PLAVUŠA
Mia se doselila k meni krajem zime na mojoj prvoj godini fakulteta.
Kad sam se te večeri vratila iz kina, malena soba u starom paviljonu
na Savi bila je zakrčena putnim torbama, a ona je stajala na stolu
lijepeći na zid postere s reprodukcijama slika, kako sam pročitala,
Paula Kleea. Kasnije doznala da joj je on najdraži slikar.
ŤBogť, pozdravila me je prijateljski i simpatično. Imala je pomalo
pjegavo lice, kratku crvenu kosu i majicu sa znakom Zagrebačkog
sveučilišta.
ŤMislim da Kleeov djetinji optimizam djeluje upravo prkosno u ovoj
otužnoj sobiť, ustvrdila je i pogledala me. Pomalo zbunjeno sam
se složila.
ŤŠto si gledala?ť upitala je kad sam rekla da dolazim iz kina.
ŤAustin Powers.ť
Klimnula je i pogledala me, čini mi se, s trunčicom prezira.
ŤŠto studiraš?ť bilo je njezino sljedeće pitanje.
ŤPravo.ť
ŤZabogať, nasmijala se, Ťsamo mi nemoj reći da ti je najdraži pisac
Huxley. Koga god poznajem s prava, taj želi razgovarati o Huxleyju.
Ne razumijem kakva to kozmička veza povezuje pravnike i Huxleya!ť
Slegnula sam ramenima ni ja nisam razumjela. Da budem iskrena,
nisam bila ni posve sigurna tko je Huxley.
Mia je studirala kroatistiku, komparativnu književnost i teatrologiju.
Nakon diplome željela je raditi kao teatrolog u kazalištu. Nisam
imala pojma što radi teatrolog u kazalištu, ali se nisam usuđivala
pitati. Saznala sam da joj je omiljeni slikar Paul Klee i da književnost
dijeli na književnost koja se čita za stolom, književnost koja se
čita u krevetu i književnost koja se čita na zahodu. Uskoro smo
imale i poseban stolić za zahodsku književnost na kojem su, sjećam
se, uz povremene Ťgostinjskeť knjige kao stalna lektira do kraja
godine stajale Ptice nebeske Ive Brešana i Živi pijesak Zlatka Krilića.
(Želim reći da ovime nemam ni najmanju namjeru uvrijediti ili obezvrijediti
spomenute pisce ili njihova djela; navedene su knjige, uostalom,
bile među rijetkima koje su se uvijek iznova iščitavale.)
S Mijom sam počela odlaziti u kazalište. Posjećivale smo sva zagrebačka
kazališta osim HNK koje je po Mijinu mišljenju bilo Ťnepodnošljiva
koncentracija snobizmať.
ŤJesi li primijetila da su tamo čak i mladići koji kidaju karte
raspoređeni po ljubaznosti uz karte za parter i ložu dobiješ široki
osmijeh, a uz onu za balkon eventualno kakav prezirni pogled! U
HNK bih otišla jedino s ciljem da s balkona bacam žvake u kosu babama
koje pola predstave prespavaju da bi na kraju otpljeskale svoje!ť
Klimala sam glavom i smijala se iako, moram priznati, u svemu onom
o čemu je govorila ja nisam primjećivala nikakvu razliku između
HNK i ostalih zagrebačkih kazališta.
Kad je u Skucu započelo postavljanje studentskih predstava, gotovo
ni jednu nismo propuštale. Mia je oduševljeno govorila o Ťpotpunoj
nesputanosti oslobođenoj od kazališnih konvencijať. Osim toga, u
gotovo svakoj od njih sudjelovao je neki njezin frend s kojim bismo
kasnije otišle na piće i satima razgovarale o kazalištu.
Utorkom smo znale odlaziti na besplatne projekcije u Kinoteku. Nakon
tih nekoliko sati provedenih u polupraznoj, pomalo otrcanoj dvorani,
izlazile bismo van ne komentirajući film ni jednom riječju vjerojatno
zato što što zbog lošeg zvuka, što zbog nerazumljivog jezika (jednom
smo gledale iranski film bez prijevoda!) jednostavno ne bismo
razumjele o čemu se u filmu radi. Ali to ni jedna od nas nikad nije
na glas izrekla.
Vikendom smo izlazile u KSET, četvrtkom u Gjuru. Tu i tamo posjećivale
bismo izložbe, posebno ako su na njima izlagali Mijini znanci.
Jednom smo otišle na Bijenale (ili Trijenale?) hrvatske grafike;
u podrumu je bila izložena i grafika jedne Mijine frendice.
ŤŠto kažeš?ť upitala me je Mia ponosno.
Ja sam zbunjeno gledala u nekoliko sivih crtica na bijeloj podlozi.
ŤPodsjeća me na slona u zmijskom caru. ť (Tih smo dana nešto raspravljale
o Malom princu.)
Mia se nasmijala i odmah prenijela frendici moju simpatičnu primjedbu.
Grafiku sam dobila za sljedeći rođendan.
ŤU čemu je štos, pa ovo bih i ja mogao napraviti!ť rekao je moj
neobrazovani brat kad je vidio grafiku.
ŤDa, fizički bi,ť potvrdila mu je Mia s prezirnom ljubaznošću. Nije
osjećala potrebu dulje s njim razgovarati.
ŤZaboga, što ti je ono bijelo sa zlatnim gumbima?!ť upitala me je
jednom, ugledavši u mom ormaru haljinu koju je po mojoj vvlastitoj
zamisli sašila susjeda krojačica i koju sam nosila na dodjeli
maturalnih svjedodžbi.
Zacrvenjela sam se i nešto promucala, a Ťneukusnuť haljinu prvom
sam prilikom poslala kući. U sličnoj sam situaciji bacila u smeće
plakat filma Legenda o jeseni (na kojem se muškarac i žena ljube,
obavijeni maglom), a kasete Madonne i Brucea Springsteena još sam
davno, studeći se, zabila u najdublji kut police. Sada sam, zajedno
s Mijom, slušala St Germain, Bjork i Fionu Apple.
Mia je uvijek bila u nekog zaljubljena: Marka Žonglera, Vida Teatrologa,
Svena S Dramaturgije, Zlog Bubnjara; povremeno bi s nekim od njih
imala kakvu dulju ili kraću aferu, ali ozbiljnu vezu, kako je i
sama govorila, nikad nije imala.
ŤOzbiljne veze i brakovi mitovi su konzervativnog društvať, bila
je njezina teorija, Ťčovjek se neprestano mijenja i u svakoj fazi
života odgovara mu netko drugi.ť
Pred sam kraj akademske godine Mia je organizirala proslavu dvadesettrećeg
rođendana u svojoj obiteljskoj zagorskoj kleti. Bilo nas je petnaestak;
pekli smo povrće i sojine odreske na žaru, ležali u travi i bosi
igrali igru Crna kraljica jen dva tri, prešutno prezirući sve jadnike
koji rođendane proslavljaju drugačije.
Od sljedeće godine više nismo živjele zajedno Mia nije dobila
dom. U početku smo se viđale često, kasnije sve rjeđe; povremeno
bismo se našle na kavi, a kad su njoj istekla studentska prava,
tu i tamo bismo s mojom iksicom otišle u menzu. S vremenom smo se
sasvim prestale viđati. Od nekog sam čula (iako sam tu informaciju
primila s određenom dozom sumnjičavosti) da se udala.
Onda me jednog dana nazvala. Srela je jednu curu od koje je dobila
moj broj. Da, udala se i dobila bebu. Živi u Mlinovima. Zašto jednom
ne navratim do nje? Recimo u sljedeću subotu? Tako bi me željela
vidjeti!
U subotu sam se našla pred velikom novoizgrađenom jednokatnicom.
Pozvonila sam.
Otvorila mi je ona.
ŤVidi nju! Hipi!ť viknula je kad me je ugledala.
ŤVidi nju!ť odvratila sam ja. ŤPlavuša!ť
Ponosno me provela kroz kuću; bila je uređena lijepo, ali nekako
vrlo građanski. Zatim mi je s ganutljivim smješkom pokazala bebu
koja je spavala. Muž joj nije bio kod kuće.
ŤIvan jako puno radi,ť objasnila mi je.
Smjestile smo se u dnevnoj sobi ispred golemog televizora koji je
uključen zujao.
ŤŽivot mi je dobio posve novu dimenzijuť, rekla je Mia otpijajući
gutljaj kave, Ťvidjet ćeš kad budeš imala svoju obitelj.ť
ŤNije to još za mene,ť nasmijala sam se.
Pitala sam je radi li negdje. Sad je na porodiljnom dopustu, kazala
mi je, ali inače radi u osnovnoj školi, predaje hrvatski.
ŤNije posao iz mojih snova, ali barem osjećam da radim nešto za
čovječanstvo, kužiš? Nešto humano. Mogu se pogledati u ogledalo,
što ne bih mogla da radim, recimo, za neku Coca colu. Doduše,
plaća nije bogzna što. Ali zato Ivan dobro zarađuje.ť
Ivan je, kako je rekla, bio vlasnik tvrtke koja se bavi ugradnjom
radijatora. Ne bez ponosa, pružila mi je njegovu posjetnicu: ŤAko
ti bude trebalo uvesti centralno grijanje...ť
Objasnila sam joj da već imam centralno grijanje.
ŤIpak zadrži posjetnicu. Za svaki slučaj.ť
Na televiziji su upravo započinjale Strasti.
ŤFascinira me ova serija,ť prokomentirala je Mia, Ťpokušali su se
dodvoriti svakom tipu gledatelja, pa su unijeli ponešto od svakog
žanra: malo ljubića, malo horora, malo krimića...ť
U tom je trenutku zašutjela jer je djevojka s velikim očima trebala
reći nešto vrlo važno plavokosom mladiću, ali upravo tada zazvonio
je telefon.
|