KAMPEC DOLORES

THEE KNUCKLEHEADS, THE BABIES, CONCRETE WORMS

IGOR BAXA

 


KAMPEC DOLORES, 18.3.2004., Zagreb, Močvara

THEE KNUCKLEHEADS, THE BABIES, CONCRETE WORMS, 13.3.2004., Zagreb, Spunk

IGOR BAXA, 11.3.2004., Zagreb, SC

Pa dobro - neki programi i klubovi propadaju, neki se spase, neki se rađaju. Sve dok imamo izbora, dobro je. College Radio , nažalost, odlazi u povijest - susjedi su se žalili na buku (hm, ovo me podsjeća na nešto...), čak i stavili svoje potpise na neku peticiju i na kraju balade je SC zatvorio vrata College Radio priči. Ante se kune kako su se susjedi u stvari žalili na buku petkom, kad su se u SCu održavali partiji koji su trajali do 3, 4 ujutro.

 

Uz to, i ATTACK je i dalje bez prostora, ali povremeno organiziraju programe koji su već unaprijed financirani od strane Gradskog Ureda Za Kulturu, Clubture-a i sličnih institucija. Trenutno traju pripreme za sedmi FAKI , Festival Alternativnog Kazališnog Izričaja, a ako vas zanimaju detalji i priče o potragama za prostorom, odite na www.attack.hr i pročitajte opširnu storiju o, nadam se, privremenom padu Attacka - simpatične rupe u kojoj sam, između ostalog, doživio jedan od najboljih sound systema - Jah Free-a (već sam vam ispričao koliko mi je attack-ovska atmosfera nedostajala u Jah Free-ovom nastupu u Pauku), najbolji koncert Radikal Dub Kolektiva (već sam vam ispričao kako je RDK-u Attack prirodni habitus) i najzabavniju moguću parodiju na Eurosong (već sam vam ispričao kako je Neurosong najduhovitiji cirkus ikad viđen na ovim prostorima).

 

No zato, KSET ide dalje (u skoroj budućnosti: Willard Grant Conspiracy, Trans AM, Friends Of Dean Martinez...), MOČVARA uz razne nebitne konstantno nudi i vrlo zanimljive koncerte (u skoroj budućnosti: Ulan Bator, Darkwood Dub, Močvarini puleni, Blurt...), SPUNK radi dobre besplatne koncerte barem jednom u dva tjedna (subota, 27., možda već prošlo - sorry, ne znam kad će Darko apdejtati sajt): Electric Buttshaperz i Erotic Biljan & His Heretics), tu i tamo nas nekim okej koncertom počasti i MELIN (ovu srijedu smo gledali Etui Etui Soniczoila i Bilk), a SC AGENCIJA nam je za vikend (dub/reggae u subotu), ali i idući radni tjedan pripremila brdo stvari u PAUKU - između ostalog, BEST OF COLLEGE RADIO na kojem sviraju Lollobrigida (super), Bilk (okej), Popper (užas) i Ramirez (užas na kvadrat). Mislim da se mogla napraviti i bolja best-of selekcija (ne, u biti nije, sorry. Sad sam malo preletio kroz sve moje recenzije College Radio večeri), ali eto, očigledno mora biti gitarističkog pop-a, a Ramirez i Popper su upravo to - gitaristički pop. Grozni i iritantni, ali gitaristički pop.

 

11.3. na poprilično bastardno-bizarnoj College Radio večeri, svirao je IGOR BAXA , skromni i simpatični dečko iz provincije (kako se sam predstavio početkom nastupa) čiji krasan prošlogodišnji album Piramide I Kako Ih Prepoznati možete za samo 25 kuna (uključujući poštarinu) naručiti na adresi www.geocities.com/stainrec (službene stranice najbolje hrvatske lo-fi-pop izdavačke kuće STAIN RECORDS , koja, by the way, nema skoro nikakve veze s potpisnikom ovog teksta i koja upravo objavljuje najbolju hrvatsku lo-fi-pop kompilaciju ikad, HOME MADE VOLUME 1 ).

 

Dakle, Igorov koncert ignorirala je većina prisutnih, pošto je koncert počeo tik nakon završetka večernjih projekcija Dana Hrvatskog Filma i nije se odvijao u Klubu na katu (gdje su se održali svi dosadašnji College Radio nastupi), nego u onoj galeriji u prizemlju gdje se znaju održavati sajmovi knjiga. Igor i njegova (u biti posuđena) gitara nisu mogli odvući pažnju ljudima punim dojmova o netom pogledanim filmovima, naravno. Čvoka za organizaciju. Igor je bio baš simpa - odsvirao je sve najbolje stvari sa spomenutog albuma i par novih i šteta je što ga je slušalo samo par tuceta ljudi.

 

Dva dana kasnije, u Spunku, morao sam pogledati kakav je bubnjar naš Touni Šarić. I pravo dobar je! Njegovi THEE KNUCKLEHEADS su bend kakvog bi ja pozvao na svadbu. Sviraju obrade najdražih im bendova (MC5, Sonics, Cramps, Oblivians i ta banda), guštaju i super se zabavljaju. A imaju i super usnu harmoniku, gitaristu iz prve postave Majki i... Tounija, pa nije to mala stvar.

 

BEJBIZ (bend u kojem bubnjeve svira Tounijev buraz Ninou, ako niste znali) su se doimali poprilično iscrpljenima nakon svih silnih koncerata koje u zadnje vrijeme sviraju (mislim da su dan prije bili u Sloveniji), pa su sve stvari duplo ubrzali i sišli s improviziranog stejdža već nakon 20tak minuta. Gledao sam ih već toliko puta (i u toliko svježijim izdanjima), da sam tokom cijelog njihovog nastupa bez ikakve grižnje savjesti pio pive i pričao s Igorom Čokom, zakon čovjekom iz Beograda kojeg nisam vidio od Echo festivala i tko zna kad ću opet. Čokoigor (ono, kužite - čokolino, čokolešnik, čokoigor? Ne? Dobro, onda brišem ovu zagradu) je došao s trećim bendom koji je te večeri svirao u Spunku, beogradskim CONCRETE WORMS ima. Oni su bili najglasniji i najbrži od svih, s najviše punka u pjesmama (ne samo zbog vokala). Ja sam par sati kasnio na proslavu diplome Matka Raka, pa sam se srdačno rukovao sa svim spomenutim krasnim ljudima i krenuo prema drugom kraju grada (a ako vas zanima kako se Igor Čoko proveo na cijeloj hrvatskoj turneji Concrete Wormsa, svratite na www.ispodzemlje.com ).

 

Mađarski etno-jazzy-avangard-pop-rock bend KAMPEC DOLORES prvi put sam gledao još prije 6 godina na Ponikvama i sjećam se da sam s Damirom stajao u prvim redovima svih sat vremena, opčinjen. Imao sam tada 17 godina i čovjek bi očekivao da ću sad biti još opčinjeniji, ovako zreo, pametan i mudar. No, sad sam i nešto ciničniji nego prije 6 godina, pa sam prije nego što sam počeo uživati u čarobnim glasovnim dionicama Gabi Kenderesi (koja se poprilično zdebljala u ovih 6 godina - op. cinični ja), krasnim izlomljenim pa onda sasvim stereolabovsko plesnim ritmovima i lijepim (prekrasno bezvremenskim - op. opčinjeni ja) melodijama, primijetio katastrofalno malo ljudi oko sebe (mogao bih vam opisati kako se točno ponašao svatko na koncertu. Mogu se, na primjer, zakleti da sam vidio Kornela Šepera kako pleše ili barem mrda desnom nogom!) i pomalo dosadnu pojavu benda na stejdžu (a što si ti očekivao, trbušni ples i striptiz? - op. bedasti ja).

 

Kad sam se naviknuo na praznu Močvaru i dosadan vizualni doživljaj, konačno sam se pretvorio u uho i počeo guštati. Glavni adut ovog benda i dalje je Gabin vokal, a najslabija karika je možda čak gitara šefa i osnivača benda, Csabe Hajnoczya. Zahtjevne dionice na gitari Csaba nije svaki put odsvirao besprijekorno, pa je zato dobro što i bas (skromni Arpad Vajdovich) i bubnjevi (sigurni Tamas Olveczky), a pogotovo saksofon (Istvan Grencso, smiješni tip sa sunčanim naočalama koji pleše kao narkoman, a povremeno svira i flautu i cow-bell) imaju jednako bitne uloge u KAMPEC DOLORES priči.

 

Ljudi navodno vole komunicirati s fanovima (i onima koji će to tek postati, naravno) preko emajla, pa posjetite njihovu stranicu www.kampecdolores.hu . Bez brige, nije na nikakvom izmišljenom jeziku kakvog Gabi voli koristiti u pjesmama, nego na dobrom starom engleskom.

 

A ako želite dodati svoj potpis peticiji kojom se traži hitan nastavak lijepog vremena, pošaljite ga na:

mhabijanec@hotmail.com