DAN AUERBACH - Keep It Hid, 2009.

Nadam se da solo album Dan Auerbacha, snimljen bez imalo pomoći Patricka Carneya, ne znači i razlaz The Black Keysa. Suštinski, Keep It Hid se ne razlikuje previše od The Black Keys albuma, ista je to priča. Auerbach je opet ponudio svoju verziju bluesa uobličenu u trinaest mahom ljubavnih tužnih pjesama i jednog komada nedefinirane tihe buke, čije mjesto na albumu baš i nisam shvatio. No, kako se tih pedesetak sekundi šumova zove Because I should, poštovaćemo autorove namjere i ideje. Bez imalo dvojbe, pjesma I want some more se nameće kao hit singl ali to nije Auerbachova pjesma, već od poznatog američkog hitmakera Wayne Carsona, autora velikih hitova kao što su The Letter (od svih izvođača, izdvajam vanzemaljca Alfa i nejgovu nadahnutu verziju na klaviru), Always on my mind, Neon rainbow i mnoge druge. Keep It Hid je jedna obična ležerna ploča malo više blues nego sirova The Black Keys varijanta, možda i predugačka ali opet zahvalna za slušanje. Auerbach nije previše pametovao, držao se svojih blues, gospel i retro sixites korijena a našlo se mjesta i za suradnju sa svojim ocem Charlesom koji je napisao tekst za laganicu When The Night Comes. Rezultat svega je odličan album za The Black Keys fanove i još jedno pljuvanje po bluesu za hard core old blues frikove.

NEŽNI DALIBOR - Sredstva i veštine, 2008.

Ovi su momci bili odlučni da riskiraju i stave čitavih četrnaest (14!!!) pjesama na svoj debitantski album što je po mom mišljenju narušilo kvalitet izdanja Sredstva i veštine, objavljenog krajem 2008 za kuću Odličan hrčak iz Beograda. Da su sve to skratili za par pjesama i snimili do četrdesetak minuta muzike imali bi odličan album a ovako su dobili pristojan album sa nekoliko sjajnih pjesama. Kada počne Samo u magli, pjesma koja otvara album, postaje jasno da se radi o finom bukom zamagljenjim pop pjesmama i grupi koja svoje mjesto nalazi među poklonicima guitar popa inspiriranog britanskim bandovima od The Cure, The Smiths, preko velikih Ride i sličnih neopsihodeličnih bandova sa početka devedesetih pa do margina Sonic Youtha i Dinosaur Jr. Nisam ovo napisao zato što tako stoji na grupinom myspaceu već zato što to tako jeste i što su okfordski Ride bili prvo što mi je palo na pamet preslušavajući ovaj album. Zašto Ride shvatićete u intrigantoj pjesmi Ti si sam, koja je ujedno i jedna od onih po kojoj ću pamtiti album. Uzbudljiv početak albuma nastavlja se kroz butnovnim tekstom dodatno naelektrizoranu Hej gde? i šarmantu ali i banalnu Metronom.

Pažnju će privući i punkoidna Plutaju svesti, koliko zbog efektnog energičnog rifa toliko i zbog minimalističnog teksta, jednako jasnog i nejasnog. Grad još blista izvrsno će funkcionirati u kasnovečernjim šetnjama kada stvari ne idu baš najbolje i kada vam je svega dosta. Bazira se na onom efektom triku, gitara, pa suhi bas pa opet glasna gitara pa potom stihovi ... ja se pitam gde sam ... Znaju momci posao, nema šta! Slična je i sljedeća, Kratka šetnja. U Značajnom događaju, Dalibori će diskretno mahnuti Beatlesima a neki će zločesto reći da ovo liči na Evu Braun.

Stvari malo izmiču kontroli u pjesmama Samo da znam, Razglednica, Pokidane niti i nešto boljoj Zid da bi sve otišlo u 3pm u Sve biće u redu, glasnoj i nertikuliranoj pjesmi. Ako se dobro sjećam i Veliki prezir, grupa sa kojom se Nežni Dalibor često upoređuje, sličnom je pjesmom završio jedan od svoja 3 albuma. Da ne kopam sada po polici .... ali šta da se radi, pa tko još ne voli Sonic Youth.

Na primjeru Nežnog Dalibora uočavaju se sve mane i slabosti naše potonule diskografske gilde. Jednostavno ne postoje ljudi koji će stati iz grupe i pomoći ovim mladićima da svoj neosporan talenat pokažu javnosti na jedan bolji, efektniji i što da ne komercijalniji način. Svjesni su toga i Dalibori jer u toj posljednjoj pjesmi koja mi se nikako ne sviđa oni kažu istinu ... tuđa iskustva ne vrede znam, greške su tu da ih praviš sam ..... Eh, ima li Tonči Huljić nekog alter brata da malo sve ovo dovede u red. Šteta je da ovakvi bandovi objave 500 diskova koji čekaju na dnu polica po cd shopovima. Tužno mi je da mlade grupe imaju stihove kao što je ... i pitaš se, sve što radimo kome je to potrebno, i pitaš se, što nas pokreće da nešto stvorimo ... Želim im sve najbolje.

Generalije o bandu i pjesme za preslušavanje nalaze se na myspace.com/neznidalibor.

REPETITOR - Sve što vidim je prvi put, 2008.

Izgleda da sam previše toga očekivao od beogradske grupa Repetitor. Privukli su mi pažnju pobjedom na prošlogodišnjem A&M Festivalu u Puli, mada pobjednici tog festivala i ne naprave poslije nešto zapaženo. Kasnije se pojavio album "Sve što vidim je prvi put" u izdanju Odličnog hrčka, kao jedan od diskova u serijalu Nova srpska scena. Upravo je Repetitor nekako kroz www i pokoji članak u novinama dobio status boljeg benda od ostalih. Pojavile su se i neke izrazito pozitivne i afirmativne recenzije albuma te izvještaji sa uzbudljivih koncerata. Za pohvaliti je trud Repetitora da sviraju dosta često za naše lokalne uslove. Prema njihovom myspaceu, uskoro sviraju u Gornjem Milanovcu a poslije idu u Crnu Goru i Sloveniju. Svaka čast na entuzijazmu.
U međuvremenu sam nabavio album i posvetio mu nekoliko dana pokušavajući da nađem to toliko bitno i kvalitetno u muzici koju sviraju. Sudeći po energičnosti njihovih u prosjeku trominutnih pjesama, vjerujem da su im koncerti žestoki i bučni. Ima tu pjesama koje će podsjetiti na vječno spominjani beogradski novi talas, odnosno, na zvuk i drčnost tih bandova, prvenstveno Električnog orgazma, na vrijeme kada Repetitori nisu bili ni rođeni. U svakom slučaju, najbolje je da čujete, ako već niste, kako to zvuči na myspace.com/repetitor.
Na kraju sam ostao razočaran. Ništa posebno, ništa iole originalno. Ako se već ne pojavljuju novi mladi bandovi potencijala jednih Partibrejkersa ili Darkwood Dub, ne treba ove prosječne precjenjivati i činiti im medvjeđe usluge. Neka im je sa srećom.

BO - Kapetane gde si, 2008.

Pjesme Boljane Bulatović Bo možete preslušati na http://www.myspace.com/bojanabo i, naravno, pročitati osnovne biografske i diskografske podatke. Ako volite autore kao što su Joni Mitchell i neke druge dame naoružane akustičnim gitarama i stihovima, obavezno posjetite mypace stranicu i obradujte se sjajnim pjesmama beogradske autorice. Kapetane gde si (Odličan hrčak, 2008) je njen drugi album. Prvi nažalost nisam slušao mada ga bezuspješno već neko vrijeme tražim po cd šopovima. Nešto mi je bezvezno da skidam domaće-lokalne albume sa neta jer isti se prodaju u smiješnim tiražima a sva ta izdanja iz Srbije su smiješno jeftina. Poslije uživanja u Kapetane gde si, sigurno ću se više potruditi da nabavim njen prvi album.
Album donosi deset pjesama od kojih jedna, Kaledioskop, svojom koncepcijom više liči na sjetni kabaretski komad. Svojim stilom, pjesmama i stihovima Bojana odvodi svoje slušaoce u 45-o minutno putovanje kroz svoj svijet utopije očišćen od balasta savremenog kupi-kupi-kupi života. Bo je strašno talentirana autorica koja piše trubadurske pjesme u stilu uličnog svirača zaokupljenog svojom muzikom. Slušajući veliki broj albuma raznoraznih novih američkih autora i autorica nemoguće je ne pomisliti kakav bi tamo status imala jedna ovako jasna pjesnikinja koja ima šta da kaže i zna kako to da učini. Ali, to je već neka druga priča.
Nisam imao priliku da gledam Bo uživo. Naravno da ne sumnjam u njene izvođačke sposobnosti impresioniran listom gostiju koji sudjeluju na ovom albumu (Koja, Anton, Banana, Manja iz DAK), već, jako me zanimaju ljudi koji idu na njene koncerte. U svojim pjesmama Bo komentira ovo ludo vrijeme iz neke druge, pa usudio bih se reći, post šezdesetosmaške perspektive i to onog njeog zdravog naivnog dijela koji se negdje usput zagubio.
Ostao sam impresioniran pjesmama, stihovima i zvukom ovog albuma. Omot simpatičnog izgleda sadrži sve tekstove koji funkcioniraju i odvojeno od muzike. Mora se biti malo staromodan da bi se ovom albumu posvetila pažnja koju zaslužuje. Svaka čast.

TILL - What does it mean, 2008.
Uh, kako je ovo dobar album! Ali, nažalost ova grupa više ne postoji, barem tako piše na njihovoj myspace stranici. Šteta, ne znam koji su razlozi prestanka rada ali pretpostavljam da je to trenutno nepostojanje publike i općeg interesa za rock and roll i slične vrste muzike. Sve biografske podatke o grupi naći ćete u kratkom i informativnom tekstu na http://www.myspace.com/tillband, a tu je i nekoliko pjesama za preslušavanje sa albuma koji opet možete kupiti kod izdavača a to je Studentski kulturni centar Novi Sad.
Uobičajeno je da se svaka domaća grupa uporedi sa nekim relevatnim stranim idolom i uzorom da bismo lakše shvatili o čemu se zapravo radi, no, kada je Till u pitanju, teško će te iz prve ispaliti ime nekog poznatog i reći, da, oni liče na njih. Razmišljajući o ovom pitanju, učinilo mi se da Till možemo usporediti sa američkom grupom Modest Mouse i to zato jer je njihova muzika jednako zanimljiva i raznolika kao i muzika sjajnog banda iz Seattlea, a postoje i momenti u njihovim pjesmama koji su me ponukali da sa police uzmem diskove britanske grupe Pale Saints i uživam u njihovom neopsihodeličnom muziciranju. Uzori koje momci navode na myspace stranici su omiljeni izvođači većini fanova rock and rolla, a kako ni oni sami nisu mogli da definišu svoj izraz u polju Sound like napisali su TILL. Da ne mistificiram previše, Till svoju muziku baziraju na sjajnom gitarističkom umjeću, ekspresivnom ali i jasnom vokalu i odličnim aranžmanima što na kraju rezultira zanimljivim pjesmama koji teško da će se ikada izlizati i postati dosadne. Širina i višeznačnost izraza indie dobija svoje puno značenje kroz dvanaest pjesama i jedan fantastičan istrumental. Jedino što se može zamjeriti naporu i trudu koji su Till uložili u izdavanje albuma jeste nesretno teško čitljiv font kojim su ispisani tekstovi na, inače sukladno muzici i atmosferi, odlično dizajniranom omotu.
What does it mean je fantastičan album koji je zaista šteta propustiti.

FRANZ FERDINAND - Tonight Franz Ferdinand, 2009.

Učinilo mi se da je gospodin Kapranos tokom protekle dvije godine previše pričao o novom albumu svog banda. Sažetak njegovih izjava, kao i gomilu podataka o korištenju čudnih instrumenata na albumu, možete naći i pročitati na wikipeidiji ako vas to već zanima. Meni se to silno razglabanje i elaboriranje o konceptu budućeg više dance a manje rock albuma učinilo kao znak nesigurnosti iako glasgovska ekipa nikako ne ostavlja takav utisak svojim nasmjanim licima. No, sada kada je album i zvanično objavljen i kada sam definitivno odustao od kupovine istog, jasno mi je da je po mom skromnom sudu ovo do sada najslabiji album Franz Ferdinanda. I You Could Have It So Much Better (2005) bio je pomalo razočaravajući u odnosu na eksplozivni debi ali nekoliko odličnih pjesama izvuklo je stvar. Ovaj puta tih dobrih pjesama svakako nedostaje. Nije da album nema potencijalnih hitova no, budimo pošteni pa priznajmo sebi da smo očekivali više od Franz Ferdinand nego što je pretvaranje u beskrvnu i suhu varijantu Happy Mondaysa. Kompletna priča zakomplicirana sa dance ritmovima, nešto elektronike i tekstovima koji su sušta suprotnost u odnosu na npr. Jacqueline, upućuje na pomisao da album smrdi na konceptualnost. Dok su pravili pjesme bili su mi OK band, a sada kada su odličili da prave blijede dance konceptualne albume, definitivno su me razočarali. Da parafraziram Kapranosove stihove sa Ulysses, - C'mon let's get high, High, Well I found a new way! Onaj stari način ipak je bio bolji. I poslije svega, još jednom sam preslušao album ali sve mi se to opet čini kao zbrka loših trikova i nelogičnosti u rasponu od nepotrebnog neurotičnog tamburanja u What She Came For pa do a la madchester dionice kojom završava Lucid Dreams. Jedino je afrikanizirana Send Him Away relativno uspješna pjesma ako već tražimo nešto novo u izrazu Franz Ferdinada. Twilight Omens možda je pjesma zanimljivija od ostalih a one dvije nesretnice sa kraja albuma, Dream Again i Katherine Kiss Me, najjednostavnije je obrisati iz foldera. Na kraju krajeva, nije ni čudo što će Oasis pokupiti sve bitne nagrade u UK pored ovakvih albuma Ferdinanda, Kaiser Chiefsa, Keane i ostalih.

CURE - 413 Dream, 2008.

Za svoj posljednji album, The Cure su nomonirani od strane NME-a u kategoriji za najbolji omot albuma!? Da li je ovo surova istina ili duhovita dosjetka nekog iz renomiranog britanskog tjednika, nekog od onih koji kao i ja sa nelagodom provode vrijeme preslušavajući novi album svojih nekadašnjih dušebrižnika iz prošlog vremena mladosti? Sjećam se i porođajnih muka oko izlaska 4:13 Dream albuma, svih tih odlaganja i novih datuma, špekulacija o duplom izdanju, serije singlova možda i sumnjive kvalitete ali sigurno daleko od nivoa 80% prošlih izdanja. Prošlo je gotovo dvadeset godina od Disintegration-a, albuma sa kojim su The Cure predvođeni Robertom Smithom rekli šta su imali. Sve ovo poslije bilo je pravo mučenje kako publike tako i samog banda, gotovo bespotrebno gubljenje vremena i trošenje živaca i strpljenja vjerne publike. Da ne budem preoštar, nisu sve pjesme nastale poslije Disintegrationa smeće, ali ma koji je to od albuma Wish (1992), Wild Mood Swings (1996), Bloodflowers (2000) i The Cure (2004) dovoljno kjurovski da uradi čovjekovoj duši ono što su mogli Three Imaginary Boys (1979) ili spomenuti Disintegration (1989)? Robert Smith, Simon Gallup i Porl Thompson napisali su čak 33 pjesme za album! Kakve li su tek one ostale koje nisu našle svog mjesta na albumu? U Smithovim tekstovima naišao sam na nagovještaje objašnjenja tragičnosti ovog albuma ali da ne gubimo vrijeme na to i ostavimo studiranje najupuornijim die hard fanovima koji još uvijek žive za koncert ovdje kod nas. Ima li još takvih?
Da li je taj omot sve što vrijedi kod ovog izdanja? Nemam pojma. U strahu od još jednog lošeg albuma, kupio sam ovo oprezno i ziheraški na rapidshareu. Ne pada mi na pamet dati neku lovu za ovu noćnu moru. Ma kakav san, shi(f)t delete!

VENTOLIN - Dreams and a Wake, 2008.

Ventolin je band koji se svojom muzikom obraća poklonicima uvijek visoko cijenjenog žanra, popularne americane. Ako uzmete u obzir genijalnost autora koje je muzika sjevernoameričkog kontintenta iznjedrila i visoke autorske standarde koje su isti postavili, teško da ćete naći vremena i razumijevanja za muziku lokalnog banda koji se bavi sličnom vrstom muzike. Normalno, nije lako dostići nivo i kvalitet te scene ali, kod nas su takvi pokušaji izuzetno rijetki pa svakako zaslužuju barem malo pažnje.

Ventolin kao svoje uzore navode autore u rasponu od Bob Dylana, preko Neil Younga do Steve Wynna i bandove Giant Sand i Green On Red. Band postoji od 2000., a Dreams and a Wake je njihov četvrti studijski album. Izdavač je beogradska kuća Amonite. Bez sumnje, radi se o do sada najboljem i najzrelijem izdanju banda koji gura napred.

Poslije prva dva poprilično mirna albuma, Inhaler (2001) i Unrest (2004), uslijedio je nešto grublji i žešći Stills (2004) koji me baš i nije previše impresionirao. Zato sam ostao iznenađen odličnim zvukom koji donosi Dreams and a Wake a što se najbolje čuje u pjesmama kao što su Going to Sacramento, Reminiscence blues, Case closed, The Wild Bunch, Starhill Blues, 147 pa i Cmon baby. Baš te pjesme su po mom skromnom sudu i najbolje što su Ventolin snimili tokom svoje karijere. Mislim da su u pitanju odlične pjesme kojih se ne bi postidjeli ni neki od aktualnih sjevernoamerickih autora. Možda su malo pretjerali sa mandolinom jer nisu odolili njenom zavodljivom zvuku ali kada su mogli i R.E.M. na Out Of time, zašto to da ne urade i Ventolin. Zvuk gore navedenih pjesama obogaćen je neodoljivim zvukom Hammonda, violine i pratećim ženskim vokalom.

Uz pomoć aktualnog beogradskog elektro-pop banda Foto (nedavno su objavili drugi album Sinteza) urađena je pjesma zezalica Boggeyman koja bi svojim zvukom više pripadala nekom off EP izdanju ali to je ovdje kod nas apsolutno nemoguća misija. Slično je i sa pjesmom Digg It?, elektronskim komadom urađenim uz pomoć meni nepoznatog Boom Tschak-a (izvinjavam se, ali ne znam tko je čovjek) koja vokalno i atmosferom pretjerano liči na Depeche Mode iz post-Violator faze. Regularni dio albuma završava obradom blues standarda St. James infirmary blues.

E, sve bi bilo u redu da se tu album završava, ali bonus pjesma Sunce poteže kontroverznu dilemu - pjevati na engleskom ili materinjem jeziku? Čitajući recenzije albuma po sajtovima koji su prije zbrdazdola.com preslušali Dreams and a Wake, a potom i reakcije posjetilaca, naišao sam na zamjerke koje se uglavnom odnose na engleski i naglasak vokala Vladimira Marinovića. Po meni je to bespotrebna rasprava jer čovjek ne pjeva na svom materinjem jeziku i njegov engleski, a i ostalih, nikada neće biti valjda dobar koliko bi trebao da bude. Pa sjetite se samo Mumina iz Love Huntersa??? Nova, više pop verzija pjesme Sunce (ista se nalazi u mračnijem izdanju na albumu Inhaler) prikazuje Ventolin u jednom sasvim drugom svjetlu, prevenstveno zato jer je otpjevana na srpskom jeziku i u toj verziji vokal je upečatljiviji za razliku od na momente stidljivog šaputanja u pjesmama sa engleskim tekstom.

Razlika je više nego očigledna i ubjeđen sam da će band svoj najbolji album snimiti kada sve pjesme budu na srpskom jeziku, jer, iskreno rečeno, ovi engleski tekstovi nisu previše razumljivi, a teško da će neko od slušalaca uzeti rječnik i tražiti nepoznate riječi i fraze koji ne razumije.
Dreams and a Wake je izdanje vrijedno pažnje što zbog nekoliko odličnih pjesama a što zbog činjenice da ovakvih i sličnih bandova nema baš previše u okruženju. Valja i spomenuti odličan grafički izgled izdanja uz priložene tekstove. Već duže vremena Ventolin najavljuju DVD izdanje sa spotovima i TV nastupima. Nadam se da će se i to skoro pojaviti.

Diskografija:
Inhaler (2001)
Bootleg (2003)
Unrest (2004)
Stills (2004)
Make It a Home (A Compilation) (2007)
Dreams and a Wake (2009)

DARKO RUNDEK & CARGO ORCHESTRA - Live u Domu Omladine Beograda (2008)

Ljubav Darka Rundeka i beogradske publike dobila je opipljiv oblik odličnim živim albumom. Live u Domu Omladine Beograda svakako je bolji od svog živog prethodnika iz 2003. (Zagrebačka magla - Plava turneja) ali zato i manje dobar od koncerta održanog 02.04.2005. u prepunom Sava Centru. Nažalost, koncert u Sava Centru nije snimljen, a odgovorno tvrdim da je sigurno jedan od najboljih u mom životu. Osamdesetminutni koncert u Domu Omladine Beograda održan je 23.03.2007. kao jedan od sedam na turneji Svitanja koja je osim Beograda obuhvatala Pančevo, Kragujevac, Novi Sad i Niš. Kao i uvijek, Rundek i njegova ekipa zvuče sjajno. Nema potrebe trošiti riječi na njihovu usviranost, ali valja naglasiti srodnost njihovih duša i umjetničkih senzibiliteta koji svoj konačni oblik dobijaju u nadahnutim izvedbama svih četrnaest pjesama. Učinilo mi se da je album previše kratak jer osamdeset minuta svirke prođe veoma brzo. No , to je valjda ta odlika koja žive albume čini dobrima. I kada tu još dodate publiku u ekstazi koju Rundekovi stihovi pretvaraju u vrhunske prateće vokale, dobijate CD vrijedan svake kune, dinara, eura...
Nema potrebe za sitničavosti po pitanju izbora pjesama za album jer kada je ovo snimano nije bilo riječi o razlasku Cargo Orchestra. Live u Domu Omladine nije testament, vec živi spomenik maestralnom muziciranju i autorstvu Darka Rundeka i ljudi iz Cargo Orchestra.

PETROL

Muzika grupe Petrol nije previše po mom ukusu ali danas kada i vlade preporučuju da treba konzumirati domaće, bezobrazno bi bilo ignorirati ionako rijetka izdanja sa prostora bivše države. Petrol su Ilija Duni (gitara, vokal, tekstovi), Ana Janković (analogni sintisajzer i električne orgulje) i Milan Bukejlović Buki (bubnjevi). Album Nezgodno vreme opasni dani snimljen je u Zagrebu a izdavač je beogradski Odličan hrčak. Malo sve to podsjeća na novovalnu priču sa početka osamdesetih.
Najadekvatnije bi bilo da recenziju napiše neko njihovih godina, valjda jedan od onih odraslih klinaca sa mp3 playerom ili fancy telefonom punim muzike što kruže gradom sa torbama prebačenim preko ramena. Oni bi svakako bolje shvatili emocije koje proizlaze iz muzike Petrola. Ja moram priznati da nisam previše toga čuo sve do druge polovice albuma kada me je presjekao goovski rif u pjesmi Konverter. Još uvijek ne znam da li je ta sjajna pjesma dala novi kvalitet albumu ili su Opreznost, Zebra, Eho i Kamila jednostavno bolje pjesme od ostalih. Bojim se da Petrol ne uspjevaju svojom muzikom osvojiti na prvo slušanje a to može biti problem u ovom nezgodnom vremenu površnosti. Nema sumnje da se beogradska trojka potrudila da snimi dobar i pristojan album sastavljem od reda nervoznih i reda melankoličnih pjesama-muzičkih tema u koje se logično uklapaju tekstovi Ilije Dunija. Opet, album treba preslušati, možda se nekom svidi više nego meni.
Album je drugi u ediciji Nova srpska scena kojom produkcijska kuća Digimedia, u saradnji sa izdavačkom kucom Odličan hrčak, predstavlja nove srpske grupe prethodno najavljena kompilacijama Jutro će promeniti sve - Nova srpska scena (2007) i Zdravo, zdravo, zdravo (2008) .
Više o grupi saznajte na www.myspace.com/petrolpetrol.

CLASH - Live At Shea Stadium Deluxe Edition (2008)

12. i 13. oktobra 1982 The Clash su svirali na njujorškom Shea Stadium-u kao predgrupa na oproštajnoj turneji The Who. Impresionirani izvještač New York Posta piše da je u 72000 prisutnih bilo jednako The Clash koliko i The Who fanova. Zasluge za snimak nastupa Joe Strummera, Mick Jonesa, Paul Simonona i Terry Chimesa pripadaju poznatom snimatelju Glyn Johnsu. Zatekavši se na koncertu kao dio The Who ekipe, Johns je to najvjerojatnije želio da ima neki suvenir sa kišom ispraćenog koncerta 13.10. ali Joe Strummer je navodno odmah poslije svirke pronašao taj snimak i uzeo ga.
Objavljen 26 godina kasnije, The Clash: Live At Shea Stadium jedini je zvanični integralni live album grupe. Drugo službeno live izdanje, From Here to Eternity: Live (1989), je kompilacija sa različitih koncerata i svakako se svojom kvalitetom ne može mjeriti sa ovim izdanjem. De-luxe verzija sadrži i raskošan booklet sa fotografijama Bob Gruena i Joe Stevensa. Dijelovi nastupa na Shea Stadium korišteni su u spotu za Should I Stay or Should I Go a mogu se vidjeti i dokumentarnim filmovima o grupi kao što su The Clash: Westway to the World (Don Letts, 2000) ili The Clash Live: Revolution Rock (2008). Možda je to razlog za nadati se DVD izdanju u skoroj budućnosti.
Nakon što Kosmo Vinyl (menadžer grupe i organizator koncerta) najavi The Clash, Joe Strummer umornim glasom pozdravlja publiku Welcome To The Casbah Club. I tu počinje ovaj odlični koncert sastavljen od The Clash klasika i Strummerovih oštrih opaski upućenih publici. U jednom trenutku on koncert uspoređuje sa eksperimentom sastavljenim od 72000 zamoraca, punk rocka i kiše. Šalu na stranu, šesnaest pjesama u manje od sat vremena energične svirke dobro će doći nama rođenima kasno da osjetimo The Clash ali i sretnicima koji su bili na ovom koncertu.
U na momente dirljivom dokumentarcu Juliena Templea, Joe Strummer: The Future Is Unwritten (2007), Strummer kaže da poslije heroinskom zavisnošću izazvanog odlaska Topper Headona iz grupe, The Clash više nisu uspjeli odsvirati dobar koncert. Ovo izdanje ga demantira.

B-52S - Funplex, 2008.

B52s punih šesnaest godina nis u objavili studijski album. Međutim, band nije nestao sa scene. Obajvili su nekoliko opsežnih kompilacija sličnog sadržaja i to sa dobrim razlogom jer njihove hedonizmom nakrcane svevremenske hitove praktično je imati na jednom mjestu/disku. Albumi, mada su ih od 1979 objavili svega nekoliko, nis u baš ujednačenog kvaliteta i kao takvi zahvalni za slušanje. Ima tu dosta pjesama koje nisu jednako dobre kao Rock Lobster ili Love Shack između ostalih. No, vesela žensko-muška družina nije nikada previše marila za to. Bili su i jesu uvijek dovoljno dobri i šarmantni, konačno i omiljeni među svojim kolegama pa su tako sarađivali sa mnogima u rasponu od Iggy Popa, preko R.E.M.- a do Chera i Duran Durana. U zadnjih nekoliko godina grupa je redovno svirala u glavnom u USA -a po studentskim kampusima i velikim festivalima a odličan prijem publike natjerao ih je da se malo trznu i snime novi album. Vjerovatno malo isprovocirani uspjehom svoje muzičke djece kao što su !!! ili još pokoji od takvih bandova, B52s angažirali su producenta Steve Osbornea, impresionirani njegovim radom na Get Ready albumu New Ordera. Osborneu leži rad sa ozbiljim ljudima u godinama kao što su i B52s i New Order pa je on svoj dio posla obavio sjajno. Bitno je reći da je New Order prva asocijacija kada čujete album, znali ili ne da je Osbourne producent. Po šteno govoreći, grupa je htjela da objavi pažnje vrijedan album i da ne rasprodaju staru slavu a tip kao što je Osbourne tu im je pomogao. Vuk sit a koze na broju.

Pjesme su i dalje onakve na kakve nas je B52s navikao, Upečatljiva bas linija, Kate i Cindy pjevaju, Fred priča ili neko bi rekao rapuje, pa uleti višeglasni moćni refren i to je cijela priča. Ova će ekipa uvijek biti u stanju napisati nekoliko hit singlova i naći razlog za izdavanje LP albuma. Da su kojim slučajem izdavali samo EP format, ma postali bi najveći svjetski band. Tako je i sa ovim albumom. Prvih pet pjesama, uključujući i Juliet of the Spirits, inspirianu istoimenim Fellinijevim filmom, zaključno sa prvim singlom Funplex, su furiozna demonstracija B52s talenta za komponiranje pitkih i veselih pop hit pjesama. To je i najvažniji i ključni dio albuma. Potom slijedi ono što je pravi raspoloženi Steve Osbourne a to su dvije a la new order pjesme, Eyes Wide Open i Love In The Year 3000. Obe mogu da funkcioniraju odvojeno od albuma, u masnom mixu sa Blue Monday i ostalim madchester klasicima. E sada, nekima će ovo biti glupost a drugi mogu uzeti ovo kao nadgradnju uobičajenog B52s izraza. Ostale četiri nis u baš vrijedne pažnje, pogotovo poslijednja programskog naslova Keep This Party Going.

Pošto svih jedanaest pjesama njih četvero ne zatvaraju usta, nis am mogao a da malo ne prekopam net u potrazi za tekstovima iliti lyricsima, kako se to popularnije kaže. Ma ništa bitno, pokoji nek se rimuje stih, pa malo lascivnih zezancija i nerazmljivih zafrkancija, ali eto, nek se vidi da i o tome vodimo računa. Ipak, da nešto citiramo, pa makar i iz te ljigavo kosmopolitske pjesmice Keep This Party Going - Go to church on Sunday, Party on Monday, And every other day of the week, We're just a bunch of party geeks ...

BLACK KEYS - Attack and Release, 2008.

The Black Keys, Dan Auerbach (vokal, gitara) i Patrick Carney (bubnjevi i slično), dvojac iz grada Akrona u Ohaju, imaju novi album, mekši ali i bolji od prethodna četiri. Promjena je očigledna i jasna a po mom skromnom mišljenju i veoma uspješna. Momci su se pokazali kao vrsni i zreli autori a počeli su i da polako napuštaju ustaljeni sistem djelomičnog DIY načina snimanja. Album je sniman With a little help from their friends kao što su dvojac iz Tom Waitsovog banda, gitarista Marc Ribot i multiinstrumentalist Ralph Carney te mlada country pjevačica Jessica Lea Mayfield koja se pojavljuje u pjesmi Things Ain't Like They Used To Be . No, kuriozitet albuma jeste angažiranje Danger Mousea tj. Brian Burtona iz hippophop dua Gnarls Barkley, u ulozi producenta. Kao u svim dobrim životnim pričama sa sretnim završetkom, i ova ima nesvakidašnji zaplet. Burton je prvo predložio Black Keysima da napišu nekoliko pjesama za novi album Ike Turnera čiji je zvuk trebao imato dozu sirovosti kakva se čuje na prvim BK albumima. Auerbach i Carney su napisali par pjesama no Burton nije uspjeo da to finalizira sa tvrdoglavim Ikeom koji je u međuvremenu i umro. Nije im bilo suđeno. I dok je objašnjavao Keysima da od svega neće biti ništa, ponudio im je da producira njihov novi album. Momci su to prihvatili jer su htjeli da malo promjene svoj način rada a Burot im se učinio kao tip koji neće pametovati i praviti probleme. Ubrzo su počeli sa snimanjem i album se pojavio u prodaji prvog dana aprila. U razgovoru sa jedan od čikakih dnevih listova momci su objasnili da se Danger Mouse nije previše mješao u sam zvuk albuma već im je pomogao oko strukture pjesama i aranžmana, onoga što je u svakom slučaju njegova specijalnost. Složićete se, hit-single Gnarls Barkleya, Crazy, inače Mouseova pjesma najbolja je preporuka ali i dokaz njegovog talenta i osjećaja za pop pjesmu koja se fućka.

Attack and Release možda je razočarao starije tvrdokorne poštovaoce The Black Keysa jer nestalo je sirovosti sa debitantskog The Big Come Up (2002) albuma na račun novih sofisticiranijih pjesama kao što su Things Ain't Like They Used to Be ili bendžom ukrašena Psychotic Girl. Ne bih se iznenadio da veliki obrađivač tuđih pjesama, hiperproduktivni Ryan Adams, uvrsti Things Ain't Like They Used to Be na neko od svojih nadolazećih izdanja.

Na albumu zaista nema niti jedne loše pjesme. Blues The Black Keysa ponekad se malo zaleti u stadionski hard rock i pokoji ajmo sada svi refren ali je to majstorski ukomponirano pa pjesmama daje samo kvalitet više. I za kraj, šta drugo reći nego da The Black Keys naprave jednim albumom više nego Jack White sa dva banda, deset ultraprecijenjenih albuma i atraktivnom bubnjaricom.

POPEČITELJI - Horizonti, 2008.

Popečitelji, band porijeklom iz Prištine, danas silom prilika nastanjen u Kraljevu i Kragujevcu, čine braća Saša i Goran Furunović, gitarista i basista, te bubnjar Rade Vulić. Horizonti je naslov njihovog drugog albuma objavljenog za beogradskog izdavača Odličan hrčak (http://odlicanhrcak.com/ ). Po stoje od 1999 a prvi album Ko radi? izašao je 2004 godine. Prvijenac je odlično primljen od publike a band je svoju reputaciju gradio svirajući okolo po regionu. Nažalost, nikada ih nisam gledao uživo ali ako je suditi po novinama i internetu, momci su odlični uživo. Uostalom, muzika koju sviraju je instrumentalna sa pokojim uzvikom doduše, pa tu nema ni prostora za muljanje, jer čuje se samo ono što odsviraš i nema karizmatičnog frontmana da svojim nerazumljivim tekstovima nešto lupi i ostane živ. Muzika Popečitelja razlikuje se od svega što postoji na exyu sceni ali ako je već treba nekako riječima približiti recimo da je u pitanju kombinacija energije Discipline kičme, da ima etno motiva iskorištenih onako kako su ih koristili Leb i sol a da su Popečitelji u stvari neka naša verzija NoMeansNo-a. Naravno, sve ovo valja shvatiti uslovno te skočiti do http://www.myspace.com/popecitelji i tamo se uvjeriti koliko je ovo dobar band. Kada čujete tamo postavljene pjesme ne preostaje vam ništa drugo nego u cd shop po ORIGINAL . Mislil da se još uvijek i prvi album može iskopati po trgovinama.

DIRTBOMBS - We Have You Surrounded, 2008.

We Have You Surrounded , najnovije čedo Mick Collinsa i njegove opasne ekipe, jedan je od onih malih opasnih albuma malih velikih bandova koje stavljate u player i pojačavate do maksimuma. Još idealnije bilo bi staviti kakve dobre slušalice ali to je ipak preopasno za poslovično narušen sluh većine ljubitelja ovakve vrste muzike.

Nisam planirao da uopće pišem o ovom albumu ali jučerašnji dan mi je uljepšala vijest da Dirtbombs sviraju na Dirty Old Festival u Velikoj 04. i 05.07. ( www.dirtyoldempire.com/festival/ ), pa da dam svoj skromni doprinos skretanju pažnje na odličan band i sjajn album koji se pojavio krajem drugog mjeseca za In the Red Records, diskografa koji izdaje i Jon Spencera, King Khana, Boss Hogg i masu sličnih bandova ( www.intheredrecords.com/ )

Inspiraciju za album Mick Collins je pronašao u radovima strip autora Alan Moore-a (V for Vendetta), koji je ujedno i koautor teksta za šestu stvar na albumu koja se zove Leopardman at C&A. Nije uobičajeno da garažni rock bandovi pjevaju o bilo čemu osim o zajebanciji, curama i pivu ali eto, Collins je, prema vlastitim riječima, u posljednje vrijeme fasciniram nečim što on naziva urban paranoia . Ne mogu se pohvaliti da sam u potpunosti pohvatao tekstove i njegove misli ali dosta se toga može iščitati iz naslova ali i čuti iz pjesama kao što su They Have Us Surrounded ili I Hear the Sirens. Nema veze, čekam taj nastup u Velikoj i nadam se štandu sa originalnim diskovima ili čak pločama Dirtbombsa.

Ukupno dvanaest pjesama, od kojih je Race to the Bottom osmominutni noise trip koji, da je završio kao zadnja stvar na albumu, teško da bi tko odslušao do kraja. Ali zato je tu nekoliko udarničkih žestica kao što su It's Not Fun Until They See You Cry, Ever Lovin Man i moj favorit Indivisible. Upravo ove tri otvaraju album i bude mrtve iz grobova. Leopardman at C&A i Wreck My Flow imaju zanimljiva kreni-stani aranžmanska rješenja i pritajeni su favoriti albuma uz zvukom ležernu Pretty Princess Day. La Fin du Monde je pjesma na francuskom koja zatvara album. Bog zna o čemu se radi, valjda o kraju svijeta???? Na ploči su i dvije obrade bandova koji nemaju ništa zajedničko, The Sparks (Sherlock Holmes) i Dead Moon (Fire in the Western World). Dirtbombs sviraju u sljedećoj postavi: Mick Collins (lead vocals, guitar), Ko Melina (fuzzy bass), Ben Blackwell (drums), Pat Pantano (drums) i Troy Gregory (bass). Neobično i zanimljivo.

MINISTRY - Cover Up, 2008.

Dvadesetosmogodišnja karijera Ministry-a došla je do svoga zvaničnog kraja. Ako je vjerovati ludom Alu, Cover Up je definitivno zadnje zvanično izdanje njega i veeelike ekipe koja je prošla kroz band. Minstry su trenutno na svojoj posljednjoj C U LaTouR turneji koja uključuje i nastup na ovogodišnjem Exit-u. Cover Up pedestogodišnji Al, točnije i aktualnije Alien Jourgensen u trenutnoj inkarnaciji, zove party albumom. Njegov vid i shavaćanje party-a manifestira se kroz groteskno obrađivanje pjesmica Stonesa, Doorsa, Dylana, Bolana, Deep Purplea pa sve do Louis Armstronga. Da sve dobije obrise ozbiljnosti i projekta , Jourgensen je odlučio da album objavi 1. aprila na dan šale (April Fools Day). Da, album funkcionira po tulumima ali čini mi se da u vrijeme kada polupijani DJ počinje da pušta ove šaljive obrade pola ekipe već drugi put povraća amalgame alkohola i opijata a sve dobre cure odavno su zbrisale na neko drugo mjesto. Taj trenutak je idealan za Ministry & Co - Conspirators. Bolja od ostalih? Možda Just Got Paid (ZZ Top). Najblesavija? Definitivno Roadhouse Blues (The Doors)!

NICK CAVE AND THE BAD SEEDS - Dig!!! Lazarus Dig!!!, 2008.

U čast nekih prošlih vremena, red je da se izlazak novog, četrnaestog po redu, albuma Nick Cavea i njegove The Bad Seeds ekipe isprati na sajtu od značaja kakav je ovaj. Četvrt stoljeća je prošlo od From Her To Eternity (1984), Nick Cave je prevalio pedesetu i puše za vrat Keith Richardsu. Blixa je ponovo odsutan i izgleda da se nikako nije oporavio od Nocturame. Grinderman se polako zaboravlja dok očekujemo najavljene nastupe na VIP-u i u Beogradskoj Areni.

Tamni svetac rocka odavno se prosvijetlio. "I don't find inspiration to be particularly reliable," he says, "so what I write comes out of sitting down and doing the work. It's not really anything to do with inspiration in particular." Inspiration is therefore hype, an overrated and misleading concept used by artists to explain the inexplicable. www.musicomh.com/interviews/nick-cave_0308.htm

I sada bi trebalo napisati nešto novo, pametno i nadasve originalno o konceptu albuma, Caveovim neprekidnim istraživanjem svetog pisma iz koga je, eto, iskopao priču o Lazaru čija ga sudbina proganja još od djetinjstva. No od svega, valja reći da je album pristojan spoj muzičkih vještina The Bad Seedsa, Nickovog stihoklepstva na koji smo navikli s tim da ovaj puta ima nekih veoma zajebanih riječi čije će vam odgonetavanje oduzeti dosta vremena bez obzira na opremljenost Oxfordskim riječnicima i prijatelju koji je sa odličnim diplomirao englesku književnost. No, takav je danas Nick Cave , priprosti talentirani Australijanac čijem se liku i djelu divimo već godinama. Danas on piše muziku za filmove, scenarije, svira u dva banda, radi u svom officeu, ne pije, ne puši, ne drogira se, kaje se za grijehe iz prošlosti, brine o ženi i djeci i, konačno, sklada muziku koja ga čini zadovoljnim.

Dig!!! Lazarus Dig!!! se doima kao lagan i opušten album stvoren od nekolicine zrelih odraslih ljudi upućenih u sve trikove posla kojim se bave ali istovremeno rasterećenih problema, dilema i ličnih razočarenja. Lako i jednostavno, ekipa se rasvirala, Cave se raspjevao, svi se nasmijaše i odoše kući sretni i veseli. Ploča je artikulirana u emocionalnom a na momente divlja u muzičkom smislu (ma kakavo je to samo garage divljanje u Albert Goes West!!!), i na kraju krajeva namjenjena starijoj populaciji fanova kojima se Nick Cave , do sada nije zgadio. Nick Cave i dalje je autor čiji će se albumi iščekivati i kojima ćemo se radovati. On je naš Sinatra, naš Ivo Robić, naš Mišo...

'Cause people often talk about being scared of change,

But for me I'm more afraid of things staying the same

Jesus Of The Moon

MARY ONNETES - The Mary Onettes, 2007.

Taman kada su se The Cardigans malo zamorili, a to su potvrdili nedavnim objavljivanjem kompilacije najvećih hitova, Šveđani su lansirali novi vrstan pop band, The Mary Onnetes. Band postoji od 2000. godine i do sada su objavili tri EP-a i jedan regularan album.

Jednostavno naslovljen, The Mary Onnetes , objavljen je sredinom 2007 godine a nedavno je reizdan za USA tržište. Jubito nudi nekoliko odličnih video spotova a tu je i neizostavna www.myspace.com/themaryonettes stranica pa ako već niste čuli ovaj band - samo naprijed.

The Mary Onnetes su četvorica mladića koji ne kriju svoju očaranosti i zanesenost muzikom Joy Division, New Order, The Cure i The Smiths. Apsolutno ste u pravu ako pomislite o, ne, zar još jedni ili šta će nam ovo kada imamo original e... Međutim, kako to kaže Đavo u Mi nismo Anđeli - šteta da se baci. Upravo tako, jer ovi Švedi maestralno uspjevaju da spoje muziku četiri prethodno spomenuta banda i svoju fascinaciju isitima pretoče u odlične pjesme koje baš i ne može da napiše svako. Devedestih godina u Srbiji je postojao band Tornado ptice koji je slijedio sličan koncept odavanja počasti ljudima koji su uspjevali da nas prodrmaju kako muzikom tako i tekstovima. Ovakav staromodni način pisanja pjesama još uvijek prolazi u svijetu zagađenom tzv. avangardom. The Mary Onnetes ne kriju ništa. Naprotiv, toliko jasno citiraju svoje idole pa kad čujete Peter Hookovski bas i Summerovski vokal u Slow pomislićete da se New Order ipak nisu raspali. Od ukupno deset odličnih pjesama, bolja od ostalih je neodoljiva Pleasure Songs koja posjeduje baš sve ono što mora imati punokrvni pop singl - melodiju, refren, jednostavan i pomalo patetičan tekst, zavodljiv aranžman, jasan i čvrst ritam.

Pjesma Lost je odličan spoj mladih i neobuzdanih The Cure i ono malo radosti koja se mogla pronaći u nekima od Joy Division pjesama. Ostale pjesme se vrte u sličnom žanrovskom krugu i sjetno podsjećaju na ono dobro što su nam Britanci podarili prije nego što su otkrili britpop.

Četrdeset minuta dobre muzike i nekoliko sjajnih pjesama. Bravo za Švedove.

www.themaryonettes.net

STEPHEN MALKMUS & THE JICKS - Real Emotional Trash, 2008.

Nekako istovrtemeno sa izlaskom albuma Real Emotional Trash, Stephen Malkmus je izjavio da postoje šanse da se Pavement ponovo okupe zarad koncerta u povodu obljetnice izdavačke kuće Matador, nekadašnjeg izdavača Pavementa. Dalje, Malkmus kaže da je pokoja zajednička svirka sve što je on spreman da učini po pitanju Pavementa, jer, trenutno ga zanima samo koncertna promocija novog albuma snimljenog sa The Jicks. Takav stav govori puno. Malkmus ne želi da kopa po prošlosti a novim albumom ima opravdanog razloga biti više nego zadovoljan. Real Emotional Trash jedan je od onih albuma koji voze i bez goriva , album koji u svojih deset novih autorskih pjesama sažima veliko muzičko iskustvo i talenat za pisa nje naoko neobičnih pjesama čudnih struktura, nerazumljivih pa i bezveznih tekstova, nepredvidivih instrumentalnih dionica i iskrica sirovog bluesa i rock and rolla. Malkmus ne prati trendove u savremenoj verziji rock and rolla i ne pokušava da ih postavi. On je u svojoj prostoj duši staromodni rock and roller koji sve zna ali malo pati što nema virtuoznosti u svom talentu i sviračkom umijeću. Taj nedostatak on prihvaća kao blagoslov i stvara zamagljene pop pjesme čijem šarmu ne uspjevamo odoliti još od 1992 i Slanted and Enchanted.

U svakom novom preslušavanju, neka druga pjesma činila se najboljom. Prvo je to bila Hopscotch Wille, kasnije Real Emotional Trash, zatim lepršavi pop Gardenia, pa Out Of Reaches... i tako dalje do citiranja The Banda u We Can't Help You ili pak Lennonove Working Class Hero u Baltimore da bi sve završilo Lou Reedovskom Wicked Wanda. Na tu nemogućnost jasnog utvrđivanja najboljih pjesama na albumu gledam kao na ekstra kvalitet kakav većina albuma u zadnje vrijeme ne uspjeva da postigne. Tko voli da sluša albume, svakako će uživati. Probirači pjesama za ipodove nemaju ovdje šta da traže.

Nadajmo se Malkmusovoj eventualnoj posjeti Zagrebu, Beograd u...

CHRIS ECKMAN, HUGO RACE & CHRIS BROKAW - Dirtmusic, 2008.

Na myspace stranici grupe piše sljedeće: . Their vision of this band was to strip back their music to the bare essentials and rediscover the original folk music which was the source of their inspiration . Chris Eckman (The Walkabouts, Chris & Carla, Strange i još tko zna šta), Hugo Race (True Spirit, između ostalog..) i Chris Brokaw (Come, Codeine, Steve Wynn) takvom su izjavom jasno objasnili svoje namjere uobličene u Dirtmusic album sniman krajem prošle 2007 godine u nekom praškom studiju. Trojica prepoznatljivih autora i odličnih muzičara na sasvim jednostavan i minimalan način uspjela su da snime sjajnih dvanaest pjesama čiju atmosferu direktno dočarava i slika na omotu diska. Od dopadljivog uvodnog instrumentala Erica Moody, pa preko dvije hitoidne pjesme kakve su The Other Side i Ballad of a Dream, do završne upečatljive Morning Dew, Dirtusic nudi oko sat vremena muzike dovoljno dobre da se u njoj isitinski uživa. U pitanju je album oslobođen svih pretencioznosti i sakrivenih detalja, opet ne toliko nametljiv da ga se odmah proglašava jednim od najboljih u ovoj ili onoj godini, ili pak toliko del ikatan da postane nečiji omiljeni. Kako je tiho izašao, tako će tiho i nestati. Ostaće samo muzika.........

YOAV - Charmed & Strange, 2008.

Yoav je jedan od onih koji na leđima nosi zeljepljenu etiketu nove velike nade. Dijete arhitekta ( čudni su to ljudi ) i operske pjevačice, neusidren na putu od Cape Towna preko Londona do Montreala, namjerno mističan i inspiriran raznolikom muzikom, krajem januara objavio je album Charmed&Strange za Field Recordings, kuću u vlasništvu brata pjevačice Dido. Nemam pojma tko je tip pa ovo spominjem samo kao kuriozitet. Yoav je vješt plagijator, muzičar koji uspjeva da na veoma stiliziran i zavodljiv način izmješa muziku svih svojih glazbenih idola i uzora vjerovatno ohrabren vlastitim promišljanjem koje ide otprilike ovako . kada je moga Beck, mogu i ja . Nedavno je Beck priznao da su njegovi tekstovi besmislica dok se Yoav ipak trudi da nešto i kaže, makar bile u pitanju uobičajene teme i ličnom bojom zamuljani polurazumljivi stihovi. Kako njegove pjesme nemaju uobičajenu pop strukturu, Yoav im prilagođava svoju rascjepkanu liriku čiji je stil nemoguće odrediti. I najpovršnijim preslučavanjem ovog albuma, jasno je da momak voli Smashing Pumpkinse, Becka, Femmse, Underworld i mnoge mnoge druge. Yoav svira akustičnu gitaru a na njenom tijelu lupa ritmove. Uz vješte, vjerujem jednostavne, produkcijske trikove i diskretnu elektroniku, on postiže odličan zvuk i svakako iznenađuje slušaoce jer samo spominjanje akustične gitare kreira neka drugačija očekivanja. Jeste Yoav one-man-band ali je i one-instrument-band. U jednom jedinom intervjuu koji sam uspio da pronađem na netu, opisujući svoj glazbeni izraz, Yoav kaže, između ostalog, . I was DJing my guitar ... a potom i . to translate dance music to guitar .. Nije daleko od istine.

Charmed & Strange ima jednaest pjesama čiji kvalitet dolazi do punog izražaja ako se album sluša u komadu. Teško je ovdje izdvojiti singlove i hitove jer pravi hit Yoav nije, još uvijek, uspio da napiše. Možda, najzanimljiviji momenat događa se u There is Nobody gdje se spaja nespojivo, The White Stripes i Bronski Beat. Po kušavajući ostati pošten, Yoav album završava obradom The Pixiesa. Izbor pjesme je sasvim logičan, Where is my mind.

Para doksalno je reći da je Charmed & Strange dobar album a prethodno nazvati Yoava plagijatorom. Ipak, zahvalno za slušanje u svakom slučaju.

http://www.myspace.com/yoavmusic

VAMPIRE WEEKEND - Vampire Weekend, 2008.

Vampire Weekend ( www.vampireweekend.com ) su četvorica friško svršenih studenata Columbia Universitya. Miš-maš muziku koju sviraju pomalo objašnjava i letimičan pogled na njihova imena i prezimna. Oni su Ezra Koenig (guitra, vokal), Rostam Batmanglij (klavijature), Chris Tomson (bubnjevi) i Chris Baio (bas). Svoju njujoršku adresu i afro muzičke interese slikovito su krstili kao Upper West Side Soweto , što je veoma simpatična složenica sukladna njihovim godinama i razmišljanju. Počeli su kao i većina bandova danas, plasirajući svoje pjesmice preko blogova i sličnih web zajednica. I onda se sve otelo kontroli. Tko god je listao muzičke sajtove u posljednjih mjesec dana, nije moga a da ne primjeti sveprisutnost novog velikog imena na sceni . Lično sam se ponadao da su u pitanju neki novi groteskni metalci tipa GWAR-a ili barem neki novi college Jet a ono..... neke vesele novovalne melodije na tragu Talking Headsa, afričkih putešestvija Paul Simona i slične muzike. Naravno, ovo je samo jedan od okvira gdje se može ugurati muziku ovih Vampira. Vole oni i da uplove u one emotivne indie vode i poprilično im dobro ide fuzija afričke muzike i emotivnosti tipa Shines ili Decemberists. Nesumnjivo da se na njihovom istoimenom albumu, objavljenom krajem januara za moderni XL Recordings, može naći i simpatičnih pop motiva za fućkanje i zezanje, što svakako ne opravdava hvalospjeve kojima ih obasipaju. Neobaveznost njihovog muzičkog izraza može proći na studentskim tulumima, poslijepodnevnim kavama po akademskim kafićima i sličnim snobovštinama, i to bez obraćanja pažnje na njujorške poststudentske temice o koji pjevaju. Nije ovo ništa novo, jeste mrvicu osvježavajuće, definitivno je drugačije od ostatka scene a moglo bi se svidjeti onima opčinjenim Manu Chao-om i sličnim likovima.

BONNIE PRINCE BILLY - Ask Forgiveness EP, 2007.

William Oldham ili Bonnie 'Prince' Billy, kako vam drago, u sumrak prošle godine objavio je EP sa osam pjesama, sedam covera i jednom svojom novom. Ako postoji ideja u pozadini Oldhamovih radova onda je u konkrentom slučaju njegova namjera ovaj puta bila da, matematičkim jezikom rečeno, svede na zajednički nazivnik široj javnosti manje poznate američke folk autore/protest singere, te Sinatru, Danziga, Bjork i R. Kellya. Opet, teško je vjerovati da autor kakav i ekscentrik kakav je Oldham ima nekakav koncept u svom radu pa je ispravnije ovaj odlični EP shvatiti kao njegov jednostavni izbor pjesama koje mu se iz nekih razloga sviđaju. Svih osam, uključujići i njegovu I'm Loving the Street, svedene su na minimalizam njegovog pospanog vokala i jednostavnu samopratnju na akustičnoj gitari. Tu su još i poneke sitni instrumentalni, svrsihodni i nenametljivi, ukrasi te prateći vokali za koje su zaslužni moderni folkeri iz Filadelfije, The Espers. Ask Forgiveness jedna je od onih albuma koji opravdavaju postojanje riječi samozatajan. Oldham se uspjeva dokazati kao odličan "autor" i onda kada obrađuje tuđe pjesme pa ovo izdanje spada u isti kvalitatativni razred kao i American Recordings serija pokojnog Johnny Casha.

Na EP-u se nalaze sljedeće pjesme:

I Came Here to Hear the Music (Mickey Newbury)

I've Seen It All (Björk, originally performed with Thom Yorke)

Am I Demon ( Danzig (band))

My Life (Phil Ochs)

I'm Loving the Street (Bonnie 'Prince' Billy original)

The Way I Am (Mekons/Merle Haggard/Sonny Throckmorton)

Cycles (Frank Sinatra, written by Gayle Caldwell)

The World's Greatest (R. Kelly)

Poslije ovog EP-a, Oldham je 29.01.2008 objavio live album Wilding in the West, snimljen tokom 2007 negdje u Kaliforniji.

BETTYE LaVETE - The Scene of the Crime,5, 2007.

Šezdesetjednogodišnja soul pjevačica, Betty LaVete, svoje je zvjezdane trenutke doživjela na prelasku šezdesetih u sedamdesete, snimajući manje - više uspješne rnb i soul singlove. Spada u grupu onih pjevačica koje nisu uspjele, što zbog lošeg managementa što zbog nekih drugih okolnosti. Njenih četrdesetak godina karijere obilježeno je dugim pauzama tako da iza sebe nema kvantitativno impresivnu diskografiju kao, prva mi pada na pamet, Tina Turner. Početkom novog milenijuma situacija se mijenja u njenu korist. Prvo 2005 objavljuje hvaljen album I've Got My Own Hell To Raise za kuću Anti (www.anti.com) a tokom 2007, uz pomoć Drive-By Truckers snima i objavljuje album The Scene of the Crime (25.09.2007, Anti) koji predstavlja jednog od favorita za Grammy Awards u kategoriji Best Contemporary Blues Album.
The Scene of the Crime jedan je od onih albuma o kojima pričaju muzičari hvaleći sviračke domete svojih kolega. Ovo je jedan od onih albuma u čijem se slušanju neobavezno uživa, album koji slavi kvalitet pjesama raznih autora, album gdje je bitna samo muzika i ništa više. Dokoni glazbeni urednici termina protjeranih u sitne noće sate uživaće u otkrivanju čari vokala Bettye LaVette svojim rijetkim slušaocima. Malo čovjeka i zaboli glava kada vidi koliko dobrih pjesama su napisali veterani Willie Nelson, John Hiatt pa čak i Elton John. Javi se onaj nelagodni osjećaj da je previše toga propušteno. Ali, šta da se radi. Amy Winehouse u player, pa makar i u automobilu. Kažu, to je neki novi soul...

PARTIBREJKERS - Sloboda ili ništa (2007)

Cane i Anton, srpska verzija Jaggera i Richardsa, potpomognuti dvojicom mlađih ali prekaljenih muzičara, bubnjarem Dejanom Utvarom (ex Kazna za uši, Lira vega, Presing, Eyesburn) i basistom Vladislavom Racom (ex Kanda Kodža i Nebojša, Presing), krajem prošle godine objavili su album odlučnog naslova, Sloboda ili ništa. Priča o objavljivanju albuma počela je odavno Canetovim kukanjem po medijima kako niko ne želi da im objavi snimljene pjesme, točnije, niko od izdavača nije bio spreman da pokrije troškove snimanja i studija. Onda se desilo da Ognjen Uzelac, veliki fan grupe, postane muzički urednik u PGP RTS-u što je konačno rezultiralo objavljivanjem albuma za ovu nekada veliku diskografsku kuću koja, usput budi rečeno, počinje polako da reizdaje svoj bogati katalog domaće rock i pop muzike. Prvi tiraž albuma bio je 4000 primjeraka i to se navodno rasprodalo odmah. Mada nije neka brojka ali ovo rasprodano lijepo zvuči. Treba spomenuti da se album ne prodaje na kioscima i sličnim prodajnim mjestima. Meni je lično smiješna ta brojka od 4000 primjeraka, ne u smislu količine štampanih diskova već u smislu određivanja tiraža. Realno je bilo za očekivati da je 3000 mali tiraž koji sigurno ne bi zadovoljio tržište bez obzira na web i pirateriju. 5000 je već velika cifra i u današnjim uslovima to je teško prodati osim ako u pitanju nisu Gibbo ili Željko Joksimović. I tako se došlo to smiješne cifrice od 4000 komada. Taj se tiraž prodao i pretpostavljam da je doštampan novi jer diskova ponovo ima po trgovinama. Šta da se radi, ljude danas interesiraju neke druge stvari.

Partibrejkersi odavno nemaju ništa novo da kažu jer tamo gdje žive ništa se nije promijenilo već godinama. To, naravno, ne znači da je ovo loša ploča. Naprotiv, Sloboda ili ništa, je odličan staromodan rock and roll album koji donosi dvanaest pjesama koje ne igraju na prvu loptu tako da će površan slušatelj koji ovdje traži Kreni prema meni pt.2 vjerovatno ostati blago razočaran. Cane i Anton svakako nisu napisali novi Partibrejkers klasik koji će dovoditi do ludila njihove fanove ali su zatno snimili album koji treba dugo slušati i tek poslije otkrivati nove omiljene pjesme. Uostalom, poslije prva tri razbijačka albuma, Partibrejkersi su se ipak malo smirili i počeli da prave nešto mirnije pjesme. Oni su sada neki drugi ljudi, zreli ili prezreli, u godinama, priznali to ili ne. Zato danas kada album otvaraju ramonesovskom dvominutnom žesticom, to zvuči gotovo incidentno. Jednog dana, siguran sam, njih dvojica snimiće čisti blues album, slide i usna harmonika. Između ostalih, valja spomenuti izvrsnu Srce kuca tu je čiji ritam povremeno koketira sa reggaeom, zašto su, pretpostavljam, zaslužni Rac i Utvar.

Jedina zamjerka je više nego siromašna oprema diska. Pa zar je toliki problem da se odštampaju tekstovi i stavi pokoja sličica? A svi kukaju za vremenom LP-a i gramofona.

NOVEMBAR - Obrade (2007)

Nije pošteno skidati albume domaćih bandova sa neta ali teško da će se ovo ikada pojaviti kao izdanje bilo kog profila, tako da je ovo jedini način da se do njega dođe. No, kada se veću nudi teško je odliti pogotovo ako ste veeeeeliki fan banda koji se nekada zvao StudeniStudeni a sada, ako još uvijek postoje, zovu se Novembar. Obrade su kompilacijski album Kostinih omiljenih domaćih punk i sličnih pjesama. Od izvođača koje Novembar obrađuju, danas su aktivni Prljavo kazalište, KBO! i Pankrti, naravno ako se nešto izrodi iz ove njihove povratničke turneje i dokumentarca Dolgcajt.

Neko mi je pričao da je Kosta jako lijen i nemaran po pitanju rada sa bandom. Ima istine u toj glasini - informaciji, jer, kako drugačije tumačiti činjenicu da Novembar ništa ne objavljuje godinama. Navodno postoje neke nove pjesme ali kompilacijski album obrada je izgleda najviše što se od Novembra u ovom trenutku moglo dobiti. Obrada pjesme Šarlo Akrobate, O,o,o prethodno je objavljena na Kao da je bilo nekad - Tribute To Milan Mladenović albumu. Izbor ostalih bandova je veoma zanimljiv. Od zagrebačkih bandova tu su Patrola (Ne pitaj za mene), Azra (Proljeće je 13. u decembru) i Prljavo kazalište (Neka te ništa ne brine) iz nekih davnih vremena (pjesma se nalazi na njihovom najboljem albumu Crno - bijeli svijet). Slovenske punk legende Pankrti prisutni su sa Za železno zaveso a našlo se mjesta i za riječke Termite (Vjeran pas). Novosadska La Strada zastupljena je pjesmom Mlad i radostan. Tu su još i dva beogradska banda sa artističke radne akcije , Petar i zli vuci (Ogledalo) i Bezobrazno zeleno (Bombarderi). Niški band Fleke, točnije njihovu pjesmu Baby, baby , Novembar su već obradili 1997 na albumu Blues južne pruge. Ista nije našla mjesta na ovoj kompilaciji ali tu je jednako dobra Slatka mala. Nažalost, ni Fleke nemaju izdanja a sudeći po ove dvije pjesme, radi se odličnom bandu. Što se tiče kolega iz struke, Novembar su se odlučili za Samoću, jednu od najboljih pjesama kragujevačkih punkera KBO!. Sjajno izdanje, kvalitetom u rangu regularnih albuma Novembra.

NEIL YOUNG - Chrome Dreams II, 2007.

Neće ovaj starac skoro u grob. Ne mogu mu ništa ni moždani udari. Postalo je pomalo degutantno da čovjek njegovih godina održava diskografski tempo više primjeren mladim autorima ubjeđenim da mijenjaju svijet i ruše vlade. Dobro, nije Neil Young ( ma prezime sve govori!!!) u nekim poznim godinama, šezdeset i dvije su mu, međutim, neki ljudi žive brže od ostalih pa im se dob samobenificira. U blaženstvu svoje starosti, narušenom samo vježbanjem na power-plateu, sretan i zadovoljan privilegijom da može da radi ono što voli a ne ono što mora, Young je spreman našaliti se sam sa sobom i napisati parodijom ispunjen komad rock and roll kao što je to pjesma Dirty Old Man čiji naslov sve govori. Već četrdesetak godina ovaj čovjek sipa iz rukava fantastične albume. Sam je sebi nekoliko puta potkresivao krila ali kako se zalaufao 1989 sa albumom Freedom, kraj mu se ne nadzire.

Chrome Dreams II je album sa pričom i legendom o svome nastanku, snimanju, zagubljivanju, otkriću i konačno objavljivanju. Cijelu priču punu zanimljivih detalja lako je pronaći na webu a i dugo se o tome pričalo pa nema smisla ponavljati. Neil Young je sve to objasnio u decembarskom broju UNCUT magazina trudeći se da sa svega skine nepotrebnu mistifikaciju. Osim toga, pričao o zagubljenom i do sada neobjavljenom albumu samo skreće pažnju sa njegove muzičke izvrsnosti i superiornosti u odnosu na dobar dio aktualnih izdanja. Odavno je postalo izlišno hvaliti njegove albume i elaborirati o uticaju koji je izvršio na gotove sve generacije američkih kantautora, ali Chrome Dreams II je usitinu odlična ploča, staromodna i tradicionalna, majstorski komponirana, odsvirana i snimljena, ploča gdje sve sjajno funkcionira, ploča bez razmetanja i suvišnosti. Danas se ovaki albumi više ne snimaju a nema više ni takvih autora. Tužno ali istinito. Svaka čast Springsteenu, Ryan Adamsu, Lamontagneu, Earleu i ostalima....

Rekao sam i više nego što treba. Disk u player!

KULA SHAKER - Strangefolk, 2007.
Iznenađen sam da Kula Shaker još uvijek postoje. Iznenađen sam činjenicom da su objavili novi album, osam godina poslije slabog prijema Peasants, Pigs And Astronauts. Međutim, najviše sam iznenađen kvalitetom albuma Strangefolk. Prije desetak godina Kula Shaker su imali sjajnu budućnost. Debi album K harao je vrhovima top lista, djevojčice su vrištale za Crispianom a onda je on nešto krivo lupio o svastici i njenim indijskim korijenima. Taj od štampe preuveličan gaf možda ih je koštao zvjezdanije karijere i priča o bandu neslavno se završila. K nije bio loš album ali nikako toliko dobar koliko su ga kritičari u Engleskoj nahvalili. Na kraju krajeva, Kula Shaker ostali su zapamćeni više po obradi pjesme Hush (Deep Purple) nego po svojim hitovima. Njima je bilo namjenjeno mjesto naslijednika Oasisa i Definetly Maybe albuma, no nisu bili band toga potencijala niti kapaciteta.
Danas su u poziciji da se ponovo moraju probijati i tražiti svoje mjesto na sceni. Nisam siguran da ovim albumom mogu daleko da doguraju bez obzira što je bolji i od K. Medijski nisu toliko interesanti kao nekada a i muzička se industrija promijenila. Ostaje im Japan kao zemlja gdje još uvijek imaju veliki broj fanatično odanih fanova kao uostalom Ash, The Cure, Deep Purple i još mnogi bandovi čije karijere nisu baš na vrhuncu. Zato će ovih dana upravo u zemlju izlazećeg sunca na turneju.
Tekstovi Crispian Millsa govore o ljubavi, ratu, shopping centrima, Bushu i Blairu, ..... i svim ostalim aktualnim sranjima. Malo pljuje po televiziji i medijima pa onda po tko zna koji put pjeva o svojoj fascinaciji Indijom dok njegov bubnjar kaže da je u Indiju išao samo da bi pogledao utakmicu kriketa. U Hurricane Season odaju počast Lordu i Manzareku, u Out On The Highway parafraziraju Dylana (The women are a-weeping, For their blue-eyed son), u Fool That I Am postaju The Byrds....... i tako dalje.
Za ljude njihovih pogleda na svijet i ljubitelje kontrolirane indijske mistike oslobođene smrada ulica Kalkute i ostalih potkontinentalnih aroma bolesti i sirotinje, za ljude oduševljene indijskim platnom i košuljama, za pripite po pubovima i vozače bez suputnika, za sve one koji kupuju svijeće i aromatične štapiće po Konzumima i DM-ovima...... ostali STOJ!

GORIBOR - Goribor, Dancing bear, 2007.

Odužila se priča oko izlaska albuma Goribora za Dancing Bear. Na kraju krajeva, ispada da smo sa jednakim nestrpljenjem čekali i Radiohead i Goribor. Jedina je razlika što je lakše razumjeti St-a nego Yorka. Goribor su Aleksandar Stojković, Željko Ljubić, Predrag Marković i Milan Stošić. Mislim da je ovdje jako bitno naglasiti da je u pitanju band a ne nekolicina muzičara okupljenih oko karizmatičnog, zbunjenog, sluđenog i pjesnika poremećene hemije , Aleksandra Stojkovića poznatijega St-a. Nije goriborska odiseja počela niti se završava ovim izdanjem. Grupa postoji nekoliko godina a imaju i nekoliko izdanja objavljenih za Slušaj najglasnije ( Hoću kući, Krug u očima, Live, Ono što te ne ubije, to te osakati, Stare stvari, Stondom do Tokija ). Momci su iz Bora, grada u Srbiji poznatog po kolabiranom rudarskom kombinatu, grotesknom zagađenju svih vrsta i posljedično jako jeftinim stanovima koji se prodaju jednako teško kao i oni u zagrebačkim Vrbanima. Imao sam priliku posjetiti Bor krajem devedesetih. Okus, miris i boje Bora usporedivi su sa industrijskom zonom Siska, dimovima termoelektrana u Kosovu polju ili industrijom predratne Zenice. Naučnu fantastičnost prizora Bora najbezbjednije je vidjeti na omotu albuma Hoću kući. Sve ostalo je veoma rizično.

Album Goribor za novu će publiku biti kolekcija četrnaest odličnih pjesama dok će stariji fanovi možda žaliti što neke od mnogobrojnih nisu ušle na album. Meni je lično žao što album ne sadrži niti jedan instrumental a Goribor su ih imali nekoliko na prethodnim izdanjima. Dancing Bear se pobrinuo da Goribor dobiju odličnog i iskusnog Edija Cukerića za producenta. Objavili su čak i CD single (Sjajne niti, 16.08.2007), što je pravi raritet za naše uslove ali i znak da se na ovaj band ozbiljno računa. Omot albuma, koji uključuje St-ove tekstove i sve relevante podatke i zahvale, odlično su uradili Leeloodesign. Svojih 13 sekundi slave dobio je i Zdenko Franjić. Naime, album završava njegovim stihovima "Blatnjavi puti". Ljudski i pošteno od Goribora, najbolji način da se zahvale čovjeku koji je debelo zaslužan za njihovo isplivavanje iz mračnih voda undergrounda.

Bazu albuma ravnopravno čine pjesme prethodno objavljene na izdanjima Hoću kući i Ono što te ne ubije, to te osakati. Tu su i dvije nove pjesme, Rolamo i Voli me. Zbog mješanja i usklađivanja dvaju perioda rada grupe, završenih izdavanjem demo albuma, album Goribor možda nema onako kohezivnu atmosferu kao što ima Hoću kući. Nešto slično dogodilo se vinkovačkim Majkama kada neki njihovi albumi za velike izdavače nisu bili na nivou legendarne demo kasete objavljene kod Franjića. Nisam ni očekivao da će album biti ovako dugačak. Traje čitavih sedamdeset i kusur minuta. Ne sjećam se da je neko od domaćih izvođača, osim Štulićevih live egzibicija, objavljivao ovako duge albume. Album nije nimalo dosadan ali opet nije od onih koji se puste čisto da nešto svirucka. Neobična dužina albuma vjerovatno je rezultat dugotrajnih premišljanja koju pjesmu staviti a koju izostaviti. Vjerujem da izbor nije bio lak ali krajnji je rezultat odličan. Popriličan broj gostiju i oplemenjivanje nekih pjesama zvukovima vibrafona, klavijatura, defa i bendža, učinili su album boljim i zanimljivijim nego što se to možda očekivalo.

Besmisleno je tražiti ključne momente albuma a još besmislenije i pokušavati citirati Stojkovićeve stihove. Opet, ne mogu a da ne spomenem sjajan vokalni ulet Morin Kudić u novoj pjesmi Voli me. Možda sam samo malo iznenađen ovom novo pjesmom ali sjajna je. Ove druge znam(o) od ranije.

P.S.

Volio bih da se jednog dana pojavi disk sa remixima pjesama sa ovog albuma. Svojom su strukturom i aranžmanima pogodne za taj vid kreativne manipulacije. Sanjao sa i o remixima Discipline ............

http://www.myspace.com/stgoribor

PIPS, CHIPS & VIDEOCLIPS - Pjesme za gladijatore (2007)

Teško je Pipsima osporiti njihovo muzičko umijeće. Ripper i ekipa pišu sjajnu muziku, žanrovski šaroliku i zanimljivu, no, uvijek im nešto nedostaje pa da se uz njihov album prikači, subjektivno ili objektivno, epitet remek djela domaće rock produkcije. Njihov prethodni album, Drveće i rijeke, objavljen davne 2003, bio je jedan sjajan komad muzike zamazan nadrealnom lirikom. Ista priča ponavlja se na Pjesmama za gladijatore. Ovaj puta, grupa je krenula još ambicioznije u namjeri da snimi konceptualan i intirgantan album, veoma zahtjevan i kompleksan, namjenjen intimnom slušanju u trenutcima potpune rasterećenosti i sanjarenja. Sa te strane je ovo jako staromodan album, više primjeren nekim nepovratnim vremenima kada se kupovala po jedna LP ploča tjedno i pažljivo, sa poštovanjem i radoznalošću, opetovano preslušavala. Sumnjam da je puno ljudi spremno da nekoliko dana sluša novi album Pipsa pogotovo ako su prethodno sa rapidsharea skinuli 2 gigabajta nove muzike. Zbog takve situacije Pjesme za gladijatore možda nikada neće dobiti pravu šansu koju, budimo realni, zaslužuju. Pažnju javnosti prvo je privuklo sponzorstvo velikih kompanija koje su onako usputno pogurale financijsku stranu projekta, a potom se u dnevnim novinama pojavilo nekoliko recenzija usredotočenih uglavnom na traženje loših momenata albuma. Ja to zovem glupim jalom i medvjeđom uslugom domaćoj rock produkciji.

Ako ste već spremni da kupite novi album Pipsa, odnesite ga kući, ugasite svjetla i slušajte Rippera i društvo. Kada već imate živaca za LET3, Mercury Revove i Flaming Lipse, dajte šansu i Pipsima. Tolerirajte semplirani komad Carmina Burane koji svaki seljak ima u mobitelu, da biste čuli Gravitaciju, Teroristi plaču i aktualni singl Zdenka i vanzemaljci. Uživajte u sjetnoj Sin prije nego što se posvetite trilogiji U zvijezdama - Domaći rok - Električne gitare pobjeđuju. Slijedi nadahnuta Idealna pop pjesma za astronaute koja vas uvodi u mirne vode Foxtrota i odlične pjesme Slan. Popravak je nervozan kraj ove maštom prenapučene odiseje kroz svemir, šaš i vodu.

Ne volim njihove prve albume. Nikada nisam imao živaca da ih preslušam ili mi se jednostavno nisu sviđali. Drveće i rijeke upravo slušam mada žena negoduje zbog susjeda ljudoždera . Pjesme za gladijatore idu na policu. Njihovih mjesec dana je isteklo. Siguran sam da će nekada,u budućnosti, ponovo u cd player.

RYAN ADAMS & THE CARDINALS - Follow The Lights EP, 2007.

Novo izdanje Ryan Adamsa i The Cardinals zove se Follow The Lights. Radi se o EP-u objavljenom 23.10. za Lost Highway. Bilo bi logičnije da Adams izdaje singlove sa aktualnog ljetos objavljenog albuma Easy Tiger koji obiluje sjajnim pjesmama, ali, njegov neouzdani talenat i neobuzdaniji duh ne daju mu mira. Follow The Light donosi dvije nove pjesme, dva covera i tri live in studio pjesme prethodno objavljene na ranijih Adamsovim albumima.

Follow The Lights i My Love For You Is Real su dvije nove pjesme koje svojim stilskim karakteristikama spadaju u Easy Tiger album. Ne sumnjam da je hiperproduktivni Adams imao dovoljno pjesama da učini Easy Tiger duplim albumom no, postoje neki diskografski zakoni koje treba poštovati. Blue Hotel je pjesma objavljena na Willie Nelsonovom albumu Songbird iz 2006 godine čiju produkciju potpisuje Ryan Adams a The Cardinals su odradili svirački dio posla. U pitanju je Adamsova pjesma pa je ona istovremeno i autorska i obrada.

If I Am A Stranger (Cold Roses, 2005), This Is It (Rock `N Roll, 2003) i Dear John (Jacksonville City Nights, 2005, u originalu duet sa Norah Jones), tri su stare pjesme sa blago izmjenjenim aranžmanima, odsvirane po principu live in studio .

Ono što možda Follow The Lights čini intrigantim jeste Adamsova verzija velikog Alice In Chains hita iz grungy devedestih, Down In A Hole. Ne bih rekao da on voli da obrađuje tuđe pjesme onako kako se to uobičajeno radi. Prije mi to liči na njegovo nimalo kolegijalno i egoistično ispravljanje pjesama za koje žali što ih on nije napisao ali ne može da odoli porivu da ih sam snimi i pokaže svijetu kako to zapravo treba da zvuči. I što je još zanimljivije, Adams neće tupiti kako mu je tamo neka zaboravljena pjesma koja popunjava 45 minuta albuma omiljena. On udara pravo u glavu, u hitove, u čeda drugih autora. Nikada nisam čuo Gallagherovu reakciju na Adamsovu verziju Wonderwalla sa Love Is Hell pt.1 EP objavljenog 2003 godine. Vjerovatno je ćudljivi Irac nije ni čuo.

Bez obzira na svoju mini kompilacijsku prirodu, Follow The Lights zvuči kompaktno kao album. Sedam pjesma koje ne mijenjaju život ali ga zato čine ljepšim.

SADIES - New Seasons (2007)

Kanadska grupa The Sadies nije toliko poznata kao Cowboy Junkies ili Arcade Fire, vjerovatno zato jer nisu žanrovski specifični kao njihovi sunarodnici. U svojoj desetogodišnjoj karijeri snimili su nekoliko zapaženih albuma, surađivali su sa Andre Williamsom i Neko Case a kao gost na ovogodišnjem New Seasons albumu pojavljuje se Howe Gelb. Grupu čine braća Good, Dallas i Travis, bubnjar Mike Belitsky i basista Sean Dean. Album je producirao ex-Jayhawk Gary Louris.

U odnosu na prethodna The Sadies izdanja, New Season, album koji se legalno pojavio početkom oktobra, možda je i najbolje što je grupa do sada snimila. The Sadies, iako Kanađani, su punkorvni americana band. Odrasli na country muzici (otac i ujak Dallasa i Travisa su zapravo kanadske coutry legende The Good Brothers) i Neil Youngu, pokojoj surf ploči, senzibilnosti Gram Parsonsa, west-coast psihodeliji, The Sadies su stvorili svoju mješavinu stilova ništa manje zanimljivu od, recimo, Calexica. Njihove kratke pjesme, tek nešto duže od dva minuta, nude pravo bogatstvo zvukova i melodija podsjećajući na sve ono što je u američkoj muzici odsvirano od pojave rock and rolla pa negdje do grunge divljanja. Sastavljen od uglavnom regularnih pjesama i nekolicine space-surf instrumentala, New Seasons veoma lako može postati nečija omiljena ploča, jedan od onih albuma koje spontano stavljate u player i uključujete repeat. U svijetu koji teži nekim novim diskutabilnim umjetničkim izrazima, nešto ovako retro u smislu vještine i talenta za pisanje pjesama, više je nego poželjno. Bezbroj zvjezdica.........

BRUCE SPRINGSTEEN - Magic, 2007.

Da mi u subotu ujutro neki narkoman u krizi nije provalio u auto i ukrao cd player zajedno sa novim Bossovim albumom unutra, pitanje je koliko bi još dana započeo sa Magicom. Magic je kruna sjajne trubadurske 2007, godine u kojoj smo imali čast uživati u novim albumima Ryan Adamsa, Steve Earlea i konačno Bruce Springsteena.

Poslije trideset godina karijere i nekolicine albuma antologijske naravi, u društvu genijalaca iz E-Street Banda, neobuzdano inspiriran aktualnim američkim trenutkom, Boss prosto nije mogao da snimi lošu ploču. Svojim dragim Amerikancima zarobljenim u kamp kućicama u predgrađima i osuđenim na kratke karijere po Iraku i Afganistanu, napisao je dvanaest odličnih pjesama oplemenjenih njegovim epskim tekstovima. Uspio je da snimi album jednako zanimljiv onima koji smatraju da je The River (1980), i eventualno Nebraska (1982), najbolji rock album ikada snimljen, ali i poklonicima njegova dva čisto rokerska trijumfa, Born To Run (1975) i Born In The USA (1984). Boss se nije snalazio u devedesetima. Jednostavno to nije bilo njegovo vrijeme. U novom milenijumu objavljuje prvo dva odlična albuma, The Rising (2002) i Devils & Dust (2005), a potom je uslijedila i fantastična avantura sa Seeger Session Bandom. Magic je konačna potvrda da je Boss ponovo u formi, da stihovi i pjesme naprosto nadiru iz njega. I kao autor i kao čovjek ušao je u fazu kada mu sve polazi od ruke a da sam za isto ne nalazi racionalna objašnjenja. Ne opeterećuje se više optimizmom ni pesimizmom, svjestan da čovjek ne može da utiče na baš sve što ga smeta. On kaže It's gonna be a long walk home aludirajući da će njegova Amerika ponovo biti zemlja na koju se isplati biti ponosan. Bruce sanja o zemlji gdje Bush više nije bitan. Magic je ploča koja slavi ljudski duh.

CULT - Born into This, 2007.
Slatko sam se nasmijao pročitavši ne webu da izlazi novi The Cult. Njihovi veliki hitovi She Sells Sanctuary, Rain, Lil' Devil, Sun King, Eddie, Fire Woman i ostali izazivali su histerične izlive radosti i napade sreće po klubovima u drugoj polovini osamdesetih. I kod nas i u svijetu The Cult su bili kult, veliki band praćen hordama obožavatelja. Pojavili su se u pravom momentu i odgovarali su svima, od hard rockera do umjerenije struje gothica. Sonic Temple objavljen 1989 označava kraj benda i vrhunac njihove popularnosti. Neki se neće složiti da je Sonic Temple bio njihov najbolji album ali u svako slučaju bio je najuspješniji. Iscrpljeni turnejama i svim slatkim radostima koje spadaju u rock and roll folklor, The Cult se uz međusobne svađe i tužbe raspadaju a na upražnjeno mjesto uskače nekadašnja njihova predgrupa Guns`N`Roses. Sve do Born Into This albuma objavljenog početkom oktobra ove godine, The Cult su se nekoliko puta okupljali, snimli nekoliko albuma nedostojnih njihovog renomea a javnost se uglavnom bavila glupostima karizmatičnog frontmana Iana Astburya. Čovjek se interesirao za Tibet, prašume, Indijance, snimio dva solo albuma a samo jedan objavio, nastupao sa dvojicom originalnih The Doorsa vjerovatno zato što sebi nikada nije oprostio što je odbio ponudu Olivera Stonea da glumi Jima Morrisona u njegovom filmu. Sve u svemu, puno priče oko ničega. Billy Duffy, drugi bitan član The Cult jezgra, nije se previše eksponirao tokom istog perioda. Osnovao je band Circus Diablo i snimio album koji nisam slušao ali kritike su više nego pohvalne. Duffy se nije previše trošio svih ovih godina pa zato ne trebaju da čude zapaljivi gitarski rifovi kojima Born Into This obiluje.

U proljeće ove godine The Cult su potpisali za Roadrunner Records i počeli da snimaju album u produkciji tipa iz Killing Joke, Martina Glovera, poznatijeg kao Youth. Uz Astburya i Duffya u bandu su još naše gore list, ritam gitarista Mike Dimkich, bubnjar John Tempesta (svirao sa White Zombie, Testament, Helmet) i bas gitarista Chris Wyse (jedno vrijeme zamjenjivao je Jason Newsteada u Metallici).

Youth, basista po zanimanju pa tek onda producent, učinio je svoje. The Cult imaju novi zvuk i pa im album zvuči kao napumpana verzija Electrica. Pjesme im započinju bas gitare a ne Duffyjevi rifovi kao što je to do sada bilo. Kada čujete početak prve stvari na albumu, pomislićete da su to možda neki Peppersi u pitanju. Astbury i Duffy potpisuju svih deset odličnih pjesama modernog hard rocka. Moram biti iskren i reći, bez obzira na svu moju skepsu izazvanu najavom novog The Culta, da album NEMA loša pjesme. Isto tako, nema ni traga ni glasa od novog velikog hita ali svih deset stvari u stanju su da privuku pažnju kada ih usput čujete na radiju ili vidite spot na stranom TV programu. Ian Astbury se baš i nije proslavio kao tekstopisac mada je jasno da se ne stidi svog uzora, majstora baljezganja, pokojnog Jima Morissona. Pjesme Holy Mountain ili Tiger in the Sun samo zavaravaju svojim mistificiranim naslovima. Puno vjerodostojnija je Dirty Little Rockstar ili čak Diamonds.

U nekim drugim vremenima, Born into This možda i ne bi zaslužio prolaznu ocjenu. Ovaj puta, The Cult nisu razočarali a i glupo bi bilo da ovako iskusna ekipa snimi neko sranje. Možda se to Astburyju može dogoditi, ali ne i Duffyju.

OLOVNI PLES - Olovne pjesme za olovni ples (Slušaj najglasnije, 2003)
Stranica myspace.com/olovniples nije u punoj funkciji pa se nećete odmah moći uvjeriti u kvalitete ovog zagrebačkog benda. Nedavno su objavili album za Slušaj najglasnije. Momci su iskoristili četiri pjesme A.G. Matoša što je krajnje neobično uslijed velike vremenske, generacijske i ostalih razlika. Ipak, način na koji su te četiri pjesme snimli briše sve pomenute razlike. Naročito je zanimljiva druga stvar na disku, Stara pjesma , gdje Matoševi stihovi pokazuju sličnost sadašnjosti i ne tako davne prošlosti (... jesmo zadnji robovi osuđeni pasri i propasti bez časti.... dok nam strana, majko, tihu propast sprema.....) .

Kada sam prvi put preslušavao disk, nisam imao dojam da se ovdje radi o bandu. Prije mi se učinilo da je u pitanju ulični svirač okružen drugim muzičarima odlučan da snimi svoje pjesme. Možda sam takav dojam stekao zbog izostanka bubnja koji se na kraju ipak pojavljuje u samo jednoj od ukupno devet pjesama. Upravo ta, Prosjak by Dangube , je mali pravi sakriveni indie hit, pjesma koja se kako zvukom tako i karakterom razlikuje od ostalih. Ovo by Dangube , vjerovatno označava da pjesma pripada istoimenom bandu sa myspace stranicom gdje piše ... isključivo autorski bend Dangube, nastali su 1997 godine a raspali su se 2001. U tom vrlo produktivnom razdoblju nastale su 74 autorske pjesme.....

Disko, demo , album ... zovite ovo kako god hoćete ali ne propustite ako vam se domaća scena čini dosadnom.

Sudeći po informacijama na myspace-u, bandu ne nedostaje nastupa a uskoro ih možete ih slušati na Live acoustic festivalu, 25.11.2007. u klubu Spunk u Zagrebu.

DDR - Ddr, Slušaj najglasnije, 2006.

Da Turci imaju sjajne muzičare i da sviraju odličnu muziku mogli su se uvjeriti svi koji su pogledali odličan film Fatih Akina i Alexandera Hackea, Crossing the Bridge: The Sound of Istanbul. U istom se filmu ne pojavljuju DDR ali zato ih je Zdena negdje iskopao i omogućio nam da ih čujemo. DDR čine četvorica istambulskih mladića koji, koliko sam uspio shvatiti sa njihovog sajta na turskom jeziku, vole Joy Division, Velvet Underground, Sonic Youth, Neu!, Feelies, My Bloody Valentine, Pixies, McCarthy, Galaxy 500, New Order i Wedding Present. Od svih nabrojanih najviše me podsjećaju na ranije radove Sonic Youtha. Ovakvo i slična poređenja nisu zahvalna ali uspjevaju da dočaraju zvuk banda. DDR zvuče zanimljivo, oslanjaju se na uglavnom na intrumentalnu muziku sa a ono malo što pjevaju je na turskom pa nemam pojma o čemu se radi. Album traje za slušanje zahvalnih pedesetak minuta i lišen je svake monotonije. Do sada su izdali nekoliko EP-a a ovo izdanje je njihov drugi album. Tko god voli hibride noisea, kraut rocka i onog što se nekada zvalo alternativa, uživaće u muzici DDR-a.
http://www.dogualmanya.info/

KATIE MELUA - Pictures, 2007.

Katie Melua je mlada, pametna, talentirana, a mi muškarci rekli bi i jako zgodna djevojka koja polako postaje miljenica britanske pop scene. Pictures je njen treći, ujedno najbolji i najzreliji album. Tim koji donosi uspjeh predvodi njen muzički otac, Mike Batt, producent i autor sa dugogodišnjim iskustvom sakupljanim još od vremena The Beatlesa. On je i podpredsjednik British Phonographic Industry što je nešto kao HGU. Katie je otkrio ne nekom školskom takmičenju dok je tražio nekog sličnog Norah Jones. Bolju od Katie nije mogao naći a stari lisac odmah je shvatio da se tu može napraviti dobar posao. Melua je rođena Gruzijka. Zbog situacije u njenoj domovini, roditelji su emigrirali u Englesku i danas su svi british citizens . Engleska je za nju obećana zemlja a s obzirom kako djevojka pjeva, bila bi prava šteta da nije uspjela da zbriše od gruzijske svakodnevice.

U odnosu na Norah Jones, sa kojom su usporedbe neizbježne, muzika Katie Melue zvuči gotovo festivalski. Međutim, to ne znači da je njena muzika jeftina i prolazna. Ona, tj. Mike Batt, igra na visoke tiraže i široku popularnost no to uspjeva da uradi pišući ozbiljne i kvalitetne pjesme. Svaka od ukupno dvanaest pjesama ima potencijal singla, uključujući i odličnu obradu In My Secret Life sa albuma Ten new songs (2001) velikog Leonarda Cohena. I na prva dva albuma bilo je obrada, od Johna Mayalla do The Cure, što je svakako interesantan izbor.

Albumu kao što je Pictures teško je naći slabosti, jer, pravoj pop muzici teško je odliti pogotovo kada je njen kvalitet tako očigledan. Nema ovdje neke filozofije i skrivenih poruka, osim možda u Mary Pickford (Used to Eat Roses), pjesmi koja govori o pokojnoj kanadskoj glumici. Sve ostale pjesme su neizbježno ljubavne, jednostavne i zavodljive, upravo onakve kakve pop pjesme trebaju da budu. Da Englezi ovako nešto pošalju na Euroviziju, sigurno se ne bi onako sramotili kako su nas već navikli.

RADIOHEAD - In Rainbows, 2007.

Drago mi je da je In Rainbows konačno izašao. Postajalo mi je već smješno čitati vijesti kako se na zvaničnom sajtu banda promjenio font, da su objavili neke čudne fotke i na kraju simbole koje je cijela civilizacija pokušavala da rastumači. Da album nije postao dostupan za svega nekoliko dana, na red bi došlo kloniranje Jean-François Champolliona , sirotog pokojnog Francuza koji je zadužio čovječanstvo dešifriranjem egipatskih hijerogrlifa. Jedno vrijeme se kalkuliralo sa 2008 kao godinom konačnog objavljivanja albuma što je poprimili razmjere epskog razočarenja fanova. I onda se desi da u sred noći dobijem SMS da je iscurio novi Radiohead???? Strašno.

Dakle, Radiohead su uspjeli da snime odličan album, najbolji od OK Computer naovamo što i nije bio problem. Kid A, Amneisac i Hail To The Thiefs preživjeli su na račun slavnog prethodnika jer, objektivno, tim albumima grupa sigurno nije bila i nije mogla biti zadovoljna. Nisu to bili loši albumi, no kada postavite visoke standarde sa OK Computer, onda se od vas očekuje da snimite nešto barem kao The Bends. Ipak su Radiohead albumi dočekivani sa oduševljenjem i očiglednim nedostatkom objektivnosti ali sve je to postalo istorija desetog oktobra, dana kada je In Rainbows ponuđen na www.inrainbows.com . Download uz simboličnu naknadu koju sam kupac određuje možda jeste revolucionaran, ali svakako je najpošteniji način distribucije ili pak prodaje albuma, no, prvo trebate biti veliki kao Radiohead pa da to uradite. Svi su željeli da saznaju koliko je band zaradio love na downloadu i da li će potpisati ugovor sa nekim od majora. Cifra nije nikada zvanično objavljena a danas su potpisali za XL Recordings, između ostalog, izdavača prošlogodišnjeg Yorkovog solo albuma. U 2008 ista će kuća objaviti luksuzni box set sa vinilima, slikama, majicama, svim i svačim, sve za skromnih 40 funti . Živo me zanima koliko će to kod nas da košta. Možda 999 kuna?

Sajt Pitchfork objavljuje Pitchfork's Guide to Radiohead's In Rainbows u kome na jasan i pregledan način opisuje dužu ili kraću istoriju svih deset pjesama od kojih neke postoje od 2001 godine (Reckoner). Svih deset su uspješno testirane na koncertima u okviru prethodnih turneja pa hard core fanovi sve te pjesma već poznaju, naravno, u nekom drugačijem obliku. Da li oni, možda, nisu vjerovali u album pa su u jednom momentu pomislili da sve to ne vrijedi izdavanja? Ne treba zaboraviti da Thom često govori kako su ne jedan put bili na rubu razlaza i odustajanja od svega a i prošle je godine njegov solo album pokrenuo svakakve glasine.

Na kraju svega, svima je pao kamen sa srca. Radioheadu jer su uspjeli da snime odličan album a fanovima pogotovo, jer možda bi izgubili strpljenje da In Rainbows nije ovakav kakav jeste. A In Rainbows je stilski best of , album koji uspjeva da kompilira sve ono što je kod Radioheada bilo dobro i vrijedno slušanja. Album ima hipnotičnost OK Computera, eksperimentalnost Kid A, upečatljivost Yorkovog The Erasera, pa i nekoliko pjesama sposobnih da budu hitovi ne baš kao Creep ali barem kao High And Dry ili Street Spirit. Ovakvim albumom, jednostavnim i lako svarljivim, Radiohead se rješavaju tereta samog sebi natovarenog na leđa u post OK Computer eri kada su izgubili kontrolu nad svojim talentom i autorstvom. Konačno, ovo što oni rade je pop muzika drugačijeg izraza ali i dalje pop muzika. York ne zna lijepo da pjeva, Greenwoodi, O`Brian i Selway nisu neki virtouzi svojih instrumenata ali kao band uspjevaju da stvaraju sjajnu muziku.

U Jigsaw Falling Into Place Thom Yorke kaže What's the point of instruments, Words are a sawed off shotgun ! To je ujedno najsažetija i najbolja samorecenzija novog albuma grupe Radiohead. Kreativni i autorski Radiohead je stabiliziran a Yorke je napisao svoje najbolje tekstove u karijeri. Još samo da ih vidimo uživo.

Šteta je ne pogledati

RICHARD HAWLEY - Lady's Bridge, 2007.

Richard Hawley i nije bio previše poznat široj javnosti a onda se desila dodjela Mercury Prize 2006. Hawley je bio nominiran ali i totalni outsider, nepoznat publici a omiljen kritičarima. Alex Turner iz Artic Monkeysa popeo se na stage da primi nagradu i kada su svi očekivali da počne sa zahvalama porodici, prijateljima i ostalima, klinac je izgovorio "Somebody call 999, Richard Hawley's been robbed!" . I odjednom, svi su obratili pažnju na skromnog muzičara iz Sheffielda. Nazvali su ga i Sinatrom i Elvisom sjevera, izgubljenim sinom Roy Orbisona, jorkširskim Johnny Cashom..... I prije opisanog događaja, Hawley je postao cijenjen u muzičkim krugovima. Poslije dva albuma sa The Longpigs, jednom od mnogih britpop grupa, na inzistiranje Jarvisa Cockera, Hawley se pridružio Pulpu na albumu This Is Hardcore. Danas tvrdi da mu je to spasilo i život i karijeru poslije dugačke alko-narko američke turneje sa Longpigs poslije koje je ozbiljno razmišljao da se mane muzike i show businessa. Na sreću, ništa od toga se nije dogodilo. Prerano je Hawley uronio u muzičarske vode učeći od, kako sam kaže, dvojice najvećih učitelja, svog oca i ujaka. Poslije saradnje sa svojim dobrim prijateljem ( he is a friend for lifetime, not only for Christmas... ) Jarvis Cockerom, Hawley započinje solo karijeru. Lady's Bridge (Aug 20, 2007) njegov je peti album. Ostali su Richard Hawley (Setanta) (2000), Late Night Final (Setanta) (2002), Lowedges (Setanta) (2003) i Coles Corner (Mute) (2005) koji je do sada njegov najbolji i najzapaženiji album. Osim Pulpa, sarađivao je i sa R.E.M., producentom Nellee Hooperom, Gwen Stefani, svojom omiljenom A Girl Called Eddy, svirao gitaru za Nancy Sinatriu. Obožavaju ga Coldplay, Radiohead, ali ne voli ga Morrissey, koji ga nije primio u svoj band navodno nakon što ga je čuo kako pjeva. Mozz mora da se preplašio a ako je čuo ovaj album, siguran sam, ima problema sa nesanicom.

Richard Hawley je četrdesetogodišnji gospodin, danas mirni porodični čovjek iz Sheffielda. Njegov grad u kome je rođen, u kome živi i u kome namjerava umrijeti, njegova je glavna inspiracija. Lady's Bridge najstariji je most u Sheffieldu, most koji spaja bogati i siromašni dio grada odakle on dolazi. Tako njegove pjesme imaju lokalni karakter jer vrve,ne samo na ovom albumu, od šefildskih znamenitosti. Svoje albume snima i sam producira u šefildskim studijima sa muzičima iu grada. Kaže da mu je to zadovoljstvo.

No da se vratimo na Lady's Bridge album. Svih jedanest pjesama potpisuje sam Hawley, ali voli da spomene svoj band koji čine John Trier (klavijature), Shez Sheridan (gitara), Dean Beresford (bubnjevi) i Colin Elliot (basista i koproducent), čovjek zaslužan za bigband orkestracije u Valentine i Darkness. Muzika koju zajedno stvaraju žanrovski spada u davno izgubljena vremena velikih plesnih dvorana i naivne romantike. Takav zvuk prate Hawleyevi tekstovi, ne pjesme, baš tekstovi namjenjeni ovakvoj muzici u ambijentu gdje je vrijeme stalo, gdje ima puno dima i prigušenog svjetla. Pomalo tuge zbog nesretne ljubavi u Valentine, sjećanja na veliku poplavu iz šefildske prošlosti u Roll River Roll, pa malo pripitomljenog rockabillya u Serious, komad festivalske raskoši u Tonight The Streets Are Ours, sjete u Lady Solitude, country u Dark Road, sanjarenja u The Sea Calls, razmišljanja o vlastitom životu u Lady's Bridge, prazničkog swinga u I'm Looking For Someone To Find Me, grandioznosti u Our Darkness i, za kraj, sjajan duet The Sun Refused To Shine sa ženskim vokalom čija pripadnost mi nije poznata. Eto, takav je Hawleyev peti studijski album koji zaslužuje isto toliko zvjezdica.

Svi oni, i Jarvis, i Morrissey, ostare i sjete se svoje mladosti kada su željeli da budu zvijezde kao Tom Jones, Burt Bacharach, Cliff Richard pa počnu da prave ovakve pjesme.... Hawley nije to čekao, on se naprosto takav rodio. Dolazi zima, duga i hladna, a boljeg soundtracka nećete naći.

http://www.richardhawley.co.uk/

CANDIE PAYNE - I Wish I Could Have Loved You More, 2007.

Joss Stone izgubila se negdje u vrtlozima odrastanja. Amy Winehouse gubi svoju vjerodostojnost. Njeni ekscesi sve više liče na režirane nastupe a sada navodno snima sa Pete Dohertyem. Možete zamisliti na što te seanse liče. Dido je naprosto nestala, valjda opijena uspjehom. No, te su tri dame postale referenca za sve nove koje dolaze poslije njih. Industrija traži nova imena i talente da ih iskoristi i napravi posao. Skauti su u Liverpoolu naišli na Candie Payne, dvadesetčetverogodišnju djevojku opijenu muzikom soul pjevačica iz šezdesetih godina. Rođena u Liverpoolu, odrasla u New Yorku, uz roditeljsku kolekciju LP ploča i braću muzičare, Candie i nije imala drugog izbora nego da postane muzičar. Buđenje njenog talenta uzrokovali su prvo Bili Holiday, Roberta Flack, Aretha Franklin i Sinatre sa roditeljskog gramofona. Zatim od njujorških hiphopera čuje Parliament, Funkadelic, Sly And The Family Stone. Brat, bubnjar u The Zutons, sluša Who, Nirvanu, Hendrixa. U početku je pjevala sa raznim cover bandovima, sve dok nije srela čovjeka koji se zove Simon Dine, iskusnog producenta i muzičara, skromnog čovjeka i saradnika bandova kao što su Portishead ali i veličina tipa Paul Weller. Dine, oduševljen i inspiriran istim stvarima kao i Candie, uglavnom se bavio muzikom dok je ona silom prilika na sebe preuzela pisanje tekstova. U razgovoru sa novinarom Daily Telegrapha, ovako opisuje njihov zajednički način rada. "Simon is the music, and I'm the words," she explains. "We write completely separately. I write in verse form, then he'll write the music based on the mood of my lyrics, then we go into the studio and put it all together."

I tako su njih dvoje snimili odličan album, međutim, to nije bilo dovoljno pa je Mark Ronson uradio remix One More Chance i malo pogurao cijelu stvar. Na prvu loptu, album je najlakše ocjeniti kao retro u stilu pop i soul diva šezdesetih godina. No, Simon Dine se potrudio da od svega napravi plesnu verziju Portisheada u mnogo opuštenijoj varijanti. Pjesme u prosjeku traju oko nekadašnje standardne tri minute, jednostavne su kao i blago emotivni ljubavni tekstovi. Sve je ovdje na svom mjestu, ništa ne manjka niti je išta previše. Njeni singlovi baš ne haraju top listama ali album zaslužuje pažnju i veoma je zahvalan za slušanje i uživanje. Pošteno govoreći, Candie Payne je rasna pjevačica, neopterećena glupostima kao Amy, zrela i odrasla za razliku od Joss Stone a daleko bolja i kvalitetnija od cvrkutave Dido. Ostaje samo otvoreno pitanje njene daljnje karijere, da li će to i dalje biti odlične pop pjesme namjenjene neobaveznom slušanju ili će Candie postati ozbiljna kantautorica.

http://www.deltasonic.com/artist.php/candiepayne/

PJ HARVEY - White Chalk, 2007.

Uključujući i u naslovu potpisanu suradnju sa John Parishom na Dance Hall At The Louse Point (1996), White Chalk je osmi studijski album uskoro četrdesetgodišnjakinje Polly Jean Harvey. Prošlo je već petnaest godina od debitantskog albuma Dry (1992), objavljenog na visoko cijenjenoj etiketi Too Pure ( http://www.toopure.com/ ), u isto vrijeme kada isti izdavač objavljuje radove bandova kao što su Laika, Moonshake ili Stereolab. U petnaest godina karijere, PJ dosegla je zavidan status kod svojih kolega pa su se mnogi, od Nick Cavea do Josh Hommea i Marc Lanegana, potrudili da sa njom nešto snime. Siroti Cave se navodno i nesretno zaljubio u mršavu i nježnu Polly. Duet sa Thom Yorkeom, pjesma The Mess We're In sa albuma Stories from the city, stories from the sea (2000), jedna je od njenih najpop pjesama, pomalo ljigava ali zato i neodoljiva.

White Chalk je njen najzahtjevnini i najegoističniji, gotovo komorni album, njeno lično otkriće klavira i istovremeno jednako ogoljen kao i Dry. PJ Harvey snimila je težak album, težak u smislu da se ili sluša ili ne sluša. Ona jednostavno ne dozvoljava i ne tolerira da se nešto radi i sluša White Chalk. Pjesme skladane na minimalnističkim dodirivanjima klavira, mračni stihovi otpjevušeni psihijatrijski intrigantno na pragu nervozne tišine i tjeskoba koja izbija iz zvučnika, možda su najkraći opis suštine White Chalk albuma.

No, početak albuma, u odnosu na druge raskošnoj The Devil, ne nagovještava takav rasplet. Polly je raspjevana, glasna, pjesma je oštra i opasna a stihovi As soon as I'm left alone The devil wanders into my soul . ... govore da je kod nje uvijek prisutni đavo odnio šalu. Naslov sljedeće, Dear Darkness govori više nego dovoljno. PJ tone duboko u mrak a Floodova produkcija trudi se da konačni rezultat bude opipljivo memljiv i taman. John Parish pretvara se u đavola sretnog jer sa sobom odvodi još jednu žrtvu na onu drugu, mračnu stranu ( Dear Darkness Now it's your time to look after us ). Da postoji i crnje od crnog, mračnije od mračnog, Polly pokazujue u Grow Grow Grow, srednjovjekovno mračnoj pjesmi gdje njen vokal sposoban da bude istovremeno i ženski i dječiji pjeva murder ballad kakvu ni Cave nije napisao. Zaista, napisati pjesmu o djevojčici koju je majka zakopala ispod hrasta ne može svako ( Teach me mummy How to grow, How to catch someone's fancy Underneath the twisted oak grove ...). No, Polly tu ne staje. Da misli ozbiljno, pokazala je izabravši jezivu When Under Ether za prvi singl. To je definitivno naučila od Nick Cave, kako da na nježnu melodiju nakalemi mračan tekst, u konkretnom slučaju njenu zamagljenu viziju rađanja i pobačaja istovremeno ( Something's inside me Unborn and unblessed

Disappears in the ether, One world to the next Human kindness ). Ne treba eliminirati mogućnost da pjeva o kakvom egzorcizmu ako se uzme u obzir šta joj se sve mota po glavi ovih godina.

U najavama povodom objavljivanja albuma, zlobnici su govorili kako je white chalk u stvari alegorija za kokain ali kako Polly nije turbo folk zvijezda, već ozbiljna autorica, istoimena pjesma govori o njenom zavičaju, Dorsetu, poznatom po bijelom kamenu od koga je izgrađena većina monumentalnih londonskih građevina. Ali ni ta oda zavičaju nije prošla bez demona ( Scratch my palms, There's blood on my hands... ). Sada sam već ubjeđenja da je neophodno na album staviti parental advisory etiketu. Drama se nastavlja u Broken Harp čiji refren jasno asocira na Bjork i njene vokalne nestašluke. Takva je i Silence, jasna kao i njen naslov. Ne znam kako opisati pjesmu To Talk To You čiji stihovi glase Oh Grandmother I'm so lonely All my life, If I laid on the earth Could you hear? . Kroz The Piano i Before Departure Polly nešto vješto skriva. Tek malo se otkriva u The Mountain pokazujući da lakše piše imaginarne nego stihove lične prirode. Nije zgoreg citirati završne stihove The first tree will not blossom, The second will not grow, And the third is almost fallen, Since you betrayed me so.

White Chalk sniman je gotovo pet mjeseci. PJ Harvey imala je izgleda dovoljno materijala da napiše sve te dramatične minimalističke tekstove i kada se album danas preslušava, očigledno je da se ekipa u sastavu Flood, John Parish, Eric Drew Feldman i Jim White namučila ali i potrudila da u uobliči njene mračne vizije i novootkrivenu strast ka klaviru. Momci su vješto kroz ono malo muzike što im je ona dozvolila da odsviraju provlačili egzotične instrumente kao što je bendžo, harmonika i neprimjetne gitare. Album je više plod njene poetske nego kantautorske strane ali je krajnji rezultat odličan, mada, ponavljam, White Chalk je težak, egoističan i zatjevan album čiji na momente umili zvuci klavira samo obmanjuju. Nadam se da neće biti manijaka koji će ovim ostvarenjem pokušati nekoga da zavedu.

JAMES BLUNT - All the Lost Souls, 2007.

James Blunt je oficirsko djete. Teško da mu je otac sretan zbog ovoga što sin jedinac radi u životu. Umjesto da razvaljuje Iračane po Basri ili lovi Radovana po bosanskim vrletima, njegov James prvo napusti vojsku pa onda postane muzikant. A dobro mu je krenulo, no Dorian Gray i British Army ne idu zajedno.

Back To Bedlam brzo je postao omiljeni britanski album a onda je svima dosadio i potpisivale su se peticije da ga maknu sa radija. Ipak je prodao oko jedanaest miliona ploča i bio najprodavaniji album u svijetu 2006. godine. Njegovo ime postade slangovani izraz za ženski polni organ. Naravno, kada neki opskurni punk band obradi jedan od njegovih hitova ili završi na b strani budućeg Sonic Youth singla, Blunt će postati nešto kao Burt Bacharach modernog doba. Tako je to kada se bavite pop muzikom.

Lično mi se Back To Bedlam sviđa bez obzira što lako dosadi. Ima tu sjajnih pjesama upropaštenih bjesomučnim emitiranjem na radiju pa će trebati vremena da iste povrate dostojanstvo.

Novi album, istovremeno romantičnog i patetičnog naslova, All the Lost Souls, nije riznica hitova kao debut. Blunt se izgleda malo preplašio da opet ne dosadi publici sklonoj prvo obožavanju a potom omalovažavanju pop pjesama pjevljivih melodija i refrena. Zato su neke pjesme ispale pomalo nespretne u pokušaju da se sakrije njihova prava pop priroda, a na koncu, sve je to uticalo na ukupnu kvalitetu albuma. Izgleda da će singl 1973, o izgubljenoj duši Simoni, biti prvi i poslijednji mega hit albuma ravnopravan sa You're Beautiful ili High sa prvenca. Nepošteno je preskočiti odličnu Same Mistake (... Give me reason, but don't give me choice, Cos I'll just make the same mistake again ....), možda jednu od njegovih najboljih pjesama. One Of The Brightest Stars liči čak i na Bee Gees što i nije kompliment no muzika disco legendi, ako se usporedi sa aktualnim pop smećem, danas je gotovo avangardna. Ako ovaj album nosi neka iznenađenja, jedno od njih jesu stihovi u Give Me Some Love gdje Blunt izgovara .... I've taken shit loads of drugs, I'm so tired of never fixing the pain Valium said to me .... Bluntovi bezimeni likovi sa prvog albuma, dobili su svoja imena, Simona i Annie. Prištinu i Kosovo zamijenio je New York (Carry You Home).

Zbog vrste muzike kojom se bavi, ljudi su se podsmjevali Bluntu kada je obrađivao The Pixies i navodio ih kao jedan od svojih uzora. Isti su zaboravili da kakve pjesme sada piše Frank Black i da je skoro snimio božićni album. I kada Blunt danas kaže da sluša Bright Eyes, to je smiješno, a kada Paul McCartney priča o Radioheadu to je onda cool. Tu možda leži razlog zašto je Blunt snimio pjesmu koja se zove I Can't Hear The Music i govori upravo o takvoj glupavosti kako publike tako i kritike (... So run, Yoshimi, run? 'Cause Billy's got himself a gun, You're right to be afraid: They will send you to your grave 'cause you're strange and new ....).

Ovih dana pojavio se i novi singl, I Really Want You. Pjesma je odlična ali trebaće dobar spot da ista nešto postigne na top listama.

Nema ovdje ništa originalno i novo, nema aranžmanskih akrobacija, složenih pop pjesama i muzike od koje zastaje dah. James Blunt je čistokrvni pop autor, čovjek sposoban da napiše odličnu pjesmu i plasira se visoko na top liste. Valentinovo je daleko ali možda je vrijeme da se poklon kupi već sada.

IAN BROWN - The World Is Yours, 2007.

Davno, davno, 1989, ispod šeširića sakriveni Ian Brown pjevao je I Wanna Be Adored i I Am the Resurrection. Dvadeset godina kasnije, majmunoliki rasprodaje britansku turneju za jedan dan a onda počinje da sere po novinama da je radi snimanja ovog albuma apstinirao od uživanja kanabisa. Pa dodaje, kako je pušio samo marihuanu ali ne A klasu ("I only took marijuana, I don't touch the Class A's, but I thought to myself 'What would my music sound like if I didn't smoke weed?' and now I've got my answer. It sounds fresh, and I'm happy with that.")!!!! Šta drugo reći nego pokušao čovjek da od duvanja napravi filozofiju i naširoko se o tome raspričao za likemusic.com. I sada kada to neko pročita, pomisli da je Ian otišao tako daleko da su Zappa i Branca ugroženi, da je u pitanju nešto što će zauvijek promijeniti englesku pop scenu. A kada se tu još nađe i Sinead Oconnor da pomogne - jao pobijeđenima!!!

Brown je angažirao respektabilnu ekipu, čak je pozvao Paul McCartneya da mu se pridruži ali Beatle je bio zauzet (ili je duvao ili se razvodio, šta je drugo stari prdonja mogao da radi). Zato su mu pomogli Pistolsi Cook i Jones, na Shauna ljuti brat Paul Ryder i osiromašeni Smiths Andy Rourke. Uskočila je i Sinead u pauzi pljuvanja Svetog oca pape i završavanja svoje karijere (tu je i pokojnog Tomu Zdravkovića zajebala). Od Manija, Renija i velikog Squirea ni traga ni glasa.

I sada, kada prosječan konzument rock and roll muzike dođe u Milijunaš, dogura do pitanja za milion kuna i kada ga Tarik pita kako zvuči album The World Is Yours legendarnog muzičara iz Manchestera, a on album nije slušao ali zna da su dvojica Pistolsa gostovala, samouvjereno će reći da je u pitanju rock and roll album. Tarik se hvata za glavu a Đelo Hadžiselimović pušta onu razočaravajuću muziku. Naš konzument ide kući bez miliona.

Da, svima dragi Ian snimio je album, čini mi se, više uz pomoć Von Karajana nego dvojice Pistolerosa. Konačno je ostvario svoj san i dosegao vrhove simfo soul hip hopa shoegazea. Album nije nikako loš ali ovo sa gostima je čisto preseravanje kao i ona gore travaroško filozofiranje. I još, za naslovni singl izabere Illegal Attacks u kome on i Sinaed pljuju po USA i UK zbog rata u Iraku i ostale dnevne politike jer samo oni mogu da promjene svjest i vrate Gordona, Blaira i Busha na pravi put. A kad tek ona zariče soldiers come home .... ma dajte ljudi više, dosta toga, .........

Tu nije kraj. Postoji i deluxe izdanje albuma koje na drugom disku donosi orkestralne verzije, to jest instrumentale. A turneju je rasprodao u jednom danu.

Ovo si pustite da se neobavezno relaksirate poslije posla i razmišljajte da li ovo pjeva straight ili THC Ian Brown. Pop, pop, pop, pop,.....ne pljujte Blunta, on je barem malo iskren.

KT TUNSTALL - Drastic Fantastic, 2007.

Ovu talentiranu curu, geografsku Škotlađanku, Kineskinju po majci, Irkinju po ocu, usvojenu i odgojenu od škotske porodice, otkrio je Jools Holland. Već prije nastupa u njegovoj emisiji, Later with Jools Holland , koju zločesti HTV odavno ne emitira, KT ili Katie je objavila nezapažen album Eye to the Telescope. Ali, onda se umješala sudbina, očito razočarana slabim prijemom albuma. Netko je otkazao nastup kod Joolsa i on je pozvao KT Tunstall. Izvela je Black Horse And The Cherry Tree i njena karijera je ponovo počela. Pjesma je postala hit, album je reizdan i do danas se prodao u skoro četiri miliona primjeraka. Katie je napisala nekoliko zapaženih hitova. Uz već pomenutu pjesmu, kao singlovi odlično su prošli notorna Suddenly I See i Other Side of the World . Album je producirao Steve Osborne, poznatiji više po radu sa New Order i Happy Mondaysima nego sa autoricama ovog profila. Albumom Eye to the Telescope, Katie je pokazala da vlada zonom razdvajanja između Norah Jones i Alanis Morisette, da može napisati sjajnu pjesmu kao što je Under The Weather , pop hit kao Suddenly I See ali i Black Horse And The Cherry Tree , pjesma koja nosi njen konačni autorski potpis. 2006 objavljuje KT Tunstall's Acoustic Extravaganza, album sa akusičnim verzijama i B stranama singlova, tek toliko da malo smiri fanove željne novog albuma.

Na omotu svog debi albuma, Katie izgleda kao drugačija pomjerena djevojka, nestašne frizure i alternativnog osmjeha, kao neka indie heroina. Ali četiri miliona prodanih albuma promijenila su koncepciju. Sada je Katie namrštena rok zvijezda sa šljokicama, drska i zagledana negdje daleko gdje pogled običnih djevojaka naoružanih gitarama ne seže. Nema više ponovnog izdavanja albuma i zakašnjele reakcije publike. Došlo je vrijeme za vrhove top lista. I zaista, KT Tunstall prodaje više od 50000 u prvih sedam dana, broj jedan je u USA a 3 u UK. Singl Hold On , urađen po sličnom receptu kao breakthrough Black Horse And The Cherry Tree , objavljen ljetos, nije se baš proslavio pa ovakav prijem albuma pomalo čudi. Katie piše pjesme koje istovremeno imaju onu iskonsku autorsku vrijednost ali i kapacitet da zadovolje komercijalne apetite diskografa. Možda ona to sama nije znala artikulirati, trebalo je vremena da nauči zanat i trikove profesije. Drastic Fantastic je svakako ozbiljnije odrađen album, sa inkorporiranim kompromisima na koje Katie možda nije odmah pristala ali svijet u kome sada živi nema više veze sa onim u kome je nastajao prvi album. Žena se ubija od turneja i koncerata, non stop piše pjesme i sigurno više nije sama sposobna da vodi računa o karijeri. S obzirom da bez pomoći Hollandove možda ništa ne bi ni uradila, ovaj puta vjerovatno je diskograf uticao na stvaranje više mekanijeg pop zvuka koji će potencijalnu publiku asocirati na Cranberries ili Corrs a neće razočarati stare fanove. Pjesme su i dalje ostale dobre, neke manje a neke više, što je, na kraju krajeva i najbitnije.

I onda, kada krene taj raskošni power girlwoman pop u Little Favours , shvatićete da je to nova Katie, baš ona bezobrazna riba u šljokicama. Slijedi sjetna If Only pa sanjarska White Bird ( Wonderin' how much you know, About all of us below ). Funnyman je emotivna bomba, odlična pjesma sa izvrsnim tekstom, dovoljno upečatljiva da podsjeti na Nowhere Man od The Beatlesa. Hold On je hit singl, brza, energična i ljuta pjesma. Hopeless zvuči tako američki. I don't want you now previše je ziheraški hitoidna ali tekst, ako neko na njega obrati pažnju, uzburkaće emocije a možda i oživjeti neke ružne uspomene.

U Saving my face , KT na uvjerljiv način priča o muško ženskim odnosima kada veze pucaju a muška strana ne razumije zašto se to dešava. Odličan tekst uparen sa modificiranim shoegaze ritmom daje ovoj pjesmi ekstra kvalitet. Ipak je Steve Osbourne producirao ovaj album.

Beauty of Uncertainty svojom spokojnom melodijom i melanholičnim stihovima pomjera iz ravnoteže i čini da misli odlutaju tamo gdje baš uvijek ne želite. Ali, iskreno rečeno, svi mi ponekad uživamo u malo boli i razočaranja. Someday soon i Paper aeroplane neka su njena intimna sanjarenja, nježna, tiha i pomalo dosadna.

Ništa epohalno ali istovremeno jako dobro.

MANU CHAO - La Radiolina, 2007.

Manu Chao ima trenutno najprodavaniji album u Evropi! Ponavlja se 2001 i priča sa albumom 'Proxima Estacion: Esperanza' koji je također poharačio evropske top liste. Zvuči nevjerovatno, no, civiliziranoj Evropi danas se može prodati sve što iole pljuje po Bushu i iritantnoj američkoj po civilizaciju pogibeljnoj nepismenoj politici u svakom njenom obliku. Odjedanput, u tu priču upada mali veliki Manu Chao, simpatični genski crossover sa granice razuzdane Španije i kulturne Francuske. Šest godina poslije svog zadnjeg regularnog studijskog albuma, šest godina skitnje po siromašnijoj strani planete, Manu se diskografski vraća svojim, čini mi se, najboljim albumom. Upitno je da li je Evropa to prepoznala ili nije ali činjenica je da se album odlično prodaje, čak i kod nas. U jednom zagrebačkom cd shopu svjediočio sam prodaji čak četiri primjerka u manje od tri minuta a vijesti iz Srbije kažu da je Manu Chao ubjedljivo najprodavanije strano izdanje. I sada neka neko kaže da nismo dio svijeta! Valja spomenuti da je 2002 Manu Chao objavio live album Radio Bemba Sound System. Isti vam lako može izazvati samozapaljenje cd playera dok će se za ugljenisanje vašeg DVD playera pobrinuti Babylonia en Guaguaiz 2003,

Južnoamerički, gerilski revolucionaran, neuklopiv i mršav, u nekoj pustinji - tako izgleda Manu Chao na naslovnici La Radioline. Radiolina na talijanskom označava mali tranzistor, uvijek prisutan u dokumentarcima iz nekih siromašnih sela i predgrađa, gdje stoji na nekom oronulom prozoru sa ukošenom lijeno izvučenom antenom, emitira veselu muziku i zabavlja mršavu djecu i krezube odrasle. Takvima Manu posvećuje svoju muziku jer od njih crpi inspiraciju pa im na neki način to vraća svirajući po vukojebinama Južne Amerike i preko Meksika napada na SAD. Negdje je rekao da mu je želja ući u SAD sa južne hemisfere jer to niko još uradio nije. Talijanski, engleski, francuski, portugalski - četiri su jezika prisutna na albumu. Njih je lako identificirati no kada se radi o muzici, to je već znatno teže. Najlakše je reći da se radi o totalnom crossoveru svih muzika, o punk stavu, HC etici, sa očiglednim naglaskom na svima dragi reggae i ska. Zajednički nazivnik zove se energija a sam Manu potvrđuje staru narodnu da se otrov čuva u malim bočicama. Čak i kada ponavlja iste muzičke teme sa drugim tekstovima i manjim varijacijama, Manu Chao uspjeva da održi tenziju i novo albuma. Nisam vidio smisla u takvim postupcima na prijašnjim albumima ali on od toga ne odustaje.

Analiza tekstova La Radioline jedan je zahtjevan posao osim ako niste poliglota. Međutim, ako ćemo biti površni, ponekad je dovoljno čuti samo po jednu riječ iz cijelog teksta i shvatiti o čemu se to zapravo radi. A Manu će spomenuti i Busha i Maradonu, i Irak i Zair i Kongo. Prvi singl, Rainin in Paradize, otpjevan na većini razumljivom engeskom daje dobar uvod u Manuove namjere sa La Radiolinom. Ovim albumom on će pokušati da pokori SAD a kao dobar test poslužila su dva ultrabrzo rasprodana koncerta u San Franciscu. A za tako nešto biće mu dovoljan i jedan stih ( In Baghdad, it's no democracy That's just because, it's a US Country ). Mislim da je njegovo gostovanje u našim krajevima neizbježno, naravno, sljedeće godine.

STEVE EARLE - Washington Square Serenade (New West Records, 2007)

Dok je bio drogiran i pijan, Steve Earle je snimao odlične ploče. Prije trinaest godina prestao je sa intoksikacijskim navikama ali je nastavio da snima odlične ploče. Ženio se sto puta, hapsili su ga hiljadu puta. Neki kažu da je bolji od Bossa, neki da nije. Sve je to nebitno, ali novi album je tu. Zove se Washington Square Serenade, objaviće ga New West Records 25. ovog mjeseca. Earle lijepo pjeva, nekada je dobro izgledao, pjesme su mu hitovi ali kada progovori, ujeda. I nikoga ne štedi. U razgovoru za engleski Independent galamio je na novinara i pitao ga zašto nisu digli revoluciju i svrgnuli Blaira. Rođen u San Antoniu, prije više od pedeset godina, Earle danas živi u New Yorku, sa svojom sedmom suprugom, kantautoricom Allison Moorer ( Redhead by my side ..., Tennessee Blues), u Greenwich Villageu, nedaleko od ulice gdje su fotografirani Bob Dylan i Suze Rotolo za naslovnicu genijalnog Dylanova albuma The Freewheelin' Bob Dylan. Album je sniman u Hendrixovom Electric Lady Studios i posvećen je folk sceni početkom šezdesetih godina. Earle odaje počast vremenu kada su tekstovi u rock and roll postali jednako bitni kao i muzika. Steve's Hammer (For Pete), pjesma posvećena Pete Seegeru najbolje govori o tome. Kronološki gledano, lako je naći zamjerke Earlovoj konstataciji. No, ne budimo sitničavi.

Prvi album, Guitar Town, Steve Earle objavio je 1986. Guitar Town je prva pjesma na albumu a počinje stihom Hey pretty baby are you ready for me, Its your good rockin daddy down from Tennessee ..... Dvadeset godina kasnije, u Tennessee Blues Earle pjeva Sunset in my mirror, pedal on the floor, Bound for New York City and I won't be back no more, Won't be back no more, boys won't see me around, Goodbye guitar town..... Novi početak ili najnoviji početak u njegovom burnom životu.... sumnjam da i on to sam zna.

U New Yorku, svom novom domu, osjeća se kao riba u vodi. Down Here Below, nježna električna pjesma sa akustičnim zvukom, oplemenjena back vokalon Allison Moorer, na prefinjen način povezuje njujorške beskućnike, duh Joni Mitchell i Clintonovu zaostavštinu Americi koju Hollywood previše ne prikazuje u svojim blockbusterima. Brazilci Forro In The Dark gostuju u City Of Immigrants te svojim udaraljkama i frulicama naglašavaju Earlovu kozmopolitsku poetiku. Politički neukrotiv, Earle ne može a da ne komentira Bushovu politiku a City of Immigrants osvrće se na na novi američki zakon o imigraciji. Nije ovo klasična anti pjesma, njen je smisao slojevitiji nego što bi to njen naslov sugerirao ( Livin' in a city where the dreams of men, Reach up to touch the sky and then, Tumble back down to earth again ...).

Oxycontin Blues zvuči kao zaboravljena i tek pronađena pjesma Woody Ghutria, sa svim odlikama primitivne amričke bjelačke folk muzike uprkos riječi blues u naslovu. Oxycontin je lijek ili umirujuće sredstvo za liječenje raka, ujedno i jak opijat a tu je Earle neprikosnoven stručnjak pa treba vjerovati svemu što je u pjesmi rekao.

Sparkle And Shine, Come Home To Me i Day's Aren't Long Enough tri su slatkaste ljubavne pjesme, miljama daleko od starog Steve Earle, omamljenog ljutitog trubadura naoružanog gitarom. Njihov kvalitet, dakako, nije upitan, posebno po Day's Aren't Long Enough, duet Stevea i Allison. Ma malo patetike nikada ne škodi, treba to priznati.

Tom Waitsova, Way Down In The Hole, sa albuma Franks Wild Years (1987), ostavljena je za kraj. Earle ni ne pokušava interpretirati Waitsovo kreativno ludilo, već sa zlokobnim smješkom jasno i glasno pjeva gospeliziran Waitsov tekst. On naprosto obožava sve te pjesme koje se dešavaju negdje DOWN, bilo da se radi o geografiji, materijalnom ili duševnom. Usput budi rečeno, pjesma se pojavljuje u HBO seriji The Wire gdje Steve Earle glumi ozdravljenog ovisnika. Radi se o manjoj sporednoj ulozi.

I na kraju šta reći? Dvanaest odličnih pjesama, sjajan moderan zvuk i najpitkiji Steve Earle do sada. Kako dobra godina za Amerikance, prvo Ryan Adams, sada Steve Earle a za koji dan i novi Bruce Springsteen...............

HARD FI - Once Upon A Time In The West, 2007.

Hard Fi dolaze iz mjesta Stains, 25 kilometara udaljenog od Londona, ni na nebu ni na zemlji, negdje na kraju Heathrow aerodroma. Oni su pravi engleski band, veseli zajebanti i hedonisti, pomalo mrzovoljni, naročito poslije turneje po Njemačkoj gdje su im za doručak servirali sendviče i biljni čaj, uvredu za svakog pravog Engleza. Kontinentalna i otočka definicija čaja i doručka suštiniski se razlikuju. Pogledajte jednu od Only Fools And Horses epizoda...

Richard Archer, frontman i glavni autor u bandu piše tekstove, a pjesme sklada na pianinu ili akustičnoj gitari. Na probama nastaju konačne HARD FI stvari. Počeli su kao DIY band, probijali se preko interneta i downloada, legalnog i ilegalnog, ali zahvaljujući takvoj praksi publika na njihovim koncertima euforično pjeva jer poznaje tekstove a poslije koncerta kupuje diskove. Danas je to jedina uspješna praksa i ne treba istu poistovjećivati sa piraterijom. Previše je novih bandova, uglavnom loših, pa bolje je robu prvo probati a onda kupiti. Richard kaže da ljudi misle kako je debi album uvijek najbolji jer sadrži dvadesetak godina iskustva, međutim, za njega su poslijednje tri jednako važne i sadržajne kao prvih dvadeset. Tvrdi da su kao band jako puno toga naučili i da im je namjera da Once Upon A Time In The West zvuči mračno, te da ima nešto od The Clash ali i Stonesa. Mračan, sigurno. Archer često spominje svog pokojnog oca, naglašavajući kako je čovjek cijeli svoj život radio za druge ljude i nije izdržao. Za njihovog nastupa na Glastonbury Festivalu 2006, umrla mu je i majka. Na turneji, dok su gledali istoimeni film, odlučili su da se i novi album tako zove, album sa pričama iz njihovog zapadnog dijela Londona, dubokog predgrađa. Stains, odakle dolaze, mjesto je gdje su snimili album. Ovaj puta, u sopstvenom studiju. Debi album snimali su na istoj lokaciji smo što je to onda bio derutni i napušteni ured taksi službe. Archeru je dovoljno da izađe na ulicu, uđe u pub, pogleda oko sebe, uoči ljude i dobije inspiraciju, ne umjetnički uzvišenu, više socijalno svjesnu. Iz njegove uznemirenosti situacijama svakodnevnog života engleskih predgrađa nastaju HARD FI pjesme.

U Suburban Knights, Hard Fi pjevaju o sebi, ljudima zaboravljenim u predgrađima ( Work til you die, that's what they teach you at school, With that in mind, what's there to lose? ). To je i prvi singl sa albuma objavljenog bez klasičnog omota (na žutoj podlozi jednostavno piše no cover art ). Ah, ta pobuna i mladalački duh. Hard Fi i dalje žive u tom istom predgrađu ali svjesni da je vrijeme da idu odatle, da slijede put kojim su krenuli uplovivši u vode muzičkog biznisa. Struktura pjesama ostala je ista ali zvuk je ispoliran, nije više naivno sirov kao na CCTV, sada zvuče glatko kao kakav simfonijski orkestar. No, ovo je album, zaokružena cjelina namjenjena da prezentira publici kako Hard Fi razmišljaju i kakavoj muzici teže. Bespredmetno je govoriti da je band omekšao i to u negativnom smislu. Oni jesu interesantni i drugačiji od ostalih, napisali su tih nekoliko anti-anti pjesama (Cash Machine, Middle Eastern Holiday, Feltham Is Singing Out) ali nisu nikada imali neku žestoku oštricu kojom bi sjekli bolesti društva a bojim se da se slika o takvoj prirodi banda nametala. I ove nove pjesme skladane su tako da na koncertima mogu da zvuče jednako žestoko kao i stare, a to je već sasvim druga priča. O tome najbolje svjedoči live DVD In Operation, snimljen 2005 tokom nastupa u London Astoria dvorani.

Dvije pjesme Archer posvećuje svojim preminulim roditeljima, I Sall Overcome ocu a Help Me Please majci. Svjesno ili nesvjesno gure sebe ispred ostatka banda onako kako to radi Robert Smith a ne kao što je to uradio Morrissey. Tonight možda u sebi ima nešto od Stonesa, kako je to band najavljivao u intervjuima pred izlazak albuma. Možda je to samo jedan kratki gudački pasaž ili sugestija pod kojom sam ostao pročitavši intervju koji su dali za Independet ili Ilikemuisc.com.

Slična je priča i sa Watch me fall apart. Možda nekoga podsjeti na The Verve i Bitter Sweet Symphony. I close my eyes je tekstualno i ritmički haotična.

O već banalnoj i prežvakanoj temi kao što je negativan uticaj televizije na bla, bla, bla, bla .... govori pjesma nazvana Television, kako drugačije? Television, New religion, Let everyone sing Hallelujah. Politicians, Don't wanna listen, They only wanna make money out of you. Hallelujah!! ..... i tako dalje .... Pa kada su svu neka i oni kažu nešto o tome. Inače, fina pjesmica, dobri prateći vokali, ko stvorena za dobar koncert.

Can't get along je, kao i Little Angel, punokrvna emotivna ulična pjesma sa jakim refrenom i čvrstim ritmom, idealna za skakanje i vrištanje na koncerima, proračunato ali umješno napravljeno. We Need Love liči na Living For The Weekend, When they keep you afraid you believe all their lies , pa spominjanje San Salvadora, antiglobalistička anti-anti furka, uh, svi to rade, postalo je moderno.

Upaljači se pale na The King, pjesmu koja muzički opasno liči na Oasis bez dragog nam Noelovog kreveljanja ali tekstualno nimalo ne zaostaje iza Cockerovih klasika Disco 2000 ili Common People. Archer je vješt pjesnik, njegovi su stihovi zanimljivi ali i nadasve jednostavni ( Look at your photo and I wonder, Are you still on this number?But In my heart I know, You changed that number long ago.. .).

Albumu pripada još jedna pjesma, You And Me, ali to je vjerovatno iTunes download ili neko slično preseravanje. Sudeći po tekstu iste, radi se ljubavnoj pjesmi sa malo socijalne gorčine. Tipično za mlade Britance.

Produkciju albuma potpisuju Richard Archer i Wolsey Black, njihov sugrađanin i producent prvog albuma. Ekipa je definitivno oduševljena DIY načinom rada.

Spomenut je i The Clash? Ako je to već toliko bitno, da, Hard Fi i Dead 60s imaju nešto od velikog prethodnika.

GORIBOR - Sjajne niti SP (Dancing bear, 16.08.2007)

Neobično je recenziju započeti spominjanjem izdavača ali nemoguće je primjetiti da Dancing Bear slijedi praksu nekadašnjeg Jugotona sa početka osamdesetih godina. Zagrebački izdavač objavio je Idole, Električni orgazam i Šarla akrobatu, poslije velikog uspjeha kompilacijske ploče Paket aramžman. Danas Dancing Bear singlom banda iz Bora, svima poznatog Goribora, najavljuje njihov album koji će se pojaviti do kraja septembra. Još bitnije za reći jeste da je Zdenko Franjić na SLUŠAJ NAJGLASNIJE ( http://www.gla.ac.uk/~dc4w/listenloudest/front.html ) do sada objavio čitavih 6 izdanja Goribora (Hoću kući, Krug u očima, Live, Ono što te ne ubije, to te osakati, Stare stvari, Stondom do Tokija). Franjićeva izdanja neće se moći porediti sa onim što Dancing Bear sprema uz pomoć Edija Cukerića ali neka ostane zabilježeno da je Zdena na vrijeme i prvi reagirao. Kod njega možete nabaviti i knjigu Aleksandra Stojkovića, Svet je moj ali ima vremena . Cijena sitnica (ali stvarno sitnica).

Izvrsnim singlom Sjajne niti, Goribor započinju novu, diskografski opipljiviju, fazu svoje karijere. Publiciteta im ne nedostaje o čemu najbolje svjedoči izdavanje CD singla što se kod nas ne dešava baš često. Izdavač se sigurno nada komercijalnoj koristi od ovog banda. Disk sadrži tri stvari, već spomenutu Sjajne niti, groovealistic mix Ko sam? i lazy beat remix Sjajne niti. Sasvim dovoljno da neupućene uputi u kvalitete Goribora. Andrej Jakuš i Saša Miočić potpisuju oba remixa.

Jako me zanima sadržaj albuma koji nestrpljivo iščekujem(o). Na Franjićevim izdanjima Goribora nalazi se gomila jako dobrih pjesama a vjerujem da uz pomoć Edija Cukerića mogu biti još bolje.

Mislim da će sličnu izdavačku sudbinu kao Goribor, uskoro doživjeti beogradski Repetitor, pobjednik ovogodišnjeg Art And Music Festivala u Puli.

CHWEGER - Chweger (Dancing bear, 2007.)

Prije nego na zbrdazdola.com, ostali su objavili recenzije albuma upotpunjene biografskim podacima o bandu, Cukerićevoj produkciji i sličnim informacijama pa vas ne želim s tim gnjaviti. Dovoljno je znati da su Chweger na myspace-u napisali da su između ostalih, njihovi glavni uzori, Velvet Underground, Gang of Four, D. Bowie, Radiohead, Death in Vegas, Pink Floyd, Underworld, Sonic Youth, Joy Division i mnogi drugi. Naravno da album ne može da zvuči kao mješavina svih nabrojenih ali zato ako ste u tom điru i volite iste, Chweger će vam sigurno leći. Jedan od simpatičnih komentara njihovog zvuka je Sounds Like Like wise old men with children's hands . Stvari sa albuma nastale su prije 2003 godine, što je vremenski daleko, ali nažalost, toliko vremena izgleda treba da kod nas band završi sve potrebno oko snimanja, produkcije i izdavanja albuma. Album je stilski neujednačen i izopačen. Teško je naći nit koja sve to spaja i nemoguće je reći, ako slušate odovojeno pjesme, da se radi o istom bandu. Nijedna od ukupno 9 stvari se ne izdvaja ili, bolje rečeno ne zaslužuje da se izdvaja kao bolja od ostalih. Sigurno je da su prijemčivije one sa tu i tamo pokojom riječi teksta kao što je npr. Back To East ili 7 Minutes. A opet, teško je odoliti stvari koja se zove Branco gdje Chweger spajaju Calexico i spaghetti western sa Madchesterom i shoegazeom, Minas de Cobre na pulski način.

Kraj albuma ostaje diskutabilan sa duuugčkom stavari koja se zove Mačke. Ali, to su kreativne sfere Chwegera koje samo oni razumiju.

Album koji me najugodnije iznenadio ove godine. Valjda im neće biti i prvi i zadnji...... Idealno da vas vrati u život poslije napornog dana na poslu.

STUDENI STUDENI NOVEMBAR - Ko je sunce ubio (1986-2002, demo + uživo)
Na berzi polovnih ploča i diskova u beogradskom SKC-u nisam bio već godinama. Sasvim slučajno, dok je žena u kinu uživala u najnovijim pustolovinama Harry Pottera, otišao sam da vidim da li to još uvijek postoji. Unutra nekolicina ljudi izlaže svoje ploče u celofoanu, drugi pregledavaju i kupuju, pogađaju se oko cijena. Veoma zanimljiv prizor, mislio sam da kod nas takve stvari više ne postoje. Nisam ništa konkretno tražio dok nisam ugledao crno bijeli omot na kome piše STUDENI STUDENI / NOVEMBAR - Ko je sunce ubio (1986-2002, demo + uživo). Cijena sitnica, malčice više od 3 eura. Izdavač Basement Blues Records ( http://www.basementblues.net/ ). Disk sadrži ukupno 28 stvari podjeljenih u dvije cjeline, Studeni Studeni i Novembar. Svi snimci su slušljive kvalitete, kako demosi tako i live zapisi iz 2001 i 2002. Najveća vrijednost izdanja jeste što sadrži EP Čisto kao suza ( http://www.danielsuljic.com/studeni.html ) , objavljenog 1990 u i produkciji ugašene zagrebačke kuće Search & Enjoy. Legendarni je EP (A ja sam je volio, Najljepša pjesma, Čisto kao suza, Tvoje oči govore, Gledaj kako ljubav umire) priskrbio Kosti i prijateljima atribut najboljem zagrebačkog banda. Tako ih je nazvao Aleksandar Dragaš u trećem broju beogradskog Ritma. Zanimljivo, dio toga teksta, nalazi se u unutarnjem omotu diska. Pored nekoliko fotografija iz raznih inkarnacija ovog banda, tu je i Kostin tekst, neka vrsta kratke biografije.

Novembar su objavili tri odlična albuma, Deguelo (1994), Blues južne pruge (1997) i Licem prema zemlji (2000), čiji sadržaj i kvalitet definitivno ne zaostaje za radovima velikih američkih grupa kao što su All, Descendents, Replacements ili Husker Du. Goran Kostić - Kosta je nadprosječno talentiran autor i maestralno se snalazi u žanru muzike koji njegov band svira. Nažalost, na krivom mjestu i u krivo vrijeme. Našao sam na web-u podatak da su nedavno svirali u Nišu gdje i žive ali i ništa više. Kompilacija Ko je sunce ubio zadnji je dokument koji govori o velikom bandu i sjajnim pjesmama.

NEW YORK DOLLS - One Day It Will Please Us to Remember Even This (2006.)

Jedni od najinteresantnijih učesnika VIP InMusic Festivala su New York Dolls.

Originalnu postavu, od koje su danas ostale samo ruševine, sačinjavali su gitaristi Johnny Thunders i Rick Rivets, basist Arthur Killer Kane, bubnjar Billy Murcia i pjevač David Johansen. Syl Sylvian ubrzo je zamijenio Rivetsa.

Prije objavljivanja prve ploče, na UK turneji, od miješanja droge i pića, umro je bubnjar Billy Murcia. Zamjenio ga je Jerry Nolan. Danas kultna, prva dva albuma, New York Dolls (1973) i Too much too soon (1974), loše su se prodavala pa band ostaje bez diskografskog ugovora. Uz pomoć Malcolm McLarena, Dollsi pokušavaju ponovo ali bezuspješno. 1975 Thunders i Nolan napuštaju band. Johnny Thunders osniva The Heartbreakers sa kojima snima nekoliko albuma. 1991 umire od predoziranja heroinom. Iste godine, od srčanog udara, umire i Nolan. U poplavi live i best of izdanja, izdvaja se ploča Rock and roll (1994) kao najbolji presjek kratke karijere ovog uticajnog banda.

Najveći fan NYD na svijetu, Morrissey, nagovara preživjele Johansena, Arthur Kane i Syl Sylviana da nastupe na Meltown Festivalu 2004 godine. Tada zapravo kreće i priča o ponovnom banda. Snimak koncera objavljen je kao dvd izdanje Live from Royal Festival Hall 2004. Nažalost, Kane ubrzo umro od leukemije a zamjenjuje ga novi basista Sami Yaffa (Hanoi Rocks).

Povratnički album, One Day It Will Please Us to Remember Even This, band snima u novoj postavi - Sami Yaffa (bas), Sylvain Sylvain (gitara), Steve Conte (gitara), Brian Delaney (bubnjevi), Brian Koonin (klavir) i David Johansen (vokal). Priča se da je Mick Jagger svoje prepoznatljivo skakanje i ponašanje na sceni iskopirao upravo od Johansena. Jedino, Johansen nije uzimao sve te vitaminske koktele kojima šopaju Jaggera. Kao gosti pojavljuju se Bo Diddley, Michael Stipe, Iggy Pop i Tom Gabel (Against Me!). Producent je veteran John Douglas (radio kao snimatelj na prvom NYD albumu, producirao Aerosmith, Lennona i mnoge druge). Album je objavio Roadrunner, prije nešto više od godinu dana, 25.07.2006.

Na zajedljive primjedbe o ponovnom okupljanju, raspoloženi Johansen odgovara da će uskoro ova postava NYD postojati duže od originalne.

Excommunicated then canonized sjajan je stih iz We ` re All In Love, jasniji od svih riječi dosad napisanih o bandu. Upravo takav tok imala je karijera New York Dollsa da bi kanonizacija doživjela svoj vrhunac, pomalo nevjerovatno, ovim povratničkim albumom. O neočekivanom uspjehu svjedoče odlične recenzije, dobre kritike koncerata ali više od svega, kvaliteta albuma u koju se svaki pravi ljubitelj rock and roll lako može uvjeriti ako odvoji pedesetak minuta vremena. Slično kao i Velvet Underground, NYD ostvarili su svoju muzičku misiju a da toga nisu bili previše ni svjesni u svakom mogućem smislu. Zato ovaj album predstavlja konačni muzički legat, svojevrsnu potvrdu svima na koje je njihova muzika uticala da su dobro naučili gradivo. Dollsi se odjednom ponovo pojavljuju i ozbiljnije nego ikada, na momente cinično i opušteno, kritikuju savremeni svijet kome svakako više ne pripadaju.

Dance like a monkey podsjeća na Stranded in the Jungle. Dancing on the lip of a volcano, u kojoj gostuje Michale Stipe, više je REM nego NYD pjesma ili samo poveznica između dva velika banda? U bluesom obojenom Ain't got nothin', David Johansen se miri sa sudbinom ali se i razočarano pita This is not how the end should have come, Who could have imagined this when I was young ? . Iggy Pop pjeva prateći vokal u Gimme luv and turn on the light, odnosno, dere se tamo negdje iza Johansena. Ukratko, album ima deset dobrih staromodnih rock and roll pjesama sa uvodom, refrenom, solažom, žestinom, energijom, falširanjem, deranjem i staračkim pjevanjem.

Vjerujem i nadam se da će njihov nastup na InMusicu potvrditi sve ovdje napisano.

ASH - Twilight of the Innocents (2007.)

Ash najavljuju Twilight of the Innocents kao svoj posljednji album. Kažu, neće prestati da postoje ali albuma sa Ash potpisom više neće biti. Sada, kada ih je ljupka i pametna Charlotte Hatherley ostavila da bi se posvetila uspješnoj solo karijeri, trojica žestokih momaka, predvođeni alfom i omegom Tim Wheelerom, shvatila je da zbog downloada muzike, albume više nema smisla snimati. U pravu su, najmanje iz dva razloga. Prvo, ljudi uglavnom kupuju pojedinačne pjesme za 99 centi i slično. Drugo, važnije za Ash, njihovi albumi nikada se nisu mogli pohvaliti ujednačenošću kvaliteta pjesama. Znači, od ovog banda u budućnosti treba očekivati samo hit singlove, kakvi su bili Kung Fu ili Meltdown (a to je Charlottina pjesma!!!). Nadajmo se da je tako.

Prethodni album, Meltdown, objavljen 2004 godine, poznatiji kao njihova američka ploča, osvojio me na prvo slušanje. Nekoliko odličnih pjesama pažljivo raspoređenih da održe tenziju za trajanja cijelog albuma i čvrst zvuk na pragu kalifornijskog punka i ehom USA heavy metala ( ne zaboravite da su Ash veliki Twisted Sisters fanovi!!!), bili su dovoljni, barem za mene. Album je dobio odlične kritike, dobro se prodavao i dogurao do pozicije broj pet na britanskoj listi albuma.

Twilight of the Innocents ambiciozno je zamišljen album u Wheelerovoj produkciji, snimljen u New Yorku. Band je snimio ukupno 27 pjesama, pa će imati dovoljno materijala da popune B strane singlova, japanska i ina izdanja, iTunes ekskluzive i slično. Singl I Started A Fire pušten je u besplatan download. Sljedeći singl je Polaris a početkom septembra izlazi i treći, End Of The World . I Started A Fire i You Can't Have It All žestoko i energično, sa zaraznim refrenom, otvaraju album. No, Blacklisted već nije te kvalitete. Polaris je Wheeler napisao u Bono Voxovom ljetnikovcu u Francuskoj gdje se slučajno zadesio. Kakav domaćin, takva i pjesma, kenjkava, sa gudačima i sličnim glupostima. I tako do kraja, bez dobre pjesme, sve u šablonima, osim možda Dark And Stormy ali i to je upitno. I za kraj, pjesma od šest minuta, istog naziva kao i album. Da, nemojte da upinjete vaš mozak i razmišljate šta Twilight of the Innocents znači. Ime su izabrali fanovi sa myspace igrajući vješala. Sada vam je jasno zašto Wheeler kaže da više nema smisla snimati albume.

SATELLITE PARTY - Ultra Payloaded, 2007.

Ultra Payloaded je najnovije čedo luckastog Perry Farella, objavljeno pod firmom maštovitog naslova Satellite Party. Perry non-stop nešto radi, vrti se po festivalima, ekološkim skupovima, radio stanicama. Poslijednji reunion Janne's Addiction i album Stray (2003), uprkos nominacijama za Grammy, nije opravdao očekivanja pa je Perry jednostavno odlučio da nastavi tamo gdje je 2001 godine stao sa solo izdanjem Songs yet to be sung . Sa tekstovima inspiriranim jevrejskim misticizmom (Kabballah) Perry je nastojao da stvori hibrid mistično plesne ploče i udalji se od Janne's Addiction - Porno For Pyros prošlosti. Obučen kao derviš, Perry se slikao za cover Songs yet to be sung ulažući dodatan trud u promociju svoje nove muzičke misije. Meni se lično album sviđa ali generalno rečeno, doživio je fijasko. Najljepša uspomena je istoimeni singl.

Sličan koncept Ultra Payloaded ploče govori da se Perry nije uplašio ali kako je skupio reprezentativnu ekipu oko sebe, pokazatelj je uzdrmanog samopouzdanja. Tu su Frusciante i Flea iz Pepersa, Fergie, Jack Irons, velški elektroničari Hybrid koji su sa sobom poveli i Petera Hooka, Peter DiStefano (gitarista Porno For Pyros), Thievery Corporation, tridesetočlani orkestar. Nuno Bettencourt, bivši gitarista funk metalaca Extreme odsivrao je dobar dio pjesama na ploči ali se kasnije kreativno razišao sa Perriem. Produkciju potpisuju Perry, Bettencourt i Steve Lillywhite.

Pokojni Jim Morrison gostuje na Woman In The Window. Dok je Perry pokušavao da umiksa Jimov glas, recitiranje spostvene pjesme, u svoju muzičku matricu, nestajalo je struje. Slična se situacija dešavala u nekoliko navrata. On i njegova gospođa to su shvatili kao dobar znak i zahvaljujući njihovoj tvrdoglavosti i krivom pogledu na svijet, danas imamo priliku uživati u najnovijem uradku pokojnog Jima.

Egoistični bas Petera Hooka koji ovih dana prijeti ostatku New Ordera, dominira prvim singlom Wish Upon A Dog Star. Pjesma odlično prolazi po USA rock i dance listama. Pojavili su se brojni remix iste što jako Perrya, po vlastitom priznanju čini jako sretnim. Slično kao pokojni Strummer ili živi Rotten, Perry uživa u elektronskoj muzici. Angažira Hybrid da napišu ovu pjesmu dok on jasno i glasno kaže I am heaven in the spirit of the sun, I'll meet you when the day breaks through, It's time to shine and make, All your dreams come true .. Na Only Love, Let's Celebrate, Perry svom glasu daje više slobode ali istovremeno se trudi da to jasno i čisto otpjeva uz mammas and pappas prateće vokale. U Hard Life Easy, sa sjajnim Fleom i Fruscianteom, Perry pokušava da objasni kako bi RHCP zvučali da Kiedis nauči pjevati i prestane se kreveljiti.

Kinky je baš kinky pjesma, opet sa Hookom u glavnoj ulozi, Hybrid matricom i Perryevim razularenim party tekstom. Thievery Corporation pokazali su u The Solutionists da nemaju namjeru da se odmiču od svog orijentalno obojenog zvuka. Perry se nije protivio. Awesome je promašaj, ljigava ljubavna pjesma sa prenaglašenom akustičnom gitarom Peter DiStefano. U Mr. Sunshine, Perry pokazuje dio svoje pretencioznosti spajajući veliki orkestar, ad hoc nazvan The Satellite Strings Orchestra, sa Jefferson Airplane napjevima.

Nuno Bettencourt napisao je funk heavy metal Insanity Rains rušeći ionako krhak koncept albuma. Ako se i razišao sa Perryem, to mora da je bilo zbog ovakvih muzičkih neslaganja.

Flea ponovo pokazuje svoje sviračko umjeće na sanjivoj Milky Way dok je Perry u sličnom raspoloženju kao i u Tahitian Moon (Porno For Pyros album Good God's Urge iz 1996). Ultra Payloaded nije baš vrijedna pažnje, osim ako Perry ne odluči da snimi spot. Zašto, zato jer Fergie pjeva prateće vokale i ima jednu mini rap sekvencu.

I za kraj, Jim Morrison i Woman In The Window, Perryev konačan tribute to summer of love.

Dobra zajebancija i nekoliko dobrih pjesama. Ako pustite album na tulumu, neko će vas sigurnu upitati ŠTA TI TO SVIRA? Pozdrav Perry-u!

HAPPY MONDAYS - Uncle Dysfunktional, 2007.

Ukratko, Happy Mondays postoje od 1985. Prvi album objavili su 1987, a najbolji, Pills 'n' Thrills and Bellyaches, u proljeće 1990. Muzika koju sviraju, istovremeno i muzika koju su izmislili, krštena je opasnom sintagmom ACID HOUSE. Frontman i spiritus movens, Shaun Ryder zajedno sa svojim bratom Paulom i ekscentričnim performerom (čitaj, drogiranom budaletinom) Bezom, zaštitni je znak bande iz bliže okoline Manchestera. Sretnim ponedeljcima braća Ryderi vraćali su se u život poslije vikendaških ludovanja i gutanja, pušenja i šmrkanja svega do čega su mogli da dođu. Dobra socijala u UK to im je omogućavala a možda će i nama kada uđemo u EU. Zato se treba radovati avisu , pregovorima i zabrani svinjokolja.

Happy Mondaysi imaju rupe u karijeri, duga razdoblja bez izdanja, neuspjele reunione, propale singlove... Bez i Shaun snimili su dva Black Grape albuma, Paul se poslije još jednog razlaza 2000 godine zakleo da neće više da svira sa svojim ludim bratom. Bez je pobijedio u britanskom Celebrity Big Brotheru ali je svu lovu potrošio na plaćanje zaostalog poreskog duga. 2000 godine svirali su na turneji ispred Oasis, 2004 objavili su DVD Live in Barcelona. Nisam gledao ali kritike koje sam pročitao su jako pozitivne. Shaun je pušeći travu zapalio posteljinu i jedva ostao živ. 1992 uspjeli su da financijski unište jedan Factory Records trošeći lovu za snimanje lošeg Yes, Please albuma na drogu i zajebanciju. Ovakvih angdota ima bezbroj.

Shaun Ryder nikada nije prekidao da se bavi muzikom. Nedavno je trebao da kao DJ nastupi u Beogradu ali nisam siguran da se to i dogodilo. Prošle godine najavili su snimanje novog albuma u produkciji Howie B. i Sunny D. Levine (unuk Quicy Jonesa, producirao između ostalog Michael Jackson, Sly and the Family Stone, Tupac). Uobičajeno je ove albume zvati povratničkim osim u konkretnom slučaju uzimajući u obzir Shan Ryderovo poimanje vremena. Nisam baš siguran da je on svjestan koliko je vremena prošlo od Yes, Please albuma. Matematički, prošlo je 15 godina ali poslije preslušavanja Uncle Dysfunktional, matematiku treba zaboraviti i relativizirati protok vremena. Shaun nije ni svjestan da vrijeme prolazi, da se trendovi mijenjaju. Drži se svojih muzičkih aksioma, ništa ne mijenja a opet uspjeva da napravi odličan album. Kvalitet Uncle-a me umanjuju ni skromna očekivanja i sav cinizam izazavan najavom da Happy Mondaysi snimaju album.

Gledajući Shaun Rydera kako se hedoniostički zajebava na sceni, nikada ne bih pomislio da je njegova glavna muzička preokupacija, prema vlastitim riječima, ulazak u studio i stvaranje muzike. Ni njegovo pjesničko umijeće nije u koliziji sa muzikom Happy Mondaysa. Uz sve te acid ritmove i soul citate teško je koncentrirati se na oštre i vulgarne poruke koje je svih ovih godina uglavnom high a rijetko straight Shaun slao publici. Tony Wilson nije uspio da sakrije svoje oduševljenje pa je pretjerao nazvavši ga najvećim poslije Yeats-a. Shaun, buco sličan Muminu iz Love Huntersa, danas se zadovolji sa par krigli Guinessa i malo trave, bez toga ne može na pozornicu, kaže, previše je teško izaći pred publiku. Sa teških droga skidao se u Irskoj, metadonom i alkoholom, a i poreska politika bila je povoljnija. U proteklih deset godina uspio je ostati bez svega što je imao, osim talenta i želje da stvara muziku. A i pare su opet tu, potrošio je 10000 funti na novo zubalo. Mogao je doći kod nas da to obavi, mi smo poznata zemlja po dentalnom turizmu.

Uncle Dysfunktional nije remek djelo, daleko od toga, ali je po kvalitetu bliži Pills 'n' Thrills and Bellyaches nego bilo kom drugom izdanju iz Happy Mondays diskografije. Muzičke teme su odlične, atmosfera albuma također. Shaunove lirske egzibicije teško je razumjeti jer on neodustaje od svog pankerskog krlkljanja. On pjeva o anđelima i kurvama, pacovima sa krilima, ladies with two dicks, sprda se sa Warholom ali i samim sobom (drug addicted alcoholics). Pokušavao sam na iskopam tekstove u cijelosti ali bezuspješno. Ipak, poruka se može shvatiti.

Starijima koji su uspjeli sačuvati zdrav razum i nisu zaboravili Madchester sound, Uncle Dysfunktional biće drag album samom svojom pojavom. Ako im kriza tridesetih ili već početak četrdesetih dozvole da preslušaju album više puta, biće oduševljeni. Mlađima ostaju Chemical Brothers.

Na zvaničnom sajtu grupe http://www.happymondaysonline.com/ mogu se pogledati snimci poslijednjih live nastupa. Među ponuđenim snimcima dominiraju stari veliki hitovi. Happy Mondaysi zvuče odlično. Nikako ne treba propustiti njihov nastup na Jelen Pivo LIVE festivalu 7. i 8. septembra u Beogradu, zajedno sa Ian Brownom, Gary Mooreom, Hladnim Pivom, Let 3, Disciplin A Kitschme, Partibrejkersima, Plejbojem, Darkwood Dubom, Obojenim Programom, Marčelom, Dadom Topićem i Timeom.

DISCIPLIN A KITSCHME - Kada kažeš muzika, na šta tačno misliš, reci mi, 2007.

Uvježbano u SKC-u, snimljeno u studiju u Košutnjaku, objavio PGP RTS. U kome to vremenu Koja živi? Najveća stvar ove ploče (glupo je ovo zvati cedeom) jeste njen smisao i svrha, za razliku od poslijednjeg studijskog albuma Električnog orgazma (Harmonajzer, 2002) koji je izašao onako bez veze i bez potrebe, naravno i bez smisla. Navodno niko neće ni nove Partibrejkerse da objavi, ali zato Koja gura po svome. DAK je ponovo u novoj postavi: Koja, sada bez zuba (doslovno!!!) na bas gitari i vokalima, Manja, simpatična djevojka koja fino pjeva i mladi talentirani bubnjar Buca. (citat sa http://www.popboks.com/intervju/koja1605.shtml
Buca je čovek koji se pojavljuje u onoj reklami za ploču Nova iznenađenja za nova pokolenja, on je onaj 19-godišnji dečko koji pita Acu, tadašnjeg tinejdžera, sa naslovne strane omota, sa skejtom u rukama, da li je istina da je izašla nova ploča DAK. To se nekako sada sve potpuno sklopilo - on danas svira u Disciplin A Kitschme )

Sudeći po fotografiji u bookletu, Manja i Buca vjerovatno imaju zajedno godina koliko i sam Koja. Koja mjenja postavu svog banda gotovo kao i Mark E. Smith. Album se prodaje u formatu DVD kutije a kada skinete celofan, u kutiji vas čeka slatko iznenađenje, pravi originalni slatkiš ili točnije svileni bombon, proizvod navodno posljednje beogradske bombondžijske radnje. U spotu za singl Bunt mogu se vidjeti faze proizvodnje slatkiša upakovanih uz album.

Uz velike ali za naše prilike shvatljive vremenske distance, DAK je diskografski neprestano aktivan. Singl CD Političari + virusi (2005, TOM TOM MUSIC), može se uzeti kao najava albuma, iako se verzija istoimene pjesme na albumu razlikuje od singla. Prošle, 2006, objavljen je odličan live DVD Uživo sa Egzit-a! / Live At Exit! (2006,PGP RTS). Interes publike postoji, možda ne kao nekada davno, ali dok sam tražio po beogradskim prodavnicama da kupim album, vjerovali ili ne, dobijao sam odgovor da je disk RASPRODAN ali da će dobiti još neku količinu za par dana. Najagilniji od prodavača čak mi je ponudio opciju da me stavi na spisak i nazove me kada disk ponovo stigne u radnju.

Pisati ili pričati o muzici DAK nikada nije bio zahvalan posao. Ukratko, i dalje to meni zvuči kao da Hendrix svira bas a neko ljut uzvikuje kratke i jasne parole. Bunt, kako se i jedna od pjesama zove, odavno je izgubio ako ne smisao, onda barem svoj nekadašnji značaj. Sve se promjenilo, a Koju kao da je uhvatila neke nostalgija ili se čovjek jednostavno ne predaje. Neke od pjesama napisane su da budu hitovi ali mi više nemamo ni dovoljno kvalitetnih autora i bandova da se sastavi propisan TOP 20. Zato je najbolje ubaciti ovaj disk - ploču u player i uživati u sat vremena muzike. Ako to nekome nije dovoljno, tu je i lizalica.

LINKIN PARK - Minutes To Midnight, 2007.

Učinilo mi da se digla velika frka oko novog albuma Linkin Park-a. Možda je to i normalno ako se uzme u obzir činjenica da je band do sada prodao pedeset miliona primjeraka svoja tri regularna albuma plus par remix i live izdanja. Uvijek osporavani od kritike, Linkin Park imali su zavidnu bazu odanih fanova i uvijek su levitirali nad ponorom koji dijeli ozbiljne autore i muzičare od bezveznjaka i komercijalno isplativih zajebancija. Jezgro banda čini ekipa koja se druži još od srednje škole a postoje od 1996. Za sada najveći uspjeh dostigli su po izdanju debi albuma Hybrid Theory (2000) i mega hit singla Cawling. Čak i kod nas, na ulicama su se mogli primjetiti klinci u Linkin Park majicama. Takve me pojave uvijek obraduju, osim bakica i djedova kojima njihovi potomci kod po kineskim trgovinama kupuju Iron Maiden i slične majice, uglavnom zato jer se iste jako jeftino prodaju.

Stilski nedefiniranu muziku koju momci stvaraju najjednostavnije, najlakše i najpovršnije je strpati u široke okvire žanra koji se naziva nu-metal. Tu spadaju svi oni bandovi mrski pravim ili staromodnim metalcima i ljudima sklonim maštanju i mitilogiziranju svega i svačega što je na ovaj ili onaj način deriviralo iz rock and rolla. Naravno, ovakva odrednica uvijek može poslužiti da se koliko-toliko opiše zvuk banda koji na jedan efektan način koristi rap, žestoke gitare, pop obojene klavijature i minimalno ali dovoljno elektronike i efekata. Oni su nova generacija Amerikanaca prekasno rođena da se upeca na Dylana i Younga, ali rođena u velegradu gdje vlada neka druga depresija od one koja je inspirirala Ray LaMontagnea, Bright Eyes ili pokojnog Elliot Smitha. Hybrid Theory (2000) bio je sublimacija jednog odrastanja i srednjoškolskog prijateljstva, ali i potcjenjena i površno shvaćena ploča. Nije ona nikakvo remek djelo ali nešto što se zove ozbiljna kritika radije će pisati panegerike svakom malo zlostavljanom britanskom ili američkom dječaku koji kada odraste napiše neku tugaljivu i depresivnu ploču.

Linkin Park traže svoje mjesto pod zvjezdama i traže priznanje za svoj rad. To mora da je bio jedan od razloga zašto je za producenta Minutes To Midnight (May 15, 2007) odabran Rick Rubin, čovjek koji je u svojoj karijeri producirao možda i sve bandove bitne za konačan muzički izraz Linkin Parka (Run DMC, Beastie Boys, Slayer, Red Hot Chili Peppers, System Of A Down, Rage Against The Machine i slično). Rubin ovih dana navodno radi i novi U2, Metallicu i Slipknot.

Rubin je donio neka nova aranžerska rješenja jer pjesme Linkin Parka dobile su jasniju dinamiku i puno su tečnije, uz povremene izlive dranja i galame, tek toliko da se zakamuflira komercijalna pop forma. Bleed It Out počinje kao da je GunsNRoses u pitanju. Shadow Of The Day je wannabe U2 pjesma. And the shadow of the day, Will embrace the world in grey, And the sun will set for you jednostavni su stihovi i dovoljni da natjeraju klince-fanove da upale upaljače, zažmire ili strastveno poljube svoje cure i dečke. I baš kada to urade, u dalji mladalački utopijski trans poguraće ih prosti gitarski solo. Da ga je Edge odsvirao, dobio bi atribut antologijskog. Sličan koncept ima i What I've Done.

Kako danas svaki američki band mora imati pjesmu naslonjenu na aktualnog im predsjednika i politiku koja se poistovjećuje sa njegovim imenom i brojnim gafovima ( Your time has come to be replaced, Your time has come to be erased ), Linkin Park su svoju nazvali No More Sorrow. Apsolutno bez veze ali to je postao koncept koga se morate držati da postanete ili ostanete cool u USA.

Bez obzira da li tekstove pišu Chester Bennington ili Mike Shinoda, njihov razvodnjeni mrak i očaj daje dojam da su nastali u nekim noćnim morama kada se bilo koji od njih dvojice budi sav znojan i isprepadan . Zato isti nemaju ubjedljivost ali imaju prihvatljivi mainstream štih dovoljan da ubjedi konzumente ovakve muzike da tu stvarno nešto ima. Nisu Linkin Park ovo patentirali, i priznatiji i umješniji od njih pribjegavaju ovakvim poetskim egzibicijama.

Minutes To Midnight ima sve ono što propisan mainstream pitak album mora da sadrži kako bi se uspješno prodavao i donosio novac. Uz parental advisory etiketu nedostaje mu samo još datum kada ističe rok trajanja. Negdje krajem septembra, rekao bih.

BRUCE SPRINGSTEEN WITH THE SESSION BAND - Live In Dublin, 2007.

Boss je prošle je godine snimio jedan od najboljih albuma u svojoj karijeri, We Shall Overcome:The Seeger Sessions , a nedavno je uslijedio perfektan nastavak u vidu žive verzije, Bruce Springsteen with The Sessions Band: Live in Dublin , oplemenjen sa nekoliko Bossovih klasika. Seeger Sessions je odličan album, njegova živa verzija je bolja, pa teško da će te se poslije ove live avanture vraćati starijem studijskom bratu.

Izboru Dublina za grad gdje će se koncert snimati, ne može se ništa zamjeriti. Jasno je to po reakcijama publike, pogotovo sjajnom pjevanju i odličnom poznavanju pjesama koje su na koncertu izvođene (održanom u novembru 2006 u The Point Theatre Dublin). Baš tih nekoliko momenata kada se cjelokupna publika sačinjena od tradicionalno muzikalnih Iraca pretvara u jedan snažni prateći vokal, obogaćuju album istom onom ljepotom i spontanošću koje su krasile Seeger Session Band dok su razbacani po sobama Bossove kuće snimali We Shall Overcome.... . Nema smisla izdvajati najsjanije momente ovog koncerta, treba samo uživati u skoro dva sata fantastične svirke i atmosfere. Nekome će se ta dva sata možda učiniti predugačkim, ali drugačije nije moglo, jer Boss i približno dvadesetak muzičara na bini, odlučili su da kroz američke tradicionale odsviraju predavanje na temu američke tradicionalne muzike i njene savremene interpretacije. Možda su i White Stripes bili tu negdje u blizini.

Odrednica Seeger ovaj puta je izbačena iz imena banda. Tako je Springsteen oslobodio sebi prostora da odsvira Atlantic City ili Further On (Up The Road). Tu su još i neke Bossove stvari, sve odlično ukomponirane i maestralno odsvirane u glavninu materijala sa We Shall Overcome:The Seeger Session.

DVD izdanje nisam imao prilike gledati. Vjerujem da je to tek pravo iskustvo. Kao i u sličnim slučajevima, ostaje nam nada da će Boss doći u naše krajeve.

MOTHERSHIP ORCHESTRA

Mothership Orchestra je bend koji je počeo sa radom u Požegi, malom gradu u Srbiji. Neki od članova imaju iza sebe londonsku epizodu gdje su izgleda dosta toga naučili o muzičkom biznisu. Imao sam ih prilike gledati na televiziji zajedno sa još nekim srpskim demo bandovima. Interesantno, ali i svakakao neobično za ovo podneblje, MO nisu kukakli nad trenutnom situacijom sa diskografima, već sa malom dozom ljutnje, savjetovali druge bandove da se više potrude kako bi nešto napravili. U prilog tome, idu njihova dva samizdat EP izdanja, Everything And Nothing Tales (2006) i Waking The Dead (2006), koja izgledaju više nego pristojno i odlično predstavljaju band. Nažalost, jedno od izdanja ima manjih tehničkih nedostataka u vidu preskakanja diska, što na momente umanjuje uživanje u ukupno šest odličnih pjesama ovog perspektivnog banda.

Then She Kissed Him je pjesma koja je prva privukla pažnju na postojanje banda. Bezobrazno je nečiji autorski izraz upoređivati sa drugima, ali ako već niste čuli ovu odličnu stvar, mogu vam sam reći da je MO muzički tamo negdje gdje završava Mojave 3 a počinje Lambchop (Uzmite u obzir da sam već mjesecima pod dojmom Lambchop-ovog koncerta). Sva sreća, postoji i MySpace pa sami odlučite o kakavoj se to muzici radi. http://www.myspace.com/themothershiporchestra   The She Kissed Him je odlična pjesma, koja u sebi nosi naglašeno emotivan spoj americana atmosfere pomješane sa neodoljivom predajom beznađu kakavu je Morrissey uspio da svojim tekstom stvori u There Is a Light That Never Goes Out. U tom emotivnom sklopu svoje mjesto nalaze i Mothership Orchestra, pogotovo tekstopisac i vokal Lazar Šiljak. Taj momak piše sve te odlične tekstove a isto tako dobro ih i pjeva.

Na EP Waking The Dead izdanju nalaze se još dvije pjesme, The Way You Do i That's When The Sun Want's To Show.

Nažalost, umjesto teksta The Way You Do, greškom je odštampan tekst pjesme Before I Go koja se ne nalazi na izdanju. Ipak, ovo je sitnica koja vjerovatno nervira band koji ima ambicije da uradi nešto van ovih naših nezahvalnih prostora. Kada smo već kod tekstova, Lazar Šiljak se trudi da koristi british english i njemu pripadajuće izraze (lads, rubish, itd.), što je logično jer isti su nastali za njegova boravka u Londonu. MO navodno pregovaraju sa jednim stranim izdavačem oko izdavanja svog prvog albuma a to bi se trebalo dogoditi tokom ove, 2007, godine.

Everything And Nothing Tales je drugi samostalno izdati EP, ovaj puta bez tehničkih greškica koje su se potkrale na Waking The Dead. Forma je ostala ista, izdanje sa tri pjesme, sa omotom uljepšanim fotografijom neimenovane ljepotice. All Things Are Goin To An Happy End je sjetna ljubavna pjesma koja se polako, kako ti i njen naslov govori, pomiče ka nekom sretnom završetku. Kao i slijedeću, Come Home (sa vješto inkorporiranom tango sekvencom), karakterizira je raskošan zvuk sa diskretno naglašenim dionicama na harmonici. Treća stvar zove se Hummin' Bird i nešto je nervoznija i napetija od svih dosadašnjih MO pjesama koje sam čuo, možda zbog ubačene trube, koja pjesmi daje neku drugu dimenziju.

Bit će mi drago ako sam nekoga uspio da zainteresiram za ovaj band. Mislim da se do izdanja još uvijek može doći putem emaila (velimirco@sezampro.yu) .

Ovi momci misle ozbiljno, ali su ipak na omot svog Everything And Nothing Tales (2006) EP (ili promo izdanja) stavili sliku jedne lijepe djevojke. Kao da im nije dosta što su uspjeli da privuku pažnju svojim specifičnim imenom, MOTHERSHIP ORCHESTRA. Kada vidite da se band ovako zove, najmanje što očekujete je da se radi o Zappa fanovima ili Captain Beefheart reinkarnaciji sa nekom lokalnom ekipom.

RYAN ADAMS - Easy Tiger, 2007.

Ryan Adams je vidio sunce! U svakoj od pjesama na ovom albumu sunce sija i donosi novi život. Adamsovo sunce optimizma sija na njegovom jugu, pokazuje put napaćenoj prostituki, barskoj dami, nesretnim ljubavnicima....Poslije diskografskog iscrpljivanja i uništavanja drogama, odlučio je da se smiri. Put ka smirenju zove se Easy Tiger.

Stephen King ide toliko daleko da Ryan Adamsa upoređuje sa Neil Youngom ("I won't say Adams is the best North American singer-songwriter since Neil Young... but I won't say he isn't, either," ). Steve Earle ga posjećuje na snimanju u Hendrixovom Electric Lady Studios u Greenwich Village dok Adams snima Easy Tiger. Easy Tiger izlazi 26.06. bez The Cardinalsa u naslovu, iako je band zapravo i dalje tu. Ryan i prijatelji su dosegli nivo kada je bitno samo usavršiti sirovinu koju on donosi na probe. I svako će dati svoj doprinos, sitnicu po sitnicu, što će biti više nego dovoljno za odličnu pjesmu. Amerika je željno iščekivala novi album hiperaktivnog autora, nepopravljivog romantika koji neće svoje pjesme uprljati imenom predsjednika i koji je od 2000 naovamo snimio više od 10 albuma a nedavno je na internet stavio hrpu svojih pjesama, završenih i nezavršenih. Lost Highway, Adamsov izdavač, najavljuje do kraja godine raskošan box set sa live snimcima, demosima i već svime ostalim što se već trpa na takva izdanja. Nije loše za čovjeka koji je do nedavno, uz neprestano pisanje pjesama, vrijeme provodio gutajući kombinacije raznih opijata i alkohola. Ryan Adams kao autor isto kao i Ray Lamontagne ide onom Dylanovom stazom trubadura neopterećenog svakodnevnim jadikovkama i breaking news senzacijama. Svoje albume ne prodaje u baš nekim zadivljujućim tiražima i ponekad mi se čini da bi više love zarađivao da iste prodaje američkim non-stop rock starovima kao što su Bon Jovi. Sa druge strane, kada Ryan pjeva sa Emmylou Harris (Oh My Sweet Carolina, Heartbreaker, 2000) ili kada mu se u refrenu novog klasika za sva vremena, Two , kao prateći vokal pridruži Sheryl Crow, onda je to čarolija a njegov glas (o kome sam imao jako loše mišljenje) teško da može bilo koga ostaviti ravnodušnim. Two je pjesma koja u svoje dve i pol minute mora da vas podsjeti na neke davne i propale ljubavi iako je Adams preko nekih stihova majstorski ubacio malo svoje intime ( Well my money's no good, when I'm up to no good, No good ever comes from it all, I got a really good heart, I just can't catch a break ). I svaka od pjesama na Easy Tiger remek djelu ima ovakav nenametljiv pasus koji je poslužio kao emotivni odušak Adamsu u momentu kada započinje novu fazu svoje karijere.

Poslije albuma 29, i punih sedam godina od klasika Heartbreaker, raskošan zvuk Goodnight Rose jasno govori da se Adams oslobodio country opsjednutosti, vjerovatno iritiran trenutnom eksplozijom tog žanra u kaotičnom SAD-u. Valja primjetiti neodoljiv spoj sporog tempa, već spomenutog raskošnog zvuka punog detalja i tekst pun nade i optimizma ( A new day begins.... Before the mantle place caves in, And the sun will come up again....). The Cardinals ovako nikada nisu svirali, ovo je sasvim nova muzika i novi zvuk.

Košmarna Everybody Knows prikazuje Ryana u svoj njegovoj neodoljivoj izgubljenosti kada kao dijete proplače refren u stihovima With everything changing how am I to know, How I'm going to hold on to you when I'm spinning out of control, You and I together but only one of us in love . Ako su mu Stephen Patrick Morrissey i The Smiths zaista toliko bitni, nije ih razočarao, jer postigao je (ponovo!) onu zapaljivu emociju kojom su The Smiths pjesme bili prenapučene. Halloween Head donosi malo žestine, jednako muzikom i tekstom ( What the fuck's wrong with me, god i'm a halloweenhead ). U akustičnoj baladi Oh My God Whatever Etc. Adams pokazuje da ga može inspirirati i prizor, ili u konkretnom slučaju zvuk, prostitutke u susjednoj hotelskoj sobi. Sretan što je preživio proteklu godinu, ne oklijeva da i mračnu stranu života osvijetli sa malo optimizma (... But the light of the moon leads the way Towards the morning and the sun ...). Sva melankolija pjesme dostiže svoj vrhunac jednostavnom klavirskom dionicom na kraju pjesme. Jednostavno ali majstorski urađeno, potvrđuje homogenost The Cardinalsa i Adamsa kao autorske cjeline. U punokrvnoj country baladi Tears Of Gold i nešto življoj Pearls On A String , Adams se iz New Yorka gdje sada živi vraća kući na svoj jug, u Jacksonville, gdje je rođen.

Pjesma The Sun Also Sets je apsolutni trijumf, za rezanje vena ako to neko voli da radi. Adams se superiorno snalazi u svoj toj tuzi i jadu, on uživa u nečemu što može da ga dovede do ludila, a pritom vješto izbjegava da ne pređe granicu između pravog bola i patetike.

Off Broadway je muzička minijatura, jedam moment iz života ( Getting tired and I want to go home, I don't know where that is anymore ), sa svega par stihova Adams je dočarao sliku lutanja ulicama a Cardinalsi su stvorili nenametljivu muzičku kulisu. I can see the tears so long before they know your face jedan je od brilijantnih stihova iz Ripp Off . Two Hearts i These Girls dvije su opuštene pjesme, možda malo slabije od ostalih.

Grand finale je I Taught Myself How To Grow Old , ispovjedna poema 'Cause I, I taught myself how to grow Without any love and there was poison in the rain , možda je prevagnula da Stephen King kaže da je Ryan novi Neil Young. Zaboravi je još napomenuti da su The Cardinals novi Crazy Horse.

Karijera Ryana Adamsa ima svoje uspone i padove. Razlozi su brojni, bilo da se radi o njegovoj autorskoj hiperaktivnosti, nestašlucima sa drogama i alkoholom od kojiih se nijedan roker nikada nije riješio, ili nekom inom razlogu. Međutim, iz tog emocionalnog haosa i traumatičnog života, on crpi svoje teme i prizore iz kojih pravi pjesme. Zato će uvijek da oscilira i snima albume različitog kvaliteta, na kraju krajeva, bolje od većine ostalih. Nema sumnje da su ovaj puta The Cardinals odigrali ključnu ulogu i uspjeli da Adamsove ideje uklope u antologijske, odlične i dobre pjesme. Nema sumnje, jedan od top 5 albuma 2007.

MODEST MOUSE - We Were Dead Before the Ship Even Sank, 2007.

Ako ovog ljeta ne želite da provedete vrijeme u uobičajenoj dokolici, negdje na moru u paklu house muzike, dangubeći po kafićima i pričajući o klimi, album Modest Mousea možda je rješenje. Nadasve čudan, muzički a pogotovo tekstualno, We Were Dead Before the Ship Even Sank, spada u rijetku grupu onih albuma koje nikada nećete razumjeti, nikada nećete pjevušiti njegov melodije i refrene, teško će te se odlučiti da ga vratite u player ali kada to učinite shvatiće te da ste ga ipak naučili napamet. Da, koliko god da je konfuzna moja mega rečenica, toliko je naizgled konfuzan sam album. Kombinirajući gomilu momenata poznatih ih nam iz pjesama The Cure, The Smiths i Cocteau Twins, sa svojim viđenjem moderne pop pjesme, Modest Mouse stvorili su uzbudljiv mozaik emocija, melodija, pitomih eksperimenata i aran žmanskih akrobacija. Isaac Brock nadahnutim interpretacijama svojih emotivnih i ličnih tekstova istima udahnjuje život dok ostali muzičari uspjevaju da prepoznaju njegovu emociju i adekvatno je isprate. Johnny Marr se sjajno uklopio i njegova prisutnost i virtuoznost sigurno je pridonijela novom kvalitetu banda ali i posljedično promijenila njihov konačni izraz. Album jeste završio na broju jedan USA Bilboard 200 albuma ali vjerovatno zato jer su svi koju su željno iščekivali produkt saradnje Modest Mousea i Marr odmah kupili album. Nije ovo neka nova kultna ploča narastajućeg undergrounda, jer ta su vremena odavno prošla, ali isto tako nema se šta osporiti kvaliteti albuma.

Prvi singl, Dashboard ima snagu nekih New Order singlova za plesanje i plakanje u isto vrijeme. S druge strane, postoje i neke veoma kompleksne pjesme na albumu kao što je osmominutna Spitting Venom, mala pop opera čiji početak i kraj nemaju ništa zajedničko. Upravo ta mješavina nečega što bi se moglo nazvati pop hitom i nečega što podlo možemo krstiti kao blagoljuti underground leži sva ljepota ove ploče. Nema nekog pametovanja koje je možda Marra otjeralo od Morrisseya, nema pretjerane teatralnosti Roberta Smitha, nema muzičkih ponora u koje su često upadali Cocteau Twinsi. Zato ima jako puno simpatične američke površnosti i pretjeranog artizma, pogotovo u tekstovim Isaaca Brocka. Stih iz pjesme Missed The Boat, While were on the subject, Could we change the subject now? možda će najplastičnije objasniti način na koji Modest Mouse prave svoje pjesme.

Šezdeset minuta muzike u 14 pjesama, bez praznog hoda, bez popunjavanja albuma, gluposti i nepotrebnih stvari. Maksimalno zahvalno za slušanje.

BJORK - Volta, 2007.

Björk Gudmundsdóttir, Josipa Lisac sa Islanda, nije više djevojčica koja skakuće po rave parade kamionskoj prikolici ili reži sa maskom gorile. Danas ona slovi kao etablirana avangardna umjetnica koja polako klizi ka haotičnosti i konceptualnosti jedne Laurie Anderson. Usput posjećuje sirotinju po trećem svijetu (kod nas još nije bila), plače i pomaže ali djecu još nije počela usvajati. Poslije Sugarcubesa, uspjela je cijeli svijet da zadivi brilijantnim albumom Debut, kako muzikom tako i ono antologijskom fotografijom na omotu koja svjedoči bezgraničnosti egzotične ljepote. Prvom brejku u njenoj živopisnoj karijeri kumovao je danski filmski režiser Lars Von Trier angažiravši je u svom filmu Dancer In The Dark. Od tada, muzika koju Björk sklada više ne liči na Debut i dva - tri albuma poslije. Ako sam zbog pokojne Magi počeo da tolerišem klavijature u rock and roll-u, zbog Bjork sam počeo da slušam elektronosku muziku. Kao da je sve kod nje postalo totalno filmično. Prestala je da piše pjesme, okrenula se nekoj vrsti igrokaza i muzike za suvremeni ples, barem meni to tako zvuči.

Za prvi singl Earth Intruders, dinamičnu pjesmicu u kojoj Bjork koristi masu nekih riječi koje nećete naći u riječnicima, bio sam ubjeđen da je plod njene zaigrane mašte ( I have guided my bones, through some voltage) kao što je Army Of Me ili Isobel. Međutim, na wikipedii pročitam kako se radi o doživljaju iz aviona, da citiram "tsunami of millions and millions of poverty-stricken people" swelled high above the airplane she was a passenger on. Eventually, the wave overtook the plane, hit land and razed the White House into oblivion.

Bila je malo u Indoneziji, vidjela tamo onu bijedu i sirotinju pa napisala ovakvu haotičnu pjesmu. Samo da se ne pretvori u novu Angelinu.

Wanderlust, sa raskošnim brass orkestrom, drugačijim od balkanskog etna i klasične filharmonije, naprosto je fantastična antipjesma puna jednostavnih introspektivnih stihova kao što je sjajni I have lost my origin, and I don't want to find it again, rather sailing into nature's laws, and be held by ocean's paws .

Antony Hegarty, odgovoran za dva fenomenalna albuma pod firmom Antony and the Johnsons, pojavljuje se kao gost u Dull Flame Of Desire, dugačkoj baladi sposobnoj da podrži ljubavnu scenu epskih razmjera u nekom novom holivudskom blockbusteru. Međutim, radi se o pjesmi ruskog pjesnika Fyodor Tyutchev a istu je Aandrei Tarkovsky koristio u svom filmu Stalker. Mislim da ovi podaci govore više nego plastično o poziciji na kojoj sebe Bjork vidi danas. Ona želi biti dio neke nepostojeće avangarde, kao pubertetlija želi da se razlikuje od ostalih, da bude drugačija tj. čudna i uvrnuta. Sa svojom reputacijom vječne nestašne djevojčice i egzotične Islanđanke to joj izgleda i uspjeva. Sa druge strane, jedan moj prijatelj kaže da ona samo testira do koje granice će publika da prihvata njen autorski izraz. Svoj umjetnički manifest Bjork nastavlja elaborirati u Innocence gdje se nimalo skromno pita Should I save myself for later or generously give? , što može biti shvaćeno bilo kao simpatično ili nadasve arogantno. Nervozu pjesme izraženu kroz oštre elektroničke elemente objašnjava stihom Neurosis only attaches itself to fertile ground where it can flourish .

I See Who You Are iskače iz koncepcije Volte svojom retro-Bjork nježnosti upotpunjenoj gostovanjem Min Xiao-Fen, Kinskinje iz NYC, koja svira tradicionalni kineski instrument Pípá (ako ne znate o čemu se radi, pogledajte neki kineski film, uvijek se čuje u pozadini). S druge strane, Bjork se u tekstu dotiče ženske homoseksualnosti, ne znam iz kojih razloga ali ne isključujem mogućnost da je samo jedan u nizu njenih postupaka na putu u avangardu.

Vertebrae by Vertebrae je muzičko, tekstualno i u konačnici umjetničko carstvo tjeskobe a biće iz koga cure ruke i izlazi para možda je baš ono sa omotnice albuma.

Pneumonia je Bjork u svoj svojoj ekscentričnosti, na momente teško razumljivoj vjerovatno i njoj samoj. Kako drugačije objasniti pjesmu o djevojčici na izdisaju izmučenoj upalom pluća?

Poslije Prince-a koji je svoje impresije o bombašici samoubojici uobličio u hit singl Cinnamon Girl, Bjork se sličnom temom bavi u Hope. Zabrinuta za budućnost svijeta, upućena u proleme bliskog (Hope) i dalekog istoka (Earth Intruders), Bjork se pita whats the lesser of 2 evils? , if a suicide bomber made to look pregnant manages to kill her target or not? .... Pa ako u istoj pjesmi diskretno gostuje Konono N°1, grupa iz Kinšase, kristalno je jasno kako Bjorkica ne spava više od silnih briga za budućnost planeta i civilizacije. Jadnica, pa zaboravila je kišne šume, svjetsku banku... Da li će veliki Bono Vox, nakon što je pojeo Geldofa za doručak, dozvoliti da neko ugrozi njegov monopol na svjetsko dušebrižništvo?

Nesmanjenom žestinom, naprotiv, veoma žestokom muzikom, Bjork nastavlja svoje političko djelovanje u Declare Independence, uputstvu kako se ocjepiti od ugnjetavača i kolonijalnog gospodara. Pjesmu koja je posvetila ugnjetavanom narodu Grenlanda i Farskih Otoka, odmah su prihvatili škotski nacionalisti i borci za oslobođenje od imperijalističke Engleske. Još samo da im počne oružje prodavati. Šalim se, naravno, mada nikada nisam simpatizirao ovake angažmane drugova i drugarica muzičara. Neka malo pogledaju šta o svemu tome misli čika Dylan. I za kraj, još jedan duet sa Antony Hegarty-em.

Ostao sam iznenađen više sadržajem albuma nego njegovim muzičkim izrazom. Ovakav komad muzike uvijek će moći dobiti etiketu eksperimentalnog i drugačijeg ali pošteno govoreći, da li ćemo ikada više čuti onu veselu raspjevanu Bjork, sretno izgubljenu u njenoj ružičastoj mašti i zamišljenom pogledu kao na omotu Post albuma? Neka joj je sa srećom.

GRINDERMAN - Grinderman (2007.)

Grindermani su ve ć dva mjeseca legalno vani mada se album u doduše nešto drugačijoj verziji našao na webu dosta vremena ranije, pa možda i pola godine. To je dovelo do više glupe nego paradoksalne situacije jer svi zainteresirani za novi projekat Nick Cavea i nekolicine The Bad Seeds odavno su znali kakav album mogu kupiti u trgovinama. Svejedno, Nick je previše kultna faca da curenje albuma na net ima uticaja na potrošačke navike njegovih vjernih fanova. Poslije Arsen Dedić faze, Nick i Seedsi vratili su se odličnim duplim albumom, a potom i live izdanjem na kome na momente zvuče satirčno neusvirani ali to se njima MORA oprostiti. Grinderman je neka vrsta interne zajebancije urađene pod devizom kada starci polude i odluče da sviraju garage rock . Takva se paušalna ocjena albuma naslućivala iz zvuka i teksta singla No Pussy Blues, duhovite priče o olinjaloj rock zvijezdi (a baš takve se ovih dana obrušavaju na sve zemlje južnije od Krškog). Get It On, singl koji je najavio album, zapravo je prototip gerijatrijskog punka rocka koji u svom bijesu reži o obožavanju sve rock ikonografije ( They dug his pink hair curlers, They dug his sequined gown, They dug his Stratocaster, They dug his pornographic crown ) ali i pokušava dati neku vrstu bolnog glamura takovom životu (He drank panther piss, And fucked the girls you're married too, He's got some words of wisdom ...) . Nick Cave ovaj se put osim pisanja tekstova prihvatio i sviranja gitare, a nema sumnje da su se ostala trojica, Warren Ellis, Martyn P. Casey, Jim Sclavunos, odlično snašli i uspjeli da snime dobru ploču koja će zahvaljujući nekim neobjektivnim razlozima dobiti možda i kultni status među caveofilima.

Od garažnog rocka tu su još žestice kao Depth Charge Ethel, Honey Bee (Let's Fly To Mars) a proći će i bluesom nakrcana Love Bomb ( Said 2000 years of Christian history baby And you ain't learned to love me yet ), jedna prava caveovski nervozna pjesma. When My Love Comes Down je simbioza Ellisove psihotične violine i Caveovih pjesničkih egzibicija kao što su Your mouth is a hologram made of spiders bones ili Your tongue is like Kalashnikov or some other foreign gun . Man In The Moon vjerovatno ima neke veze sa gospodinom Caveom, Nickovim ocem, tužna priča kao i usotalom ova dvominutna tužaljka.

Da li su ovo The Bad Seeds ili Grinderman, dilema je koja svoj vrhunac dostiže sredinom albuma u I Don't Need You (To Set Me Free), pjesmi koja je definitvno pobjegla sa Abattoir Blues/The Lyre Of Orpheus. Go Tell The Woman najbolje opisuje i objašnjava atmosferu oko cijelog albuma, dok su Grinderman i Electric Alice dvije eksperimentalne stvari, test dokle se može ići a da se ponovo ne postane nalik BoysNextDoor.

Znam da će ovaj album krajem godine biti visoko na ljestvicama najboljih uglavnom zato jer su ga snimili Nick i trojica. Meni se ovo više čini kao neka njihova zajebancija koja je to ubrzo prestala biti pa je sve završilo kao album. Po Nickovim riječima, on u svojoj kancelariji piše novi The Bad Seeds album i band je u punom pogonu. Više se veselim toj ploči nego slušanju Grindermana. Muzičari ovakvog kalibra i karijere i Nick Cave kao vanserijski autor moraju biti u stanju snimiti ovakve albume bilo kada i bilo gdje. To su i pokazali.

MANIC STREET PREACHERS - Send Away The Tigers (2007.)

Solo albumi James Bradfielda i Nicky Wirea bili su samo mali ispušni ventili, odmak od kolotečine a možda i reakcija na nešto slabiji prijem albuma Lifeblood iz 2004 godine. Pročitah negdje da je Bradfield ostao iznenađen odličnim prijemom Send Away The Tigers i unaprijed rasprodanom UK turnejom. Činjenica da su MSP snimili sjajan album i nije toliko dobra za nas, kao ni ova o rasprodanoj UK turneji. Teško da će sada naći vremena da dođu do nas, država u svijetu poznatih po ratovima i neozbiljnim koncertim agencijama. Možda se desi neka svirka u Italiji, Mađarskoj, Rumuniji..... tu negdje u blizini. MSP danas su apsolutni broj jedan na nekoj mojoj listi bandova koje žarko želim da vidim uživo.
Ljepota MSP je u svima nama dragoj naivnoj ljevičarskoj orjentaciji tekstova izmješanih sa slatkim pop melodijama, otpjevanim apsurdnim mekanim punkerskim Bradfieldovim vokalom. Send Away The Tigers zvuči na momente kao stadionski rock, glamurozno i heavy, kao da je taj heavy ugođaj bio potreban da MSP naglase svoje političke stavove kojima ovaj, kao uostalom i svi njihovi prethodni albumi, vrvi. Njihov nastup na Kubi prije nekoliko godina, pa pjesma o kubanskom dječaku Elijanu i njegovoj emigrantskoj odiseji, zatim pjesma The Love Of Richard Nixon samo su neke od potvrda ljevičarskog ali i antiglobalističkog stava MSP. Sada su na red došla nova aktualna zbivanja u svijetu, od Baghdada do Kine, preko CIA i britanske sirotinje, pa sve do Working Class Hero i John Lennona. Uz mali ali sladak dodatak Nine Persson (The Cardigans) u Your Love Alone Is Not Enough, to je već više nego dovoljno za odličan album.
Prvo je kao besplatan download ponuđena pjesma Underdogs, (People like you, need to fuck,
Need to fuck people like me), svojevrstan poklon MSP svim odanim fanovima, umotana u zapaljiv refren i buntovan tekst. Zatim je uslijedio prvi singl, gore pomenuti ziheraški ali i odličan duet sa Ninom Persson, ništa manje zanimljiv kao davna suradnja sa Traci Lords ali i duet Thom Yorka i PJ Harvey. Patetičan tekst i nešto više od tri minuta muzike, dovoljno za top liste ali vjerujem i za njihovo lično zadovoljstvo. Odmah na početku, u Send Away The Tigers, Manicsi će oplesti po Kini i Baghdadu, pa makar i alegorijski preko rasturenog zoo vrta uništene iračke metropole.
Rendition govori o svim onim stvarima koje u Dnevniku klasificiraju kao vijesti iz svijeta (Rendition, rendition, blame it on the coalition, The CIA will stay invisible, oh good god I sound like a liberal .... I never knew the sky was a prison). Koliko god da ima smisla pjevati o tim stvarima i pravom licu zapadnih demokracija, toliko takve pjesme nemaju više nikakvog smisla osim ako se Bradfield ne pretvori u Geldofa, Stinga ili svetog Bona Voxa. Neće Rendition uraditi ništa, ali MSP baš vole ovakve stvari.
S druge strane, MSP sposobni su napisati neodoljive pjesme kao što je ležerna Autumn Song, klon Gunsa i Queena. U raskošnim refrenima gdje Bradfieldov vokal pokazuje sav svoj šarm i zavodljivost riječi tipa So when you hear this autumn song, Remember the best times are yet to come imaju ubjedljivije značenje nego kada vrišti CIA i slične gluposti. Interesantno, pjesma je objavljena kao drugi singl. A što ćemo sa politikom kada ljubavne pjesme izbacuju kao singlove? Upravo te dvije stvari MSP mire u slijedećoj, I'm Just A Patsy. Tu je još i rokabilična Imperial Bodybags čije značenje nema potrebe objašnjavati. Album zatvara Winterlovers koja uključuje podužu pauzu poslije koje slijedi hidden track, Lennonova Working Class Hero. Zašto? Pojma nemam.
Album ništa drugačiji od ostalih MSP albuma. Znači, dobar album. Barem za nas slijepe fanove.

DINOSAUR JR. - Beyond (2007.)

Uvijek sam bio u nekom raskoraku sa scenom zvanom americana. Kada je sve to bilo aktuelno i na svom vrhuncu, bio sam previše balav a istini za volju, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, nije bilo tako lako doći do albuma Dinosaur Jr, The Pixies, Sonic Youth, Meat Puppets i ostalih. Istovremeno, postojalo je nekoliko ex-yu rock časopisa čiju su novinari u nebesa uzdizali ove gore nabrojene bandove. Normalno, da je to pobuđivalo interes za istima ali tek nekoliko godina kasnije izdanja su postala dostupna, naravno piratska. Bilo je tu sjajne muzike, ali sve se činilo kao završena priča, pogotovo kada se radilo o Dinosaur Jr.

Prošlo je deset godina od albuma Hand It Over (1997). Jay Mascis je nešto solo svirao, a oduševio me je odsviravši The Smiths klasik The Boy With The Thorn In His Side na live albumu Martin and me (1999).To mi je došlo kao neka lična zadovoljština, jer po svom senzibilitetu Dinosaur Jr i The Smiths su mi oduvijek bili dva slična banda. Lou Barlow postao je lo-fi guru, a šta je Murph radio zaista nemam pojma. On je bio i ostao cool tip, kao i The Pixies bubnjar.

Jay Mascis ohrabrio me svojom lijenom pojavom i sjedom kosom. Nije on kao Frank Black odlučio da diskografski zajebe i samog pokojnog Zappu, a da usput snimi i božićni album. Vidjevši na nekom forumu tu sliku sijedog kosijanera, nisam isprva ni primjetio informaciju da uskoro izlazi novi Dinosaur Jr album. Stvarno nisam računao da se tako nešto može dogoditi, bez obzira na sva ta okupljanja davno ugašenih bandova. Još samo da Elvis oživi. Međutim, nekoliko dana kasnije stvarno je procurio na net album Beyond. Priznajem, ostao sam više nego ugodno izneneđen. Dinosaurusi su snimili jedan staromodan nepretenciozan album čije je jedina svrha staviti disk u player, ugodno se namjestiti u fotelji ili leći u krevet pa se prepustiti danas pripitomljenoj gitarskoj buci i lijenom mrmljanju Jay Mascisa. Ti mekani zvučni zidovi i udari koje ovaj band pravi svojom jedinstvenom muzikom, predstavljaju nevjerovatno iskustvo. Vrijeme stoji dok preslušavate svih odličnih jedanaest pjesama. A i vrijeme kao da nije teklo od Where You Been ploče, njihovog zadnjeg antologijskog albuma.

Ne može se reći da se Dinosaur Jr vratio. Takva fraza zvuči previše pretenciozno za ovako mrljav i usporen band. Oni su samo snimili novi ALBUM, staromodan album neodoljive muzike. Ovo se kupuje na originalu.

NIGHTWATCHMAN - One Man Revolution (2007.)

Nisam siguran koliko se nas tiče ono o čemu Tom Morello ovako nadahnuto pjeva i svira, ali, radi se o albumu vrijednom pažnje. Početkom sljedećeg mjeseca on svira u Njemačkoj, u gradu Rostocku na skupu koji se jasno zove "Move Against G8", pa vam je valjda odmah jasno o čemu se ovdje radi. Tu nas nema nigdje, mi ovako mali i spremni da se svemu odmah podredimo, na dnevnom redu sastanka osmorice najmoćnijih, nalazimo se negdje pri kraju pitanja i prijedloga. Dok budemo na dnevniku ravnodušni gledali kako njemačka policija rastjeruje demonstrante bogatijeg dijela planeta, Tom Morello će pokušavati da svojom muzikom malo promijeni svijet.

Poslije RATM i Audioslave-a, Tom se upoznao sa lijevo orijentiranim Billy Bragg-om i poštenom talentiranom propalicom i pravim buntovnikom Steve Earle-om. Zatim je sa onim simpatičnim kosijanerom i SOAD, Serj Tankian-om, osnovao nešto što se zove Axis Of Justice. Radi se o organizaciji koja se trudi da objasni Amerikancima šta to radi njihov dragi predsjednik (uveseljava javnost svojim gafovima, he he he). Kada se već toliko angažirao, nije mu preostalo ništa drugo nego da snimi i album pjesama koje korespondiraju sa takvim angažmanom. Počeo je kao Woody Ghutrie ili Bob Dylan, svirajući po malim klubovima gdje se okuplja ekipa sklona, najkraće rečeno, antiglobalističkim stavovima. Jedna od razlika između Morella i velike dvojice jeste što su oni počeli kao anonimci, a Tom ima iza sebe više nego respektabilnu karijeru.

One Man Revolution album je sa trinaest pjesama (na originalu ima i jedna bonus pjesma). Morello je napisao muziku, tekstove a i sve je sam odsvirao. Vjerovatno na svojim nastupima, Tom Morello kaže koju pametnu o događajima koji su ga inspirirali da napiše konkretnu pjesmu, objasni neke stvari prije nego što počne da svira. To i jeste namjena ovog albuma protestnih pjesama. Koliko to danas ima smisla, i koliko ovako jednostavni i iskreni stihovi znače ljudima, pitanja su na koja je teško dati odgovore. One Man Revolution ne trpi da se sluša onako usput mada neke pjesme imaju jasan pop šarm sačinjen od ugodnog Tomovog vokala i skoro pa nježnog sviranja akustične gitare. Svih trinaest pjesama su angažirane, da ne kažem buntovničke, oštrih tekstova pa ako se to slučajno pusti navečer prije spavanja, onda sve gubi smisao. Postoje ljudi koji će pažljivo proučiti tekstove i naći načina da ih kroz svoje djelovanje iskoriste. Evo samo jednog primjera iz naslove pjesme: On the streets of Havana, I got hugged and kissed, At the Playboy Mansion, I wasn't on the list, On the streets of Cape Town, Shit's ready to blow, I don't know how to get there, But I'm ready to go (One Man Revolution). Zato je Morello na svom sajtu ( www.nightwatchmanmusic.com ) velikodušno postavio tekstove u jednostavnom text formatu i učinio ih dostupnim svima koje to zanima. Kao što sam rekao na početku, nisam siguran koliko se nas tiče ono o čemu Morello pjeva (... It's in Colin Powell's lies ...), i koliko mi možemo da shvatimo za što su se borili Joe Hill i Caesar Chavez, koliko Meksikanaca prelazi Rio Grande, kako se pate seljaci u Guatemali, kako žive veterani svi recentnih USA ratova..... i sve ono ostalo o čemu njegove pjesme govore. U tom smisli, Tom Morello je snimio jednu lokalnu ploču jer USA je na našu sreću u nekom totalno drugom filmu nego ovaj naš život ovdje. Naravno, One Man Revolution napisao je čovjek kome se može vjerovati pa ako neko hoće da nešto sazna o pravom stanju stvari u USA, neka pročita i prouči Tomove stihove a muzika koju je skladao samo će svojom izvrsnošću pomoći da se cijelokupna ideja lakše apsolvira.

EKV REVISITED (2007.)

Nije ovo ni prvi a vjerovatno ni zadnji put da se snima tribute to EKV. Prije par godina izašao je pravi tribute Kao da je bilo nekad, posvećen Milanu Mladenoviću sa više manje uspješnim interpretacijama nekih EKV pjesama. Ja zaista nisam čuo da je neko uradio nešto slično kao što je to Firči uradio sa grupom muzičara čija imena možete naći na odlično dizajniranom i za naše prilike raskošnom omotu. U svakom slučaju, album zvuči odlično. Ne znam može li se upotrijebiti riječ moderno , ali u svakom slučaju kapa dolje. Nisam od muzičara da ocjenjujem kako je to odsvirano i slično, ali kada stavite disk u player, a prethodno ste svaki EKV album mjesecima vrtili, ostaćene ugodno izneneđeni. Kada se oporavite od tog zvučnog iznenađenja, i čujete Margitin glas, pa onda Milanov..... pa i pokoja suza se ne može iskontrolirati.

Album je podložan polemikama, od izbora pjesama, adaptacija, korištenja privatnih telefonskih razgovora, autorskih prava, specifičnog statusa EKV-a kod publike i njihovog kultnog statusa, a da ne pominjem specifičnost situacije povezane sa smrti svih tih divnih ljudi. Sva sreća, EKV Revisited nije još jedna od zloupotreba benda, kakva je bila, recimo, fantomska EKV Records diskografska kuća koja je reizdala skoro sve njihove albume sa bonus live snimkama. Od svih tih reizdanja, koristi je imao samo dotični diskograf o čijem liku i djelu nisam čuo ma ni jednu pohvalnu riječ. Dobro, posao je odrađen profesionalno i svi smo se mi dokopali cd izdanja ali sve ostalo je bio kriminal, nažalost. Firči ovim izdanjem kao da pokušava da ispravi tu nepravdu i prevaru. Sve što je urađeno po pitanju izdanja, opreme diska, promocije u medijima, urađeno je profesionalno i dostojanstveno, kako su Milan, Magi, Vd i Bojan zaslužili, a prisustvo Margitine majke na promociji daje kredibilitet cjelokupnom projektu (konačno da se i ova riječ upotrijebi sa smislom!).

Svih 10 pjesama plus jedna mala vinjeta na kraju, imaju i dalje prepoznatljivi EKV osjećaj. Ništa ovdje nije unakaženo ili promašeno, jedino su pjesme sa različitih albuma i iz različitih perioda svedene na zajednički nazivnik, što je jedan od najvećih pluseva izdanja. Nema Zemlje i nema Kruga! I neka ih nema, previše su ih izlizale neke situacije. Omot, sa Margitom na naslovnici, sadrži sve potrebne podatke pa ih nema smisla ovdje spominjati. I da budemo jasni do kraja, izdanje je očigledno posvećeno Margiti, ovo je njena zadužbina koju sama nije stigla napraviti.

U Anesteziji, pjesmi tako podložnoj zloupotrebi, semplovan je telefonski razgovor pokojne Magi i Firčija. Možda se to i može okarakterizirati kao bezosjećajan potez Firčijev, kao glupavo izlaganje svoje intime javnosti iz nekih snoboskih razloga. Međutim, u to doba rata i poraća, taj vražiji, danas zvani fiksni, telefon bio je toliko bitna stvar, ti telefonski razgovori sa ljudima geografski odvojenim od nas, održavali su nas u životu. Ma kakav internet, mada ga Firči spominje u istom razgovoru, ma kakavi mobilni telefoni, pa nije ni čestitih veza bilo. Svaki telefonski razgovor sa bitnim nam ljudima bio je događaj koji nas je održavao živima u okrutnom okruženju smrti i bezumlja. Anestezija u svih svojih 15 minuta odaje počast telefonu i slavi telefonski razgovor dvoje ljudi koji uspjevaju da zaustave vrijeme i barem na trenutak ožive nešto što je prošlost progutala. Da budem iskren, prvotno sam mislio da je to što je Firči uradio u Anesteziji gnusno i neukusno, nije mi bilo jasno zašto je snimao te telefonske razgovore, a sada mi je žao što i ja neke nisam snimio.

EKV Revisted je ujedno i dokument jednog vremena, nažalost, boljeg vremena od ovoga u kome sada živimo. Ostaje pitanje gdje su sada svi oni ljudi koji su odrastali uz EKV i pokušavali da shvate cijelu priču. Tada je barem postojala neka želja, ljudske su duše bile drugačije.

HLADNO PIVO - Knjiga žalbe (2007)

Evo već dva mjeseca slušam Knjigu žalbe. Kako je to dobar album, stravično dobar. Pravo je zadovoljstvo preslušati prethodne albume ovog velikog i najozbiljnijeg banda u Hrvatskoj, vjerovatno i šire, i uvjeriti se u veliki napredak u kompletnom izrazu Hladnog piva. Pa i na sva usta hvaljeni prethodnik, Šamar, nije ni blizu remek djelu kakva je Knjiga žalbe. Hladno pivo su se izliječili od gluposti i zajebantske trivijalnosti tipa mlohavih ćuna, i to su ostavili zabranjenim pušenjima i sličnim bandovima neuporedivo slabijeg autorstva i kreativnosti. Najveća stvar koju su uspjeli uraditi na ovom albumu jeste ozbiljnost koja bih u doba njihova odrastanja bila nagrađena zatvorom, bunkeriranjem ploče i kultnim statusom. Mada općeprihvaćeni kao punk band ili već nešto slično, Knjigom žalbe Hladno pivo bliže je Buldožeru nego KUD Idijotima, čiji su jedini nasljednici. Međutim, ovakav album svaki bi muzičar, sujetan muzičar, želio imati u svojoj diskografiji.

Sumnjam da su i sami momci iz banda ikada pomišljali da će jednom ovako usvirano i moćno da zvuče njihove pjesme, da će imati fantastičan zvuk albuma, da će Mile postati najjači tekstopisac - pjesnik još od Štulića naovamo. Pa i tko je to mogao pomisliti poslije buba švaba i nekih drugih dobrih ali i samo simpatičnih pjesmica. Ruku na srce, imalo je Hladno pivo podosta odličnih ozbiljnih socijalnih pjesama, jednostavnih ali brilijantnih prikaza života i stvarnosti, ali svoj aktualni maksimum dosegli su ovim albumom. Do sada je uvijek nešto nedostajalo, bilo da je u pitanju pretjerana karikaturalna zajebancija ili pak izvlačenje na slabiju svirku koja implicitno ide uz žanr sirovog punk rocka kojem su Hladno pivo nekada pripadali. Kako je Mile lijepo rekao kod Stankovića (Nedjeljom u dva), band je toliko malo znao svirati na svojim počecima da se punk nametnuo kao jedini izbor. Danas album otvaraju razmetnom instrumentalnom minijaturom ( Couver ) vjerovatno zato da bi pokazali i sebi i publici kako su naučili svirati i napredovali. Potom se obrušavaju na božicu IKEA-u ( Carstvo pasea ), u sumnjivi kvalitet čijih sam se proizvoda, nažalost, uvjerio. Eto šta je kod nas postao ideal dobroga! Slijedeća ikona savremenog života, SMS poruka, kraljica lošeg pravopisa i pisane nekulture, domišljato je, kroz ljubavnu pjesmu ( Nije sve tako sivo ), uspoređena sa filmovima Žanklodvandama, koji se u poplavi današnjeg filmskog smeća čine kao avangarda.

Poslije ovih tema, vrag odnosi šalu u gorkoj pjesmi sarkastično nazvanoj Superman . Supermeni su ljudi koji su u ovoj ludoj tranziciji pokušali da žive pošteno pa onda jako kasno shvatili da od toga nema ništa. Teška i depresivna stvar, izvrsna muzika naglašava snagu Miletovog teksta.

Da sve ne bude toliko gorko i mučno, onako kakav je život danas, slijede tri ljubavne pjesme, Planeta , Ranjeni i ludi , te malo drugačija Biološki sat .

Valjda je to posljedica novih porodičnih situacija u životima Mileta i prijatelja, sazrijevanja, plaćanja računa za struju i vodu, nedeljne kupovine i mijenjanja pelena.

Efektna stvar, Biološki sat , sadrži i jedan bezobrazno angažiran stih koji valja spomenuti, mada se može citirati gro Miletove lirike. Dakle, sapuničar i budući glumac Mile, ovako zbori o domaćem filmu: kad vas vidim to je domaći film, loši glumci i još gori scenarij ... He he he, ubiće ga Tonči.....

Album svoj vrhunac dostiže u dvominutnoj žestici Kaže stari šta nam fali , kombinaciji pokojnog Zdenka Runjića, najboljeg od KUD Idijota, citiranja Deep Purplea i problematičnog teksta koji će biti bolno jasan starijima fanovima banda, ali isto tako i nerazumljiv jednom dijelu mlađe HP publike. Mogu li novi klinci da shvate da kako se to živjelo prije devedestih, dok smišljaju pakleni business plan i sanjaju američki san?

Omiljeni im country Hladno pivo odsvirali su u luzerskoj alkoholonoj baladi Konobar , jednako dobroj kao što su to devedestih zajedno uradili Jello Biafra i Mojo Nixon na albumu Praire home invasion (1994).

Konzumerizmu, kako se to stručno danas naziva, a u stvari se radi o hodočašćenju po trgovinama svih vrsta, HP su posvetili dvije odlične stvari. Prva je Sreća , ujedno i prvi singl sa albuma, a druga je fenomenalna Pitala si me . Pod neonom hipermarketa, gdje nasmijana lica guraju kolica ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava - ovako se kombinirajući stihove pomenutih dvaju pjesama može objasniti jadna bit današnjeg društva i sistem vrijednosti. Mile, ili ipak sav HP, tu je danas neprevaziđen u Hrvatskoj. Međutim, ja sam Knjigu žalbe, kupio u jednom od BH trgovačkih lanaca, za nekih 40 kuna (10 KM), pred samom kasom, na mjestu gdje veletrgovac izbija zadnju paru kupcu iz džepa. Pomalo paradoksalno, zar ne?

Album zatvara Džepni bog , sa nekim apokaliptičnim zvonima u pozadini, ozbiljna stvar koje neće izazvati neke veće polemike u ovo neozbiljno vrijeme. I onda nekih dvadeset minuta tišine pa malo Konobara . Valjda ako se previše zamislimo poslije ovako gorkog kraja albuma, da nas malo razvesele. Nije sve tako crno...

Da, Hladno pivo snimili su odličan album, po mom skromnom mišljenju najbolji u karijeri. Svirka je ubitačno dobra, zvuk fantastičan, tekstovi pretjerano dobri, a najbolje je od svega što su uspjeli da tako iskombiniraju muziku i tekst da sve na kraju dobije još jednu injekciju efektnosti. Bravo za HP.

PATTI SMITH - Twelve (2007.)

Mislim da nisam daleko od istine ako kažem da danas publiku Patti Smith čine više popularni muzičari nego ostali. Michael Stipe, Sonic Youth, pokojni Kurt Cobain, samo su neki od brojnih kolega fanova. Njena karijera teče polako, uz česte prekide, i uglavnom dobre albume. Twelve je interesantna ploča sa dvanaest obrada u rasponu od Tears From Fears do Nirvane, Boba Dylana, Beatlesa, Stonesa, Neil Younga, Jefferson Airplanea, Allman Brothers Band... Patti Smith, više pjesnikinja nego muzičarka, kao da je odlučila da konačno snimi album sa naglaskom na muziku, jer, sumnjam da je našla nešto u Cobainovom Smells Like Teen Spirit, ma koliko senzitivna osoba ona jeste. Normalno je očekivati obrade staraca kao što su Dylan i Young, njenih vjerovatnih uzora, na ovakvom rekapitulativnom albumu, možda i Beatlese i Stonese, ali šta je sa ostalima? Tears For Fears veliki radijski hit, Everybody Wants To Rule The World, apsolutno je najčudniji momenat albuma, pogotovo jer pjesma doslovno nije ni dirnuta. Za razliku od nje, Smells Like Teen Spirit je radikalno prearanžirana i zvuči sjajno ( pjesma About a Boy, sa Gone Again albuma iz 1996 posvećena je upravo Kurtu ). Slično je, sa sjajnim ishodom, tretiran i Stones klasik, Gimme Shelter. Dylanova Changing Of The Guards, moj je lični favorit. Ostatak albuma je teško ocijeniti, kao i ukupan dojam.

Album izgleda ovako:

"Are You Experienced?" (Jimi Hendrix)

"Everybody Wants To Rule The World" (Tears for Fears)

"Helpless" (Neil Young)

"Gimme Shelter" (Rolling Stones)

"Within You Without You" (The Beatles)

"White Rabbit" (Jefferson Airplane)

"Changing Of The Guards" (Bob Dylan)

"The Boy In The Bubble" (Paul Simon)

"Soul Kitchen" (The Doors)

"Smells Like Teen Spirit" (Nirvana)

"Midnight Rider" (The Allman Brothers Band)

"Pastime Paradise" (Stevie Wonder)

Patti Smith (vocals, Clavinet); Tony Shanahan (vocals, keyboards, upright bass); Lenny Kaye (acoustic guitar, electric guitar); Jay Dee Daugherty (drums, percussion)

CINEMATICS - A Strange Education (2007.)

The Cinematics čine četiri mlada Škota, inspirirana muzikom ali i tekstovima Joy Divisiona, The Cure, The Smiths, New Order, Echo And The Bunnyman... Svoju muziku karakteriziraju kao dancey, emotional music , što bi trebao biti neki kompromis između suznih očiju i skakanja po podijumu diskoteke. Meni to najviše miriše na New Order, ali i daleko od toga da Cinematics plagiraju tako očigledno.

Scott Rinning (Vocals, Guitar), Ramsay Miller (Lead Guitar, Backing Vocals), Adam Goemans (Bass) i Ross Bonney (Drums), naučili su dosta toga od svojih uzora, ali talenat im se ne može osporiti. Momci zaista znaju da napišu dobru, hitoidnu pjesmu pa album A Strange Education ima nekoliko zaista odličnih kao npr. Race To The City, Break, A Strange Education, Sunday Sun (cover Beckove pjesme). Problem je što su sve te bolje pjesme, poredane jedna iza druge na samom početku albuma, što rezultira podbačajem u stvaranju atmosfere i tenzije koju ovaj album polako gubi. Producent albuma je Stephen Hague ( New Order, Blur, Pet Shop Boys), a izdavač njujorška kuća TVT.

A Strange Education je šteta propustiti ali, s druge strane, The Cinematics su zagazili u jedno opasno područje sa svojim ozbilnjim tekstovima i specifičnom muzikom. Kao da su se pojavili u krivo vrijeme,kada su ljudi isuviše iskvareni i opori da se uhvate u koštac sa njihovim dramama. Vidjećemo šta nosi novi album.

KAISER CHIEFS -Yours Truly Angry Mob (2007.)

Pravi fanovi banda imaju razloga da se raduju. Kaiser Chiefs dolaze u Beograd i Zagreb. Prosto nevjerovatno, da jedan tako popularan band u naponu snage dolazi svirati u oba grada. Poslije velikog uspjeha albuma Employment iz 2005, početkom februara popularni Kaiseri objavili su željno očekivani drugi album, Yours Truly Angry Mob. Angry Mob ujedno je i ime njihovog fan kluba. Tako su Kaiseri još jednom potvrdili svoj lokalpatriotizam, odanost gradu i nogometnom klubu Leeds-u, i naravno svojim brojnim fanovima. Njih petorica, uglavnom tridesetogodišnjaka, bili su i ostali miljenici britanske publike. Sindrom drugog albuma u njihovom konkretnom slučaju nije se dogodio, jer, ipak su oni već dovoljno dobno zreli i odrasli da znaju šta hoće. Baš zbog njihovih započetih tridesetih godina, teško mi ih je ubrojiti u još jednu od britanskih novih generacija bandova. Oni jednostavno nisu jedan od bandova koji žele da postanu novi Franz Ferdinand ili da što žešće prže po gitarama i pjevaju uz to bolne pjesme pune očaja i tuge. Kaiser Chiefs je jedan prost rock and roll band odlučan da snima dobre albume sa hit pjesmama. Vjerujem u naše organizatore i nadam se da ćemo se tokom ljeta na najavljenim koncertima uvjeriti zašto su Kaiser Chiefs dobili 'Best Live Act 2006' nagradu i zašto ih Britanci, a odskora i Amerikanci, toliko vole.

Yours Truly, Angry Mob nije ništa lošiji album od dobrog ali i precijenjenog Employmenta. Tu je i za sada najveći hit, Ruby, kao primjer jednostavne i odlične pop pjesme. Ista je odmah po objavljivanju osvojila vrhove top lista u UK i Evropi.

Danas svjetski popularni, Kaiser Chiefs ostali su i dalje preokupirani svojim lokalnim temama i uspomenama, pa tako u High Royds sarkastično govore o svom uspjehu i slavi ( Got a text from an ex, She wants to know when we're in London next, Will you write a song about me, I don't think so!!!) . Introspektivna je Boxing Champ, dok Everything Is Average Nowadays već svojim naslovom govori dovoljno. Bolje od ostalih su The Angry Mob, Love Is Not A Competition, I Can Do Without You....

Sve u svemu, dobar, pristojan album grupe oko koje se, čini mi se, diže previše prašine.

BRETT ANDERSON - Brett Anderson (2007.)

Poslije Smithsa, Morrissey, poslije Pulpa, Jarvis Cocker, poslije Suede, Brett Anderson. Album istog imena kao i njegov autor pojavio se iznenada. Poslije dobrih ali ne i popularnih albuma The Tears (zajedno sa sjajnim ex-Suede gitaristom Bernardom Butlerom), ali i prethodnih neuspjeha sa posljednjim Suede albumima, kao da je Brett nestao sa scene. Kada se i površno presluša ovaj album, očigledno je da nije gubio vrijeme. Napisao je i snimio iznimno dobar album, sa nekoliko perfektnih pjesama koje na pozitivan način podsjećaju na Suede. Brett se nije ni trudio, a nema to ni svrhe, da se udalji od Suede poetike i estetike, pa album sigurno nalazi put do svih preostalih Suede fanova. Da je neko drugi u pitanju, lako bi se ovo ocijenilo kao ziheraški potez ali iskrena emocionalnost jedanaest pjesama to ne dozvoljava.

Sva trojica gore spomenutih više pjesnika a manje muzičara, kada se otrese tereta slave i kultnog statusa svojih prethodnih bandova, uskrsne svojim odličnim solo albumima. Kao da im se sve zgadi i smuči, od svega dignu ruke a onda se izjutra probude sa idejom i zbunjeni kako im sve ide lako i od ruke, uspjevaju da objave dobre albume. Brett Anderson opovrgava moju hipotezu prvim stihom Nothing ever goes right, Nothing really flows in my life ... a kasnije nastavlja kroz refren Love is dead ... sve do momenta kada u svom suedovskom maniru otpjeva plastic people stih. U podlozi gudači, jednostavna ritam sekcija i klavirska dionica koja kristalno jasno podsjeća na Lou Reedov Perfect Day. Ah da, solo na gitari svira baš on, to mu je sada opsesija kada je Butler negdje nestao. On jednostavno obožava tu poeziju očaja, pa se već u sljedećoj muzički jako sličnoj, One Lazy Morning, hvata u koštac sa Isusom, poređujući ga sa nečim poremećenim ( Like a psycho on the leads ). U Dust and Rain Brett nevješto tambura po gitari ali stvar spašavaju stihovi, Andersonovski provokativni ( Using sex like an antidote to the pain... ). Intimacy je, iskreno rečeno, polupjesma, ostavlja dojam nezavršenosti.

To The Winter nazvaće antologijskom svi koji su sjekli vene na The Wild Ones, što zbog svoje sjajne melodije a naročito zbog upečatljivog teksta ( If you leave I'll take this blade to carve your name into my ugliness ). Scorpio Rising opet je jedna slabija ali The Infinite Kiss i Colour Of The Night (sa klavirom, minimalnim gudačima i zvonima) popravljaju dojam. The more we possess the less we own of ourselves apsolutno nije trebala ovom albumu, u svakom smislu. Tema, koja se lako pročita već iz samog naslova pjesme, prosto bode oči i smeta. Ebony nije ništa bolja u svojoj alkoholnoj izmaglici. Album zatvara intimna Song For My Father .

Brett Anderson započeo je solo karijeru intimnom pločom gdje na kraju krajeva prevladaju one dobre pjesme. Sa četrdeset godina na leđima i crnom mačkom na omotu kao da i nije mogao bolje.

JAMES MORRISON - Undiscovered (2007)

Kada je demobilizirani britanski vojnik, veteran UNMIK-a, James Blunt objavio Back To Bedlam 2004 godine, UK publika bila je bačena na koljena pred njegovim lirskim tekstovima i slatkastim melodijama. Bio je to jedan pristojan pop album, prihvaćen i od publike i od kritike. Međutim, Blunt ne silazi sa radija i televizije što rezultira,nakon određenog vremena, doslovno gađenjem iste one publike koja je sjekla vene na Goodbye My Lover i You're Beautiful. Eto, kakva mu je sudbina. U svakom slučaju, siguran sam da je momak profitirao od svega a i priznajem da mi se njegov album sviđao. Naravno, kao pravi pop proizvod ubrzo mi je dosadio.

Kada je završena eksploatacija Blunta, počela je potraga za novim Bluntom. Britanci vole takve potrage pa već desetljećima traže nove Stone Roses, pa Oasise, odskora Franz Ferdinande a sada i novog Blunta. Na konkurs za popunu mjesta javilo se nekoliko klinaca, od Mike, Paola Nutinia i Jamesa Morrisona. E, ovaj zadnji izgleda da je neki talentirani pojedinac.

Album, Undiscovered, objavio je još sredinom prošle 2006 godine i odmah zasjeo na prvo mjesto britanske top liste. I sam zgađen tolikom bukom protiv Blunta, mislim da sam refleksno izbjegavao ovakve autore. Ovih dana, James Morrison objavio je produženo izdanje svog albuma za USA tržište i sada tamo iskušava svoju profesionalnu sreću. Amerika ima zavidan broj svojih novih Dylana i sličnih, pa će mladom Jamesu biti teško tamo gdje ni Robbie nije uspio. Neka ovo barem bude povod za recenziju, a o razlozima pročitajte u redovima koji slijede.

James Morrison sklada svoju muziku i piše svoje tekstove. Kao klinac učio je da svira gitaru, majka je imala kolekciju ploča Al Greena, Otis Reddinga, Van Morrisona. Eto kako je od njega ispao autor i muzičar. Klinac (1984) je vanredno talentiran. Album Undiscovered je zrela ploča napisana i snimljena bez greške. Ne osvaja na prvo slušanje što smatram odličnom karakteristikom. Balans između punokrvih hitova kao što je Wonderful World i sjajnih pjesama npr. Call The Police daje albumu vanredan kvalitet. Sjajnih orkestracija i aranžmana ne bi se postidio ni veliki Van Morrison. Tesktovi su čisti i jasni, bez pretjerane patetike, uglavnom ljubavni i oslobođeni nerazumljivih metafora i nepotrebnih nerazumljivih stilizacija. Svaka pjesma, a na USA izdanju ima ih trinaest, napisana je od temelja do krova, nema praznog hoda i popunjavanja albuma. Prateći vokali su odlični, zvuk također. Možda su bolje od ostalih One Last Chance, The Letter, Undiscovered ... teko toliko da se ovaj album neprevedno negdje ne izgubi a i od Morrisona se, siguran sam, može puno toga očekivati u budućnosti. Svaka čast!!!

THE STOOGES - The Weirdness (2007)

The Stooges su za mene najveće iznenađenje cjelokupnog gerijatrijskog talasa rock and rolla. Stvarno, napraviti diskografsku pauzu dugu čitavih 30 godina pa onda u gotovo originalnoj postavi plus jedan fan napraviti novi album? Vjerujem da će uskoro krenuti iskopavanje grobova Hendrixa i ostalih, izoliranje DNK, kloniranje pa snimanje novih albuma. To je posao budućnosti. Tu treba pare ulagati.

Tokom 2003 godine Iggy Pop je objavio album Skull Ring. Uz sudjelovanje Green Day i Sum 41, Peaches i njegova tadašnjeg pratećeg banda, The Trolls, tri pjesme ( Little Electric Chair, Skull Ring, Dead Rock Star ) snimili su The Stooges, točnije braća Asheton, Ron na gitari i Scott na bubnjevima, i Mike Watt na basu kao zamjena za pokojnog Dave Alexandera, naravno i Iggy Pop. Za potrebe snimanja The Weirdness, angažiran je Steve Mackay, tenor saksofonista koji je već surađivao sa originalnim The Stooges tokom maja 1970 kada je sniman Funhouse. Album je sniman jeseni 2006 u Čikagu, u Electrical Audio studiju Stevea Albinia, ujedno i producenta ovog izdanja. Mike Watt (Miutemen) bio je toliko oduševljen i impresioniran saradnjom sa svojim uzorima i idolima da je vodio blog i svakodnevno obavještavao zainteresirane šta se dešava na snimanju albuma koga je konspirativno nazvao The Secret Plan . Wattove dnevničke zabilješke bile su predugačke pa sam to ubrzo prestao sa pratim. Iskreno sam se radovao albumu, vjerujući da će Albini nekom svojom ludom idejom katalizirati neupitnu energiju ovih staraca, međutim, izgleda da je i sam Albini bio jednako impresioniran kao i Watt pa nije htjeo puno da se miješa u posao Pop i Ashetonima. Šteta, ovo je trebao biti super album a ispao je prosječan, s tim što je prosječan navučena ocjena na račun nekih drugih vremena i posljedica.

Obnovljeni The Stooges hvatali su zalet na hvaljenim koncertima i nastupima na festivalima. Jedan od takvih je nastup na prošlogodišnjem Exit Festu u Novom Sadu a netom je kružio snimak sa Coachella Music Festival ( Indio, California 27.04.2003) gdje su izvodili samo stare stvari. Regularno je objavljen i live album Telluric Chaos (2005). Sve je teklo dobro ali kada je došlo vrijeme da se snimi album nastali su problemi. Pošteno gledajući, Stooges nikada nisu bili neki muzičari a Iggy je ono što je valjalo u njegovoj solo karijeri uradio uz mentorstvo raznih likova u rasponu od Bowiea, Steve Jonesa, pa do Green Daya i sličnih. Nije trebalo sumnjati da će Ron Asheton naći dobre rifove i da će Stooges snimiti album, ali očekivalo se više. Već se nekoliko dana patim slušajući The Weirdness, međutim, nikako da nađem neku pjesmu vrijednu pažnje. Sve mi ovo liči na u ekstazi donešenu odluku da se ipak snime nove pjesme da se kasnije ne bi pričalo kako su se samo okupili da uzmu neku lovu kao recimo Sex Pistols par godina ranije. Ajde, neka im, svi mi volimo The Stooges. Preći ćemo i preko neubjedljivih pjesama i Iggyjevih lupetanja ( My dick is turnin' into a tree, ... So my idea of fun, Is Killing everyone...).

Iggy je bio inspiriran i poznatom aferom mučenja Iračana od strane američkih vojnika ( My sister went to war, She tied a guy up on a leash, I think about it sometimes, While I'm sittin' on the beach ), a nije ostao ni dužan svojim susjedima sektašima ( Greedy Awful People ). Malo je tulio i o religiji u The End of Christianity a pokušavao je i da nešto rapuje u Mexican Guy.

I kako drugačije završiti ovu recenziju nego citirajući samog Iggy Popa - no fun, my babe, no fun...

RAZNI IZVOĐAČI - JUTRO ĆE PROMENITI SVE NOVA SRPSKA SCENA (2007)

S impatična kompilacija Jutro će promeniti sve, rezultat je entuzijazma i rada grupe mladih ljudi okupljenih oko radio emisije http://popdepression.com i sajta http://www.popboks.com , njihove publike i na kraju bandova koji se pojavljuju na izdanju. Uspjeh izdanja je višestruk. Prvo i najvažnije jeste što je do izdanja uopće i došlo. U situaciji gdje svi dogmatski tvrde da je objaviti nešto nemoguće, da diskografi zapravo nisu diskografi, ovaj tim ljudi uspio je da objavi disk koji kako po svom sadržaju tako i izgledu stoji rame uz rame sa svjetskim izdanjima. Drugo, mislim da je većini bandova ovo ujedno i diskografska premijera ali i šansa da se kroz kakavu takvu distribuciju probiju do nove potencijalne publike. Treće, što bi u normalnim okolnostima trebalo biti najvažnije, disk donosi 17 sjajnih pjesama, odlične muzike, koja varira od dobre do fantastične. Četvrto, disk je objavila nekada velika diskografska kuća PGP RTS. Iz iste kuće najavljuju reizdanja starih domaćih albuma koji čame u njihovim arhivama. Da i to dočekamo... I na kraju, peto, ovo nije kompilacija novih beogradskih bandova kao što je to bio Paket aranžman. Ima tu bandova iz Požege, Vranja, Pančeva, Subotice, Bečeja, mada je većina iz Beograda. Jedna od zamjerki koje sam primjetio po forumima jeste nedostatak bandova iz Novog Sada, grada sa zavidnom rnr tradicijom.

Objavljivanje kompilacije medijski je dobro ispraćeno. Prije nekoliko dana na RTS2, izdanje je predstavljeno u odličnoj emisiji BUNT, kada su bandovi imali priliku i da malo pričaju o svojim idejama i razlozima zašto se bave muzikom. Neki od bandova već imaju svoja DIY izdanja, Goribor u Puli snimaju album. Budućnosti ima ili bi trebalo biti za ovako kvalitetne bandove i autore.

Za više informacija o kompilaciji posjetite http://www.popboks.com/jutro/

Ne volim da dajem ocjene ali ovo je čista petica.

Evo i sadržaja:

1. Mint - Comin' Out Of Jail (0:54)

2. Endorfin - Deset hiljada izvinjenja (3:14)

3. Pionir 10 - Le Lun (4:27)

4. Ika - Bubble (2:57)

5. The Mothership Orchestra - Then She Kissed Him (5:32)

6. Nežni Dalibor - Značajan događaj (3:32)

7. Ilija Ludvig - Mikonos (5:01)

8. Horkeškart - Jedem ti malter (2:45)

9. Shiroko - Crazy (2:59)

10. Repetitor - Ja (2:18)

11. Neverhood - Tešik=Izvol'te (5:16)

12. Goribor - Čujem bluz (3:13)

13. Petar Rudić ft. Zoe Kidah - And More (4:51)

14. Graf - Mlad čovek (3:29)

15. Stuka - Lord (4:50)

16. Superstudio - Unazad (4:16)

17. Pionir 10 - Da da da (5:25)

BRYAN FERRY - Dylanesque (2007.)

Bryan Ferry nikada nije sreo Bob Dylana. U suprotnom, možda se nikada ne bi usudio da snimi albuma sa 11 obrada Dylanovih pjesama, tačnije 10 jer Baby Let Me Follow You Down nije Dylanova autorska već američka narodna ili kako on to zovu tradicionalna pjesma. Gospodin Ferry je poštovalac Dylanov, ali i muzičar koji po sopstvenom priznanju pronalazi u Dylanovim pjesmama ne samo tekst već i melodiju za koju tvrdi da ga oduševljava. 2006 bila je samo još jedna od onih koje se nazivaju godinama Boba Dylana. Objavio je odličan album Modern Times, Scorcese je snimio sjajan dokumentarac o Dylanovoj folk fazi. Sam Dylan je napisao vrhunsku knjigu Kronike. Grupa fanova uradila je brilijantni Spomenar 1956-1968, pravo autentično spomeničko remek djelo posvećeno počecima Dylanove karijere. Ferryev album, za koji je snimio ukupno 20 pjesama a objavio samo 11, jedno je u nizu odavanja počasti velikom Bobu.

Svoj prvi solo album, These Foolish Things (1973), Ferry otvara Dylanovom pjesmom A Hard Rain's A-Gonna Fall. Na njegovom posljednjem albumu, Frantic (2002), nalaze se dvije Dylanove pjesme, It's All Over Now, Baby Blue i Don't Think Twice, It's All Right. Osim Dylana, Ferry je obrađivao i druge autore (Leadbelly, Lennona i McCartneya, Jaggera i Richards, između ostalih), a kako je uvijek bio dobar momak rock'n'rolla, to nikome nije smetalo. Dylanesque, objavljen 20.03.2007 u trgovinama širom svijeta, i nekoliko tjedana ranije na internetu, još je jedan u nizu dobrih Ferryjevih solo albuma. Ferry se nije upuštao u aranžmanske egzibicije ili egzotiranje Dylanovih klasika. Sva kreativna sloboda koju je sebi dozvolio svodi se na lični izbor pjesama, a to je pošteno uradio uvrstivši na album neke od najvećih Dylanovih hitova. Tako je Ferry samo potvrdio svoj ugled, skromnost i jednostavnost jer mogao je izabrati desetak pjesama kojih se ni sam Dylan ne bi sjetio, pa ih zajedno s Brianom Enom izmasakrirati i napraviti radioheadičnu ploču koju niko razumio ne bi, ali ni kritizirao. Možda bi i ja drugačije razmišljao i smatrao Dylanesque ziheraškom pločom da nisam prošle godine imao zadovoljstvo i čast gledati i slušati Roxy Music uživo, te svjedočiti njihovom muzičkom i izvođačkom trijumfu. Slušajući Ferrya kako pjeva i ponaša se na sceni ne mogu a da ne spomenem Zdravka Čolića i njegove mega koncerte gdje on povede svoj pjesmičuljak a onda publika nastavi da pjeva. Ovo što Ferry radi zove se muzika a ono što Čola prevara. Mala digresija ali tek da znamo gdje smo.

No, da se vratimo na album. Make You Feel My Love sa Out Of Time zvuči sjajno. Hiljadu puta uništeni i zato već iritirajući klasik Knockin' On A Heavens Door konačno je dobio dostojnu obradu, suprotnu kreveljenju Axela Ružinog koji sa svojim bendom uskoro objavljuje novi album ( hi, hi, hi ). Baby Let Me Follow You Down element je iznenađenja ove ploče ali šarmu ove pjesme niko nije mogao da odoli. All Along The Watchtower nije ništa lošija od Hendrixove verzije. Ukratko rečeno, ovako bi zvučao Dylan da ima drugačiju boju glasa. Zlonamjernici bi rekli, da zna da pjeva.

Tokom godine izlazi novi Roxy Music album na kome će nadam se biti prisutan Ferry kao autor zajedno sa Enoom, Manzanerom i McKayom. Dylanesque je Ferry izvođač. I jako mu dobro ide.

JOSS STONE - Introducing Joss Stone (2007.)

Nisam baš uočio previše smisla kada Vinnie Jones svoj uvodni monolog na novom albumu Joss Stone završi dubokomumnom mišlju You gotta have the balls to change . Vidjevši prethodno na televiziji kako se mala bosonoga Joss pretvorila u opasnu crvenokosu tetu na visokim štiklama u kojima jedva hoda, ostao sam zbunjen. Na omotu albuma Joss je premazana svim bojama. Ni Amy Winehouse, kraljica tetovaža, nije joj ravna. Kasnije zaredaju glasine kako je spavala sa tamo nekim tipovima koji pišu i produciraju hitove i slične gluposti. Nadam se da se neće pretvoriti u Mariah Carey. Za svoj novi album Joss Stone tvrdi da je to zapravo ono što je oduvijek željela a kao djevojčica uhvaćena u ralje diskografa i lovaca na talente nije uspjela da ostvari. Sada odrasla, punoljetna i slobodna, očigledno je odlučila da hrabro pokaže svoje pravo lice. Ljudi sa kojima je sarađivala na snimanju Introducing Joss Stone , (Common - cijenjeni pripadnik tzv. underground rap struje, Raphael Saadiq - moderni i traženi r'n'b producent, i na kraju Lauryn Hill) zajedno sa tzv. neo-soul, r'n'b i hip-hop zvukom, izazvali su začuđujuće reakcije kod njene publike. Dobar dio te iste publike očaran njenim čistim djevojačkim vokalom sa prva dva albuma, teško će prihvatiti ovu transformaciju danas odrasle Joss Stone. Ipak, sa još desetak pjesama sa prva dva albuma, i nekoliko dobrih sa ovog, Joss Stone ima odličan koncertni repertoar i sa elanom za rad može daleko da dogura. Ona je prije svega izvođač i još nerazvijen autor što treba razdvojiti i objektivno sagledati njene potencijalne domete. Joss Stone uživa u svom poslu i životu a to ponekad može biti dovoljno za karijeru. Ne treba zaboraviti da je u poslijednje vrijeme napravila nekoliko skandala koje je žuta štampa čak i kod nas uredno ispratila, pa je njena reputacija na pola puta ka BITCH statusu. Pojavila se i u epizodnoj ulozi u epskom filmu Eragon što je iskoristila da kaže da bi željela da radi sa Tarantinom, Cusakom i Cruiseom ( pa gdje baš njega da spomene?????) . Poslije govora simpatičnog Vinnia, Joss priznaje I finally found some sweet through the bitters of life , u za mp3 player idealnoj Girl they won't Believe it Girl they won't Believe it. Headturner valjda treba da bude neki retro soul masnog zvuka ali biće brzo zaboravljen i neće završiti na mp3 playeru. Tell me 'bout it je superiorni hit sa lascivnim tekstom ( Do you need it once a day, Twice a day, three times a day, four times a day ), a jednako dobra je i saradnja sa rapperom Common-om u odličnoj Tell me What we're Gonna Do Now. Ova stvar svojom kavalitetom podjseća me na sjajan album GURU'S JAZZMATAZZ, Streetsoul (2000), gdje sve vrvi od ovako uspješnih dueta. Ako Joss ima imalo sujete i zavisti, onda mora da je pogođena pojavom i uspjehom Amy Winehouse pa joj citiranje pomenute i njenog muzičkog stila u Put you Hands on me nikako nije trebalo.

Joss Stone je naročito ponosna na saradnju sa Lauryn Hill i duet Music, zanatski uspjelu pjesmu opuštene atmosfere i banalnog teksta. Arms of my Baby vjerovatno će biti jedan od budićih singlova. U pjesmi Bad Habit, upotreba riječi baby u stihovima Joss Stone, postaje već iritirajuća. Nisam rasista, daleko od toga, ali gospođica Stone se previše trudi biti crna, naravno u muzičkom smislu, a odavno je jasno da od toga neće biti ništa. Od proboja hip hop kulture na MTV i slične medije ovakav trend kod necrnaca je izgleda nezaustavljiv ali na kraju krajeva smiješan, bespotreban i patetičan. Ne znam stvarno zašto joj ovo treba, pa ne misli valjda postati nova Erykah Badu, Macy Gray ili Angie Stone?

Proper Nice i Bruised but Not Broken već liče na TLC i slične vokale dok Baby Baby Baby (opet ta riječ) podsjeća na Jackson 5. Ništa novo nećete čuti ni u What were we Thinking, dok album zatvara Music (Outro) čije je zadnji stih nevjerovatni Happily baby . Introducing Joss Stone je premalo soul a nedovoljno r'n'b. Baby, može to i bolje.

THE VIEW - Album Hats off to the Busker (2007.)

Englezi su u konstantnoj potrazi za novim velikim bendom, još od The Beatles i Rolling Stones. Predzadnje žrtve su The Arctic Monkeys a najnovije se zovu The View. Album Hats off to the Busker objavljen je 22.01. 2007 a već sedam dana kasnije zasjeo je na broj jedan UK liste albuma. Kakav debi za klinčadiju iz gradića Drybugha u Škotskoj. Poslije letećeg starta fenomenalog Franz Ferdinanda, svi diskografi su u panici da ne propuste novi veliki band iz ovih dana iredentističke Škotske, slično kao i u Seattleu devedestih. Kyle Falconer (19, gitara, vokal), Pete Reilly (20, gitara), Kieran Webster (20, bas) i Steve Morrison (19, bubanj) počeli svirati po školskim humanitarnim priredbama gdje su postali poznati što kao pobjednici a što kao prvi band koji je lovu uzeo a nije je proslijedio u humanitarne svrhe. Nije ni čudo, svirali su puno po pubovima pa ih je ekipa sa šanka poučila kako treba živjeti. Pub u kome su najduže svirali zove se The Bayview pa odatle i njihovo ime. Svoje prvo izdanje, The View EP,objavljuju početkom 2006 godine za lokalnu Two Thumbs etiketu. Sviraju kao predgrupa precijenjenim Babyshambles, a potom potpisuju za 1965 Records (izdavač pod kontrolom Sony-a), za koje prvo objavljuju singlove Wasted Little DJs, Superstar Tradesman i Same Jeans. Album, Hats Off To The Buskers, producirao je Owen Morris, producent poznat po saradnji sa Oasis i The Verve.

Na albumu se nalazi nekoliko sjajnih pjesama, ali ne mogu se oteti dojmu da je isti predugačak. Možda je 14 pjesama previše a možda i nije, uglavnom ima ih dovoljno da svako izabere svoje favorite. Tri do sada objavljena singla posjeduju snagu i kvalitet pravih pop pjesma za pohode na top liste mada se iz tekstova ovih mladića očitava jasan lokal patriotizam. Osim što su po pubovima izučili muzički zanat, mora se priznati da su im tekstovi odlični. U pitanju je prava rock and roll lirika, bez suvišnih riječi i filozofskih prosipanja koja niko ne razumije. Moj lični favorit je sjajna Superstar Tradesman ( you have a house in the ferry

And a new guitar that's never been played before and it never will ).

The View pjevaju o lokalnim temama (Don't Tell Me, Skag Trendy, The Don, Gran's For Tea) inspirirani svojim odrastanjem i okruženjem. Znaju da budu i bezobrazni kao u Street Lights ( I'd like to move city, I'd like to move town,Cos all you ignorant people, you're bringin me down ), socijalno osjetljivi (Face For The Radio - Wages on a Friday,Spent on a Saturday,Lend me a tenner... ) ali i da napišu ljubavnu pjesmu nalik radovima Van Morrissona (Claudia). Wasted Little DJ's i punk-ska Wasteland govore o okruženju gdje su The View nastali, Same Jeans i Comin' Down su dva propisna pub rock komada. Album zatvara zajebancija Typical Time.

Kakav su band The View najbolje ilustrira izjava Pete Reilly-a: "We're not like Pete Doherty. We like a drink and a party but we're not animals.''

Ako održe kvalitet pjesama kakav su postigli singlovima biće dobar band, nešto kao The Charlatans UK.

AIR - Pocket Symphony (2007.)

Prošlo je tri godine od poslijednjeg zvaničnog albuma dvojice francuskih muzičara, Nicolasa Godina i Jean-Benoit Dunckela, poznatijih kao AIR. Talkie Walkie, objavljen 2004 godine bio je jedan dobar album, bolje prihvaćen od svog prethodnika 10000 Hz Legend (2001) ali ne toliko dobar kao sveprihvaćeni i nahvaljeni Moon safari (1998). U pauzi između dva albuma, Godin i Dunckel su vrijedno radili. Godin je proveo godinu dana učeći svirati dva drevna japanska instrumenta, u Japanu, od pravih japanskih majstora do kojih su došli preko japanske ambasade u Parizu. Prvi se zove koto , i izgleda kao harfa koja se svira kao citra. Drugi je shamisen , mogli ste ga vidjeti u filmu Memoari jedne gejše, izgleda kao produženi banjo, ima tri žice i svira se kratkim gudalom. Često se vidi na drevnim japanskim pergamentima. Dunckel je snimio solo album Darkel (Sep 19, 2006), pod istim imenom. Dok su producirali album 5:55, Charlotte Gainsbourg, za koji su napisali i dobar dio muzike, sreli su Neil Hannona (Divine Comedy) i Jarvisa Cockera. Susret je iskoristio Nigel Godrich i predložio im da zajedno rade.

Kako su potrošili dosta vremena na rad sa Charlotte Gainsbourg, u što se možete uvjeriti ako preslušate album, Air su se po vlastitom priznanju, zasitili pop pjesama pa je Pocket Symphony morao biti više imaginarni soundtrack nego album, tako da je ta suradnja uslovila karakter ovog albuma.

Once Upon a Time prvi je singl sa albuma koji se odavno pojavio na internetu, a 5.3. zvanično u prodaji. Pocket Symphony ima dvanaest odličnih što pjesama što instrumentala. Preko iTunesa se nude još dvije pjesme ( The Duelist, Crickets ) a postoji i japansko izdanje sa još jednom bonus stvari ( Time Capsule ). Lično mislim da je to glupost ali muzička industrija ima svoja pravila. Pocket Symphony počinje tamo gdje Talkie Walkie završava, s instrumentalom Alone in Kyoto , korištenim u odličnom filmu Lost In Translation (Sophia Copolla). Japan je dominantna inspiracija albuma, ozbiljna, kada smo već kod Francuza, i suprotna svemu onom što Jean Reno proživljava u šarmantoj komediji Wasabi. Instrumental Space Maker , koji otvara album, počinje jednostavnim udaraljkama koje nedvojbeno i namjerno podsjećaju na tradicionalnu japansku muziku. Once Upon a Time , iako sa minimalnim tekstom, u suštini je instrumental, glas je ovdje samo jedan instrument koji daje konačni oblik ugođaju kompozicije. Jarvis Cocker je potrošio jedno poslijepodne da napiše tekst za svoj četverominutni Air debi koji se zove One Hell Of A Party , gdje se praćen spomenutim japanskim instrumentima poigrao sa svojim godinama ( But the morning after's killing me, And I have to rest my head ). Teskt za koncepcijsku sličnu pjesmu, Somewhere Between Waking And Sleeping , napisao je Neil Hannon (The Divine Comedy). U svakom slučaju, radi se o dvije sjajne pjesme, koje će svakako ostati zapamćene baš zbog svog vokalno-instrumentalnog oblika. Osim Godrichevog nagovaranja ( Godin: He's so cool, he could be French.) , Air su odlučili da putem saradnje sa Cockerom i Hannonom pokušaju albumu dodati malo muškosti, svjesni da svojim glasovima to ne mogu da urade. Neću komentarisati izbor ali ne mogu da odolim da ne citiram Godina i njegov komentar po pitanju tekstova koje su Cocker i Hannon napisali: I have no idea what they're talking about. That's the charm of it. In France, we don't listen to the lyrics of the song. Pomenuta Somewhere Between Waking And Sleeping u stvari je pjesma napisana za Charlotte Gainsbourg, ali nije joj se svidjela pa je prearanžirana završila na Pocket Symphony.

Tesktovi za Napalm Love , Left Bank , Photograph , Mer Du Japon i Redhead Girl , bez daljnjeg, inspirisani su haiku poezijom. Na takav zaključak upućuje njihov jasan motiv i sažetost, ali ih Air u konačnom obliku tretiraju kao loopove i kao matre ponavljaju u navedenim kompozicijama.

Air su Pocket Symphony koncipirali kao album u klasičnom smislu. Miješanjem njihovih prepoznatljivih odmjerenih instrumentala sa minimalnim vokalnim dionicama i dvije klasične pop pjesme, snimili su odličan kohezivan album, kojim će sigurno povratiti dio publike koja nije dočekala nastavak Moon Safari-a ali i zadržati onu koja je prihvatila njihove ostale radove, uključujući i City Reading (Tre Storie Western) (Mar 25, 2003) , saradnju sa italijanskim književnikom Alessandrom Bariccom.

Valja spomenuti još jednu interesantnu stvar u vezi sa Air. Za njihovu muziku veže se gotovo uvijek odrednica electronic, trip hop, ambient i slično. Međutim, Dunckel se s takvim razmišljanjem ne slaže i voli naglasiti da njihova muzika zvuči elektronički zato jer koriste kompjutere da bi istu snimili, ali, uz ritam mašinu veoma često koriste i prave bubnjare ( Tony Oladipo Allen, svirao sa Felom Kutiem, danas u The Good, The Bad & The Queen ), Godin svira bas i akustičnu gitaru, klavir, koristili su žive gudače, flautu, i na kraju banjo i ove japanske instrumente.

Svjetska turneja, koja uključuje USA, Japan i nekoliko velikih evropskih festivala, započinje 30.03. Nama je najbiliži Milano, 25.03.
http://www.pocket-symphony.com/

The Long Blondes - Someone To Drive You Home (2006.)

The Long Blondes ( Dorian - licks, Kate - lips, Screech - sticks, Reenie - hips, Emma - high kicks, ili Dorian Cox - gitara, Reenie Delaney - bas, Emma Chaplin - gitara i vokal, Kate Jackson - vokal , Screech Louder - bubnjevi ) su još jedna u nizu novih perspektivnih engleskih grupa, spremnih da zauzmu poziciju novog najvećeg britanskog benda. Dorian Cox ističe da su im, s jedne strane, uzori, bendovi kao The Slits i X-Ray Spex, ljudi koji su odlučili da žele da sviraju a da to nisu znali kako se to radi, da bi kasnije od svog rada napravili kompletan koncept i na kraju krajeva, kult ili barem kultni status. Među svoje uzore rado će navesti i Dusty Springfield, Nancy Sinatra, The Fall, Suede, Pulp, Roxy Music, David Bowie, The Shangri-Las, Scott Walker-a koga i spominju u izvrsnoj You Could Have Both, The Smiths pogotovo jer Dorian Cox, glavni autor u bandu, često voli spominjati Morrissey u intervjuima.

Okupili su se 2005 godine, iz prostog razloga da se odmaknu od stvarnosti i zabave. Kate Jackson, odgovorna za vizualni izgled banda ali i za omote singlova i albuma, radila je u charity shopu, ostalih četvoro po knjižnicama i univerzitetu. Sreli su se na nekom partyu. Smatraju se Sheffield-skim bandom iako niko od njih nije baš iz grada, već dolaze iz okolnih mjesta. U Sheffield su došli uglavnom iz obrazovnih pobuda, ali pjevačica Kate Jackson priznaje da je sanjala da jednog dana živi u gradu Jarvisa Cockera. Poslije svega šta su Arctic Monkeys napravili, Sheffield se pretvorio u nešto slično Seattleu početkom devedestih. Ljudi iz velikih diskografskih kuća tražili su nova svježa imena, bandove spremne da postanu novi Pulp, Human League, ABC ili Arctic Monkeys, koji svi redom dolaze iz ovog grada jpoznatijeg po posrnulim čeličanama i nezaposlenosti sjajno dočaranoj u filmu The Full Monthy.

Diskografski debi, New Idols / The Long Blonde na komadu 7" pink vinila ( za Thee Sheffield Phonographic Corporation) snimaju 2005. Slijedi Autonomy Boy / Long Blonde, 7" split single sa prijateljskim bandom The Boyfriends. Pjesme objavljene na ovim singlovima postaju veliki underground hitovi, The Long Blondes dobijaju priliku da snime novi singl, Giddy Stratospheres (kasnije se našao i na debi albumu) za londonsku kuću Angular Recording Corporation. Sva tri izdanja brzo su rasprodana, pa se danas mogu naći uglavnom na eBuy aukcijama i to po bezobraznim cijenama. Band je više nego bijesan zbog takve fame i ekskluviziteta pa su, vidjevši koliko to košta, ponudili fanovima da im sami snime iste pjesme i pošalju disk. Kasnije je za Angular objavljen još jedan singl, Appropriation (By Any Other Name). Sa svih singl izdanja, samo je Giddy Stratospheres dospjela na Someone To Drive You Home album. Znači, biće materijala za kompilacije.

Posebno oduševljen bandom bio je Paul Epworth (producent Futureheads, Bloc Party) pa im je za svoju kuću Good and Evil objavio Separated By Motorways kao singl. Izdanje je bilo u ograničenom tiražu pa je i ono ubrzo rasprodano. Franz Ferdinand lično su ih zvali da sviraju sa njima na nekoliko koncerata.

Muzika koju The Long Blondes sviraju nije ništa novo niti posebno. Gitare im zvuče kao Gang Of Four (njihov pop dio), Kate pjeva kao neispavana Deborah Harry, ritam sekcija im je tu zato što je to običaj da istu rock band ima. Osim Doriana, ostali pojma nisu imali šta je to sviranje, ali to ih nije smetalo da urade odlične pjevljive pop pjesme, bilo da liče na sofisticirane The Ramones ili imaju narativnost kao što su to radili Pulp i Jarvis Cocker.

The Long Blondes su 2006 dobili NME Philip Hall Radar Award, nagradu za najbolji band bez ugovora, nagradu koju su prije njih između ostalih dobili Franz Ferdinand i Kaiser Chiefs. Našli su se u poziciji da biraju za koju major kuću žele da potpišu. Međutim, odlučili su se za legendarni Rough Trade i potpisali ugovor u aprilu 2006 godine. To i nije baš pretjerano pametan poslovni potez, financijski gledano, ali ova grupa žena i muškaraca ipak je htjela kakavu takvu umjetničku slobodu. Diskograf je mudro predložio da produkciju albuma uradi Steve Mackey, bivši Pulp basista što su The Long Blondes, jasno, prihvatili. Album je sniman tri mjeseca u Londonu, pojavio se 06.11. 2006, tri singla ušla su u TOP 40 (Weekend Without Makeup, Once and Never Again,Giddy Stratospheres).

Film je, uz isprepletene emotivne veze (Screech i Reenie, Dorian i Emma) ono što drži ovaj band na okupu. Uvijek velika inspiracija, film je čest motiv u njihovim pjesmama. Ujedno, svaki tekst je mali filmski scenario, namjerno ili ne. Zanimljivo, tekstovi uvijek napisani iz ženskog ugla, Dorianovo su djelo. Dosađujući se na poslu, zamišljao je da je žena i pisao tekstove, potom muziku. To je bio njegov eskapizam, sviranje eskapizam cijelog banda. Onda kada svoje tekstove nije nikako mogao ugurati u muziku, Kate je završavala posao, u Madame Ray i Separated By Motorways.

Someone To Drive You Home, da malo i o njoj nešto kažemo, je moderna i opuštena ploča snimljena od grupe inteligentih ljudi, ne baš toliko mladih koliko bi se to naslutilo, jer već kucaju na vrata kriznih tridesetih godina. U 47 minuta muzike, Long Blondes prošetali su se kroz svoje filmske impresije i mladalačke snove, kroz nekoliko stvarni i fiktivnih ljubavnih veza, pokoje prijateljstvo i nestašluk. Lust For Movis je brza poppunk stvar posvećena trima filmskim divama (Edie Sedgwick, Anna Karenina, Arlene Dahl), bitnijima za film više nego za filmsku umjetnost. Slična je i Once And Never Again, pomalo nostalgična stvar o kraju tinejdžerskog doba ( I know how it feels to be your age ). Only Lovers Left Alive nešto je mirnija i aranžmanski bogatija pjesma o propaloj ljubavi i nevjeri kao izlazu ( Soon enough we'll be the Only lovers, only lovers left alive ). Giddy Stratospheres, sjajan singl koji ukršta muzičke uticaje Gang Of Four i Blondie estetiku, jedina je stvar napisana iz muškog ugla, mada se može interpretirati i kao ženska pjesma. Sjajan refren i odličan tekst ( what's eating you is a mystery, but go home with her one more time and you know you'll be history.. she'll never take you to giddy stratospheres that come from your fears! ).

In The Company Of Women traje kraće od tri minuta ali i to je dovoljno da se Long Blondes zabave krizama u vezama ( She's sponsored by Colgate, She's been sponsored by Desperate Housewives, I'm scared that the difference in our lives

Will give her the start over me ).

Heaven Help The New Girl, slično kao i Once And Never Again, vraća se ( Because you'll be never 19 again, And I thought I told you before You don't need a boyfriend ) tinejdžerskom dobu, definitivno jako bitnom za band. Separated By Motorways još je jedna brža nabrijana pjesmica, nedolična njihovim kasnim dvadesetim. Tekst je napisala Kate a govori o njoj i njenoj prijateljici i dosadi koju su proživljavale na poslovima od 9 do 17.

Ključ za pravilno razumijevanje albuma je odlična You Could Have Both, pjesma koja u sebi sadrži sve ono što ovaj band čini drugačijim. Radi se o jednoj maštovitoj pjesmi, sa odličnim gotovo plastičnim tekstom ( She's away And you get by without her very well, If I'm around You get by without her even better ), dinamičnim aranžmanom ali i spominjanjem Scott Walkera i walkmana sa njegovim trećim albumom ( Saint Scott Walker On headphones On the bus ), u autobusu punom radničke klase. Gotovo neizostavno, ponovo se spominje film ( I feel like C.C. Baxter in Wilder's 'Apartment ), kao i u slijedećoj Swallow Tattoo, punkoidnoj stvari koja objašnjava šta je to idealno za Long Blondes ( Give me a good film noir and a bottle of gin, I'll be happy just to stay inside... ).

Weekend Without Makeup prvi je u nizu od, za sada, tri singl za Rough Trade, a i sa 28 mjestom na UK listi singlova i najuspješniji. Simpatična pjevaj refren i skači pjesmica.

Kate Jackson napisala je tekst za Madame Ray, posvećenu fotografu Man Rayu i njegovoj dragoj Lee Miller. Album zatvara A Knife For The Girls, na tragu manje-više uspješnih novovalnih eksperimenata.

The Long Blondes su više umjetnička trupa nego rock'n'roll band. Jednako im je bitno da Kate naslika cool omot za album i singlove i da Dorian napiše dobar tekst sa kojim će se svi oduševiti. Nekako će smisliti i dobru melodiju, otpjevati dobar refren i biće sretni i zadovoljni. Sve će ih to podsjetiti na dobar film koji su pogledali a nadati će se pozivu David Lyncha da nešto zajedno urade. Britanska štampa ih voli, Kate je na NME Cool List, a glamour je ponovo u modi.

Na web stranici Thee Sheffield Phonographic Corporation http://www.theespc.com/ , preporučujem Vam da skinete pjesmu Sheffield Shanty banda koji se zove Monkey Swallows The Universe, besplatno i legalno a izuzetno dobro.

Ray LaMontagne - Till The Sun Turns Black (2006)

Ray LaMontagne (Nashua, New Hampshire, 1974) ovih je dana okončao rasprodanu britansku turneju. Ray je atipičan amerikanac, tih i povučen porodični čovjek, često ljut i nepristupačan, uvijek sramežljiv i skroman. On izgleda intrigantno, isposničkog lica, prodornih tamnih očiju, nježne brade, usudio bih se reći da lični na mog strica iz nekih boljih vremena. Takve pojave ljudi obično se označavaju kao karizmatične, što može značiti i nešto loše,dok je LaMontagne, jedan dobar i fin čovjek. Takvu muziku pravi, takve tekstove piše da je nemoguće naći tu i traga nasilju i zlu. Njegov život nije bio baš tako lijep i ugodan, ali on tome ne pridaje preveliku važnost. Da, živio je kao white thrash, gotovo kao Eminem u filmu 8 Mile , sa majkom i šestero braće i sestara, sve od različitih očeva. Njegov otac odavno ga je napustio i Ray je u jednom od svojih rijetkih intervjua rekao da je sa ocem progovorio minut i pol u dvadeset godina. Često je mijenjao škole, nikada se nije uklapao. Zbog majčina avanturističkoh duha, porodica se seljakala po cijeloj Americi, spavali su i po šupama i kokošinjcima. Raya kao da to nije previše uzbuđivalo i smetalo. Više je volio drveće nego ljude pa je srednjoškolske dane provodio čitajući fantastične romane po šumama ili pokušavajući da piše priče. Sam kaže da njegovo djetinjstvo nije bilo ništa drugačije od ostalih i da ne razumije zašto to ljude tako zanima. Jedva je maturirao, ali je zato odmah otišao od majke i porodice. Odlazi u gradić Lewiston, u državi Maine, sa namjerom da nađe posao. Uskoro je počeo raditi u tvornici cipela i kako sam kaže nije vidjeo dnevnog svijetla mjesecima. Ustajao je ujutro u 4 sata, budio ga je radio alarm. Jedno jutro dogodilo mu se nešto što se sigurno može nazvatu sudbinom. U četiri ujutro, na radiju je čuo pjesmu Treetop Flyer, Stephena Stillsa (njegov akustični album Stills Alone iz 1991). Ono što je Ray čuo, bilo da je to Stillsova muzika ili jedan od stihova I don't do business that don't make me smile , bio je dovoljno da ga navede da da otkaz i počne novi život, život muzičara. Do ovog trenutka, koji LaMontagneovi fanovi nazivaju povijesnim, on nije pokazivao interesa za muziku. Svog talenata naslijeđenog od oca, danas muzičara u Nashville-u, Ray nije bio ni svjestan. Uglavnom, muziku je izbjegavao zbog ružnih priča koje su mu pričali o njegovu ocu. Ta priča o njegovom ocu ostaje i danas nerazjašnjena, možda tek naslućena u nekih njegovim kasnijim stihovima. Ipak, jedan detalj, koji sam pročitao u Uncut magazinu (February 2007), govori da mu nije svejedno. Neposredno pred izlazak drugog albuma (Till the Sun Turns Black, 2006), svirao je zajedno sa rock and roll bandom Guster, baš u Nashvilleu. Temperamenta publika, pijana i raspoložena, što nije bilo po njegovom ukusu, bila je glasna tokom njegova nastupa. To je isprovociralo njegovu reakciju:'' We have a fuck in the audience who thinks blues us funny. I guess you would rather be home drinking beer waiting for your children to get old enough to rape! ''. Poslije ovoga, nikada više nije nastupao sa nekim drugim bandom. Zašto se to baš dogodilo u Nashville-u, da li zbog moguće prisutnosti njegovog oca u publici ili ne, možemo samo nagađati.

Bez posla i sa neograničenim slobodnim vremenom, Ray kreće u pohod po prodavnicama ploča ( prodavnica ploča je mjesto gdje možete kupiti muziku. Kod nas je, u mračno komunističko doba, bila po jedna u svakom gradu, uvijek dobro opskrbljena, a bilo je i kino sa filmovima.....) . Prvo kupuje spomenuti Stillsov album, poslije Crosby, Stills&Nash, Neil Young, Ray Charles, Bob Dylan, Joni Mitchell, Otis Redding, kasnije The Beatles, Band, Sonny Boy Williamson, Nina Simone, Etta James , Leadbelly, danas ima iPod sa muzikom Louisa Prime, Kings Of Leon, Van Morrisonom, Rufusom Wainwrightom, The Flaming Lips. Prvo provodi sate i sate slušajući muziku a zatim sam sebe uči da pjeva ( I thaught myself to sing from the gut and not from the nose ). Svjestan svoje zatvorenosti i povučenosti, ni samom mu nije bilo jasno otkud poriv da pjeva kada ne zna ni razgovarati sa ljudima.

Svoje prve pjesme, Ray piše krajem devedestih godina, počinje svirati po manjim klubovima, tek za besplatnu kavu i eventualno brownie ( kolačić koji služe uz kavu ), uglavnom polusatne nastupe ponekad zainteresiranoj publici. Tako su počinjali Ghutrie, Dylan, Joan Baez, Van Ronk, Stills i mnogi drugi od sjajnih američkih autora. 1999 godina LaMontagne snima prvi demo, kolekciju od deset svojh pjesama, kasnije poznatu kao Green Demo, zbog zelene boje diska na kome su pjesme bile snimljene. Na disku je pisalo Ray Charles LaMontagne . Istovremeno, radi kao stolar, posao koji voli.

Green Demo danas se ne može kupiti legalno ali zato postoji internet gdje možete naći ovo izdanje , odlične kvalitete zvuka i jednako dobrih pjesama, jednostavnih i kratkih, odsviranih uz akustičnu gitaru i usnu harmoniku.

Već sa ovim prvim snimcima, Ray LaMontagne predstavlja se kao autor sa jasnim talentom i osjećajem za pjesmu. On je kratak i jasan, odmjeren i spontan, vjerovatno i sam izneneđen onim šta je uspio da snimi. Za razliku od najranijeg Dylana, a LaMontagnea u SAD smatraju za novog Boba, on je mnogo artikulisaniji, oslobođen je od bunta i odaje se kao čovjek koji ne želi da se zamara situacijom u svijetu, svjestan da se na promjene ionako ne može uticati. Postoji još jedna verzija Raycharles LaMontagne demo koja kruži internetom, ali isti su snimci, malo bolja mp3 kompresija.

Slijedeći demo pojavljuje se 2002 godine, pod naslovom Acre Of Land. To je kolekcija od 11 uglavnom novih pjesama, odsviranih zajedno sa čovjekom koji se zove Carl Franklin (ne radi se o režiseru niti Microsoftovom Net programeru, da ne bude zabune) i njegovim bratom Mikeom. Franklin priča da su pjesme nastajale po raznim klubovima gdje su svirali, a iste su tamo su i snimane. Ipak, kvalitet snimaka je odličan. Pjesme su kompleksnije, odsvirane na dvije gitare, a Franklin se nadao da će od svega ispasti odličan album. Međutim, Ray ga je jedan dan nazvao i zamolio da snimke spali. Svjestan činjenice da su neki primjerci već podijeljeni ljudima, uglavnom vlasnicima klubova gdje se može svirati, Franklin je snimke ostavio na sigurnom mjestu ali ih kasnije nije komercijalno zloupotrebljavao. Usput, Acre Of Land je pjesma o čovjeku koji je od zarađenog novca kupio sebi malo zemlje da napravi kuću, baš onako kako je to Ray želio.

Ista ekipa krajem 2002 godine snima novi demo materijal, obajavljen u dvije verzije, One Lonesome Saddle i The OSL Sessions. Ovo je prvi samizdat koji se mogao kupiti, opet do Rayove odluke da se sve stopira i spali . Međutim, sve ove pjesme, nekome bi bile više nego dovoljne da snimi album. Njemu nisu, mada mislim da ovo može da prođe kao prvi album. Od svi do sada snimljenih pjesama, samo je Shelter, sa ovog demoa, našla svoje mjesto na Trouble albumu. The OSL Sessions donosi i obradu Vigilante Man Woody Guthriea, prvi Rayov snimak sa bandom (pianino, bas, bubanj) koja zvuči zaista sjajno, da bi i sam Dylan bio zavidan. Zanimljivo, LaMontagne je čuo Ry Cooderovu verziju a ne Woodyevu. Valja spomenuti da su pjesme na ova dva demoa duže i raskošnije.

Ray smatra da ovaj materijal nije dovoljan da se objavi dobar album, onakav kakav on smatra dovoljno dobrim da ostavi traga i da ljudji govore RAY WAS HERE. Preslušavši tolike folk i folkrock albume, mora da je pomislio da sve to što sada radi liči na radove ljudi od kojih je učio, ali da to nije njegovo djelo, već samo škola i put ka jasnoj autorskoj profilaciji.

Dok je, vjerovatno tokom 2004 godine, svirao na pikniku za radnike jedno od tvornica iz Portlanda, Maine, čuo ga je guverner države i oduševio se njegovom muzikom. Uskoro su zajedno otišli na koncert Willie Nelsona, a agilni je guverner proslijedio demo svom prijatelju koji radi u Chrysalis Music Publishing. Takvi su i naši političari, svi od reda.

Uskoro je Ray bio u L.A., zajedno sa novim ključnim čovjekom u svojoj karijeri, Ethanom Johnsom, i za dva tjedna snimljen je debitantski album Trouble, objavljen u SAD-u 14.09.2004 godine. Album u početku ne prolazi previše zapaženo ali se uklapa u Rayov prospekt, prodati do 50000 primjeraka, lako dolaziti do angažmana po manjim i srednjim klubovima i biti u poziciji da obezbjedi lijep život svojoj porodici i sebi. Do danas, Trouble se prodao u više od 400,000 primjeraka.

Ethan Johnes, muzičar i producent, radio je sa Whiskeytown, Ryan Adamsom, Rufus Wainwrightom ali i sa Emmylou Harris, njegov otac, Glyn Johns, sa The Rolling Stones i The Eagles. Muziku Ray LaMontagnea obogatio je prvo novim instrumentima i gudačkim dionicama ali dao mu i zvuk koji dodatno afirmira njegov talenat i autorsku snagu. Kao ilustraciju, treba čuti samo novi oblik pjesme Shelter, jedine na albumu iz plodne demo faze. Pjesma Trouble prvi je singl skinut sa albuma, dogurao je do 25. mjesta na britanskim top ljesticama. Ray je nastupio i na Bonnaroo Festivalu 2005 godine što je dokumentirano odličnim EP-jem Live From Bonnaroo 2005. 2006 nastupa na Austin City Limits televiziji, kasnije i na Top Of The Pops u Engleskoj. Polako ali sigurno postaje slavan i tražen ali to mu ne znači ništa. Voli da nastupa ali ne voli promotivne aktivnosti oko albuma i koncerata. Nastupa često, ali uglavnom u mraku, bez riječi i komunikacije sa publikom. Na koncertom EP izdanju, sramežljivo se obraća publici najavljujući novu pjesmu Empty (kasnije objavljena na Till the Sun Turns Black), publika mu odgovara ovacijama. U Evropi ga zastupa londonska etiketa 14th Floor Records za koju snimaju David Gray i nova zvijezda Damien Rice.

Trouble je happy ending ljubavna pjesma, Shelter i Hold You In My Arms ( Love is a poor man's food ) drugačije su opet ljubavne pjesme. Narrow Escape epska je odmetnička balada, Burn govori o njegovoj prošlosti i majci, vjerovatno sa dosta fikcije a manje privatih detalja. Forever My Friend opet je ljubavna, ovaj puta o delikatnoj situaciji kada vas neko voli onako kako vi to ne biste željeli ( Something tells me girl this is bringing you down ). U pjesmi Hannah, koju više ne svira na koncertima jer ne može da više da proživljava njen tekst ( I'll lay down this bottle of wine if you just be kind to me

I'd walk one mile on this broken glass, to fall down at your feet, oh Hannah you're the queen of the street ), prateći vokal pjeva Jennifer Stills, kćerka Stephena Stillsa ("Some people find Jesus," says the 31-year-old from Maine. "I found Stephen Stills." - Independent ). How Come je prva njegova politički nabijena pjesma, Jolene fenomenala narkomanska balada. Album zatvara komad opuštne country idile (All The Wild Horses).

Poslije uspješnog debitantskog albuma, odlično ocijenjenih koncerata i velikom fanovskom bazom, Ray se našao pred preprekom zvanom drugi album. Opet je imao 30 napisanih pjesama ali to njemu nije bilo dovoljno. Vjerovatno je zato i prvi album bio toliko dobar. Između dva albuma, prošlo je svega nekoliko dana manje od dvije godine, uglavnom provedene na povremenim koncertima, ne uvijek traumatičnima kao gore visoko spomenutim nastupom u Nashvilleu.

Album je sniman 2006 godine u malom studiju u još manjem mjestu Shokan u državi New York, ponovo sa Ethan Johnsom, kao producentom i muzičarem, te zapaženim gostovanjima raznih studijskih muzičara duhača i gudača, aod kojih je najpoznatiji poznati jazzer John Medeski. Kao najava dugo očekivanog albuma, kao prvi singl pušten je Three More Days, idealna da pokaže kakve su se to sve muzičke promjene dogodile u međuvremenu. Album donosi nekolicinu pjesama posvećenih ljubavnim avanturama što dodatno golica znatiželju brojnih fanova. Ray to toliko vjerno i upečatljivo radi i piše, pa ili je najveći svjetski talenat za pisanje ljubića ili je sve to proživio. Međutim, u njegovu privatnu životu nema skandala i senzacija. Na turnejama je uglavnom mrzovoljan, provodi ih čitajući po hotelskim sobama, negdje u procjepu zadovoljstva što svira koncerte i mrzovolje jer je daleko od kuće. Možda i zbog svoje porodične situacije tokom odrastanja, Ray danas krije svoju porodicu, ženu i dvoje djece, daleko ne samo od javnosti već od svih ostalih. Žive u gradu Wiltonu, sa 4000 stanovnika, u kući koju je sam napravio. Na koncertima često eksplodira kada ga neko fotografira. Intervju koji je dao novinaru Independenta sadržavao je i dva minuta tišine. Obično muzičari i kantautori njegovog kalibra imaju buran život i pjesme koje pišu samo su dokument takvog života.

Nazvan po pjesmi Till The Sun Turns Black, album izlazi 29.08. 2006 godine i odlično se prodaje. Interesantno, na Novom Zelandu dospjeva na treće mjesto najprodavanijih albuma te godine. Be Here Now, prva stvar na albumu, Rayeva mračna vizija njemu uvijek nedokučivih i stresnih odnosa među ljudima. Slijedi Empty, premijerno objavnljena na koncertnom Live From Bonnaroo, u drugačijem aranžmanu, snažne lirike I never learned to count my blessings, I choose instead to dwell in my disasters . Barfly je alkoholičarska balada, minimalnog ali upečatljivog teksta ( Kiss me before you go,

I'm going nowhere lately ), muzički na tragu Lou Reeda i Walk On A Wild Side, idealna za Nicolasa Cagea i Leaving Las Vegas soundtrack. Three More Days iznenađuje svojim soul funky ritmom, apsolutnom novinom, neočekivanim zaokretom, kao da pjesmu izvodi neki souler iz Motown Recordsa. Can I Stay je slatkasta ljubavna pjesma, mirna, sa nježnim gudačima negdje daleko iza vokala, liči pomalo na neke Rolling Stones gudačke aranžmane kao u As Tears Go By. You Can Bring Me Flowers je odlična cool stvar, odmetnička ( You can bring me flowers, baby, When I'm dead and gone ), apsolutno drugačija od Can I Stay, na tragu starih bluzera i propalica, opet sa fenomenalnom duhačkom sekcijom začinjenom flautom.

Omaž američkoj folk muzici, onoj anonimnoj koju LaMontagne i Ethan Johns istražuju, dat je kroz sjetnu Gone Away From Me, gdje se sa lakoćom miješaju Rayov folky vokal, Ethanov ukulele i duhači. Slična je i upečatljiva i strastvena Lesson Learned ( would you steal from me the sorrow that I've earned, Shall we call this a lesson learned? ). Slijedi dvominutni gitarski instrumental, Truly, Madly, Deeply, vjerovatno je nešto nedostajalo ali nije bilo za baciti. Album završava u velikom stilu sa dvije spojene stvari, Till The Sun Turns Black i Within You, slične melodijski, različite tekstualno. The answer is within you.....

Ray LaMontagne je čistokrvni songwritter, ali i čudak preplašen životom. Živi u svojoj čahuri kao Tom Waits, negdje deleko kao i Pete Seeger, piše pjesme kao Bob Dylan. Dva perfektna albuma, jedan dobar koncertni EP i želja da ga vidimo ovdje kod nas uživo, pa i kao opening act za Davida Graya kao u Engleskoj nedavno, mada ga je odavno prerastao.

SHINS - Wincing the Night Away (2007.)

The Shins jedan su u od onih bendova u koje ljudi slijepo vjeruju. Kunu se u ljude koji ovakve bandove osnivaju, a u konkretnon slučaju čovjek je James Mercer, oficirsko dijete, amerikanac zaljubljen u The Beatles, Smiths i Morrisseya. Kako sam priznaje, u muzici The Cure, Smiths ili Echo and the Bunnyman, Mercer nije našao ništa depresivno, već naprotiv, njihova muzika imala je na njega isti onaj uticaj kakav je heavy metal imao na njegove vršnjake koji su ostali sa druge strane Atlantika. Ubrzo je i sam Mercer poželio biti neko upamćen, kao Morrissey, Robert Smith, Lennon. Nesiguran u sebe, načitan i tajnovit, noći provo di u nesanici razmišljajući da li je tokom dana ur adio nešto krivo. Svoju tjeskobu krije komponirajući sjajne pop melodije zamazane njegovim specifičnim tekstovima čije značenje vjerovatno i sam zaboravlja dok njegovi fanovi ispisuju strane i strane komentara po web forumima trudeći se da shvate šta je to pjesnik zapravo htjeo reći . Premda ga publika doživljava kao trubadura, sam Mercer priznaje da prvo uz akustičnu gitaru stvara melodije a tek onda nastaje tekst. Njegove su pjesme studijskim radom dovedene gotovo do nivoa savršene pop melodije, što je posebno došlo do izražaja na ovom, Wincing the Night Away, trećem albumu, službeno objavljenom 23.01.2007. Po slovično, i ovaj je album doživio svoju ' ilegalnu9' premijeru na internetu tokom oktobra, pa se Mercer našao, kako sam kaže, po prvi put u situaciji da čita kritike, ovaj puta napisane od strane novog albuma gladnih fanova. Malo razočaran komentarima da je album wierd i da je sve oko albuma wierd , vjerovatno je opet upao u neko od sebi svojstvenih psiholoških stanja, siguran sam onakvih kakve proživljavaju likovi iz pjesama njegovih uzora i idola.

Na koncertima i svirkama na radiju ( stručno rečeno radio sessions ), Mercer je sklon mijenjanju pojedinih riječi svojih pjesama. Istovremeno, Martin Crandall i Dave Hernandez čest tokom koncerata mijenjaju uloge i instrumente (gitara, bas, klavijature). U bendu je još i Jesse Sandoval na bubnjevima. Album Wincing the Night Away, objavio je Sub Pop i to im je najbolje prodavano izdanje još od Neverminda (koji zapravo i nije baš njihovo izdanje). Produkciju potpisuje Joe Chiccarelli, čovjek koji je u sedamdesetim radio sa Zappom a u skorije vrijeme sa U2 i Beck Hansenom. Saradnja iskusnim Chiccarelliem donijela je bandu odličan pop zvuk, upravo onako moćan i jasan o kakvom je Mercer sanjao dok je slušao remek djela engleskog popa iz osamdesetih godina, živeći u Suffolku. Sa ovakvom pločom, The Shins su na putu da postanu možda veliki kao R.E.M. ako je to danas u ovo digitalno doba moguće. Prva dva, među hard core (ne HC) fanovima omiljena albuma, ipak su opterećena prepoznatljivim college - indie zvukom, dovoljnim upravo takvoj istoj publici. To su samo dva od mnogih sličnih indie albuma koju su uspjeli zahvaljujući jednako talentu samog Mercera ali i filmu Garden State, koji je 2004 godine pokupio neke nagrade na Sundance Festivalu, idealnom mjestu za promociju ovakvog banda. Radi se o pjesmi New Slang (album Oh, Inverted World, Jun 19, 2001) za koju Natalie Portman kaže Zach Braff da će mu promijeniti život. Sve što se dogodilo bilo je dobro za The Shins.

Wincing the Night Away za The Shins je njihov Goo, Nevermind, Out of Time, Disintegration, Queen Is Dead, Were You Been, samo što se to u ovim modernim vremenima brže dešava. Ključ za uspjeh ovog albuma jeste, još jednom da ponovim, njegov pop zvuk koji je Mercerove svojeglave i introspektivne pjesme učinio zanimljivima u njihovoj nerazumljivosti. Zanimljivo je napomenuti, The Shins, iako su nastali 1997 u mjestu Albuquerque, New Mexico, danas žive u Portlandu, Oregon. Tamo su bazirani i The Decemberists a i Johnny Marr trenutno sa Modest Mouse u istom gradu snima album. Zanimljivo neko mjesto, zar ne?

Wincing the Night Away, vrvi od dobrih pop pjesama. Odlične melodije, sjajni refreni, zanimljivi aranžmani, a i jedan mračni muzički eksperiment kao što je Pam Berry. Ostale pjesme, Australia, Phantom Limb, Sea Legs, Red Rabbit, Turn On Me, Split Needls, ma kao stvorene za pjevušenje. Ostaje njihova tamna strana, a to su Mercerovi već spomenuti tekstovi.

Shins su željeli da ovaj album bude mističan i magičan, da njihove pjesmice sadrže i neki spooky zvuk, pa su tako i počeli sa Sleeping Lessons, čiji mekani elektro uvod reflektira Mercerovu želju da jednog dana čuje Sea Legs disco remix u nekom gay baru. Isto tako, ova pjesma govori o borbi sa nesanicom, bilo tabletama ili pozitivizmom, barem sam toliko moga naslutiti ( And you're not obliged, To swallow anything that you despise ). Slijedeća je Australia, čija bi melodija trebala da dočara ljeto na tom čudnom kontinentu, kako je to Mercer rekao u jednom od intervjua. Ista je i nastala na australijskom dijelu turneje. Pjesma se razlikuje od ostali najviše po svom jasnijem tekstu, koji na čudan način govori o životu downunder ( Born to multiply, born to gaze into night skies, All you want's one more Saturday. But look here, until then They're gonna buy your nice time) , a ima i efektnu banjo dionicu, tek da se spomene.

Pam Berry je od minute kraći eksperiment, za koji vjerujem da je posvećen istoimenoj pjevačici razni malih indie bandova, onakvi kakvi su možda Shins željeli da postanu. Phantom Limb ( to je osjećaj kod ljudi sa amputiranim udovima kada ih isti ti nepostojeći udovi bole ) je skinuta kao prvi singl sa albuma, govori o small town problemu, ovaj puta dvije lezbijke koje kažu This town seems hardly worth our time , ali mnogo surovije nego što je to Jimmy Somerville rekao u Small Town Boy. Sjajna slika američkih gradića ogrezlih u heavy metalu najgore vrste, trgovačkim centrima i opijatima.

Sea Legs, slična nekim radovima Becka Hansena (vole ga i Shins a i producent Chiccarelli) sakriveni je biser album, što zbog svog aranžmana a pogotovo zbog odličnog referen. Ako vam ovaj album dosadi, ova stvar sigurno neće. Red Rabbits ima u sebi nešto havajsko, opušteno i relaksirajuće.

Turn On Me govori o problemima u odnosima među ljudima ( The worst part is over, Now, get back on that horse and ride ), Black Wave je mračna kao i Pam Berry, Split Needles reflektira životnu dob u koji je, čini mi se The Shins, trenutno nalaze ( You're old enough, boy,Too many summers you've enjoyed ). Girl Sailor govori o ljubavi ( Can you help it if plain love now seems less interesting?) na pomalo depresivan način, a crn kraj albuma je u A Commet Appears ( And still to come, The worst part and you know it, There is a numbness, In your heart and it's growing ).

BRAND NEW - The Devil and God Are Raging Inside Me (2006.)

Brand New, band sa Long Islanda, država New York, objavili su dva uticajna albuma 2001 i 2003 za malu nezavisnu kuću Triple Crown Records. Publika ih je sjajno prihvatila, albumi su prošli više nego zapaženo i to je bio dovoljno jak signal za skaute Interscope Recordsa da ih primjete. Debut za veliku kuću kakva je Interscope nestrpljivo su iščekivali kako brojni fanovi banda tako i novi poslodavac. Od Brand New se očekivalo da postanu popularan band, koliko uspješan toliko i komercijalan i isplativ. Međutim, prošle su tri godine do objavljivanja novog albuma iskreno nazvanog The Devil And God Are Raginig Inside Me, objavljenog u US A 20.11.2006 i nešto kasnije i u Evropi. Za te tri godine, Jesse Lacey, glavni autor u bandu, kaže da su dvije godine potrošili da dođu k sebi a samo je šest mjeseci bilo potrebno da snime i objave album. U tri godine nije se praktično ništa lijepo dogodilo. Fanovi su vršili pritisak, htjeli su novi album, fantazirali su o tome da Brand New piše antologijski album negdje između Queen-ovskih konceptualnih albuma i The Who rock opera. Takve su stvari izluđivale Lacey-a, momka nespremnog za takav život i sistem vrijednosti koji isti nosi sa sobom. Novi udarac bandu je curenje nekoliko neimenovanih i nezavršenih pjesama sa albuma na internet, što je kasnije nazvano New Album Demos. Momci su bili iskreno razočarani i nije im bilo jasno zašto neko želi da čuje nešto što nije gotovo i što svakako treba da tek dobije svoj konačni oblik. Po slije ovih događanja, band je uveo neslužbeni silenzio stampa pa su dali samo tri intervjua kao dio promocije albuma. Album je producirao Mike Spone, producent njihova prva dva albuma i čovjek koji je poznat po saradnji sa bandovima sličnog muzičkog opredjeljenja kao što su Taking Back Sunday, Straylight Run, Men, Women & Children, a radio je i sa Public Enemy.

Album je posvećen svim prijateljim i rođacima koji su preminuli za u vremenu između Deja Entendu i ovog albuma, a njih je uk upno petnaest. Petnaest smrti za samo tri godine, važno je to znati, da bi se ovako mračan i jeziv album mogao da shvati. Jedan među preminulima je i Lacey-ev djed, jako bitan čovjek u njegovu životu i razvoju, a činjenica da Lacey ima šestero braće i sestara, samo će potvrditi patrijarhalnu prirodu njegova odrastanja i života. Nešto slično dogodilo se i Mark Oliver Everett-u, poznatijem kao E iz banda Eels. Između Beautiful Freak (1996) i Elektro-Shock Blues (1998) albuma, ostao je bez sestre i majke.

The Devil and God Are Raging Inside Me album je posvećen iscjeljenju i duhovnom ozdravljenju Lacey-a i drugova. Inspiraciju za imenovanje albuma Lacey je dobio doj je razgovarao sa prijateljem koji boluje od šizofrenije. Njihov web site zove se http://www.fightoffyourdemons.com/ . Sa ovakva dva naslova, stvari postaju jasnije.

Sowing Season (Yeah) otvara album mirnim gitarskih uvodom praćenim pjevušenjem stihova I was losing all my friends ... Nastavlja se sa Milestone, pjesmom o slomu, smrti i propasti, napisano na jasan i jednostavan način. Lacey ne krije svoju opčinjenost sa The Smiths i Morrisseyem, međutim dok Morrissey voli biti mističan i ponekad namjerno nejasan, Lacey teži baš suprotnom, on je jasan i direktan. Milestone počiva na temeljima ljigavog američkog heavy metala čijem utica ju teško da je odolio bilo koji od mlađih američkih autora ovakve muzike. Pjesma ništa manjeg potencijala od recimo Meta llica-inih hitova sa crnog albuma ima i plačljivi refren Take me out tonight, This ship of fools I'm on will sink , ali iza ovako prozaične forme krije se sjajna i iskrena stvar.

Jesus Christ je svakako pjesma koja će obilježiti ovaj album, kako zbog svoje zanatski provjerene pop forme tako i još jednog brilijantnog teksta Jesus Christ, I'm alone again, So what did you do those three days you were dead? . Žestoka Degausser, posvećena je demonu koji živi na tavanu Lacey-ovog rođaka. Pitam se da li je čovjek uopće živ ( When we were made we were set apart, But life is a test and I get bad marks, Now some saint got the job of writing down my sins ) ?

Limousin e govori istovremeno o djevojčici poginuloj u saobraćajnoj nesreći. Inspirirana je istinitim događajem. Majka je držala odrubljenu glavu djevojčice u svojim rukama dok su vatrogasci izvlačili ostatak tijela iz olupine. Baveći se ovakvim temama, Lacey se više približava Nick Cave - u nego Morrissey-u. Ali to je život Amerikanaca, nažalost, i naš sve više liči na njihov.

You Won't Know ( Hey, hey, hey, Mr. Hangman, You go get your rope...) ne odudara previše od jezivosti prethodnih pjesama. Welcome to Bangkok prvi je od uk upno dva instrumentala (drugi je Untitled) na ploči, oba mračna i tamna kao cijeli album. Not the Sun je kratka trominutna punkerska žestoka ljubavna pjesma, atipična za kontekst albuma. U pjesmi Luca, inspiriranoj likom i djelom Luce Brasia iz filma Godfather (nisam gledao) na tereminu gostuje Irina Yalkowsky (iz manje poznate grupe The Soft Explosions). The Archers Bows Have Broken ( Who do you carry that torch for, my young man?, Do you believe in anything? ) korespondira sa svim ovim političkim previranjima u naftnoj US A i njihovim financijsko imperijalistički izazvanim glupostima u svijetu. Brand New su HC band u duši.

Handcuffs je jedina pjesma na albumu čiji je kompletan autor Vincent Accardi, gitarista i najmlađi čland banda. Accardi i Lacey su koautori svih ostalih, uz očiglednu dominaciju starijeg i iskusnijeg Jesse Lacey-a. UK izdanje albuma donosi i bonus verziju pjesme Luca.

The Devil and God Are Raging Inside Me je odličan ali i zahtjevan album. On je muzički snažan i dominantan, tekstualno na momente nev jerovatan. Međutim, njegova mana je u nekoj vrsti nezavršenosti, kao da je nekoliko pjesama višak ili barem očigledno slabije od ostalih. Ali, sve havarije kroz koje su momci prošli i opet snimili dobar album, govore u prilog i njima i njihovoj budućnosti.

DECEMBERISTS - The Crane Wife (2006)

Album The Crane Wife možete pronaći na svim iole respektabilnijim listama najboljih ostvarenja prošle 2006 godine (iako je na ZBRDAZDOLA.COM nisko, prošli album je bio na prvom mjestu!, op. ur.) . Ljudi koji su snimili album, The Decemberists, predvođeni Colin Meloy-em, danas su jedan od najomiljenijih bandova na planeti. Takav sam dojam stekao vršljajući internetom u potrazi za podacima o bandu. Nisam baš siguran da mi se album pretjerano sviđa ali vrtim ga već danima. Njihovo prethodno izdanje, Picaresque iz 2005 pjesme, preslušao sam svega par puta i moram priznati da mi album nije nikako legao. Dobro, možda je bio takav položaj zvijezda ili takva muzika nije odgovarala mome tadašnjem bioritmu. Decemberiste sam počeo slušati u mjesecu decembru, a kasnije pročitam na Wikipedia-i da je u atmosferi decembra i decembarskoj mini revoluciji u Rusiji iz 1825 i ishodište odluke da se band ovako nazove. To možda zvuči čudno, ali kada se poveže sa tekstovima i inspiracijom kojom se ovaj band hrani, stvari postaju jasnije.

Colin Meloy diplomirao je creative writing na University of Montana, i to je veoma bitno znati ako se ozbiljno žele pokušati shvatiti njegovi tekstovi, definitivno drugačiji od ostalih autora koji se bave ovakvom ili sličnom muzikom. Colin je 2005 izdao EP sa pet pjesama, Colin Meloy Sings Morrissey , gdje na akustičnoj gitari više svira a manje obrađuje SPM-a. Sa nevjenčanom suprugom (izvinjavam se feministicama), Carson Friedman Ellis, autoricom omota za band, uskoro objavljuje knjigu za djecu. Pozitivan neki lik, zar ne?

Decemberists su grupa običnih i dobrih momaka, za sada bez ikakvih marketinških sranja u karijeri. Prvi su band koji je besplatno distribuirao svoju muziku preko bittorrenta, kasnije im je neko ukrao kombi sa opremom ali su uz pomoć svojih fanova i prijatelja ubrzo sakupili novac i nabavili novu opremu. Simpatično, naivno i alternativno , nadam se, da ovo nije smicalica spretnog managera. Danas su band sa četiri objavljena albuma a poslijednji, The Crane Wife, prvi je za major etiketu Capitol.

The Crane Wife kao album inspirisan je drevnom japanskom pričom - legendom o ranjenom ždralu koji se pretvara u ženu. Zaista zvuči neuobičajeno da takva jedna stvar bude adekvatan razlog za jedan rock band da napravi ploču. Ali Colin Meloy je autor izgubljen u vremenu i životu. On sa jednakim žarom i zanosom priča i pjeva o pticama, drveću, smrti, ljubavi, legendama, američkom građanskom ratu, irskim teroristima, ubijanju, silovanju i inim temama. Sve to ukomponirati u album a još spomenuti i Shakespear-a, moguće je samo u Americi, tako površnoj zemlji oslobođenoj od depresivnog povijesnog naslijeđa i granica svih vrsta. Međutim, Meloy uspjeva lepezu svojih motiva i inspiracija nivelirati i perverzno uklopiti u na momente banalne pop melodije. Da bi sve ispalo haotičnije ali i nekako šarmantnije, muzički gledano, The Crane Wife je amalgam pjevljivih pop melodija i sarkastičnog prog rocka i njegovih beskonačnih orkestracija i baroknih aranžmana. Takva je dvanaestominutna The Island: Come and See/The Landlord's Daughter/You'll Not Feel the Drowning , pjesma u kojoj se sve gore navedeno miješa i isprepliće. Vjerovatno će album ostati upamćen po istoj ali će mnogi koji vide negdje na netu link ili disk u izlogu nekog budućeg Decemberists albuma, zapitati se šta je sada Colin smislio i čime se sada zanima. Siguran sam da je to i priroda i namjera Decemberistsa, biti intrigantan i zanimljivi.

Shankill Butchers, pjesma o Ircima protestantima koji su malo radikalnije pokazivali svoju mržnju prema katolicima, sporog tempa i raštimane akustične gitare, posveta je Colinovom irskom porijeklu. Baš je našao način da pokaže odakle potiče. The Crane Wife 3 i The Crane Wife 1 And 2 baš ovakvim redoslijedom, jedna na početku i druga na kraju albuma, čine jasnu cijelinu odnosno Meloyevu rock interpretaciju pomenute japanske legende. Sons And Daughters jedna je od tipskih američkih pjesama kakve su pjevali Woody Ghutri, Donovan, Violent Femmes.... i svi oni koji barem imalo spadaju pod atribut americana .

Ono što je ostalo, O Valencia, Summersong, The Perfect Crime 2 i Yankee Bayonet (I Will Be Home Then) , pravi su pop biseri idealni za vaš mp3 player kada se umorite od slušanja i trženja smisla The Crane Wife albuma.

Dobar band, dobar album, zanimljiv album.

BAT FOR LASHES - Fur & Gold (Sep 11, 2006.)

Da ne kopate po internetu, evo za početak nekoliko osnovnih podataka o djevojci koja stoji iza Bat For Lashes. Ona je Natasha Khan, Pakistanka porijeklom, rođena u UK 1979. Djetinjstvo, koje opisuje kao " mystery and magic and religion and repression and happiness and sadness, a real kaleidoscope of stuff" , provodi u Pakistanu, sve do svoje jedanaeste godine kada njen otac nestaje. Barem je ona to tako doživjela iako se radilo o rastavi njenih roditelja. Otac, koji je želio da svoju kćerku odgoji u tradicionalnom vjerskom maniru, pričajući joj bajke prije spavanja, nesvjesno je odredio njen život. Poslije očeva odlaska, Natasha se molila vanzemaljcima da joj vrate oca a i svirala im na klaviru da ih dodatno odobrovolji da njene molitve budu uslišene. Nije ni čudo da navodi ET i Goonies-e kao njene omiljene SF junake.

Sa majkom i njenim Motown pločama i albumima Miles Davisa, Natasha odlazi u Englesku, u Brighton, gdje i danas živi. Natasha je studirala muziku i film, radila u vrtiću. Kasnije je čula Velvet Underground, Sun Ra, The Cure, Neil Younga, Lou Reeda, Bruce Springsteena. Za Bjork i Kate Bush, prve asocijacije svakoga tko presluša Fur&Gold album, kaže da su njene starije sestre a nikako osobe i autorice čiju muziku želi da kopira i čija replika ne želi da postane.

Na scenu se probija digitalno izdanim singlom, The Wizard, objavljenim preko DIS Recordsa ali na vlastitoj She Bear Records etiketi. Album Fur&Gold, obajvljen 11.09.2006, izlazi za Echo Records, kuću za koju snimaju Black Rebel Motorcycle Club, Roisin Murphy, Ray Lamontagne, Morcheeba, Mono... i još neka zanimljiva imena. Na snimanju album učestovale su Ginger Lee, Abi Fry ( violinistkinja British Sea Power ) i Lizzie Carey. Album je odlično prošao u Engleskoj, bend često nastupa a na koncertima izvode nadahnutu verziju Bruce Springsteenove I"m On Fire.

Prvi singl, The Wizard, koji govori o nekim divljim momentima ljubavi, prošao je zapaženo, dobio status kontroverznog kroz neko krivo tumačenje, ali to je bilo dovoljno da se skrene pažnja na Bat For Lashes.

Muzika koju Bat For Lashes sviraju ugodna je mješavina vokala Natashe Khan, minimalističkih klavirskih pozadinskih rifova, čembala i neke vrste citre (autoharp), udaraljki u rasponu od bubnjeva do potmulog udaranja dlana u dlan, isto onako kako se to može luti u muzici Nusrat Ali Khana. Veoma bitnu ulogu imaju i gudačke dionice isprepletene sa sintetičkim zvukovima. "The songs themselves are like miniature films in my mind, other songs come from dreams, which I remember vividly." - ovako će Natasha Khan objasniti svoje pjesme, i može se samo konstatirati da je apsolutno u pravu. Ovo je filmična magična muzika privilegirane osobine da slušanjem postaje sve bolja i bolja. I tekstovi su takvi, srodni muzici pa je to još jedan dokaz da se radi o kompletnom autoru čija karijera obećava. Djevojka je sada u zamahu, njeno najbolje tek slijedi. Ako želite nekom objasniti Bat For Lashes, siguran sam, da će najlakše biti povezati Natashu Khan sa Bjork i Kate Bush, međutim, ona danas pripada sceni koja je više spiritualno poveznana negu muzički, pa će te puno lijepih riječi o Natashi čuti od Devendre Banharta, za koga sam opet siguran da pjeva back vokal na pjesmi Trophy. Album otvara Horse And I, fikcija u kojoj djevojka pleše sa konjem dok se oko njih odvija nadprirodna stvarnost. Ova pjesma potpisuju cijeli album jer počinje sa čembalom koje se prekida stakatom na violini, sve začinjenom zanosnim vokalom. Trophy, jedan od singlova, baziran je na minimalnom etno ritmu sa udaranjem dlanova što je, barem se meni tako čini, brand ovog albuma. Tahiti je opet mirna balada, nježna i krhka, kao i slike Paul Gaugina nastale na istom otočju. What"s A Girl To Do nemirna je i divlja, dok je Sad Eyes na klaviru odsvirana balada, najkonvencionalnija pjesma albuma. The Wizard je jedan osličan singl. Prescilla ima potencijal za top liste a u biti je, kao i Sarah, pjesma o ženi slična onima koje je PJ Harvey opisala na svom albumu Is this desire iz 1998 . Bat"s Mouth, Seal Jubilee i finalna I Saw The Light eksperimentalnije su i kompleksnije od ostalih,ali jednako dobre i zavodljive, te one čine ovaj album intrigantnim i zanimljivim.

Jako dobar album, nekoliko odličnih pjesama i autorica na čije buduće radove svakako treba obratiti pažnju.

CHARLOTTE GAINSBOURG - 555 (Sep 4, 2006)

Charlotte Gainsbourg je kćerka pokojnog Serge Gainsbourga i Jane Birkin. 5:55 njen je drugi album. Prvi, Lemon Incest, objavila je 1998., a svijet je ostao sablažnjem istoimenim provokativnim singlom i video spotom u kome pjevaju ljupka Charlotte i njen razvratni otac. Nešto slično, ali jadno, izveli su Miki Jevremović i njegova lijepa kćer, tek da se zna da ni mi ne zaostajemo za svijetom. Charlotte je poznatija kao glumica ali izgleda da je bila jako zanimljiva i inspirativna za Air, Jarvis Cockera, Neil Hannon (The Divine Comedy) i konačno Nigel Godricha, kada je ovako sastavljen dream team odlučio da joj pomogne da snimi album. Nešto slično uradili su 1989 godine Pet Shop Boys za Lisu Minelli i njen uspješan album Results.

Ekipa i Charlotte kažu we wish you all a very happy pleasant flight (pjesma AF607105, da baš tako se zove) što je i najkraći mogući sažetak albuma i njegova sadržaja. Klavirska dionica, koju su Air-ovci Jean-Benoît Dunckel i Nicolas Godin otkrili na svom Talkie Walkie albumu iz 2004 godine, lajt motiv je koji se pojavljuje u svim pjesmama. Njih dvojica napisali su kompletnu muziku dok su se Hannon i Cocker pozabavili, siguran sam u Charlottino intezivno uplitanje, odličnim tekstovima. Takav način rada mogao je iznjedriti loš rezultat što u konkretnom slučaju, srećom, nije tako. Konačan rezultat je više nego dobar. Snimljen je dobar, koherentan album namijenjen za slušanje u nekim momentima odmaranja ili barem malo naglašenijih emocija. Pjesme su ujednačenog kvaliteta, mada odskaču pospana 5:55, fatalno paranoična avionska avantura AF607105 ( the cabin is burning, I smile and feel complete, here amongst total strangers, 27 000 feet ). Potencijal da postane hit ima muzički jednostavna ali tekstom brilijantna The Operation ( our love goes under the knife, nothing is taboo, ... here on the cutting edge of science ),organska SF balada.

Charlotte Gainsbourg ima lijep ugodan glas, zna da pjeva a izgleda da pozna i ekipu koja umije napraviti za nju adekvatnu i istovremeno dobru muziku. Pretpostavljam da joj njen talenat i genetski materijal od kojeg je napravljena neće dati mira u budućnosti pa, iako je filmska karijera njen prioritet, možemo očekivati još dobre muzike od nje i njenih prijatelja. Ako ništa drugo, ovim albumom prekratite vrijeme do izlaska novog Air albuma najavljenog za 05.03. 2007 ZVANIČNO.

JJ CALE & ERIC CLAPTON - The Road to Escondido (Nov 7, 2006)
Eric Clapton konačno ima dobar album. Back Home iz 2005 godine, njegovo za sada poslijednje studijsko izdanje nije me ostavilo bez daha. Ostao je dojam da je to samo rutinski odrađen album, valjda je neki diskografski ugovor u pitanju. Takve stvari nikada Claptonu nisu išle od ruke, previše je dobar muzičar da se ne bi osjetila razlika kada radi sa voljom a kada odrađuje posao. Sa JJ Calom te biznis šeme ne prolaze. Starac je u gotovo 50 godina karijere objavio 13 albuma što je vjerovatno komercijalno samoubistvo ali i činjenica da je on prava alternativa u značenju koje je ta riječ imala osamdesetih godina. Za snimanje ove ploče nije bilo rokova, datuma, intervencija. Sve se odigralo u ležernoj atmosferi JJ Caleovog ranča u mjestu Escondido u Kaliforniji. Uz njih dvojicu na albumu gostuju brojni poznati muzičari kao što su Pino Palladino, Albert Lee, Taj Mahal i pokojni Billy Preston kome je album i posvećen. Ideja za snimanje zajedničke ploče postoji odavno a konačan dogovor je pao tokom zajedničkom nastupa na Dallas Crossroads Guitar Festival tokom 2004 godine. Postoji i video zapis snimanja albuma što će siguran sam biti objavljeno na DVD formatu. Biće zanimljivo pogledati kakao dva majstora i dvije umjetnički srodne duše stvaraju ovako dobru muziku kakavu možete čuti na ovom albumu.

Nema se ovdje o čemu previše pričati. Najveća vrijednost albume jeste njegova prirodnost i spontanost. Sradnja Claptona i JJ Cale je opuštena i smirena, ne osjeća se nikakva antikonstruktivna napetost a ni činjenica da ja Cale napisao većinu pjesama nije problem. Negdje u drugoj polovici albuma, Cale se jasno potpisao sa svojom Anyway The Wind Blows a Clapton sa Hard To Thrill tek toliko da se zna da nije bilo ni potrebe za kompromisom. Zajednički izbor je Sporting Life Blues od Brownie McGhee-a, jasan tribute zajedničkom uzoru. Ostatak albuma varira od odličnih do fenomenalnih pjesama. Svako tko odluči posvetiti svoje vrijeme ovome albumu ili ga nekome kupiti za poklon, neće pogriješiti. Moji favoriti Don't Cry Sister, Anyway The Wind Blows, Danger, Heads In Georgia...

YUSUF (CAT STEVENS) - An Other Cup (Nov 14, 2006)

Čovjek je rođen kao Steven Demetre Georgiou, dijete Šveđanke i Grka, kršten je kao pravoslavac, pohađao je katoličku školu. Karijeru folk pjevača 1965 godine započeo je kao Steve Adams, sa prvim diskografskim ugovorom postao je Cat Stevens, od 1977. je Yusuf Islam. Novi album potpisuje kao Yusuf. Problem identiteta prati ga cijeli život. Ali, nema čovjek pojma koliko je sretan što nije rođen ovdje kod nas da mu mi svi zajedno krvna zrnca prebrojimo. Za mlađe koji nisu previše upućeni, Cat Stevens je bio velika zvijezda sedamdesetih godina, dok se kako on sam kaže nije sreo sa smrti 1977 godine i odlučio da pređe na islam kao religiju koja će riješiti sve njegove probleme rock superstara. Prvo je rasprodao sve što je imao, otvorio je neku vrstu muslimanske škole pokraj Londona, ušao u dogovoreni brak, dobio petero djece, pa podržao fatvu koju je ajatolah Khomeini namjenio Salmanu Rushdiu. Tu je mnogima pukao film pa je Yusuf postao persona non grata. 2000 godine objavio je album A Is For Allah, što je u stvari islamska verzija Branka Kockice sa dječjim pjesmicama koje pomažu u učenju arapskog jezika. Sve ove godine The Very Best Of Cat Stevens se dobro prodavao. 2004 godine paranoične američke vlasti zabranile su mu ulazak u USA jer se njegovo ime našlo na no-fly listi. Valjda su našli njegove ploče negdje u Afganistanu.

An Other Cup (da li se ovdje radi o fildžanu viška o kome pjeva sarajevsko Zabranjeno Pušenje ???) prvi je diskografski uradak nazvan pop albumom ovog autora u poslijednjih 28 godina. Pop album ili ne, teško je reći jer muzika jeste pop, sa nekoliko odličnih pop pjesama, ali tesktovi su naporni isto kao i ovaj novi koncept seksualnog odgoja osnovnoškolaraca u Hrvatskoj. Soljenje pameti, na kvadrat.

Ipak, 2006 bila je godina povratka mnogih starih rock starova, ali Cat Stevens nije se baš proslavio. Naravno, album je naišao na dobar prijem rekao bih iz kurtoaznih razloga i na račun prethodnih ostvarenja. Stevens je napisao sve pjesme osim klasika Don't Let Me Be Misunderstood čijom se gudačkom obradom nije proslavio. Album je producirao Rick Nowels, čovjek koji je radio sa; Fleetwood Mac, Madonna, Dido, Desree, The Corrs, Sonique, New Radicals, Jewel... i mnogim drugima. Album donosi 12 pjesama i počinje obećavajuće sa Midday (Avoid City After Dark), odličnom melodijom i isto takvim refrenom, opuštenim tekstom ( I like to take a walk out in the midday, checking life out in the park, I like to take a walk out in the midday, Ah, but I avoid the city after dark ), taman da pomislite kako se radi o dobrom penzionerskom albumu, sa ipak kakvom takvom porukom o ovom opasnom svijetu terorizma, kriminala i nasilja. Već sljedeća, Heaven Where True Love Goes, pomalo zabrinjava. Sjajnu muziku zasjenjuje naporan tekst I go where True Love goes sa baš ovako napisanim velikim slovima. Pomislio sam da to ovako mora biti kada čovjek prebaci 50 godina i prolupa. Za ateiste previše, za ostale ove će biti spiritualno nadahnuto iskustvo.

I have dreamt of a place and time,where nobody gets annoyed,But I must admit I'm not there yet but Something's keeping me going - ovako počinje Maybe There's A World, utopistički manifest Yusufa Islama. By the way, sjajna muzika ali udavi čovjek svojim propovijedima.

Treba spomenuti I Think I See The Light, njegovu staru pjesmu kao podsjećanje kakvu je muziku (dobru!!!) Cat Stevens nekada pravio.

Tu su i dvije minijature slikovitog naziva When Butterflies Leave i Whispers From A Spiritual Garden te gostovanje Youssou N'Dour a u The Beloved, na tragu dosadne Stingove Desert Rose. Kod ovakvih multikulturalnih saradnji za sada priznajem samo saradnju Ofra Haze i Sisters Of Mercy. Album završava sa dvije dosadne Greenfields, Golden Sands i There Is Peace.

Kontekst albuma može se iščitati iz samih naslova pjesama. Kao autor, Cat Stevens je i dalje sposoban napisati odličnu pop pjesmu i to se na kraju pokazalo kao jedina prava vrijednost ovog albuma (iz moje perspektive).

AMY WINEHOUSE - Back To Black (2006)

Sa jedne strane su Macy Gray, Erykah Badu, Joss Stone, a sa druge PJ Harvey, Cat Power i Tori Amos. U sredini je mjesto za Amy Winehouse.
Pojavila se na sceni prije tri godine sa albumom Frank koji nisam slušao ali nalazi se na vrhu liste za nabavku. Rođena je 1983, jedna od mnogih koja se zbog nečije kolekcije ploča počela baviti muzikom. Za sada joj jako dobro ide jer ovogodišnji album našao se na svim referentnim godišnjim top listama. Osim za njenu muziku, publika se interesira i za njene probleme sa alkoholom, anoreksijom i bulimijom, izbacivanjem iz škole i sličnim sitnicama dovoljno zanimljivim da vam karijeru učine drugačijom od ostalih.
Amy piše neku staru soul muziku, koristi žive instrumente, sjajno pjeva i piše odlične tekstove. Inspiriraju je vokalne ženske grupe iz pedestih, Aretha Franklin, Ray Charles, Shan-Gri-La's... što je u svakom slučaju netipično za ženu njenih godina. Za ovaj album, Back To Black, sama je napisala muziku i tekstove, a sve su to uobličili Salaam Remi (producirao njen debi album) i Mark Ronson (Lily Allen, Robbie Williams, Christina Aguilera). Nisam siguran čija je to odluka bila, njena ili diskografova, ali rezultat je odličan. Amy je danas drugačija od ostalih, gotovo jedinstvena pojava na sceni. Nju zapravo ništa ne zanima, ona samo pjeva svoja iskustva (I understand myself so much better after I've written a song).
Album je najavio singl Rehab, pjesma koja će vam vjerovatno prva dosaditi, a i sasvim je drugačija od ostalih. Istini za volju, pjesma je sama po sebi provokacija što zbog hip-hop prizvuka, što zbog teksta o odbijanju liječenja od alkoholizma. Ako je neko i kupio album zbog ove, ostale pjesme možda ga razočaraju. Ja sam pak mišljenja da je Rehab uz marijuana zezalicu Addicted, najmanje dobra pjesma na albumu. Zato su sve ostale sjajne, od naslovne Back To Black gdje u potpunosti dolazi do izražaja njen moćni glas, pa Tears Dry On Their Own, Tears Dry On Their Own, Just Friends i moj favorit You Know I'm No Good.
Odličan album, bez praznog hoda. Amy Winehouse, autor sa budućnosti, punk Aretha Franklin.

JET - Shine on (2006.)

Get Born (2003), debi album australske gupe The Jet započinje kratkom i neartikulisanom Last Chance. Manje od dva minuta muzike. Četiri loosera iz daleke Australije uspjela su da privuku pažnju svjetske javnosti. Dobar album, trinaest neujednačenih pjesama, uglavnom dobrih, ali i mega hit Are You Gonna Be My Girl, poznat iz jedne od mnogih telekomovskih reklama.
Tri godine kasnije, The Jet objavljuju svoj novi album, Shine On. Novi diskograf (Atlantic), isti producent (Dave Sardy, radio sa Marilyn Manson, The Dandy Warhols), isti ljudi u bandu ali na kraju drugačiji album. Ovaj puta prva stvar je nekakav jednominutni psihodelični bezvezni eksperiment, L'esprit D'escalier, u stvari eho refrena All You Have To Do, pjesme koja zatvara album. I oni su u nekom koncept filmu.
Vjerovali ili ne, uprkos reputaciji žestokog rock banda, Jet imaju više laganih nego brzih stvari. Ko ne vjeruje, neka broji. Između dva albuma, Jet su se uvjerili šta je to slava. Svirali su sa Stonesima na njihovoj australijskoj turneji, družili se sa Jaggerom i društvom, pojavili se u CSI serijalu, snimili stvar za zadnju verziju Supermana. Tokom 2005 svirali sa sa Oasis (Fuck... We still can't believe we're here with Oasis). U istom su periodu otkrili kokain i alkohol.
Danas su Jet pravi trendy band. Pjevaju o Paris Hilton i njenom cucku, pokušavaju da se dokopaju zelene karte i ostanu u USA jer im je puna kapa Australije. Naravno, išli su i po fancy klinikama za odvikavanje jer im je dosadilo da im izlaze pijani i drogirani pred publiku. Album im je izašao 04.10. a već imaju četiri singla. Vjerujem da imaju i stilistu. Zapravo, na slici na omotu izgledaju kao četiri cool tipa na granici meteroseksualnosti, sa počešljanim frizurama, dizajnerskim naočalama što je sušta suprotnost četvorici geliptera sa Get Born omota, neobrijani, prljavi, u nekom jadnom jeansu, iz kafane na snimanje. Sve je to u redu, show business je u pitanju, velika lova, ali meni je žao da bendovi ovako grubo gube identitet zarad nečijeg interesa. Najsmješnije od svega je to da im i pjesme zvuče kao da ih oni nisu napisali. Zbog ove turneje sa Oasisom, kritika ih je počela uspoređivati sa istima kao da su Oasis nešto unikatno. Istina, neke pjesme i liče, pogotovo zbog vokalnog rastezanja ali ovaj album je potrošen u namjeri da se stvori novi Are You Gonna Be My Girl pa je sve što će od njega ostati jedva par pjesama koje nemaju spontanost navedene. I ta je pjesma ličila na Lust For Life od Iggy Pop-a, ali nebitno, to se zove retro. Na kraju krajeva, That's All Lies jako liči na Supergrass.
Opet, kada bolje razmislim, neki ih, neka žive. Bolje je čuti neku njihovu stvar nego neki njemački crnački pop, narodnjak ili kakve britanske nove nade. Valja probrati par pjesama, pa ih staviti u isti folder sa hitovima sa prvog albuma i eto zabave. Tko traži više neka sluša sjajne Hellacopters.

LAIBACH - Volk ( 2006)

Novi album svjetski poznate slovenske grupe Laibach, nazvan Volk, objavio je 23.10.2006 Mute Records. Nekoliko dana prije, izašao je i video spot za prvi singl Anglia. Najavljeni promotivni koncerti za sada su odloženi zbog bolesti jednog od članova grupe. Koautori albuma su Boris Benko i Primož Hladnik iz ljubljanske grupe Silnece.
Himna je svečana pjesma koja veliča ime ili slavu jedne države. Mislim da su me tako nešto učili davno u osnovnoj školi. Tada su još uvijek postojale i države sa granicama i ostalim atributima a pojavio se i Laibach. Danas, krajem 2006, pitanje postojanja države nikada nije bilo apsurdnije. Šta misle o državi u njenom klasičnom obliku, Laibach su pokazali osnivanjem svoje virtualne NSK čiji pasoš možete dobiti za 80 ili manje eura. Volk je lajbahovski pogled na te svečane pjesme ili himne, podvučen njihovim komentarima i interpretacijama.
Legalno izdanje, tj. cd koji možete kupiti u trgovinama, u svom deluxe izdanju, ima booklet na 32 stranice koji donosi detaljna objašnjenja i istoriju svake od 14 himni obrađenih na albumu. Ova recenzija rezultat je jednomjesečnog slušanja torrenta a ne originalnog izdanja pa molim za oprost ako sam nešto previše krivo shvatio.
Pošteno bi bilo reći da je ovakav album nemoguće recenzirati sa nekoliko stotina riječi jer stekao sam dojam da se radi o višedimenzionalnom konceptu koji ide iz jedne u drugu krajnost. Prva krajnost bila bi ozbiljno istraživanje porijekla himni i njihovog značenja a druga pak pop interpretacija rezultata. Dojma sam da je Laibach upravo na ovaj način pokušao da pokaže aktualnu apsurdnost himni u savremenom svijetu. Jer promijenile su se države u svojoj biti, stanovništvu, granicama, položaju u svjetskom poretku. Ništa više nije onako kakvo je bilo u doba nastajanja himni svih ovih 14 država čije su svečane pjesme završile na albumu. Njemačka ima poptuno drugačiju strategiju svog razvoja, USA niko više ne može da definira, Francuska i Engleska sa svojom demografskom slikom nisu više nimalo slične onom što su bile prije.
Na prethodnim Laibach albumima, a ima ih petnaestak, mnoge su stvari ličile na himne ili su barem ostavljale takav dojam svojim elektro industrijskim atmosferama i grubom dinamikom. Laibach vole takav svečani ugođaj, gord i čvrst, pa im album ovakve koncepcije bez sumnje pripada. Na kraju, sve se svodi na pop pjesme, jako dobre pop pjesme, dopadljive, a na kraju krajeva, himne takve moraju i da budu. Himne treba da impresioniraju, da imaju efekta na slušaoca. Pa nije bez razloga Slaven Bilić rekao da se sledio kada je na nedavnom gostovanju u Izraelu slušao izraelsku himnu pred punim stadionom.
Volk obiluje različitostima. Na primjer, ruska himna zvuči kao nikad objavljeni singl Pet Shop Boys-a, sa svim onim njihovim sofisticiranim pop melodijama i mekanim sintisajzerima. Američka himna počinje kao da je sviraju Nine Inch Nails, engleska kao da je u pitanju Bjork i Army Of Me singl (postprodukciju je radio Paul Walton a.k.a. P-dub koji je inače surađivao sa Bjork). Francuska ima vokalnu dionicu kao da je pjeva Amelie Poulain, talijanska zvuči mediteranski pijano i lijeno. Izraelska je minimalistička kao Pop Group, turska hladna i agresivna. Kineska zvuči kao Mao govor u kulturnoj revoluciji, japanska je prava mala simfonija sa raskošnim gudačima. Slovenska himna ima u sebi puno toga provokativnog vezanog uz bivšu Jugoslaviju. Vatikanska je hladna, njemačka previše topla ako se uzme u obzir kakavi su Nijemci kao ljudi. Na kraju albuma, NSK himna zapravo je jedina himna u svom pravom klasičnom značenju - limena glazba i melodija koja tjera suze na oči.
I na kraju, Laibach albume nikada nije imalo smisla ocjenjivati a pogotovo ne uspoređivati sa prethodnim radovima. Ugodno slušanje.

NASHVILLE PUSSY - Dirty Best Of Nashville Pussy (2006.)

Bend kod kojeg nema puno filozofiranja, sviraj i pjevaj. Takvi su Nashvill Pussy, dva tipa i dvije ribe, upravo tako, bez potrebe za političkom korektnosti. Prvi album, Let The Eat Pussy, objavili su 1998 godine. Dolaze iz Atlante. Ako pogledate slike, učiniće vam se kao hrpa američkih seljaka, white thrash, kako oni to kategoriziraju. Za ime banda zaslužan je Ted Nugent, kralj lošeg heavy metala i lova na zečeve. Do sada su objavili četiri albuma i ovu kompilaciju koja je izašla za UK tržište. Nisam slušao albume osim prvog, ali mislim da je 13 pjesama sasvim dovoljno da se upoznate sa zvukom i radom ovog banda. Čistokrvni rock and roll, obavezno glasno slušanje, može i kakavo pivce ili još bolje nešto žestoko uz ovakvu muziku. Ja se često upecam na ovakve pržioničare, krive su za to rane Majke i Messerschmitt, ali i neprežaljeni The Spoons.
Bili su čak i nominirani za Grammy u kategoriji najbolje heavy metal stvari 2000 godine(Fried Chicken and Coffee), ali ih je pretekla Metallica. Objavili su hvaljeni live DVD Keep on F*ckin' in Paris! 2003 godine. Tekstovi im kipe od poslovične vulgarnosti, pjesme imaju slikovite naslove Piece Of Ass, The Bitch Just Kicked Me Out, You Give Drugs A Bad Name i slično. Učinili su mi se idealnim da urade kakav soundtrack za novi film Rob Zombi-a, a ne da isti perverzno zloupotrebljava Allman Brothers Band kao što je to uradio u za sada svom poslijednjem filmu The Devil Rejects iz 2005. Preporučujem svima koji ne leže The Cramps.

GORAN BARE - Srce (Croatia records, 2006.)

Bare priča po novinama kako je rob Croatia Records i da zbog duga mora da snimi još jedan album i DVD jer se na to obavezao ugovorom sa izdavačem. Ne znam da li je Srce snimljeno zato što je moralo biti snimljeno i objavljeno zato što je moralo biti objavljeno ali od ovakve ploče koristi neće imati niko, ni CR, ni Bare a ni njegova publika. Danas 42-godišnjak koji se pati dok pjeva, Bare je ostao naivan i iskren, ujedno i nesvjestan svijeta u kome živi. Nikada neću zaboraviti kako ga je Mirjana Hrga bijedno iskoristila u svojoj TV emisiju sa Paolom Poljak kada su laprndali o narkomaniji. Bare se upecao i tamo završio za istim stolom sa dobrim čovjekom Sarkomanom i neko ribicom koja kao ima problema sa drogom. Takav medijski debakl bio mu je potreban da shvati da nema smisla a ni potrebe da se pojavljuje na takvim događajima i u takvom društvu. Bio sam se prepao da će se Bare pretvoriti u Gopca koji je počeo da redovno glumi budalu gdje god ga pozovu. Taj je čovjek nekada bio odličan muzičar. Nadam se da dobija dobre honorare i da ga može od takvog blamiranja da živi on i njegova porodica. Bare nije spreman na takve kompromise i zato prolazi ovako. Težak je život rokera, odnosno, onih staromodnih kakav je Bare.
Staromodno je i Srce, staromodno u svojoj suštini. Iako se Bare na omotu zahvalio Muddy Watersu, Robertu Johnsonu, Stoogesima, Otisu Reddingu i drugima, album ipak nije izrodio reference koje će direktno voditi do njegovih uzora. Nažalost, Bare jednostavno nije uspio da okupi ekipu ljudu koji bi mu pomogli da napravi album kakav je, čini mi se, imao u glavi. Bare je to na iskreno priznao Nitko ne može sam, ali kasno je sada za kajanje. U intervjuu za Studio koji je objavljen baksuznog petka 13.-og septembra ove godine, Bare je pošteno ispljuvao svoje sada već bivše Plaćenike pa je na kraju i ostao bez benda uoči same promocije u kazalištu Vidra. Zbog svoje pretjerane hirovitosti i nikada ostvarene hirovitosti Bare nikako da se sredi i uradi propisan album. Možda bi bilo bolje da se u ovakvoj situaciji u kakvoj jeste, Bare okrene drugim ljudima i da recimo snima sa momcima iz Meserschmitta ili sa tipom iz Spoonsa? Jedini čovjek koji je pokušao da mu pomogne je Marko Križaj o kome Bare priča sve najbolje. Ipak, na kraju su njih dvojica dobili polovičan rezultat.
Album sam preslušao pošteno i to nekoliko puta zaredom, i konačni dojam je da Bare nije imao dovoljno dobrih pjesama pa da se od svega na kraju pokušalo napraviti nešto u studiju. I bolji od njega teško tako dolaze do rezultata.
Album započinje obećavajuće sa Izabirem život i Svako jutro. To su dvije dobre i odmjerene blues biografski iskrene pjesme, sa a la stooges gitarama, usnom harmonikom, hammondom, gudačima. Slijedi I dok pleše sama s kišom za koju je teskt napisala Lidija Bajuk. Ovakav tekst, koliko god da je dobar, Baretu ne leži, a i otpjevao je to usiljeno i teško, pa kada se takav ishod protegne na čitavih 6 minuta, jasno je da ovakva saradnja nije neophodna. Ne znam treba li njemu netko da mu piše pjesme?
Slijedi Uh kakav svijet, levitacijska pjesma u kojoj Bare po n-ti put u karijeri iskazuje svoje čuđenje svijetom oko sebe. Mogao je biti malo originalniji poslije svih ovih godina. Valja izdvojiti dopadljivu orkestraciju sa flautom. Ovisnički blues odsvirao je solo Bare na slide gitari, kao da je znao šta ga čeka u bližoj budućnosti (mislim na već pomenutu polupropalu promociju u Vidri). Nažalost, još jedna pjesma kojom se ponavlja i ništa novo ne govori. Mogao je ovo snimiti u duetu sa sestrom Bernardicom i prodati za neku antidope kampanju. Šalim se, naravno, ali ne trebaju mu ovakve pjesme a pogotovo ne stihovi mili braco daj se sredi ili bijesna rakija sve probleme razbija.
Ni'ko ne može sam potvrđuje Bareta kao odličnog autora i muzičara. Ovo je možda i najbolja stvar na albumu, pjesma koja ima svoj prirodan tok, refren, dobar tekst i propisnu izvedbu. Pomozi mi previše liči na Uh kakav svijet i bespotrebno traje skoro 10 minuta. Ima previše praznog hoda u istoj, a i Bare zvuči neubjedljivo i umorno.
Za prvi singl Bare je izabrao Profesionalno na Balkanu sviram rokenrol, pjesmu od čitavih 7 minuta. Pa tako nešto jedva je i Dylan progurao. Sam je odsirao solo na slide gitari i baš bih volio da ga vidim kako na koncertu svira i pjeva. Tekst je priča za sebe, tematski neodređen, naturalistički crn, Bare pokušava previše toga da spoji, od heroina do bijede i sirotinje, situacije u bivšoj državi. Previše, previše, previše....Iako mu u ugovoru sa CR stoji da niko ne smije da mu se miješa u rad, ovdje definitivno nedostaje dodir iskusnog majstora pa makar se on zvao i Denyken.
Da u Baretu još uvijek ima starog Bareta uvjerio sam se u tex mex pjesmi koja se zove Waltz za pokojne. U manje od četiri minute Bare je rekao više nego u svih ostalih devet pjesama. Kratko, jasno, iskreno, spontano, odlično. Nažalost, za kraj je ostavljena još jedna smaračka devetominutašica Tamna je noć.
Pokojne Majke i Bare spadaju u malu grupaciju domaćih izvođača čije albume kupujem odmah, naravno originalna izdanja. Srce mi je kupio prijatelj koji se 10.10., na dan kada je album izašao, našao u ZG. Dok sam skidao celofan, učinilo mi se da se sjajno urađen omot sa tekstovima unutra više priliči LP formatu nego CD-u. To se, nažalost, pokazalo točnim jer su me poslije čitanja tekstova bolili i glava i oči. Bravo za Bože sačuvaj, uaaaa za cd format.
Ako Bare preživi, ako se udruži sa dobrim ljudima i ljudima od posla, biće nešto u budućnosti. Sada se već radi o opstanku, kako u životu, tako i karijeri. Ode ovaj disk na policu. Šteta.

MOTORHEAD - Kiss Of Death (2006.)

Motorhead album, Kiss Of Death Dvije godine nakon pristojnog albuma Inferno, Lemmy i dva prijatelja (Philip Anthony Campbell - gitara, Mikkey Dee - bubanj) objavljuju dvadeset i treći po redu Motorhead album, Kiss Of Death. Dvanaest žestokih pjesama (američko izdanje ima bonus pjesmu R.A.M.O.N.E.S. - razlikuje se od verzije sa albuma 1916 iz 1991 godine) napisali su njih trojica, mada se na forumima povlači informacija da je poslijednju na albumu, Going Down, napisao Phillov sin, momak od svojih dvadesetak godina. U ovoj postavi Motorhead postoji od 1995 godine, producent je isti kao i na Inferno albumu, Cameron Webb. Kao gosti pojavljuju se Poison gitarista CC DeVille i Mike Inez, basista Alice In Chains. Sniman u Los Angelesu (Paramount Studios), u Kaliforniji gdje Lemmy živi već duže vremena, album je izašao 29.08. na etiketi Sanctuary, istoj onoj koja je objavila ovogodišnji Morrisseyev album. Zanimljiva neka kuća, zar ne?

U poslijednje vrijeme Lemmy je imao nekih ozbiljnih zdravstenih problema, špekuliralo se i o raku ali u pitanju je bila infekcija stopala koja je prijetila amputacijom. Danas je izgleda sve u redu, Lemmy živi od cigareta i burbona i slavi svoj 61 rođendan. Kako on nije Keith Richards i ne donosi industriji toliko novca, nije se baš cijeli svijet digao na noge ali zato se Lemmy prepao i odlučio da se posveti ostvarivanju neostvarenih ciljeva od kojih je jedan i hit na američkim top listama. Sumnjam da ovaj album ima takvu pjesmu i dok u USA prolazi neopaženo, Motorhead solidno stoji u Njemačkoj (#4), Norveškoj (#9), Švedskoj (#13), Austriji, Engleskoj... a čuo sam neki dan na ulici kako dugokosi klinci u crnom pričaju o novom Motorheadu. Osim što svira u Motorheadu, Lemmy je u prije dvije godina sa bandom Probot (Dave Grohl meets heavy metal) objavio album a uskoro izlazi i Fool's Paradise, izdanje sa rockabilly bandom Head Cat.

Lemmy je u ovom poslu duže od 30 godina ali njegov najveći komercijalni uspjeh je pjesma Mama, I'm coming home, singl Ozzy Osbourna od prije par godina. Pročitao sam u jednom od skorijih Lemmy-jevih intervjua da je od tantijema na ovu pjesmu zaradio više nego u cijeloj Motorhead karijeri.

Lemmy kaže: ''When I write I go to the place in my head where I have those things. Bad place!'' Album otvara žestoka Sucker u kojoj Lemmy bezdušno napada sve kojima takva imenica pristaje. Slijedi One Night Stand ( I been a slut all my life,Wish every night was a one-night stand ), mačo brijačina koja završava objašnjenjem zašto Lemmy danas živi u Kaliforniji ( I Love American Girls ). Album se nastavlja sa dvije propisen HM stvari, Devil I Know i Trigger, a u drugoj tipičan heavy solo odsvirao je tip iz Poisona.

Pravi Motorhead fanovi oduševljeni su sa Under The Gun, antirežimskom pjesmom koju bi i Al Jourgenesen rado imao na svom albumu ( We all live under the sun,But we don't have to live under the gun ). Siguran koncertni favorit je God Was Never On Your Side, lična pjesma posvećena ocu, protestantskom svećeniku, koji je malog Iana (Lemmy-jevo pravo ime) ostavio dok je bio bebica. Zanatska pjesma, sa akustičnim uvodom gdje se Lemmy bori sa ''š'' u shine i shackles , prelazi u antireligijsku rokačinu. Bez greške!!!

Living In The Past nema baš neke pažnje vrijedne detalje, moglo je proći i bez iste. Zato je Christine opasan boogie woogie o ženi koja moves like a rattlesnake made out of razorblades . Kakvo li je to tek ribetina zna najbolje sam Lemmy čije se avanture broje četverocifrenim brojevima. Sword Of Glory zvuči kao nekakav mladi HC band, kako muzički tako i tekstom o ovim modernim naftno - ekonomskim ratovima. Morao je i starac da bude up to date.

Za Be My Baby snimljen je i spot pa se to onda može i nazvati prvim singlom sa albuma. To je jedna za Motorhead tipična prljava seksistička macho stvar sa još jednom HM solažom tipa iz Poisona. Nije valjda na ovaj način Lemmy želio do visoke pozicije na USA top listama? Pa nije on Marylin Manson!

Kingdom Of The Worm ima u sebi neke meni nerazumljive mitološke konotacije a istovremeno zvučki kao dobar dio modernog metalnog zvuka. Album zatvara Going Down, nekakav brzanac, navodno je to napisao sin od gitariste. Ništa posebno.

Lemmy-ju je bilo važno napraviti album. Uradio je to dobro i pošteno. Nekoliko pjesama će sigurno dobro proći na turneji koja slijedi i započinje za nekoliko dana. Album zvuči dobro i meni koji nisam Motorhead fan ali volim nešto ovako da preslušam. Siguran sam da fanovi imaju barem razlog više od mene da slušaju Kiss Of Death. Živio Lemmy!!!

THOM YORKE - The Eraser (2006.)

Već danima pokušavam da napišem ovu recenziju i tako spontano već danima slušam The Eraser. Nisam ni znao koliko imam Radiohead albuma kući a sada vidim da je to prilična hrpa diskova. Mislio sam da će recenzija proći bez spominjanja Radioheada ali promašio sam već u drugom redu. Ipak, ni sam Thom Yorke ne odobrava odrednicu solo ispred svog prvog samostalnog izdanja jer kaže (riječ priznaje ne odgovara kontekstu) da je koristio dosta elemenata uzetih iz nezavršenih pjesama banda a dugogodišnji producent Nigel Godrich ipak je na koncu dao konačan i vjerovatno presudan oblik ovome albumu. Na početku je sve to izgledalo kao nered u jednoj od soba Thomove kuće koji opisuje kao hrpu razbacanih papirića na podu sa idejema i stihovima. Otprilike takav izgleda i theeraser.com web site koji plastično dočarava prirodu albuma ali i kreativni nered u kakvom Yorke živi. Bilo je potrebno sedam tjedana u studiju da zajedno sa Godrichom u devet pjesama uobliči ono što je stvorio na svom lap top-u. Band nije imao ništa protiv a može se zaključiti da im je i drago da Thom konačno pokaže sebe samoga jer, kako kaže Nigel Godrich, na snimanjima albuma uvijek se povlačio i prepuštao drugima inicijativu. Na kraju je The Eraser ispala sjajna prilika da se poseban akcenat stavi na Yorkov vokal kao primaran instrument na ovom albumu bez instrumenata.

Kao ekološki svjestan građanin Ujedinjenog Kraljevstva, zabrinut za budućnost planete i života, neformalni glasnogovornik Friedns Of The Earth organizacije The Eraser posvećuje svojoj jednoipogodišnjoj kćerki Agnes Mair. Naime. U duhu njegovih ekoloških tendencija, dugogodišnji prijatelj Radioheada Stanley Donwood , inspiriran njemačkom srednjovjekovnom umjetnošću, uradio je i cover albuma na kojem Kralj Canute pokušava da upravlja valovima. Na taj način Thom Yorke već i prije preslušavanja albuma pokazuje angažiransot istog, upozorava na limite ljudi i civilizacije.

The Eraser je snimljen za manje od dva mjeseca što je iz perspektive Radiohead-skih maratonskih studijskih seansi zapanjujuće kratko vrijeme. Uz malu pomoć Jonny Greenwood-a, sav posao uradili su Yorke i Goodrich. Kao fan elektronske muzike (ili kako on to naziva beats & electronics ), inspiriran albumom Homogenic (Bjork 1997), Thom York naglašava da mu je album bio neophodan da povrati samopouzdanje ali i da iskoči iz zamorne kolotečine studio - turneja.

Poslije prvog slušanja zaključio sam da nisam ništa čuo, čak sam i zaspao. Odmah sam se sjetio brilijantne izjave Frank Black-a da su dobre samo one ploče uz koje se može zaspati. To mi je bio znak da ovaj album ima razloga slušati. Uz šalicu kave, sa odštampanim tekstovima, počeo sam avanturu zvanu The Eraser.

Prva na albumu, The Eraser, počinje klavirskom dionicom, za koju Yorke kaže da je ukradena od Greenwood-a, a završava sjajnom gotovo minimal techno referencom ovaj puta na distorziranom klaviru. Tekst fragmentiran, na granici razumljivosti ili kako je on sam sebe opisao u velikom hitu Creep - But I'm a creep, I'm a weirdo . Tekstovi su mi ostali velika nepoznanica albuma, na momente možda i previše simbolični, minimalni, hermentični ali šta da se radi, takvi su ti pjesnici.

Analyse je doživljaj starih kuća i ulica u Oxfordu gdje Yorke živi za vrijeme nestanka struje. Slika starih prozora kroz koje se vidi svjetlo svijeće bio je dovoljno da čovjek shvati ono što ima ili kroz stihove ... You traveled far, What have you found, That there's no time, There's no time, To analyse, To think things through,To make sense ... . Ista i najviše podsjeća na, recimo, The Bachelorette, sa gore pomenutog Bjork-ičinog albuma, koliko naglašenom klavirskom mantrom toliko i svojom jasnom dinamikom i čvrstinom.

The Clock ima u sebi jasnu apokaliptičnu poruku o vremenu koje prolazi sporo ali i nezaustavljio, izraženu kroz nervoznu melodiju sa tribalnim udaraljkama i Thomovim nervoznim pjevanjem. Negdje sam pročitao da je na poslijednjim nastupima The Clock izvodio na akustičnoj gitari. To bi bilo zanimljivo doživjeti.

Black Swan, mislim da je to bio i prvi singl, urađena je na osnovu nekog odpatka iz Kid A perioda. Možete je i čuti na odjavi filma A Scanner Darkly (Richard Linklater, 2006). Radi se o komadu modernog trip hop elektronskog bluesa kakav ovdje kod nas Goribori već odavno sviraju (nisam mogao da odolim a da ovo ne napišem). Nigel Goodrich uspio je da ovdje ugura i malo gitare, tek toliko da se zna odakle ovo sve potiče.

Skip Divided, kratka stvar sa dugačkim tekstom, klaustrofobična ljubavna pjesma, barem mi se tako čini.

Atoms For Peace naziv je govora američkog predsjednika Dwight D. Eisenhower -a iz 1953 i slogan Međunarodne agencije za nuklearnu energiju. Uz muziku koja zvuči kao da pokvareni robot odrađuje poslijednje sekunde, Yorke se obraća odgovornima (Peel all of your layers off, I want to eat your artichoke heart ) ali i samom sebi ( I wanna get out, And make it work ).

And It Rained All Night - ili ti Yorkova impresija NYC dok pada kiša. Ni on,kao ni mnogi Britovi u USA prije njega nije uspio a da ne napravi pjesmu o tom gradu. Ovo mi jako liči ne neke od PJ Harvey pjesama sa Stories from the city, stories from the sea albuma iz 2000 gdje se inače i nalazi njihov sjajni duet. Cijela se stvar bazira na upečatljivoj bas sekvenci i tregediji poplave koju ni sam Yorke bespomoćno ne razumije ( So how come it looks so beautiful? How come the moon falls from the sky? ).

Harrowdown Hill je mjesto, šuma, u okrugu Oxforshire, gdje je nađeno tijelo Dr. Davida Kelly-a, britanskog naučnika koji je progovorio o lažima Tony Blaira u vezi nepronalaska iračkog kemijskog oružja što je i bio povod invaziji na Irak. Thom Yorke, veliki kritičar Blairove vlade, svojevremeno je i odbio da se sretne sa Blairom razočaran njegovom nezainteresiranošću za probleme klimatskih promjena. Kontroverzna sudbina dr. Kelly-a ( Did I fall or was I pushed? ), nepravedni pritisak kojemu je bio izložen ( I can't take their pressure, No one cares if you live or die, They just want me gone, They want me gone ) potakli su Thoma da napiše pjesmu koju sam označava kao " the most angry song I've ever written in my life" . Pjesmu je napisao za vrijeme snimanja Hail To The Thief albuma ali nije želio da je snimi Radiohead, vjerovatno zabrinut za moguće posljedice. Ova pjesma možda će i pretjerano označiti ovaj album jer osim škakljive teme (ako takve u ovo moderno doba i postoje) ima i snagu singla što pomalo i zbunjuje.

Cymbal Rush se baš i ne može fućkati iako Thom Yorke tvrdi da ima tu melodiju već tri godine u svojoj glavi.

I na kraju, kada treba rezimirati sve ovo gore napisano, podsjetimo se filma The Day After Tommorrow. Ima jedna sjajna scena, kompjuterski generirana kao i ovaj album, kada astronauti iz svemirske stanice gledaju Zemlju kako se poslije katastrofe pročišćava. Mislim da je ovo album za takve momente i nadam se da se niko ne ljuti što sam ovako nešto dobro poredio makar i sa fragmentom američke blocbusterske produkcije. (10.10.2006.)

BOB DYLAN - Modern Times (2006.)

Drugi dio

Opet ću se vratiti na godine. Teško je shvatiti kako čovjek Dilanovih godina razmišlja mada je svega par godina stariji od mog oca. Čini mi se da je pet godina pauze od prošle ploče koja je izašla tog sudbonosnog dana za USA (11.09.2001) nebitno. Iako sam mislio da će se raditi o ležernom nastavku Love And Theft albuma, Modern Times više mi se čini kao dio ovo Dylanovog rezimirajućeg ciklusa koji je započeo ne albumom već knjigom Kronike. Zašto? Jedan od uvodnih stihova Thunder On The Mountain spominje (uz Aliciu Keys) i Hell's Kitchen, dio New Yorka, grada o kome je Dylan maštao i gdje je započeo svoju karijeru. Zadnjih stih zadnje pjesme na albumu, Ain't Talkin' kaže ...in the last outback at the world's end... što jasno i siguran sam nedvosmisleno, uz sve ono što album nosi, pokazuje ono što je Dylana cijeli njegov život interesiralo. Stariji i mudriji, konačno zadovoljan, Dylan sa Modern Times objavljuje svijetu svoj lični the best of.
Modern Times počinje furiozno sa Thunder On The Mountain. Normalno je da prva stvar uvijek privuče više pažnje od ostalih, naročito kada se album očekuje sa nestrpljenjem kao ovaj. Dylan kao da je sa tim računao pa istoj lucidno rezimira svojih i civilizacijskih poslijednjih pet godina kroz nebrojene metafore i biblijske motive. Svaki njegov stih ima svoje značenje mada ponekad slušalac može ostati i zbunjen. Spominjanje Alicie Keys samo se skladno uklopilo u pjesmu, nema tu ničega drugog osim Dylanovog oduševljenja njenom muzikom ("I remember seeing her on the Grammys. I think I was on the show with her, I didn't meet her or anything. But I said to myself, 'There's nothing about that girl I don't like.' " - iz intervjua za Rolling Stone Magazine). Dylan se nikada nije ustručavao u svojim pjesmama imenovati ljude kojima se divi (od W. Ghutrya pa do A. Keys) i koji vrijede iako su mnogi u njegovim stihovima tražili političare, predsjednike, diktatore.
Poslije ovakvog furioznog contry and western uvoda, slijedi prava ljubavna pjesma sa istim takvim tekstom Spirit On The Water i sjajnim solom na usnoj harmonici. U odnosu na Thunder On The Mountain, ovo je ona druga Dylanova emocionalna strana. Slijedeća, Rollin' And Thumblin', žestoki je odmetnički blues, navodno jako slična Muddy Watersovoj pjesmi ali sa promijenjenim tekstom o muško ženskim odnosima (Some young lazy slut has charmed away my brains). Dylan naprosto voli ovakvu tematiku i ovaj pre-americana zvuk i to ga drži otkako je kao propali student slušao stare ploče na 78 obrtaja i učio svoj zanat. When The Deal Goes Down, intimni country valcer, pokazuje Dylana onakvog kakav on i želi da bude a to je pjesnik rame uz rame sa svojim klasičnim uzorima interpretiran kroz tradicionalnu američku muziku. Someday Baby je 100% blues i kroz muziku, i kroz tekst i na kraju cjelokupnu atmosferu pjesme.
Working Man's Blues #2 da je snimljena 40-ak godina ranije odmah bi postala antologijska dok ovako zvuči previše retro i nestvarno jer živimo danas u bezobzirnom svijetu gdje teško da će ikoga ganuti sjajni Dylanovi stihovi (...Just sitting here trying to keep the hunger from, Creeping it's way into my gut ... I sleep in the kitchen with my feet in the hall ... I got to be careful, I don't want to be forced
Into a life of continual crime....). Ali to je Dylan, oduvijek je to i htjeo da bude. I kada ispriča svoju priču, ne odoli a da se ne objasni u nekom stihu (Some people never worked a day in their life, Don't know what work even means).
Beyond The Horizon zvuči kao Duke Ellingtonovski swing a Netti More obrada je stare američke epske balade iz 19 stoljeća. Ovakve obrade, koje baš i nisu obrade u klasičnom smislu, svojstvene su Dylanu kroz njegovu cijelu karijeru. The Levee'S Gonna Break posveta je svemu što ima veze sa New Orleansom, od poplava, uragana, muzike, sirotinje, pojačana Dylanu svojstvenim komentarima (Some people still sleepin', some people are wide awake).
Album zatvara najduža pjesma koja najkraće traje, Ain't Talkin'. To je trenutni Dylanov testament, pjesma iz koje zaista nema smisla bilo šta citirati. Ionako je njen zadnji stih već spomenut.
Bio bi glupo uspoređivati Modern Times sa nekih od prethodnih albuma. Možda je ovaj album Dylanova komentar modernih vremena kao što je to uradio i Chaplin sa istoimenim filmom prije mnogo mnogo godina ali ja bih prije rekao da je ovo spontana Dylanova ploča koja ga prezentira u najboljem svijetlu, onakvog kakav je maštao da bude. Živio Dylan.
(21.09.2006.)

BOB DYLAN - Modern Times (2006.)

Za sada, umjesto recenzije

Rodio sam se 1974, u godini kada je Dylan objavio dva albuma. Planet Waves i koncertni Before The Flood sa The Band-om. Iz tog mi je razloga zaista teško da napišem recenziju Moder Times iako sam uspio da u svom životu preslušam sve Dylanove albume i pročitam sve tekstove. U zadnjih godinu dana pojavile su se dvije sjajne knjige, Bob Dylan Scrapbook 1956-1966 i Chronicles Volume One. Martin Scorcese snimio je dokumentarni film No Direction Home i svi smo mogli saznati puno toga o prvoj, bolje poznatoj kao akustičnoj fazi Boba Dylana. Stekao sam dojam da je Dylan apsolutno in. Bilo ga je svuda, po bijeloj i žutoj domaćoj štampi ali nažalost nije se pojavio na Špancir Fest u Varaždinu, a baš sam mislio da hodočastim pješice iz Brčkog na koncert. Šalim se.
Modern Times još nije ni službeno ni izašao a internet je vrvio od recenzija. Naravno, pojavile su se službene preview kopije ali album je i procurio na internet. Sa mojim modemčićem koji broje zadnje dane pred penziju (Telekom Srpske uvodi uskoro najskuplji ADSL na svijetu !!!) uspio sam da skinem nekoliko pjesama i prekratim dane dok preskupi original nije stigao iz Zagreba. Ovo je zapravo moj prvi Dylanov album, sve ostale slušao sam daleko poslije vremena njihovog objavljivanja, čak i ova dva prethodna. Kako samo deluxe verzija albuma ima pristojan booklet, internet se ponovo dokazao kao pouzdan izvor informacija.
Učinilo mi se nezahvalnim ali i mission impossible da napišem recenziju albuma (bez obzira koliko to želio). Preobimno je to gradivo za mene jer imam godina koliko je Dylan snimio albuma (ovo je 32 studijski) a nije mi namjera da se prosipam kao ovi domaći novinari koji sve razumiju poslije samo jednog jedinog, siguran sam površnog slušanja. Osim toga, deset kompleksnih pjesama koje vrve od aluzija i dvosmislenosti proizašlih iz nekoliko decenija duge karijere i nevjerovatnog što talenta, što rada i životnog iskustva, ne mogu se recenzirati. Čitam, ljudi su pokušavali ali svi su ostali nedorečeni. Meni se čini da je Dylan svoju muzičku misiju završio sa albumom Highway 61 revisited (1965) snimivši za to vrijeme nevjerovatno dugačak singl (Like A Rolling Stone) uz već poznatu "električnu izdaju". To mu je omogućilo da se u potpunosti posveti pisanju muzike i pjesama kao njegovi heroji, bilo da su to nebrojeni blueseri ili Woody Ghutrie. Vrijeme je pokazalo da je to u stvari sve što je Bob Dylana i zanimalo u životu.
Dylan nije previše pričao o Modern Times. Konačno je zadovoljan sa muzičarima sa kojima nastupa i sa kojima je snimio album. Radili su u miru, bez previše ljudi oko njih samih. Dylan je sam producirao album ali se potpisao kao Jack Frost pa su se mnogi upecali i na sva zvona hvalili rad čovjeka koji ne postoji. Izgleda da se snimanje sa drugim producentima pokazalo previše traumatičnim za Dylana ili možda za njegov ego. U Kronikama je snimanje Oh Mercy sa Danielom Lanoisom opisao kao pakao u vlazi New Orleansa a rad sa Don Wasom na Under A Red Sky ostao mu je u lošoj uspomeni jer isti je dovodio previše raznih muzičara za što Dylan nije vidio razloga. Bilo bi zanimljivo da se sretne sa Rickom Rubinom .... ali teško da će do toga doći. Sumnjam da će bilo tko biti potreban da spašava njegovu karijeru jer Dylan kaže da se osjeća kao čovjek srednjih godina i bez planova za penziju. Sada kada je napisao i snimio preko 500 pjesama, čudi njegova izjava da ne voli snimati ploče, naročito u današnje vrijeme kada već 20 godina nitko nije snimio album koji iole pristojno zvuči. Njegova izjava da sve što čovjek uradi u studiju CD upropasti i da samo ploče očuvaju pravi zvuk, koliko god da je začuđujuća, naišla je na simpatije njegovih starijih fanova. Ako je tako....
Time out of mind (1997), Love and theft (2001) i Modern Times (2006) povezuju se u trilogiju a u svom, uvijek pomalo sarkastičnom stilu, Dylan kaže da je trilogija zapravo počela sa Love and theft i da nastavak slijedi ako ikada više odluči da uđe u studio. Ovako intonirana izjava pokazuje da Dylana još uvijek iritira prišivanje bilo kakvih vanmuzičkih etiketa njegovom radu kao što je to bilo šezdesetih godina kada su ga svi gurali na čelo nekog nepostojećeg buntovništva.
Dylan je danas sretan kao malo dijete jer konačno ima svoju emisiju na radiju. Neverending Tour broji više od 100 koncerata i nastavlja se dalje ali kao promocija Moder Times albuma. Svoje albume ne sluša ali voli da čuje svoje pjesme u Grateful Dead aranžmanima. Kaže da je Bob Dylan Encyclopedia (Michael Gray) promašaj, da stvari baš nisu bile onakve kako ta knjiga opisuje. Jako je zadovoljan svojim bendom jer ne mora ništa da im govori. Šta misli o Alicii Keys, o tome u pokušaju recenzije koja slijedi za neko vrijeme...
(16.09.2006.)

MUDHONEY - Under A Billion Suns (2006.)

Kratko i jasno, Mudhoney su bend koji je odavno zaslužio poštovanje. U skoro dvadeset godina karijere ovaj danas radnički bend to je poštovanje i zadržao zato jer nije pametovao. Od ubitačno dobrog i primitivnog rifa Touch Me I'm Sick, Mudhoney su ostali pravi rock and roll band iako su upravo oni sasvim spontano formirali grunge i kao pokret i kao muziku. Objavili su 8 studijskih albuma, nešto različitih kompilacija, nasvirali se koncerata i to sve u skoro istoj postavi. Jedino ih je prije par godina napustio originalni basista Mat Lukin. Taj čovjek danas je stolar, u dobrim je odnosima sa Mudhoney a muzika ga više i ne zanima, čak je i ne sluša. Jedno vrijeme svirao je izvjesni Dukich sa njima naravno kao basista ali i Wayne Kramer. Nema drugog zaključka nego da se ovdje radi o poštenim ljudima. Na početku karijere odradili su svoj dio muzičke istorije i onda nastavili da budu rock band, ono što su zapravo i željeli od početka. Sve što su u svojoj karijeri koja još traje uradili samo je plus ekstra. Nije loše za grupicu momaka čija je srednjoškolska ambicija bila da snime singl ploču.
Za Mudhoney sam prvi put čuo čitajuću Ritam krajem osamdesetih godina. Međutim, srednjoškolski džeparac nije mi baš dozvoljavao da kupujem sve što mi se učini isprva zanimljivim, tako da je prvi susret sa Mudhoney ostavljen za neka druga vremena. Kasnije je došao Smells Like Teen Spirit, grunge je preplavio radio i televiziju i sasvim slučajno kada sam čuo početak Touch Me I'sick, pomislio sam da Nirvana opet ima jako dobar singl. Za par sekundi saznao sam da se bend ne zove Nirvana već Mudhoney i da su jedni od utemeljitelja tada megapopularnog zvuka is Seatllea. Takav sirovi zvuk baziran primarno na Stoogesima kod mene je uvijek prolazio pa sam bio prijatno iznenađen kada sam dobio Under A Billion Suns. Ovo je njihov osmi studijski album od 1989 i može se reći da je sve što su snimili ujednačenog kvaliteta. Mudhoney danas uživaju zasluženi ugled. Počeli su na SubPop etiketi, pa u pokušaju komercijalnog proboja snimili četiri albuma za Reprise Records. To nije upalilo jer sam je grunge počeo da jede samog sebe a ni Mudhoney više nisu bili u tim muzičkim vodama. Uostalom, pokušaj da se nešto zaradi teško da je bio njihova odluka, prije će to biti posljedica tadašnjeg trenda kada je svaki klinac u flanel košulji i sa gitarom u Seatlleu imamo nekakav ugovor sa diskografima. Sve što je ostalo iz te faze jesu te četiri dobre ploče sa nekoliko dobrih singlova kao recimo Into The Drink sa Every Good Boy Deserves Fudge. 2002 se ponovo vraćaju na SubPop i objavljuju dva albuma.
Under A Billion Suns ima i nekoliko političkih pjesama isprovociranih ovim savremenim ratovima i američkom politikom. Mark Arm ima 44 godine, pamti Kartera, Regana, Buša Prvog, Klintona i Buša Drugog. Nervira ga što ljudi u USA misle da rat u Iraku može donijeti neku pobjedu. Nervira ga i što veliki broj Amerikanaca misli da ljudi iz show businessa nemaju šta da misle i govore o politici a ne vide da je Regan bio glumac i da je Schwartzeneger glumac! Zato u prvoj pjesmi na albuma, Where Is The Future, blacksabbathovskom heavy bluesu, Mudhoney kažu I want a world run by giant brains Instead of small-minded arrogant fools. Slične amosfere, teške i mračne, su I Saw The Light sa svojim dvosmislenim tekstom (You went down like a nuclear bombI saw a flash and bang you were gone), te In Search Of koju svakome možete podvaliti kao novi Black Sabbath jer Mark Arm tu i zvuči baš kao i danas prolupali Ozzy.
Mada sam čitajući recenzije ove ploče po internetu nailazio uglavnom na ad hoc zaključke kao je ovo very heavy album, full of hammering guitars, mislim da je to neutemeljeno jer već druga stvar It Is Us, opet sa svojim ratom inspiriranim tekstom, neuporedivo brža ot Where Is The Future, podebljana duhačkom sekcijom, skoro funkična rock pjesma.
Endless Yesterday moj je favorit. Ovo je pravi biser kakav bendovi tipa Mudhoney, negdje u potaji navučeni na pop muziku, urade u momentu pozitivne inspiracije. Uvjeren sam da su i sami bili oduševljeni napravivši ovakvu pjesmo što se dodatno može zaključiti po utopijskom tekstu,siguran sam, najboljem na cijelom albumu.
Empty Shells je trominutni punk rock upotpunjen glam rock solažom i angažiranim tekstom We're the Empty Shells of our former selves.
Šesta pjesma na ploči (six is the number of the beast), Hard On War (Now I know why dirty old men are always pushin' for war) imala je najjači odjek i tako odredila sam kvazi-koncept albuma. Zvuk iste ide u prilog tezi da je ovo tešla ploča a takvom dojmu doprinosi i mračan, agresivan, perverzno aktualan tekst. Poslije ovako angažirane stvari, slijedi dvominutni instrumental, jasan omaž MC5 gdje nedostaje samo Rob Tynerov vokal. Let's Drop In i On The Move dva su tipična Mudhoney komada, prvi spašen duhačkom dionicom a drugi odličnim rifom.
Album zatvara energična Blindspots, pjesma koja se ne srami svoje MC5 inspiracije pa i završava u duhačkoj kakofoniji ili se to zove free jazz? Odličan ironijom prožet tekst završava najironičnijim stihom Senselessness is the best defense .
Mark Arm radi kao skladištar u SubPop-u, Steve Turner snimio je tri solo albuma pristojno ocijenjena sa četiri zvijezdice u prosjeku na allmusic.com. Aktuelni basista, Australijanac Guy Madison radi kao medicinska sestra na intenzivnoj njezi i mora najaviti 60 dana unaprijed kada želi slobodan dan. Dan Peters je ''očajna kućanica'' i sjedi kući i čuva djecu dok je gospođa na poslu. Jasno je da im nije lako ići na turneje pa svirke odrađuju vikendom kada se sva njihova četiri života poklope. Naravno, ako lete u Evropu onda je bitan i financijski momenat jer žene i djeca čekaju kući. Arm kaže da je prošlo vrijeme kada su živjeli samo od muzike. Tako su i ovaj album snimali ukupno tri vikenda sa tri različita producenta (Phil Ek, Tucker Martine, Johnny Sangster). Ja ne znam tko su ti ljudi ali jasno mi je da jedan voli Black Sabbath, drugi MC5 a treći punk rock (ne uzimajte redoslijed u obzir). Sve je to rock and roll a ovo je bio Mudhoney, bend koji želi da snimi soundtrack za porno film ali i da nikad više ne ode na hip hop koncert jer su ih Cypress Hill skoro pobili samo jednim dimom svog uobičajenog džointa.
(11.9.2006.)

KEANE - Under The Iron Sea (2006.)

Keane je definitivno bend koji je sudbina uzela pod svoje. Tri fino odgojena engleska momka iz provincije imaju pred sobom šansu da postanu nova konstanta u zadnje vrijeme nikako konsolidirane britanske pop scene. Danas, kada svi hvale nova Radiohead ostvarenja koji ni sam Thom Yorke više ne razumije, kada Coldplay privlači pažnju najmanje zbog svoje muzike a više zbog Gwyneth Paltrow i djeteta koje se zove Jabuka, dok su Franz Ferdinad i Kaiser Chiefs nešto sasvim drugo, Keane isporučuju drugi album prijeko potrebnih pop pjesama. Dok su drugi bendovi nestajali u naporu da nađu ili zadrže gitaristu, ovim momcima je krenulo tek onda kada su poslije dvogodišnje patnje sa obradama tuđih pjesama ostali bez gitariste (Dominic Scott). Iako previše upoređivani sa Coldplayom, zanimljivo je napomenuti da Keane imaju godinu dana dužu istoriju od Chrisa Martina i prijatelja. Keane to posljednje, prijatelji, baš i jesu, više nego iko drugi na sceni, možda samo Shaun Ryder i Bez ali to je neka druga priča. Poslije mega uspješnog i izdašno nagrađivanog debi albuma Hopes And Fears iz maja 2004 godine, Keane odlaze na dugačku turneju koja je svojim ubitačnim tempom vodila ka raspadu benda. Na svu sreću, do raspada nije došlo već su momci na nagovor svog producenta Andy Greena otišli u Francusku da snimaju Under The Iron Sea. Tako je nastao album koji više nema elemenat iznenađenja ali je u svakom slučaju ploča koja zaslužuje punu pažnju i slušanje. ''Under The Iron Sea napisali smo jer nam je trebala ploča koja će nas vratiti u život!'' - izjava je koju možete pročitati na službenom sajtu benda.

Prvih sedam godina, bend je proveo manje više uspješno tražeći svoju priliku i izdavača. Dogodilo im se to onda kada su već polako posustajali ali svojom naivnom vjerom u muziku i nesvjesnom i neusiljenom upornošću dočekali su svoj trenutak. Taj prvi album prototip je iskrene prve ploče u čini mi se karijeri velikog benda koji će uvijek naći snage da napravi dobar album kako za sebe tako i za publiku. Tada su svojom provnincijskom iskrenošću, presretni zbog željenog uspjeha, objašnjavali da pišu pjesme kao što je Everybody's Changing jer je važnije da govore o ljubavi, životu i ljudima nego o nekoj tamo politici i sličnim stvarima. Sada je jasno da su u dvije godine između dva albuma, na turneji i putu upoznali svijet, i fizički i mentalno se odmakli od idilične provincije Sussexa, postali ozbiljniji, svjesniji i pomalo razočarani u savremeni svijet. Zato je Under The Iron Sea mračan album, težak, djelimično emotivno konfuzan. Hopes And Fears govori baš o nadama i strahovima od kojih se, kako bend kaže, sastoji život, međutim, svi ti strahovi i nade dolaze iz mirnog ljudskog života. Izlaskom Hopes And Fears 2004 godine, za Keane svijet je počeo da se mijenja.
Odjednom se mali bend našao na vjetrometini surove diskografske industrije koja danas diktira ubitačan tempo izdavanja mahom loših albuma i predugačkih turneja. Stvari su se promijenile i njihova želja da što više sviraju na što više različitih mjesta počela je da se pretvara u noćnu moru po autobusima i hotelima. Više ništa nije bilo romantično kao prije, kao i da je muzika postala nebitna. Keane upadaju u kolotečinu, nailaze na surovost baš tamo gdje su mislili da će naći nešto čemu su cijeli život težili. Ovih dana objavljena je vijest da je Tom Chaplin završio na liječenju od alkohola i droge iako sumnjam da je to kod njega suviše ozbiljno, više mi to liči na neku preventivu da se zlatna koka ne prestane da nosi jaja. Kako je mračno bilo u intervalu između dva albuma najavljuje i sam dramatičan klavirski uvod pjesme Atlantic, kao iz nekog noir filma. Ista pjesma dočarava svojom mračnom i teškom atmosferom sve ono i dobro i loše sto se izdešavalo Timu, Tomu i Richardu.
Moram priznati da sam se sledio kada sam čuo singl Is It Any Wonder koja mi svojim početkom previše liči na moderniju fazu U2. Nisam mogao da se oslobodim slike kako Bono obučen kao đavo maltretira jednu prostu i poštenu dušu kao što je Edge. Na svu sreću, Keane se ne pretvaraju u U2. Ovo je njihova prva politikom inspirisana pjesma, njihova interpretacija vlastitom zbunjenošću britanskim učestvovanjem u savremenim ratovima, prva dokumentirana frustracija modernim svijetom. Klavirski rif koji otvara pjesmu, laički rečeno provučen kroz efekte, i koji me iskreno uplašio zapravo je Timova ideja da napravi pjesmu koja počinje rifom u stilu Jimi Hendrixa, nešto što će dokazati da su oni na kraju krajeva rok bend. Pjesma slične tematike je i Yeatsovom pjesmom (An Irish Airman Forsees His Death) inspirisana A Bad Dream, koja govori o ratu na jedan opet Keane-u specifičan pomalo naivan način.
Nothing In My Way posvećuju svojim prijateljima zarobljenim u besmislenim brakovima. Keane ne bježe od toga da pokažu svoj strah od odrastanja iako su oni već odavno odrasli, ali svoju naivnost drže jednom od svojih unutarnjih vrijednosti.

''Cos if you don't need me, Then I don't need you'' - ovim se stihom završava Leaving So Soon, pjesma koja oslikava bendov strah od površnog razumijevanja njihove muzike i stihova. Pomalo su paranoični, kao da ne znaju da ih je prepoznala upravo ona publika koja je i The Smiths zavoljela zbog Mozzovih stihova, a i dobili su tu cijenjenu Ivor Novello Songwritter Award. Treba ovo uzeti kao dokaz njihove isfrustriranosti posljedicama diskografskog biznisa u kome su sada do guše.
Hamburg Song nastajala je na turneji, svirali su je ne koncertima dok još nije ni dobila ime. Kasnije su je krstili po gradu gdje je demo snimljen. Radi se o pjesmi koju su na osnovu Timove ideje sva trojica uradili, iako se to čini sumnjivim jer u pjesmi nema bubnjeva. Slično kao i Try Again, ovo je jedna od onih terapijskih pjesama bitnih za ponovno vraćanje mira među njih trojicu jer kao da nisu vjerovali da išta može da poremeti njihove međusobne odnose.
Put It Behind You, pjesma koja bezvezno liči na Strokes, jedan od Tomovih omiljenih bendova, govori o raskidu Richardove veze. Simpatično ali mislim i nepotrebno, osim ako se uzme u obzir da je cijeli album bitan za opstanak benda. Instrumental The Iron Sea, mračan i košmaran, nekako se i ukalapa u album, opravdano u kontekstu Put It Behind You.
Crystal Ball odmah me podsjetila na Morrisseyvu Ouija Board, Ouija Board, sličnog je konteksta. Govori o strahu od situacije otuđenja između njih trojice što je kulminiralo prošle godine u junu mjesecu, kada stvari, činilo se, više nisu nikako funkcionirale.
Tim je napisao Try Again u momentima kada je mislio da od njega više nema ništa i da više nikada neće napisati dobru pjesmu. Na kraju je odsvirao melodiju Tomu, Tom je počeo da pjeva i tako je nastala ova Keanovska balada. What I was isn't what I am
I'd change back but I don't know if I can, za njih znak da ima nade.

The Frog Prince u svom ključnom stihu An old fairytale told me, The simple heart will be prized again , zajedno sa prvom pjesmom sa Hopes And Fears, Somewhere Only We Know, i njenim stihom Oh simple thing where have you gone , završava nadam se prvi ciklus u karijeri ovoga benda. Riječ SIMPLE, što znači jednostavno, nedvosmisleno označava suštinu ovog benda, njihovu jednostavnost, iskrenost i razumljivost koja će se ponekad učiniti banalnom ali to je već do nas samih i našeg poimanja života. Iako je Under The Iron Sea u biti konceptualan album koji je na kraju ispao haotičan, potvrdio je Keane kao bend naivnih ljudi koji stvaraju ozbiljnu muziku. Ako tražimo favorite, oni su moj izbor i vjerujem da njihovo vrijeme dolazi.
(rujan 2006.)

RAY DAVIES "Other People's lives", 2006.

Ray Davies stariji je od mene 30 godina. On je vršnjak mog oca, tek nekoliko dana mlađi. Ja još nisam bio ni rođen kada su Kinksi završili svoj singl dio karijere i počeli da snimaju nešto što se zove konceptualni albumi. Njihove sam prve pjesme čuo sjedeći ispred radija i pažljivo tražeći neku od tada brojnih emisija koje emitiraju "staru muziku". Tako sam prije 17-18 godina po prvi put čuo i snimio neke od njihovih prvih singlova kao što su You Reallz Got Me, All Day And All Of The Night, Lola... Beatlese nisam nikada svario, previše su me podsjećali na dječije zborove, Jagger mi se opet previše kreveljio. Kinks su bili po mom ukusu mada nisam imao pojma tko su ti ljudi i u čemu je cijela priča. Danas, 1000 preslušanih ploča kasnije, kada već nešto i znam o rok muzici, dva mjeseca već preslušavam Ray Daviesov novi album Other People's Lives. Čitajući njegove intervjue i recenzije novinara sa preko 50 godina na leđima, pokušavam da razumijem veliki broj činjenica i događaja iz duge The Kinks karijere, da složim sve te priče i detalje u kakvu takvu cijelinu i dešifriram neke pomalo zagonetne detalje ovoga sjajnog albuma.

Isprva, stvarno sam se začudio saznavši da su The Kinks potrajali sve do 1996 godine ali i da je ovo u stvari prvi pravi Daviesov solo album. Pokušavao sam da nabavim X-Ray, njegovu autobiografiju, prije par godina kada se ista pojavila ali bezuspješno, pa sam se kao posljedično našao u situaciji kao da slušam prvi album nekog novog anonimnog benda. Ovaj tekst pišem krajnje iskreno, da sredim erupciju svojih dojmova uzrokovanu ovim albumom ali i da onome koga interesuje skrenem pažnju na nešto što je izuzetno dobro i inspirativno za slušanje.

Sam album nastajao je 6 godina što se može učiniti jako dugim periodom. Međutim, Ray Daviesu vrijeme ne predstavlja gotovo ništa kako je on to objasnio i relativizirao u Run Away From Time. Čovjek se preselio u New Orleans, danas apokaliptično mjesto, gdje je kako sam kaže osjetio da se uklapa u svakom smislu. Blues i jazz život tog za savremenu muziku jako bitnog grada, pomogao je Davies da se povrati poslije neslavnog kraja The Kinksa (možda je i bolje da su prestali nego da se glupiraju kao Stonesi). Pa tu je i Dylan snimio Oh Mercy i vratio svoju karijeru u život. Kaže, dozvolio je sebi da po prvi put u karijeri uradi prvo demo snimke pa da ih onda revidira i konačno oblikuje i muziku i tekstove onako kako on misli da to treba da konačno izgleda. Do sada je sa The Kinks ulazio u studio i odmah završavao snimke što po njemu nije bilo baš najidealnije. Period snimanja pjesama za album odužio se dodatno zbog Daviesovog angažovanja na snimanju dokumentarnog filma o Charlesu Mingusu za koji je napisao scenarij a objavio je i zbirku kratkih priča Waterloo Sunset Stories 2000 godine. Izdavač V2 nije, naravno, bio baš presretan što cijela priča sa objavljivanjem albuma toliko dugo traje a onda je naivni Davies još bio i ranjen u nogu dok je hrabro pokušavao da otme od lopova torbicu svoje djevojke, u jednoj od mračnih ulica New Orleansa. Kasnije je stigao i uragan Katrina.

Album je konačno objavljen 07.02. 2006 godine i naišao na iskrenu i srdačnu dobrodošlicu. Kritike u Rolling Stoneu i recimo PopMatters.com bile su sjajne ali između redova iskrila je radost i oduševljenje jer konačno se može napisati dobra kritika dobrog albuma bez poslovičnog uzimanja u obzir profita diskografske industrije koja svojim financijskim interesima diktira i današnju kvazikritiku. Ray Davies odavno je prestao biti dio te industrije i danas u potpunosti iskorištava svoju punu stvaralačku slobodu u svih 13 sjajnih pjesama na albumu.

Možda ja sa svojih 32 godine ne mogu da razumijem poglede na život 60-godišnjaka i njegovu rezigniranost baziranu na golemom životnom iskustvu, ali teme koje Davies obrađuje dovoljno su univerzalne i kroz njegove ponekad prozne tekstove i jednostavan jezik do kosti ogoljene i učinjene jasnim svima koji će odovojiti nekoliko sati vremena da pročitaju tekstove pjesama. Davies se nalazi u grubo rečeno završnoj fazi života, rasterećen i slobodan da uradi upravo ono što želi i tu svoju slobodu demonstrira kroz već pomenute zrele i nedvosmislene stihove naglašene kroz majstorski odmjerenu i odsviranu muzičku "podlogu" (ne mogu da neđem bolju riječ). On smireno govori o novim počecima u Things Are Gonna Change (The Morning After) i After The Fall. Iako ne volim citirati pjesme jer isto mi se čini dosadno u prvoj od dvije pomenute on kaže: The barrier we cross is somewhere between Heaven and Hell, but the world will never change so we must dig inside and crawl outside oureselves!. Nije to propovijed starog prdonje koji voli da soli pamet već još jedna od životnih istina ako iste postoje. Sa Thigs Are Gonna Change, Ray Davies komentira promjenu u svom životu poslije raspada The Kinks. After The Fall nastala je još dok su The Kinks postojali pa je i takva gorko optimistična sa stihom but when the mist clears, the sun will shine again. Next Door Neighbour, mala kabaretska opora priča slika je Daviesove sposobnosti da uočava ljude oko sebe i njihove živote, kako on sam to kaže ovo je pjesma o životima drugih ljudi. All She Wrote i Creatures Of Little Faith ljubavne su pjesme, obe reflektiraju više onu tamnu stranu odnosa među parovima, raskid i nedostatak povjerenja i vjernosti. Davies to prihvaća kao normalnu stvar u životu, daleko od banalnosti tipa I wanna hold your hand i Let's spend a night together. The Tourist idealna je za ovo naše podneblje gdje svaka kućica ima svoju turističku zajednicu i velike planove o tome kako će doći neki bogati stranci puni love da troše i ništa ne pitaju. Izgleda da se Davies takvih nagledao u svom životu i to turističku glupost sjajno opisao stihom ... and the Taj Mahal really has a pretty dome, and everywhere that I go I say I want to make it my home .... .

Is There Life After Breakfast, pjesma pomalo čudnog naslova, pokazuje da u životu treba imati nade i cilja ali je interesantno da to Davies kazuje kroz za takvu temu miran i smiren tempo što na jasan način pokazuje njegovo već pomenuto bogato životno iskustvo. Umjesto kakve koračnice, on se odlučio za midtempo pjesmu.

The Getaway (Lonesome Train) nastala je u decembru 2002 godine za vrijeme Davisove prve posjete New Orleansu i odražava njegovu odluku da se tu i nastani što jasno odražava stih It's time to made your getaway, It might hit you on a sunny afternoon, without a warning there's a thought, it just comes over you. U New Orleansu, Ray Davies je našao ponovo svoje sunny afternoon, kao nekada u staroj The Kinks pjesmi.

Naslovna pjesma albuma, Other People's lives, u neku ruku je nastavak stare The Kinks pjesme Mr. Reporter (1966), govori o degutantnom uticaju medija na privatnost medija što izgleda Davies nikada nije mogao da probavi. Words cut like thousand knives, take the cash, bag the prize, for playing games with other people lives.... To ujedno ponovo pokazuje njegovu naivnost i tradicionalnost ali on je takav kakav je. Iskren. Stand Up Comic govori o, kako to sam Davies, kaže njegovom nelagodnom osjećaju kada predstavlja svoje nove pjesme. "To je demon koji me nikada neće napustiti."

Over my Head pjesma je za koju bi i Neil Young prodao dušu. Davies svoju nije prodao, samo je naučio da razlikuje bitno od nebitnog i potonje pušta over my head. Za kraj albuma ostavio je Thanksgiving day, nostalgičnu pjesmu o neizbježnoj propasti trad