ANTHRAX
 

ANTHRAX
28.6.2005. Zagreb, Pauk

Znam da živite u uvjerenju da je posao rock-novinara neprekinuta orgija u VIP prostoru s obnaženim manekenkama i nekakvim čudnim brašnom, ali nije uvijek tako. Ponekad se dotični novinar mora sam zaputiti na koncert Anthraxa jer nema baš više frendova metalaca (tojest, ima dvojicu ali oni štede za Napalm Death) i onda mora na ulazu konstatirati da ipak nije na popisu usprkos silnim telefoniranjima i razgovorom s organizatorom. To je često double-or-nothing igra: ili ne platiš ništa ili platiš najskuplju kartu (ako karata još uopće ima).

Pauk je fino popunjen, taman toliko da nije gužva. Većinom momci u crnim majicama i kratkim vojničkim hlačama. Dolazim do nekih modnih zaključaka: prava ekipa, oni koji znaju kak se moderni metalac treba furat, oni furaju kratke trofrtaljke. To su hlače koje taman pokrivaju koljena. Njih neuspješno imitira skupina s dugim trofrtaljkama - hlačama koje dosižu pola potkoljenice. Ti prate modu s reklama i kupuju odjeću kad tata vozi u Billu. Treća skupina su tradicionalisti koji furaju dugačke vojničke hlače - tu čovjek ne može puno pogriješiti. Četvrta, vrlo rijetka skupina nosi kratke vojničke hlače koje pokazuju koljena i nisu trofrtaljke. Nemarni su, njima je praktičnost važnija od dojma. U petu skupinu možemo svrstati one koji su nosili traperice i sličnu neutralnu odjeću i prema tome nisu bili subkulturno određeni. Pogodite u kojoj sam grupi ja bio i osvojite Audi A4!
Uskoro počinje svirati neki domaći bend, mislim Nailed. Zvuče solidno, ali značajniji odaziv publike polučuju tek kad su odsvirali malo Sepulture i stare Metallice.

Onda bogu fala srećem kolegu novinara Matka, korpulentnog Dalmoša koji je tuko po pivi kao da je negazirana Jana i osvjetlao mi relativno dosadnu večer. Svira tema iz Blues Brothers i na stage izlazi Anthrax. Novi stari pjevač (Joey Belladona) je mršav, ima dugu kovrčevu crnu kosu. Smiješan je, liči na Alice Coopera ali djetinjastije. Tu je i ćelavi gitarist gustih obrva i kozje bradice Scott Ian koji je pred skoro 20 godina patentirao izgled koji je dan danas popularan.

Publika je oduševljena. Znaju sve stvari, a ja ih baš i ne znam. Zbunjen sam tim vokalom koji zapjevava u klasičnom heavy metal stilu, ko Bruce Dickinson. Ovo nije Anthrax kojeg se ja sjećam. Uopće nisu odsvirali Bring the Noise! Niti Caught in a mosh, kolko sam skužio. Jedina stvar koju znam je I’m the man a to je i jedina stvar koju ne pjeva Belladona nego Ian i basist Frank Bello.
Malo me smeta njihov profesionalizam. Od prve do zadnje note su jednako ufurani. Nema spontanog ushita, nema umora ni padova. Odrađuju koncert profesionalno ufurani. Poze na stageu su uvježbane tisuću puta. Sviraju točno sat i pol. Publika je tražila još jedan bis s toliko oduševljenja koliko se rijetko viđa, ali oni profesionalno srdačno pozdravljaju i odlaze. Ne bih bio toliko kritičan da se ne radi o Anthraxu, bendu kojeg pamtim po inventivnosti i duhovitosti. Pamtim ih i po crossoveru a ove večeri su prikazali speed metal. Odsvirali su stvar od Pantere a mogli su i nešto originalnije.
No nema veze. Publika je bila sretna, atmosfera je bila dobra, prostor isto, razglas baš i ne, ali sve zajedno odličan koncert makar meni bio slab.

OZREN HARLOVIĆ