DARKWOOD DUB
17.4.2003., Zagreb, Močvara

+ 4. ANTIRATNI ROĐENDAN

16.4.2003., Zagreb, Močvara

Istina je da sam u svojim koncertnim recenzijama u zadnje vrijeme pomalo zanemarivao Močvaru. Jebiga, jednom sam, poput svakog pravog kvazi-novinara, morao otkriti čari besplatnih upada (to se u našem kvazi-novinarskom žargonu kaže "akreditacija") i u druge zagrebačke klubove s dobrim programima. Tu, naravno, prvenstveno mislim na Kset koji me do početka moje karijere koncertnog kvazi-gonzo-reportera nevjerojatno frustrirao stalnim sjajnim programom kojeg si moj novčanik jednostavno ne može priuštiti. No, u zadnje vrijeme je i sama Močvara malo posustala, te se zbog financijskih poteškoća primjerice vikendima odlučila prilagoditi ukusu mladih pankera, nostalgičnih '80s mračnjaka, black-doom-smrt-metal čudaka i pijanih srednjoškolaca koji troše teško zarađenu lovu njihovih roditelja da bi oni mogli popiti svojih šest pivi uz Nirvanu i Tool na grunge partyima. Ne znam što bih trebao misliti o cijelom tom Močvarinom planu, jer bez isplativih vikenda nema niti kvalitetnih večeri radnim danom niti budućnosti za Močvaru uopće, ali da sam sretan zbog svega toga - nisam. Bilo je tu u zadnje vrijeme i par anti-ratnih koncertnih prosvjeda, a par puta sam se sjajno zabavio i u simpatičnoj rupi zvanoj Attack.

Prošli tjedan sam svo to zanemarivanje Močvare itekako nadoknadio. Utorak, srijedu, četvrtak i petak u Močvari neki vjerojatno ne bi ni preživjeli, a ja vam, eto, nakon par dana uskršnjih prežderavanja pišem i osvrt na taj močvarni tjedan. Divan sam, znam. Divan i iscrpljen. I sad mi opet treba novi odmor od Močvare.

U utorak je moj alter-ego DJ Proljeće još jednom puštao pop glazbu na Offside slušaoni i to je još bilo opušteno i opuštajuće. Već u srijedu počeo je kaos - Močvara je slavila četvrti rođendan. Javnih želja, čestitaka i pozdrava ću se suzdržati. Ne znam kad je koncert na kraju počeo, valjda oko 4 ili 5. Ja sam došao oko 6, propustio Babiese i shrvan tom činjenicom priklonio se staroj narodnoj mudrosti "Kud većina mladih, tud i vaš kvazi-gonzo-novinar". A većinu mladih je bolio krasan kurac za milijun bendova koji su ovaj put svirali svega po petnaestak minuta na improviziranom stejdžu u dvorištu kluba, pa su u grupicama od dvoje do par tuceta ljudi sjedili na nasipu, pili, drogirali se, ćaskali i upucavali se jedni drugima. Sasvim lijep prizor, bez sarkazma.

Uspio sam čuti nešto Analene, Motusa i Šumskih, a osjećao bih grižnju savjesti da iz prvih redova nisam pogledao barem jedan bend. Odlučio sam se za najneozbiljniji bend od svih, Zvonko & Gradski Ured Za Kulturu (bez obzira što sam ih gledao tjedan prije na solo-koncertu) i bio nagrađen jebačkom posvetom na početku onog njihovog imaginarnog evergrina. Nakon toga sam sreo jednog od šefova s posla i kad sam vidio koliko je tek on pijan, naredio sam Marinu da ode kupiti puno jeftine cuge negdje na benzinsku. Nakon što smo pomješali zavidne količine raznih alkoholnih i energetskih pića, bili smo toliko sretni što smo ostali živi (čitali smo u novinama da mladi od tog umiru na partyima, a da se uz to uopće ne drogiraju ekstazijima) da smo se odlučili prošetati prostorijama kluba čak i za vrijeme Zlostavljanja (citat iz Močvarinog programa: "metal masakr by DJ Zlo"). Predomislili smo se i zaželjeli da smo mrtvi.

DJ Seljo je za razliku od DJ Zla puštao hitove. Helou Afrika tel mi hau jur duing, Informer, Van Halen i slično. Bilo je prekasno za ironijske odmake, pa sam otišao doma nadajući se kako ću se probuditi svjež, odmoran i bez mamurluka. Kako ljudi znaju biti naivni. Sutradan navečer po prvi put sam u jednom zagrebačkom klubu naručio sok.


No, nakon toga sam morao popiti i par pivi, jer Darkwood Dub je i dalje sjajan koncertni bend kojeg je naprosto šteta gledati bez volje za skakanjem. Odgodio sam mamurluk za petak, a Rogo je imao i situaciju. Neke stvari se stvarno podrazumijevaju. Koncert je bio sjajan, a moram priznati i da nisam očekivao toliko starih hitova. Očito im još uvijek nisu dosadili ili jednostavno žele dobru atmosferu koju definitivno ne bi mogli postići sviranjem instrumentalnih, ambijentalnijih stvarčica kojih je na albumima sve više.

Darkwood Dub je u Hrvatskoj pop-bend (ne znam kakav status imaju u državi za koju više nisam siguran kako se zove) i ne znam koji bi dobri hrvatski bendovi moglo toliko raspjevati i rasplesati prepunu Močvaru. Hrvati znaju sve tekstove. Hrvatice obožavaju pjevača Vuču. I Hrvati i Hrvatice se guraju u prve redove, bez obzira što nakon koncerta iz odjeće iscijede litru znoja. Imam osjećaj kako Darkwood Dub inteligentnijim mladim Hrvatima znače ono što su sadašnjim 40-somethinzima jednom značili Haustor i to mi se skroz sviđa. Da su češće tu, možda bi euforija malo i splasnula, ali u svakom slučaju, ljubav između Darkwood Duba i Hrvatske (na koncertu na Visu prošlo ljeto publika je pjevača navodno nosila na rukama. Mislim, ja tako nešto u životu nisam vidio uživo) je jako zanimljiv fenomen (ili nam možda još uvijek samo fali takvih eklektičnih bendova s pametnim tekstovima na jeziku kojeg razumijemo?) čiju obradu bih prepustio boljim teoretičarima od mene. Ja volim čuti, plesati, primijetiti i uživati. Analizirati baš i ne. Evo primjera mog načina opisivanja: Zapremina Tela i Nedaleko Odavde jedan je od najmoćnijih parova pjesama koje sam čuo uživo jednu za drugom.

U petak sam opet malo puštao muziku, ovaj put isključivo Smashing Pumpkins i Zwan, a onda sam subotu konačno dočekao negdje drugdje. Beskrajni dan se konačno pretvorio u beskrajnu slobodu, a ovo je najgluplja završna rečenica koju sam ikad napisao.

habijanec@hotmail.com

DARKWOOD DUB 2002. U MOČVARI