THE ORANGE STRIPS
18.11. 2003. Zagreb, Melin

DUB SYNDICATE
19.11. 003. Zagreb, SKUC Pauk


Nakon što je divni, novi, sasvim uljuđeni i seksualno neodoljivi HDZ dobio mandata skoro kao u vrijeme omiljenog oca nacije i njegovog super best frienda Gojka, a Hrvatski Sabor zauvijek ostao bez svih naših najvećih političko-šizofreničnih klaunova (vidi pod: Budiša, Dražen; Ćesić, Ljubo - Rojs; Canjuga, Zlatko...), svijet se nastavio okretati, moji prijatelji su se nastavili opijati, drogirati i uživati u glazbi, filmovima, knjigama i seksu, a ja sam stavio slušalice na uši i poraženo se prepustio mislima o svemu zbog čega mi ne može biti svejedno tko je na vlasti u ovoj Vukojebini Donjoj od države. Ljudi s kojima provodim svoje slobodno vrijeme su uglavnom studenti, glazbenici, novinari, pisci, glumci, redatelji, montažeri i majstori za cijevi svih oblika i veličina - kakve veze ima tko sjedi u ministarskim foteljama dok mi radimo ono što volimo i želimo. E kurac krasan je baš tako!

Jer ako je svima svejedno, kolege iz Vlade, mogli bismo (uz sniženje PDVa s 22 na 21 i pol posto što će rascvjetati gospodarstvo i - da, priznajemo da tako epohalna ideja nije sasvim originalno naša neg je to kombinacija irskog, kanadskog i tunguzijskog modela) konačno ukinuti civilno služenje vojnog roka i poslati hrvatske mladiće u prrravu vojsku, zabraniti već jednom legalnu distribuciju onog jugo-komunističko-Soroševskog smeća od Ferala, pružiti javnu i nepodjeljenu podršku našim dečkima koji uredno obrijanih glava svakodnevno brane naše gradove i sela od cigana, četnika, pederčina i takozvanih anarho-liberala obučenih u smrdljive dronjke, a koji u sve što propovijeda Internet i "Mtv" srljaju kao guske u maglu, štobionorekonaš Stjepan Radić. Policiji, našim dečkima u plavom što ruku u vatru za Hrvatsku daju ako treba i baš mora, nužno je potrebno dati više ovlasti, jer živimo u svijetu u kojem mlade generacije sve ubrzanije ostaju bez moralnih vrednota i osjećaja za nacionalni ponos. Pogledajte samo nacijonalnu televiziju, kolege ministri - dajte prostora profesionalnosti Obrada Kosovca, pa nećemo imati djecu na ekstaziju; Hrvati žele istinu! Na HTVu bi trebalo biti barem pet puta više Branka Uvodića, jer on je jedan od malobrojnih sa osjećajem za hrvatsku tradiciju tamburice i alkohola u potocima - alkohola koji nije hrvatski droga-problem broj jedan, nou vej. Hrvatski droga-problem broj jedan je klinac s džointom u parku. Represija, drugovi! U parkiću sve počinje, a za par godina imaš sto tisuća novih ovisnika o heroinu!

A i tog Habijanca ćemo uskoro u zatvor strpat jer uvijek nešto sere protiv svega što je srcu hrvatskom sveto, a već se dvaput izvukao bez kaznenog dosjea. E da nam je država u kojoj će policajci u jednoj noći i uhapsit i pretuć i presudit. Šta će hašoman znat, on ima u glavi svijetove koje si zdrav čovjek u glavi zamislit ijonako nemere. Strahota, al ne pomaže tu lijepa riječ. E, pa, Habijanec, sad si nam dolijao, lijo hrvatomrzilačka! Još je bilo dobro dok si bijo u srednjoj školi, imali smo svog čovjeka na mjestu ravnatelja, on naredi da ne smiješ bit glavni urednik školskog lista i gotovo! Rješen problem. Al otkad si na faksu, raspištoljijo si se, bogati! Imaš ilegalnu izdavačku kuću! Pišeš neka sranja po Internetu! Družiš se s propalicama kakav si i sam! Protestiraš protiv rata protiv terorizma! Ti si terorist!

Ako još niste shvatili, ovaj zamarajuće ironičan tekst označava moj jednokratni štrajk povodom rezultata izbora. Lako je biti Zoran Vukman, teže je biti psihički zdrav u zatucanoj državi.

19.11. sve je izgledalo super. Pršo je opet zabio gol, probali smo Q pakovanje one naše grozne pive koja ne zaslužuje reklamu, Dub Syndicate su svirali u Pauku. Osjećao sam se sasvim okej, pa i uz jesensku melankoliju. Dub Syndicate su se fino uklopili u taj osjećaj, jer ovaj put nije bilo nikakvog napadnog pjevača (OVDJE ĆE DARKO BIT IDEALAN UREDNIK I PONUDITI VAM LINK NA TOUNIJEVU RECENZIJU DUB SYNDICATE KONCERTA U MOČVARI 2001.) - samo bubanj moćnog Stylea Scotta, bas, gitara i dvojica na klavijaturama i dub zvucima. Dosadnjikavost, ugoda, tko bih ga znao. Meni bilo fino. Falilo mi možda onih malih slatkih instrumentića tipa melodika ili ksilofon, čega su imali poprilično na "Fear Of A Green Planet", jednom njihovom okej albumu iz 1998. Style Scott i dalje priča o svojoj ideji o Pink Floyd dubu, ali ne znam zašto. Ne znam ni čemu one video-bedastoće na platnu iza stejdža, s klincima koji puše travu i onda još puše travu i to je sve što rade. Oh, kako subverzivno. Zamisli, travu pušu. Dakle, fini, ugodni, melankolični, psihodelični dub. Malo premalo ljudi - jedva jedvice smo ih dozvali na bis, onako malobrojni i melankolični. A i sam Style (DARKO ĆE SAD OPET BIT IDEALAN UREDNIK I PONUDITI VAM LINK NA TOUNIJEV INTERVJU S ISTIM) je rekao da mu je u Močvari bilo bolje.

Dan prije sam pokušao gledati riječko-istarske Orange Stripse u onoj alternativnoj verziji nekog mediokritetskog birca za glupe šminkere zvanoj Melin, ali bila je grozna gužva kod improviziranog stejdža, pa smo se pomaknuli u onaj dio Melina koji izgleda kao ad-hoc balon-birtija u nekom selu za vrijeme Dana Piva. Oli i ja smo slušali njihov zadnji demo, Nice To See You Smile, pa smo znali pjesme i nije nam se dalo gurati. Orange Stripsi (POTRAŽITE IH NA GOOGLEU ILI MOŽDA OVAJ SAJT IMA IDEALNOG UREDNIKA KOJI ĆE VAM PONUDITI LINK NA NJIHOVE INTERNET STRANICE?) i uživo zvuče kao početničko zanatska mješavina REMa, Smashing Pumpkinsa i brit-popa, ali imaju oni tu i tamo lijepih melodija i stihova, šta jes jes. Naked, predzadnja stvar sa spomenutog demo cedea, je prava ljepotica, ma hit! Jedino, Valdet, obuzdaj vokal. Ako nemaš vokal Billya Corgana, ne možeš svoj vokal toliko izobličiti da liči na njegov, a da to sve skupa ne zvuči pozerski i smiješno. Dakle, manje grimasa, više tebe. To ti još treba da bend svatko tko ga čuje uzme za jaaako ozbiljno. Ambicija, vidim, ne fali.

A onda je došao 23., nedjelja, nogomet, gemišti, izbori. Bio sam u vlaku kad su objavili prve privremene, nepotpune, ali dovoljno realne rezultate izbora. Robi me nazvao da mi prenese par najbitnijih zastrašujućih detalja. Da, Robi, sad ćemo opet malo više uživati u Feralu. I umirati od smijeha gledajući HDZove kadrove u ministarstvima policije i kulture. I nadam se nešto manje nego u devedesetima, gubiti živce, optimizam i pozitivnu energiju. Jer ja ne želim da mi je bitno tko je na vlasti. Pustite me na miru, da pišem i pušim što hoću, da protestiram i podržavam što hoću. Dajte da mi je svejedno tko vlada. Do we have ourselves a deal?

mhabijanec@hotmail.com