Mia se doselila k meni krajem zime na mojoj prvoj godini fakulteta. Kad sam se te večeri vratila iz kina, malena soba u starom paviljonu na Savi bila je zakrčena putnim torbama, a ona je stajala na stolu lijepeći na zid postere s reprodukcijama slika, kako sam pročitala, Paula Kleea. Kasnije doznala da joj je on najdraži slikar.
ŤBogť, pozdravila me je prijateljski i simpatično. Imala je pomalo pjegavo lice, kratku crvenu kosu i majicu sa znakom Zagrebačkog sveučilišta.
ŤMislim da Kleeov djetinji optimizam djeluje upravo prkosno u ovoj otužnoj sobiť, ustvrdila je i pogledala me. Pomalo zbunjeno sam se složila.
ŤŠto si gledala?ť upitala je kad sam rekla da dolazim iz kina.
ŤAustin Powers.ť
Klimnula je i pogledala me, čini mi se, s trunčicom prezira.
ŤŠto studiraš?ť bilo je njezino sljedeće pitanje.
ŤPravo.ť
ŤZabogať, nasmijala se, Ťsamo mi nemoj reći da ti je najdraži pisac Huxley. Koga god poznajem s prava, taj želi razgovarati o Huxleyju. Ne razumijem kakva to kozmička veza povezuje pravnike i Huxleya!ť
Slegnula sam ramenima – ni ja nisam razumjela. Da budem iskrena, nisam bila ni posve sigurna tko je Huxley.

Mia je studirala kroatistiku, komparativnu književnost i teatrologiju. Nakon diplome željela je raditi kao teatrolog u kazalištu. Nisam imala pojma što radi teatrolog u kazalištu, ali se nisam usuđivala pitati. Saznala sam da joj je omiljeni slikar Paul Klee i da književnost dijeli na književnost koja se čita za stolom, književnost koja se čita u krevetu i književnost koja se čita na zahodu. Uskoro smo imale i poseban stolić za zahodsku književnost na kojem su, sjećam se, uz povremene Ťgostinjskeť knjige kao stalna lektira do kraja godine stajale Ptice nebeske Ive Brešana i Živi pijesak Zlatka Krilića. (Želim reći da ovime nemam ni najmanju namjeru uvrijediti ili obezvrijediti spomenute pisce ili njihova djela; navedene su knjige, uostalom, bile među rijetkima koje su se uvijek iznova iščitavale.)

S Mijom sam počela odlaziti u kazalište. Posjećivale smo sva zagrebačka kazališta osim HNK koje je po Mijinu mišljenju bilo Ťnepodnošljiva koncentracija snobizmať.
ŤJesi li primijetila da su tamo čak i mladići koji kidaju karte raspoređeni po ljubaznosti – uz karte za parter i ložu dobiješ široki osmijeh, a uz onu za balkon eventualno kakav prezirni pogled! U HNK bih otišla jedino s ciljem da s balkona bacam žvake u kosu babama koje pola predstave prespavaju da bi na kraju otpljeskale svoje!ť
Klimala sam glavom i smijala se iako, moram priznati, u svemu onom o čemu je govorila ja nisam primjećivala nikakvu razliku između HNK i ostalih zagrebačkih kazališta.
Kad je u Skucu započelo postavljanje studentskih predstava, gotovo ni jednu nismo propuštale. Mia je oduševljeno govorila o Ťpotpunoj nesputanosti oslobođenoj od kazališnih konvencijať. Osim toga, u gotovo svakoj od njih sudjelovao je neki njezin frend s kojim bismo kasnije otišle na piće i satima razgovarale o kazalištu.
Utorkom smo znale odlaziti na besplatne projekcije u Kinoteku. Nakon tih nekoliko sati provedenih u polupraznoj, pomalo otrcanoj dvorani, izlazile bismo van ne komentirajući film ni jednom riječju – vjerojatno zato što – što zbog lošeg zvuka, što zbog nerazumljivog jezika (jednom smo gledale iranski film bez prijevoda!) – jednostavno ne bismo razumjele o čemu se u filmu radi. Ali to ni jedna od nas nikad nije na glas izrekla.
Vikendom smo izlazile u KSET, četvrtkom u Gjuru. Tu i tamo posjećivale bismo izložbe, posebno ako su na njima izlagali Mijini znanci.
Jednom smo otišle na Bijenale (ili Trijenale?) hrvatske grafike; u podrumu je bila izložena i grafika jedne Mijine frendice.
ŤŠto kažeš?ť upitala me je Mia ponosno.
Ja sam zbunjeno gledala u nekoliko sivih crtica na bijeloj podlozi.
ŤPodsjeća me na slona u zmijskom caru. ť (Tih smo dana nešto raspravljale o Malom princu.)
Mia se nasmijala i odmah prenijela frendici moju simpatičnu primjedbu.
Grafiku sam dobila za sljedeći rođendan.
ŤU čemu je štos, pa ovo bih i ja mogao napraviti!ť rekao je moj neobrazovani brat kad je vidio grafiku.
ŤDa, fizički bi,ť potvrdila mu je Mia s prezirnom ljubaznošću. Nije osjećala potrebu dulje s njim razgovarati.
ŤZaboga, što ti je ono bijelo sa zlatnim gumbima?!ť upitala me je jednom, ugledavši u mom ormaru haljinu koju je po mojoj vvlastitoj zamisli sašila susjeda – krojačica i koju sam nosila na dodjeli maturalnih svjedodžbi.
Zacrvenjela sam se i nešto promucala, a Ťneukusnuť haljinu prvom sam prilikom poslala kući. U sličnoj sam situaciji bacila u smeće plakat filma Legenda o jeseni (na kojem se muškarac i žena ljube, obavijeni maglom), a kasete Madonne i Brucea Springsteena još sam davno, studeći se, zabila u najdublji kut police. Sada sam, zajedno s Mijom, slušala St Germain, Bjork i Fionu Apple.

Mia je uvijek bila u nekog zaljubljena: Marka Žonglera, Vida Teatrologa, Svena S Dramaturgije, Zlog Bubnjara; povremeno bi s nekim od njih imala kakvu dulju ili kraću aferu, ali ozbiljnu vezu, kako je i sama govorila, nikad nije imala.
ŤOzbiljne veze i brakovi mitovi su konzervativnog društvať, bila je njezina teorija, Ťčovjek se neprestano mijenja i u svakoj fazi života odgovara mu netko drugi.ť

Pred sam kraj akademske godine Mia je organizirala proslavu dvadesettrećeg rođendana u svojoj obiteljskoj zagorskoj kleti. Bilo nas je petnaestak; pekli smo povrće i sojine odreske na žaru, ležali u travi i bosi igrali igru Crna kraljica jen dva tri, prešutno prezirući sve jadnike koji rođendane proslavljaju drugačije.

Od sljedeće godine više nismo živjele zajedno – Mia nije dobila dom. U početku smo se viđale često, kasnije sve rjeđe; povremeno bismo se našle na kavi, a kad su njoj istekla studentska prava, tu i tamo bismo s mojom iksicom otišle u menzu. S vremenom smo se sasvim prestale viđati. Od nekog sam čula (iako sam tu informaciju primila s određenom dozom sumnjičavosti) da se udala.

Onda me jednog dana nazvala. Srela je jednu curu od koje je dobila moj broj. Da, udala se i dobila bebu. Živi u Mlinovima. Zašto jednom ne navratim do nje? Recimo u sljedeću subotu? Tako bi me željela vidjeti!
U subotu sam se našla pred velikom novoizgrađenom jednokatnicom. Pozvonila sam.
Otvorila mi je ona.
ŤVidi nju! Hipi!ť viknula je kad me je ugledala.
ŤVidi nju!ť odvratila sam ja. ŤPlavuša!ť
Ponosno me provela kroz kuću; bila je uređena lijepo, ali nekako vrlo građanski. Zatim mi je s ganutljivim smješkom pokazala bebu koja je spavala. Muž joj nije bio kod kuće.
ŤIvan jako puno radi,ť objasnila mi je.
Smjestile smo se u dnevnoj sobi ispred golemog televizora koji je uključen zujao.
ŤŽivot mi je dobio posve novu dimenzijuť, rekla je Mia otpijajući gutljaj kave, Ťvidjet ćeš kad budeš imala svoju obitelj.ť
ŤNije to još za mene,ť nasmijala sam se.
Pitala sam je radi li negdje. Sad je na porodiljnom dopustu, kazala mi je, ali inače radi u osnovnoj školi, predaje hrvatski.
ŤNije posao iz mojih snova, ali barem osjećam da radim nešto za čovječanstvo, kužiš? Nešto humano. Mogu se pogledati u ogledalo, što ne bih mogla da radim, recimo, za neku Coca – colu. Doduše, plaća nije bogzna što. Ali zato Ivan dobro zarađuje.ť
Ivan je, kako je rekla, bio vlasnik tvrtke koja se bavi ugradnjom radijatora. Ne bez ponosa, pružila mi je njegovu posjetnicu: ŤAko ti bude trebalo uvesti centralno grijanje...ť
Objasnila sam joj da već imam centralno grijanje.
ŤIpak zadrži posjetnicu. Za svaki slučaj.ť
Na televiziji su upravo započinjale Strasti.
ŤFascinira me ova serija,ť prokomentirala je Mia, Ťpokušali su se dodvoriti svakom tipu gledatelja, pa su unijeli ponešto od svakog žanra: malo ljubića, malo horora, malo krimića...ť
U tom je trenutku zašutjela jer je djevojka s velikim očima trebala reći nešto vrlo važno plavokosom mladiću, ali – upravo tada zazvonio je telefon.