, aarrrghhh!!!! Kakva zabava! Uglavnom, cijelo veče mi smo oduševljeno pratili njihove bpm ludorije i vrijeme je proletilo dok si rek'o KAOS. Ako vam se ikada-igdje-ikako pruži prilika, pogledajte kako oni to rade, sigurno nećete zažaliti. Kao ni oduševljenih 60.000 najnabrijanijih lav-perejd-je-sranje duša.

Novi dan donosi nešto mirnije, ali opet zanimljive bendove. Hm, mirnije: Eyesburn sigurno nisu bend za easy listening, ali nisu ni toliko dobri koliko su mi domaćini pričali. Kada su u crossover fazonu, okej, isto vrijedi i za rege stvari, ali kada nešto muljaju, kombiniraju, e, onda postaje dosadno. Propuštamo Cubismo, a gledamo Evu Braun, "Beatlese iz Bečeja", koji znaju kako napraviti finu pop-pjesmu, kao nikad prežaljeni Oružjem Protivu Otmičara, i meni je bilo fino: to je prava teenage muzika, nimalo ljigava i vrlo korektna. Što ne vrijedi za Veliki Prezir, koji su vrlo pretenciozno pokušali prepisati odlične gitarske bendove iz Amerike sa kraja 80-ih i ne znam točno gdje, ali negdje su nešto zaboravili, postanu vrlo brzo dosadni, a to je znak da se vratimo na Tony Allena, najavljenog kao najboljeg bubnjara na svijetu. Hm, ajde, Crnac je, Nigerija, Fela Kuti, sve to je fino, ali ono što su oni svirali postalo je prilično naporno, pogotovo kad su hibrid nazvan afro-hop počeli forsirati, e, to je prelilo čašu. Stvar je mogao spasiti LTJ Bukem, a što mu je i pošlo za rukom, mada njegov set nema ono željeno ubrzanje i nakon nekog vremena, umoran pogled rekao je da je vrijeme da se krene.


Pogled na program za srijedu bi rekao: a-ha! malo gitare... Za zagrijavanje Obojeni Program. U publici bubnjarka/sestra/majka Bilja i Bebec sa video kamerom i djetetom, ne baš prepun prostor i odličan koncert. Na dobrom razglasu njihove novoaranžirane pjesme dobivaju novu energiju i opet sam uživao. Da, a prije njih su bili solidni Speed Limit, future jazz ili kako već orijentirana grupa iz Beograda. Poslije Obojenih slijede 2 eksperimentatora, koji su sa svojim zahtjevnim setom možda rastjerali publiku, ali meni je to bilo prilično zanimljivo, mada ne vjerujem da bih ikad platio ulaznicu za njihov solo koncert. Da, zovu se Crazy i Englezi su. Poslije njih slijede Telepopmusik, simpatični Francuzi koje ste mogli vidjeti i na MTV a uživo su solidni, ima tu ponešto za svakoga. Na Rock stageu su bili Vrooom, vrlo zanimljiv i duhovit bend. Hm, kako još opisati to što oni rade, ne znam, isto ima tu svega, za ples. Čut će se za njih još, vjerujem da će ih pozvat u Močvaru kad se zasite Sile. Svaki prolazak pored rege stejdža bio je sporiji samo zbog informacije da je i Rambo zasvirao, ali nismo imali sreće. Čuli smo da je malo svirao sve dok nije u publici spazio nekog prijatelja s kojim je onda otišao pit.


A u četvrtak ludnica. Veče nabrijanih azijskih ritmova. Fun-da-mental i
Asian Dub Foundation. Ako još niste čuli za njih, ne vrijedi mi trud i postojeći fond riječi materinjeg jezika. Mislim da bi se i Jasmina i gdin Ladan namučili, a nema potrebe. To su dva fantastična lajv ekta, čiji gruv se može rezati nožem, i vajb koji je bio u zraku produžio je život svim prisutnima za barem godinu dana. Prije njih spomena vrijedan je Lajko Felix, čija violina pripada Svemiru. Šteta što Miki U. nije bio u blizini, sigurno bi se pošteno oznojio, kako je red&običaj…

E, i time prestaje zabava, povratak se priiiimakao, žao nam je, propustili smo jamajkanske genijalce Horace Andyja i Jimmy Clarkea. Vjerujem da bi Viktor V. zažalio što se ne može priključiti proključaloj Jah-gomili, a zapravo mi je najviše žao Nas Dvoje, koji smo prilično iscrpljeni došli kući. Da, ne znam još, preostale dane trebali su svirati Idijoti, Atheist Rap, Roni Size, Impact, ma ne znam više…Kao poseban trofej ponosno nosim majicu sa likom Gusztava, nikad prežaljenog crtića koji već godinama tražim i molim (zapravo, preklinjem) ovim putem sve koji imaju koju video-kopiju da mi se jave, dogovorićemo se dalje. Hrpa cedeja i stripova poslužit će za prekraćivanje dosadnog kolovoza, a onda ćemo smislit nešto novo. Ovaj izlet obilježen je kolopletom emocija, od nostalgičarskog povratka u 80-te, pa do vatrene inicijacije u breakbeat podzemlje, sve je bilo zanimljivo. Posebna zahvala ide Domaćinu.

I, sad bi mi dobro došao efektan zaključak, ali ga jednostavno nema. Vidjet ćemo nagodinu koliko će se programski osvježiti EXIT03 (ovaj nije bio bitno drukčiji od prošlogodišnjeg, što bi bila i mala zamjerka), koliko će elektro-igre uzeti maha i gdje će nas odvesti naši životi… U svakom slučaju je jako pohvalno što se u susjedstvu događa zanimljiv festival, i nemojte previše kalkulirati, počnite obilazite susjedne zemlje, ovi naši organizatori se ne trude baš i šteta je da vam ljeto prođe samo tako

touni