DARKWOOD DUB

6.6.2002., Zagreb, Močvara


Kao prvo, Darkwood Dub je uz Obojeni Program trenutno najbolji bend s ovih prostora. Uživo ni jedan ni drugi bend ne zvuči ništa lošije nego na albumima; naprotiv. Darkwood Dub (o Obojenom Programu nekom drugom prilikom, odnosno na nekom drugom mjestu ovdje, ako se ne varam) iza sebe ima nevjerojatne albume, a kad se tom sjajnom repertoaru pridoda živa rasplesanost i furioznost kojom zrače, dobivamo jedan ludo dobar koncert.

Kao drugo, ovo je bio prvi koncert na koji sam ušao s akreditacijom, kao novinar ZbrdaZdola web-zinea (naravno da mi je drago što je bio tako sjajan), te sad osjećam da moram napisati što pristojniji i opširniji tekst. Ne sviđa mi se taj osjećaj pritiska. A samo otežava činjenica da se o koncertu Darkwood Dub nema što puno pisati. Morali ste biti tamo. Ako ste tamo bili, sjajno ste se proveli, iskakali, raspjevali i nećete čitati dosadni tekst o nečem tako uzbudljivom, čemu ste i sami prisustvovali. Ako niste bili tamo, možete samo žaliti. Trebate samo žaliti.

Darkwood Dub nam je ovaj put došao predstaviti svoj novi album "Život počinje u tridesetoj". Album je izašao samo dan prije koncerta, no izdavač (B92) nije dopustio bendu da donese primjerke istog. Zašto? Nemam pojma. Valjda nije red. Možda bi to bio novi udar na jedan nacionalni ponos. Zato smo mogli čuti većinu novih pjesama uživo i sve su super (ja sam zapamtio naziv samo jedne, Repetitor - šteta što nije bilo Darka; on bi zapamtio sve, zapisao točan redoslijed odsviranih pjesama i još deset puta fotkao bend), poprilično žestoke (ništa žešće nego prije, nego sam ja možda očekivao da će se malo smirivati kako godine prolaze. Baš dobro što sam bio u krivu), jednako eklektične kao i prije.

Stvarno ništa novo - nove pjesme zvuče kao vrlo dobri trenuci Elektropionira i Unedogled. Nisu mi se učinili odličnima, no tek treba čuti studijske verzije, tj. taj famozni novi album. Od ostalih stvari koje su svirali, bile su tu Sistem i Danguba iz njihove glazbe za Trejnspoting, te sve najbolje stvari s već spomenuta dva remek-djela post-yu-post-rocka. Filadelfija u posljednjih par svemirsko-gitarističkih minuta zvuči bigger than life (znate, onako kako su, primjerice, Smashing Pumpkins zvučali 1993., kad je Billy još imao kosu i drogirao se), a meni posebno draga Moa bila je prekrasan kraj drugog bisa.

Jedino što me malo živciralo bile su rastafari parole koje je pjevač nakon svakih par pjesama izvikivao. Ta dimenzija po meni nije potrebna njihovoj glazbi (mislim, oni stvarno sviraju čušpajz svega i svačega) i tekstovima, a društvenu angažiranost su pokazali nastupajući na koncertima protiv Slobodana. U biti, činilo mi se da tip bezrazložno kopira Olivera iz Kanda, Kodža i Nebojša. No, ako ga veseli, neka.

U Močvaru uskoro ponovno dolazi i Sila Koja Za Sobom Vuče Još Desetak Riječi, a onda se cijela ponovno seli na Vis. Pa im se javite ako ne idete u Portugal ili na Bahame ovo ljeto.

Što se DDuba tiče, nabavite novi album i nemojte propustiti slijedeći koncert. A možda na vlast dođe ujedinjena desnica koja je ovih dana baš in, pa je ovo bila posljednja prilika. Hehe.

mhabijanec@hotmail.com