ACID MOTHERS TEMPLE +
TSAHAR & COOPER-MOORE, MUSH
 


ACID MOTHERS TEMPLE, 17.11.2004., Zagreb, Kset
+
TSAHAR & COOPER-MOORE, MUSH, 13.11.2004., Zagreb, Kset

Moćni Kej-Set ne posustaje. Pomalo je posustao samo vaš omraženi gonzo-novinar, no zato ste već prošli tjedan imali priliku pročitati Cukijev izvještaj s većine Earwing No Jazz koncerata. I bolje je tako. Kolega Cajhen detaljno prati, puno bolje razumije i stvarno voli "sav taj jazz", tako da ste umjesto mojih nebuloza o dobroj vibri i Kerouacu (koji bi se, da se razumijemo, odlično provodio na No Jazz Festivalu da je živ, mlad i ovdje, no ne znam kako bi reagirao na povremene zamolbe vezane za nepušenje u dvorani, odnosno na meni sasvim okej i razumljivo utišavanje pijanih studenata koji u autu imaju najnoviju mp3 kompilaciju The Best Of Folk Volume 4, ali ponekad znaju doć u Kset jer je tamo baš zgodno, od strane zaljubljenika u jazz) dobili elokventne rečenice o međusobnom nadopunjavanju i poticanju, pasažima buke & kakofonije i Kset hajpu. Ako će mu se i ubuduće dati, ja ću biti pošteđen pisanja o glazbi o kojoj nemam pojma, a vi mojeg trabunjanja.

Dakle, nakon što je prehlada konačno malo popustila i nakon što sam zbog toga propustio sve što se propustiti dalo - Triage, Artu Lindsaya, Tamaru Obrovac, Panteliju, Volapuk, Neptune, Neckse, Available Jelly, Scientistse, Kammerflimmer Kollektief i Clogse, bio je red da se pojavim barem na završnoj večeri No Jazz Festivala. I o tom je koncertu već pisao kolega Cajhen, pa ću ja biti maksimalno koncizan i izbjegavati digresije.

Prvo su nam zasvirali Assif Tsahar i stari Cooper-Moore. Ovaj prvi je saksofonist i vlasnik izdavačke kuće Hopscotch Records, a ovaj drugi bijesni multiinstrumentalist i inovator. Zašto inovator? E, pa zato jer je instrumente koje izrađuje i na kojima svira vrlo teško opisati. Jedan od tih "instrumenata" izgledao je i zvučao poput neke bizarne mješavine didgeridooa, basa i violine. Pa vi vizualizirajte. Zašto bijesni? Pa, mislim da će se svi složiti sa mnom ako kažem da je koncert kulminirao u gospel-free-jazz-punku zvanom "America" u kojem se Cooper-Moore dere "Bush is going to heeeeeeell!!! And Chaney is going there toooooo!!! And Condolleeza Riiiiice!!!". Sjetio sam se u tim trenucima Marka Olsona, Victorie Williams i njihovih Creekdippersa, koji su na dobroćudnu country-folk-rock muzičku podlogu u svibnju (također u Ksetu, naravno) pjevušili "I'm gonna punch George Bush and women will sing praises all over his beaten body". Niti jedan stil glazbe nije neprimjeren za političku izjavu, akciju, subverziju - kako god hoćete.

Nakon toga su se na stejdžu pojavile cure iz Newcastlea, Mush. Ako iza sebe stvarno imaju već četiri albuma, onda se ili drogiraju ili sjajno drže ili ne idu često na turneje, jer su lica ovih djevojaka (a pogotovo lice pjevačice) bila toliko ozarena, onako krasno početnički oduševljena i bezgranično pozitivna, da je to bilo baš super za vidjeti u jednom hajp klubu kakav je Kset. Šteta što su večer dijelile s odličnim free-jazzom, nakon kojeg su se mnogi preselili za šank ili u hodnik, valjda ne prepoznavši u njihovom zvuku ništa inovativno, virtuozno ili pretjerano alternativno.

Koja žablja perspektiva. Nije to vezano konkretno za Mush, (još jednom ponavljam) užasno simpatične cure koje počinju u stilu Jesus & Mary Chain, pa nastavljaju sa svojom verzijom minimalno ali ipak osjetno "pomaknutog" brit-pop-folka (!), a barem trećinu vremena pjevaju svoje tihe, tugaljive balade ukrašene takozvanim ženskim pismom. Radi se o tome da se često susrećem s ljudima koji nakon što dublje uđu u neke eksperimentalnije, avangardnije podvrste više niti ne žele, niti ne "mogu" uživati u "plitkoj jednostavnosti" melodičnog, gitarističkog pop-rocka. E, pa jebo to i svaka čast Mati koji u istom mjesecu u Kset uspjeva dovesti i Mush i Acid Mothers Temple i Haymarket Riot i starog Cooper-Moorea (kvalitetna raznovrsnost je najbolji način da se spriječi masovna bahatost i pompoznost onih koji slušaju samo "teže probavljive stvari"). Da ne spominjem Ramirez, za čiji se ovotjedni koncert iskreno nadam da organizira netko s manje dobrog ukusa od kultnog majstora Škugora. By the way, u prosincu nam u Kset stižu, između ostalih, Mambo Kurt (7.), Dalek (9.) i Friends Of Dean Martinez (13.).

No dobro. Acid Mothers Temple i dalje pričaju sa silama kozmosa, hvala Bogu. Gledao sam ih već dva puta prije ovog koncerta (drugi put u sklopu Japanese New Music večeri, kad su nastupili u krnjoj postavi uz pomoć kolega iz benda Ruins) i nije mi ni na pamet palo da bih ih ovaj put mogao propustiti. Ovaj put se Mate dodatno potrudio privući velik broj ljudi na svirku, pišući u Ksetovom programu o očaranosti stranih medija ovim bendom i zvjezdanim statusom Ejsid Madersa u Londonu. I znate što? Nakon dvije-tri pjesme postalo mi je kristalno jasno da Matin višegodišnji altruistički program glazbenog educiranja narodnih masa urođuje plodom! Sjećam se da je većina ljudi na prvom koncertu Acid Mothers Templea (a pogotovo na sjajnom koncertu Damo Suzukija, sjećate se) već na pola svirke počela bježati prema šanku. Ovaj put se tek povremeno neki zbunjeni lik probijao kroz masu u pogrešnom smjeru. I da, žao mi je što sam propustio domaće snage zvane Seven That Spells, nije to u redu da dolazim samo na zvijezde večeri. Popravit ću se.

Hoćete činjenice? E, vidite, opisujući glazbenu energiju ovih ludih Japanaca ne bi trebalo spominjati "činjenice". Ako želite da vam dočaram zvuk ili atmosferu, morat ću vas razočarati i pozvati na idući zagrebački Acid Mothers Temple koncert. Uvjeren sam da će ga biti, jer sam uvjeren da ovakvu publiku nema niti jedan klub u ovom dijelu svijeta. Volimo se javno, mi Hrvati i ti opičeni "međuzvjezdani komunikatori".

Zašto su oni jedan od najboljih live-bendova na svijetu? Zato jer kad buče, u njihovoj buci je sadržan sav bijes svijeta. Kad su psihoaktivno ambijentalni, u njihovim melodijama sadržan je sav očaj. Kad su progresivni, nisu samo progresivni nego su i čista, apsolutna moć, a kad su repetitivni nisu samo repetitivni, nego su i sva mudrost svijeta. No, naravno, to su samo neke od misli koje su mi anarhično strujale glavom za vrijeme svirke. Putovanje je vjerojatno najmanje promašena riječ kojom se opisuje glazba koju AMT stvaraju. Putovanje u prošlost i budućnost, na drugu stranu glazbe i svijesti. Ultimativni transcendetni doživljaj.

mhabijanec@hotmail.com