ANTI-RATNI PROSVJED
2.4.2003., dvorište Filozofskog fakulteta, Zagreb (+ još ponešto)

Okej, početna ideja je bila ta da se ova recenzija sastoji samo od rečenice "Ovaj tekst je protiv rata", pa da još nešto istrkeljam u post scriptumu, ali onda sam se sjetio da sam to već jednom napravio s recenzijom Femija Kutija na Jarunu prošle godine. Jebiga. "Ovaj tekst je protiv rata" bila bi parafraza najduhovitijeg transparenta s prosvjeda koji je glasio "Ovaj transparent je protiv rata", no, kao što rekoh, neću se ponavljati.

Klub studenata Filozofskog faksa je, dakle, u srijedu organizirao "najveći studentski prosvjed u zadnjih 20 godina" (što bi značilo da je posljednji takav bio početkom osamdesetih. Protiv čega su studenti onda prosvjedovali, protiv Titove smrti? Protiv Srba? Protiv rokenrola? Ne znam, ja sam '83. imao dvije godine, nisam imao čvrste političke stavove, a slušao sam "Ne klepeći nanulama"). Došlo je barem 5 tisuća mladih ljudi koje je stvarno bilo lijepo vidjeti na jednom pacifističkom skupu, no cinični gad poput mene ne može da ne zaključi kako je možda čak i natpolovična većina ljudi na prosvjed došla pit, skakat i cure barit ("ej, mala, vid' moj transparent što je lijep. Jesil' ti protiv rata ajmo na pivu imam ja doma poster di svi jebemo Busha u šupak, oš' vidjet, a jesi slatka, čovječe"). Vjerojatno je tako bilo i prije dvadeset godina, a možda čak i ludih šezdesetih.

Članovi Antifašističke Fronte su oko 6 popodne krenuli prema američkoj ambasadi, no čim su došli do ceste zaustavila ih je policija i privela sedmero njih zbog optužbe da su bili maskirani (!). Za to vrijeme, 4 tisuće devetsto sedamdeset pet ostalih nastavilo je piti, skakati i cure/dečke bariti. I premda mi je drago što se na stejdžu predvečer pojavio i dekan Filozofskog Neven Budak, ne bih se složio da je ovo bio nekakav dokaz ne znam čega, iznenađenje, eye-opener ili veličanstven anti-ratni prosvjed. Mladima fali spektukalarnih proljetnih hepeninga na otvorenom, a rat... Da, da, rat je u kurcu. By the way.

Ajmo mi na muziku, jer osim govornika (spomenuti dekan Budak, Urša Raukar, Vili Matula i Dražen Šimleša), na prosvjedu je sviralo i par tuceta bendova. Uz ispriku svima koje sam zaboravio, uspjevam se sjetiti slijedećih: Radikal Dub Kolektiv (bilo tek četiri sata i još premalo ljudi, šteta), Brain Hollidays (slatki reggae, kao i uvijek), Mad Men (jebački rockabilly), Bend Filozofskog fakulteta (jedan od highlightova cijelog događaja bio je Ozrenov dirljivi falš-upad s "I am an antichrist, I am an anarchist!"), Peach Pit (e, oni većini ljudi uopće nisu bili jasni, da šta je ovo, da jel' oni to namjerno tako sviraju il' su neuvježbani...), neka 30-something hipijevka (koja je, ahahahaha, svirala Give Peace A Chance i Age Of Aquarius), Motus (ono, da bude nešto i za pankere koji su se za vrijeme Motusa pošteno izdivljali u prvim redovima, a onda vratili svojim bambusima), Davorin Bogović (on je svirao tri pjesme koje uvijek svira) & Telefon Blues Band, Cubismo, Promili (najgori hrvatski hip-hop bend, a meni su i dobri hrvatski hip-hop bendovi smeće, pa si možete misliti kako ovo tek zvuči), Leut Magnetic, Edo Maajka (koji je bio bez svojih Leksaurina, pa je odrepao tek jednu stvar uz pomoć Leut Magnetic), Phab, Kawasaki 3P (novi Let 3, kažeš, Darko? Pa, da, otprilike. Ovi su nešto pijaniji i zabavniji, ali isto toliko bezidejni).

U 10 navečer je prosvjed završio, a kiša počela, kao po dogovoru. Danijela, Kruno, Oli i ja smo otišli kod Ree pit i plesat. Protiv rata, naravno.

U petak smo pokušali otići na Mars Volta, ali kad smo vidjeli novih 5 tisuća ljudi pred stejdžom u Močvari i oznojili se nakon tri neuspješna koraka prema šanku, odustali smo i otišli u Attack. A kad te ne ide, onda te baš ne ide, jer smo propustili po opisima nešto zanimljivije bendove (Antenat i Phab), a čuli dosadne hard-core-punk bukače koje ne želim imenovati, jer bi se onda ljutili, a ovako se, jadni, mogu barem zavaravati da ne pišem o njima. Par cura me pokušalo vrbovati, odnosno nagovoriti da dođem u subotu na novi prosvjed, Bukom Protiv Rata i uslijed alkoholiziranog, antifašističkog oduševljenja sam čak i obećao da ću doći, ali onda se nas šestero nekako našlo u mom stanu, pa smo skroz do jutra pili i plesali. Protiv rata, naravno.

p.s.: Ja jesam pacifist, antifašist i potencijalni ljevičarski revolucionar, ali sam i cinični gad. Kad se sve zbroji i oduzme - ovaj tekst je protiv rata.

mhabijanec@hotmail.com