|
Ministarstvo sapunica, davitelja i degeneracijske solidarnosti Bane je u JNA otišao sa stodvadeset kg, a na redovno se vratio s osamdesetpet. Čuđenje, zabrinutost, mahanje glavom lijevo-desno, nevjerica trajali su u familiji za vrijeme cijelog redovnog. Doduše, za to vrijeme uspjelo im je oporaviti ga za nekih deset kg, no to je još uvijek bilo daleko ispod obiteljskog standarda. Na doodsluženje ispraćen je s dvije šunke, vrećom kobasica i nekoliko kora carskog mesa. Iz JNA se vratio sa stotinjak, ali mu to nije dugo trajalo. Ono što mu je trajno ostalo iz JNA je VES - vozač. Poslije se bavio glazbom. Bio je bubnjar u jednom seoskom bandu, u vrijeme kada je selo imalo čak tri banda, mahom identičnog repertoara otprilike slijedećeg; domaći rock'n'roll - zabavnjaci - i pred pauzu - tuš! Tj. polka - valcer - UŽIČKO! Band se raspao iz uobičajenih razloga; momci se poženili, svi osim Baneta. Poženili se na brzinu, a što nije bila neka velika šteta za domaću estradu, nasuprot onoj kada se iz istih razloga raspao Cacadou look . Cure se poudavale gotovo jedna preko druge, iz čista mira. Bane je potom odlučio položiti za instruktora vožnje, uplatio školu u Beogradu, ali ju nikada nije završio uslijed događaja koji će uslijediti. U organiziranje prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj uključio se među prvima, štoviše sam je bio organizator i osnivač mnogih ogranaka kasnije dugogodišnje vladajuće stranke. Vozao se okolnim mjestima u vlastitom automobilu i o vlastitom trošku. Na to se onda nije previše obazirao jer, Bože moj, Bože (tako mu je pravo ime) je bio i ostao pravi domoljub od glave do pete via ona njegova trbušina. Agitirao je, galamio, pjevao, vikao, samo što nije lupao petama i govorio evo sve za Hrvatsku No, stvari su išle svojim tokom i uskoro je početni zanos i ushit zamijenila domoljubna zebnja. Neprijatelj se nije šalio, daleko od toga, daleko mu kuća, tamo daleko. Ne lezi vraže. U HV ga je pozvao susjed i prijatelj, inženjerijski satnik, za osobnog vozača nakon što se sam koliko-toliko oporavio od ranjavanja prilikom rušenja privlačkog mosta. Zajedno su prošli sav onodobni užas koji je rat nosio, uključujući i doslovno useravanje u gaće, a da bi ga dobio za pojedine akcije, Marko bi mu govorio da se radi o logistici, kuhinji i tsl. Dok bi Bane shvatio da manjerke nisu manjerke već raznorazne mine i eksplozivna sredstva bez ikakve kalorične vrijednosti, dotle bi akcija poodmakla tako daleko da se nije moglo natrag. Sve je to, naravno, u ratu "normalno" budući da - što je manja obučenost vojnika, veći je njegov strah, a potom i useravanje u gaće kao posljedica te neobučenosti. Onda je rat jednog lijepog dana završio i svatko je pošao na svoju stranu. Prika Marko ostao je u vojsci, to mu je uostalom i zanimanje, a Bane je uskoro zapalio u Njemačku. Tamo se zaposlio u Deutsche Asfaltu "kao tišljer". Možete misliti kako je to kompatibilno, kao Bog i šeširđija. U Njemačkoj je prvi puta operirao kralježnicu 1993., zatim kuk 1994... i tako naizmjence do današnjeg dana. Sveukupno šest operacija. A ljubav prema vinu i klopi počela je paralelno uzimati svoj danak; šećer, kolesterol, trigliceridi. Bane k'o Bane, tek što mu uspije koliko-toliko regulirati nesretni šećer, Hajduk izgubi i... sve ode k vragu. U međuvremenu se uspio razočarati u domoljubne ideale, posvađati sa rođenom strankom i prijeći u SDP. - Jebaš mi sve, oženit ću "drugaricu" Radu iz Sremskih Laza, samo ako mi pukne film - galami Bane po dvorištu. - Mile, kad ćeš u Beograd? - Ma ne znam, ne da mi se. Bio sam prije godinu dana. Zašto? - Trebalo bi pronaći onu moju školu da vidiš šta sve treba. Ako se može nastaviti i položiti. Platit' platit'. To uopće nije u pitanju. - Pa šta mi nisi rekao kad sam išao lani. - Mile, ti doš'o s mora zaljubljen k'o tetrijeb...kakav si onda bio, ne bi pronašao ni Kalemegdan, kamoli tu moju školu...kako se ono zove taj dio grada...imam adresu na uplatnici... Crveni venac , zvezda ...nije zvezda ... - Ja znam za Zeleni Venac , za crveni nisam nikad čuo. - Ne znam ni ja više. Kad je to bilo! Prije petnaest godina. - Pa šta će ti to sada? Šta ne položiš ovdje, u Hrvatskoj? - Goni ih u pizdu materinu! Ne znaju koliko bi tražili. I tako, zemaljski dani teku, poslovi ne idu nikako. A što i raditi u ovoj Vukovarsko-srijemskoj... vukojebini. Tu možeš biti "Bill Gates", napisati "Sto godina samoće" otkriti tajnu gradnje piramida i...nikom ništa! 'Ko te jebe! Ali, čekaj, čekaj! Elem, čuo Bane da ima nešto što se zove PTSP, a istovremeno ne zna da ga i sam ima. To vam je nešto poput šečerne bolesti za koju, kao što je znano, mnogi također ne znaju da je imaju. I odluči poći u akciju, tj. tražiti pemziju . - Drži ne daj, 'odaj po doktorâ, zajebavaj se okolo...Mile, popizdio sam... - I dok ti tu pemziju isposluješ, ako u međuvremenu ne odustaneš, a što je tom vašem ministarstvu, s tim mrcvarenjem i odugovlačenjem, glavni cilj, u međuvremenu ćeš, to je je jedino izvjesno, prolupati. Zasad još uvijek samo lupetaš. - Goni se ti u kurac! Ja sam mislio da si ti na mojoj strani. - Šta ja imam s tim ministarstvom? Obitelji? Neš ti! Država mi je oduzela djecu pa nek se ona brine o njima, kad je tako pametna i bogata. S druge strane, ženiti se više ne mislim. Dakle, po tom pitanju, pitanju obitelji, tu ne spadam. Branitelja? Ja sam za njih riješen slučaj. Budući da nisam na birou, nemam nikakva prava. Ni na kredit, ni na opskrbninu. Ja sam de facto (kojeg li apsurda) stavljen izvan de jure . Kao da živim na Islandu, a ne u stoljeću sedmom. A što se tiče onoga trećega, međugeneracijske solidarnosti , koji će mi kurac njihova podrška, ili što već to značilo! Pa ja sam uvijek bario i imao mlade komade. Tako je i danas. Ako ne vjeruješ, pogledaj moj profil na "Iskrici". Ergo, dokle god sam s mladima i ja sam mlad, a za njihovu solidarnost me zaboli... - Ooo, ti to, Mile, bez pardona i jebemti! - A ti kako hoćeš. Samo znaj, lud si već time što se praviš lud. O pravoj slici, nažalost, odlučuju drugi. Nakon jednogodišnjeg mrcvarenja, 'odanja po doktorâ , prvostupanjska komisija ustvrdi da, doduše, ima neke uzročno-posljedične veze između sudjelovanja u ratu i kroničnog PTSP-a, ali <20 %. Isto tako i za šećer. Ono, manje od 20, recimo 19,8 i... više nemaš šećer. U međuvremenu se Bane malo utegao, počeo bacati udice okolo, uglavnom po susjedstvu i, mic po mic, zbari Bane komad šesnaest godina mlađi. I sve to bez znanja matičnog ministarstva. Jebo ga Bane, što bi rekli, sav je vražji. Ovamo kuka na kičmu, kad tamo - komad od dvadesetšest godina!? Velim mu, bogati Bane, to je živa sapunica, to tvoje ministarstvo i ta tvoja "zabranjena ljubav". Tko će tu koga prejebati, hm, to ni dragi Bog ne zna. Kužiš, branitelj jesi, doduše <20 %, s druge strane oženjen nisi, a s treće, vas dvoje ste se međugeneracijski solidarizirali i bez njihovog provodadžiluka. Dakle, šta ti hoćeš od tog ministarstva. Ti si u istoj situaciji kao i ja, samo na drugi način. - E, zato ja i idem na drugostupanjsku komisiju. Kojih manje od dvadeset posto! A mojih deset hiljada maraka što sam potrošio do ulaska u HV? I, sazove Bane krizni štab u sastavu on i ja. Uzgred, iznenada mu ustanovilo da ima manjak masnoće. Te zime, ni časa ne dvojeći, klao je dvoje, od po dvjestotinjak kila. Pokazuje mi nove nalaze iz Vukovara. Dijagnoza: Potpuno nesposoban za privređivanje. - Šta će ti onda više onaj papir iz Beograda, ako gonjaš pemziju ? - Jebi ti to! 'Ko zna, što ti kažeš, 'ko će tu na kraju popušiti. - Zato sam se ja okrenuo na drugu stranu, prebacio frontu na drugo ministarstvo. - Koje sad? - Kako koje? Pa na Ministarstvo kulture , na koje bi drugo? Pomórstva i veza ? - I šta je bilo? - Račun'o sam, ono, prvi čovjek za knjigu i nakladništvo je, ono, "moj", skužit će valjda, majka mu stara! Kad ono kurac! Naja, nada, ničevo. Ni potpore za stvaralaštvo , ni otkupa najnovije knjige , ni bogaocajokinog! - I šta ćeš sad? - Ništa, prikloniti se mainstreamu. Kad mogu drugi, mogu i ja. Dosta je bilo samozavaravanja. U ovo korizmeno vrijeme odlučio sam odreći se svojih korijena i ugraditi si još jedno ime, tzv. cromaker . To su prije mene već radili mnogi drugi. Primjerice, Vasilije Jordan ugradio si je cromaker Josip , Boris Biletić Domagoj , pok. Radovan Devlić također Domagoj ... Sukladno prokušanom receptu i ja sam si ugradio jedan takav. - I, kako se sad još zoveš? - Svetozar . Milan Svetozar Maćešić . - Ajde Mile u kurac! Ti se samo zajebavaš! Svetozar! E jebeš mi sve ako si ti čist! - Ozbiljno ti kažem. Uostalom, vidjet ćeš kad ovu našu priču objavim pod tim imenom.
|
