SILKWORM
24.3.2003., Zagreb, Kset

+
DAMO SUZUKI
& CUL DE SAC

28.3.2003., Zagreb, Kset


A što bi tek bilo da sam uspio pogledati i Chicago Underground Trio u utorak? Nisam uspio, naime, zato jer se u utorak u Močvari (by the way, u Močvaru nam stižu Darkwood Dub sredinom travnja i Oružjem Protivu Otmičara u svibnju, a to, pogotovo ove drugospomenute pop-gigante iz Zrenjanina, ne smijete propustiti) održala još jedna rasplesana Offside slušaona, pa sam silom prilika dobio dan odmora od napornog novinarskog izvještavanja (svi znamo da teško je) za ovaj prestižni web-zin i 100 kuna honorara. Bilo bi stvarno previše, jer i Silkworm, a posebno Damo Suzuki s Cul De Sacom bili su koncerti koje će biti teško nadmašiti cijele ove godine. Mate, evo ti izazova - dovedi nam Malkmusa & Jickse, Yo La Tengo (i jedan i drugi bend su uskoro u Njemačkoj i Italiji - opširnije na internetu, surfajte malo) i Sonic Youth u Zagreb!


Silkworm su veterani dobre gitarističke glazbe, a ploče su objavljivali i još ih objavljuju za same kultne američke izdavačke kuće - Matador (dom i Malkmusa i Yo La Tengo, kad sam ih već spomenuo malo prije) i Touch & Go (legendarna čikaška kuća koji je svoj pravi procvat i slavu doživjela u devedesetima, a sad svoju prošlostoljetnu poziciju želi vratiti nekim novim imenima od kojih su neki već gostovali u, za naše prilike, također već legendarnom Ksetu). Također, producirao ih je veliki mag Steve Albini, tako da je zbilja šteta što ih nisam slušao prije ovog koncerta (ne samo zato što bih u tom slučaju glumio frajera i na sav glas se dernjao tekstove). No, bit će još vremena za upoznati se s njihovom dugogodišnjom studijskom karijerom (bend je star već 15 godina. Ja sam još nedavno imao curu koja ima 16, ali to je problem mene i policije i nema veze sa Silkworm, hahaha), pošto je na koncertu bilo čak i fanova - pozdrav Ivanu.

A zvuče jako dobro, jako pejvmentovski, često i nešto žešće - definitivno su sličniji jednom Modest Mouseu nego u najavama spomenutom Superchunku. Također definitivno - ako volite Malkmusa, ovo vam je u svakom slučaju trebalo biti zakon. Šteta je što se ćelavi gitarist doimao iscrpljenim (di su baš njega zadužili da se zahvaljuje publici nakon svake stvari... Njegovo preko-kurca mumljanje "Oh, thank you very much" zvučalo je kao da je devedesetišestogodišnjak koji svaki dan za ručak jede grašak i onda mu prasnaha jedan dan skuha grašak, pa joj on kaže "O, grašak. Super"), no zato je stvar spasio simpatični bubnjar koji je nakon oficijelnog dijela gaže otpjevao neku obradu Bob Dylana, što je zvučalo urnebesno i sjajno. Kao i cijeli koncert, u biti.


A kako li je tek divna stvar kad Rogo iz praznovjerja ne želi na dan koncerta slušati bend kojeg (ili čije članove) idemo gledati! Jer, naravno, to podrazumijeva da idemo gledati bend koji volimo, a to se u Hrvatskoj događa prerijetko. Trebam li vam pričati o Can? Odgovor je ne. Ako znate - znate, a ako ne znate - trk u dućan (ima li tog uopće u našim shopovima?) ili kod onog čudnog frenda koji ima petsto cedeova. Can je jedan od najvećih, ali i najutjecajnijih bendova svih vremena, a Damo Suzuki je u tom bendu bio pjevač (premda ja ne bih baš koristio izraz pjevač - nije da čovjek ne zna pjevati; pjeva sjajno, nego ono - Sanja Doležal je bila pjevačica u bendu Novi Fosili, Damo Suzuki je... Damo Suzuki!).

Koncert kojeg je Damo sa svojim Networkom održao prije dvije godine u Močvari bio je moj uvjerljivi koncertni favorit 2001. Ovaj otprije par dana u Ksetu je, naravno, ali bez ikakvih pozitivnih predrasuda, isto to 2003. Počelo je žestoko i skoro da bih rekao plesno i trebalo mi je par minuta da dođem k sebi - baš kao i prije dvije godine. A onda sam zaplesao, prepustio se i uživao slijedećih nemam pojma koliko vremena. Odsvirali su pet stvari (skoro samo četiri - ova upala grla koju sad imam još će me barem par dana podsjećati na te pozive na bis), no niti je to bilo malo (pošto je svaka stvar trajala skoro pola sata. Valjda) niti su to samo stvari. U jednoj stvari bend i Damo su davali (odsvirali, otpjevali, štajaznam) više nego što jedan bend daje na deset albuma. I zato bi mi trebali vjerovati kad bih rekao da bih ja jednog svemirca na pitanje "Što je to muzika?" odveo na koncert Damo Suzukija. S Cul De Sacom, Networkom, ex-Canom, whatever.

A ako baš hoćete da kažem i nešto negativno, evo - četvrta stvar mi je bila najslabija. Velikom broju ljudi je, baš kao i prije dvije godine, sve to bilo too much (kako uopće opisati tu glazbu? Rock-post-rock-punk-techno-svemir?), pa smo se Rogo, Cuki i ja, kako su se ljudi kupili prema šanku i doma, sve više približavali stejdžu. Završili smo u prvim redovima, a ja sa se stvarno ne sjećam kad mi se to zadnji put dogodilo. Damo izgleda i pjeva kao da se pomlađuje, a ne kao da je pjevao u Canu krajem šezdesetih (da, on je veteran rocka. Jel' vam sad žao što niste došli, pozeri jedni pozerski?), što sam mu, uostalom, i rekao nakon koncerta. Damo, sretan čovjek, je uz smiješak i stisak ruke odvratio "thank you" i nakon toga sam mogao nastaviti funkcionirati čak i među onim biserima na Goranovoj fešti koji slušaju Olivera.

E, da, prije Damo Suzukija su Cul De Sac svirali instrumentale. I oni su legende u svom žanru, zvuče kao hard-core verzija Tortoise i bili su stvarno fino predjelo. No... Znate već.

mhabijanec@hotmail.com