KAKO SAM PREŽIVIO CRNU

(iz novog upravo objavljenog romana"Kako sam ušao u Europu"(izdavač Ghetaldus Optika, Zagreb, 2004.)

Nekidan, kad je u mom kvartu debeli psihopat silovao, pa zadavio malog Arapina, ruka mi je podsvjesno krenula prema telefonu: poskočio sam… zastao u pola pokreta, htio sam nazvati sada već bivšeg šefa.
Čisti instikt!
To mi se ovdje dogodilo još nekoliko puta.

Još se sjećam “onog” famoznog telefonskog razgovora. Javljam se iz Splita. Na drugoj liniji je šef (taj je sad u penziji, skuplja one pjesmuljke s osmrtnica i lijepi ih u teku). U pozadini, ko podmazani mašingever, tik-tik, tik - lagano štekće tipkovnica.
Kažem: “ Dobar dan, ja sam novi dopisnik iz Splita…”
“E, reci?”
Progutao sam knedlu: “Čujte, jutros oko pola sedam čovjek u Kaštelima odrezao supruzi motornom pilom glavu…”
Nisam uspio ni završiti, on poskoči i ushićeno viknu: “Ma, briljantno, majstore, šalji mi to odmah!”
A zapravo, ne znam kako sam počeo. Kao što ljudi uglavnom i ne znaju, kako su i zašto nešto započeli. Dogodi se, pa se misli.
Zima, pred Božić. Rodila mi se kći. Te godine u Zagrebu je pao gadan snijeg, ljudi hodaju s lopatama na leđima, tramvaji u kolapsu. S tadašnjom ženom obitavam u vlažnoj potleušici, rupi ili rupetini, odmah preko puta Cibonina tornja.
Para niotkud.

Trebalo je preživjeti, pa nešto piskaram u “Večernjaku”. Uglavnom, sjećam se, o rekonstrukciji Vlaške ulice, ali jedan je lik zaključio da su mi sročene vijesti zapravo u kurcu, da sam nekako krut, da, jebi ga, ništa od mene. Onako sa strane.
Ne može mi sve to prdnuti u facu.
Pokušavam mu fino objasniti da je svemu kriva ta prokleta riječ “rekonstrukcija”, koja uništi svaku normalnu rečenicu. Svaku jebenu iluziju. Ali ne pomaže, pa mi u zraku visi otkaz. Uh, još kad sam sutradan naškrabao da radovi na rekonstrukciji Vlaške kasne jer radnici iz Bosne ništa ne rade nego dolje u kanalima “po vazdan” loču pivušu i zaviruju Zagrepčankama pod suknje - što je bila živa istina - digla se poprilična frka i zamalo sam odjebao novinarsku karijeru.
Spasio me neki drugi tip.
Smilovao se.

Vidio valjda da sam u škripcu, pa mi, eto, dao novu šansu.
A u potleušici rusvaj. Zima. Plinska peć pušta. Veš mašina crkla. Nestalo struje. Kauč se nakrivio kao da smo na valovima. I - najezda miševa. Prava pravcata. Zima im je, izlaze sa svih strana, iz krova, rupa, frižidera, ormara, kauča, frka je, pazim da se ne popnu kćeri u posteljicu.
Jebote, ovo je čisti horor!
Vani sipi snijeg.

Uokolo smo postavili neke ljepljive kartone. Kad se zalijepe, žena ih onako žive, još se koprcaju, nosi u punu kantu vode, tamo ih udavi i baci u snijeg. Ja ne mogu, nemam živaca. Žmirim i psujem. A glodavaca sve više. Ne možeš se obraniti. Više i ne reagiraju kad kreneš prema njima. Udomaćili se, hodaju polako. Cimnem nogom, miš sjedi nasred sobe i mirno bulji u mene.
To jutro otvorio sam kredenac gdje smo držali pola kile kruha. Rekao sam, u pičku strininu! Pa dobro, ovo je jedino mjesto gdje vas nema. Kad… sredina kruha pojedena; iz žućkaste korice gleda me napuhani miš.
Kataklizma.

U susjednoj sobi plače kći. Nema hrane, nema pelena, nema robe, nema ničega, samo miševi, prokleti blistavi miševi. A upravo me zovu s posla. Kažu, u nekom potoku, na Ferenčici, ne sjećam se više, taman nađena mrtva beba.
Trči, traži i piši.
Onaj što me zezao kaže da su mi sad rečenice malo bolje, finije, sočnije, kao, dobro sam opisao scenu u kojoj bebi iz vode vire nožni prstići. Ono, “na srebrnoj površini trepere bebini prstići, a uokolo, šuma je navukla bijeli veo”.
Kaže, imam osjećaj za detalj. Kao, moglo bi nešto biti. Naravno, ako se budem trudio. Okej, odvraćam, to nije upitno.
Vraćam se trčećim korakom. Ni tramvaj nemam vremena čekati. Dobro je, žive su. Pa trčim ko tajfun kod popa po Caritas. Donio sam punu kesu, uh, sad… mirni smo nekoliko dana.
Idem malo odspavati.
Vrti mi se.

Miševi i dalje nadiru, žena od muke raspalila Hendrixa, ljulja kćer. Ja istodobno tješim i vrištim: “Jebeš miševe, moram se skoncentrirati na šljaku, ako popušim otkaz, možemo svi u kurac! Jesi čula?”
Ona odsutno kima glavom... kosa joj raščupana… ma, jebi ga, možemo mi to.
Ali, ti prokleti miševi? U Lici sam mrzio muhe, ljeti bi moji na drvena kola tovarili osušeno sijeno, stajao bih ispred volova. Muhe bi nas rasturale, sad… sad najviše mrzim miševe.
Definitivno.
Tu večer, vani je sve bijelo, Božić je, zvone praporci, uzeo sam štap. I dok njih dvije leže i promrzle snivaju, ogrnut u vojničko ćebe sjedim pored dječjeg krevetića. U ruci mi kolac. Pazim da se koji ne popne. Čista mrtva straža! Kad ga vidiš, udri kolcem, ali pazi, prika, da ne probudiš familiju.
I tako po cijele noći. To iscrpi. Pa na posao. Piši, pa tutanj, via potleušica.

Onda smo došli do neke siće i promijenili još nekoliko vlažnih rupa na periferiji. Ali, dalje se tako nije moglo.
Otišli smo u Split, bliže njezinim starcima.
I napokon je krenulo. Prijavio se u crnjake, ona dobila posao, unajmili stan, kupili prvi frižider, onda se sve raspalo. Otišlo, kako kaže njen dida Makedonac, zastavnik bivše federalne armije, otišlo, druže, sve u paramparčad!
Potrpao sam stvari u ruksak i morao spavati u redakciji. Hodam po gradu, nikoga ne poznajem, sjedim i buljim u more. Analiziram, ali nekakvo je kokanje u điru, puno mrtvih, urednici zovu, nema vremena za analizu.
I onda punom parom. Radiš dan i noć. Taman napraviš, dogodi se nešto novo, taman ideš na ručak, sin zakolje majku, taman si na klozetu, otac ubije sina, taman ševiš, troje mrtvih u saobraćajci.
Ali, bude ti nekako drago. Jebeš ga, nisi ti kriv.
Poslije… nesreća te sama prati. Lijepi se. Kao neka karma. Pišeš, svuda samo crnjak, iz sata u sat.
Iz godine u godinu.

Stojiš na uglu i zbrajaš, nemaš digitron, ali okej... mmm, ako do kraja mjeseca bude dva mrtva, troje silovano, pet rikavela od overdosea, to je okej.
Jednostavno, nema više osjećaja: pričaš o mrtvima kao o krumpiru.
Subota navečer: klinci sjednu za volan, popiju, ušmrkaju, opiče po gasu i odu u “vječna lovišta”.
Noć s petka na subotu, nešto te svrbe prsti.
Onda svane.
Uzimaš slušalicu i provjeriš.
Čak malo zasučeš rukave.
Da, da, da, jadan tip, a u pičku strininu; onda podsvjesno obrišeš sline.

Momak je instruktor vožnje. Vraća se kući iz diska. Unutra mu je brat. Na cesti se preprečio šleper. Yugo je prošao ispod.
Veli mi urednik da odem u selo i napravim intervju s njihovim ocem. Kaže da ga pitam, kako se osjeća i te spike? Hmmm… kako se osjeća! Jebem ti! Ma, sve ima granice, pa i “crna”. Stoga… pokušavam ga urazumiti. Ali, ne puši me.
Obično ne puši.
Zovem i ponovno molim: “Šefe, bolje da ne idem, ubit će me, tip je izgubio dvoje djece, šefe, ovo je Dalmacija. Bolje da ne idem. Ovdje su ljudi emotivci… Šefe, najebat ću...”
On meni: “Uradi ili odjebi. To je sve… oko tri kartice, može malo više, ne mogu više, imam drugu liniju!”
Idem.

Selo, bogu iza nogu. Dođeš autobusom do kraja ceste, spuštaš se niz nekakvu strminu. Stavio sam ruke u džepove, hodam dolje prema kućama. Mislim se, treba mi pod hitno neka dobra spika.
Sišao sam dolje, čujem plač, stojim pred bijelom dvokatnicom. “Ovo su vlaji”, mislim, “ovi će me pojest.” Uokolo na ogradi nalaktili se ljudi. Ne znaju tko sam, čudno me promatraju, treba brzo reagirati. Smisliti. Hodam arogantno, gegam se, mjerim pogledom kuću, kao, tražim olupinu, hoću da misle da sam murija.
Sve ih je više.

Jauk iz kuće sve je jači. Nariču. S vrata vidim dva mlada mrtva tijela, uokolo kleče ljudi i plaču na sav glas.
Na prozoru se rascvjetalo cvijeće.
Pitam potiho tko je ovdje otac. Ljudi me gledaju. Onda mi priđe krupan, gologlav muškarac, lica izobličena od plača.
Odveo sam ga iza kuće, mislio je stvarno da sam pandur.
Rekao sam: “Primite moju sućut, znam da vam je teško, ja sam crna kronika…”
Kriknuo je iz sveg glasa: “Ivkaaa, daj puškuuu!”
Čuo sam kao kroz maglu kako mi jebe milu majku lešinarsku! Trčao sam. Sve dalje, kroz travu, šikaru, kukuruze, klipovi me tuku u lice, čekao sam da me pogodi u leđa.
Da se svalim.
Srećom, sve je dobro prošlo. Stigao sam u sobicu i malo se pribrao.
Smijem se. Od muke. Što ću?
Onda rastežem harmoniku. Mrkla noć.
Kiša.
Najprije krv, onda prebirem po tipkama.
Ma, ima u “crnoj” nešto poetično.

Potom sam se ekskluzivno javio iz grobnice u kojoj je tip općio s mrtvacem, pisao o studentici iz Splita, pored koje je prošao kamion, otpao kotač i ubio je na mjestu, o gitaristi popularne splitske pop-grupe, koji je, umjesto da djeci daje instrukcije iz gitare, pred njima drkao i puštao im porno-filmove. Uspio sam nakratko razgovarati s njim. Rekao je: “Sve mi radi, samo nemoj u ‘Kroniku 92’, najebat ću, razumiš, ubit će me ljudi!”
Za takve obično nisam imao milosti, odrezao sam: “Ko te jebe!”
I tako, samo mrtvi, svuda samo mrtvi, budiš se ujutro, cvrkuću ptice, samo mrtvi.
I prijetnje.
Zovu, kriče, prijete da će mi pobiti familiju, zadaviti djecu, čekaju s toljagama ispred redakcije, jebu majku meni i “crnoj”. Ali, što više prijete, manje mariš. Dok ti ne postane svejedno.
Jednostavno, oguglaš.
I staro pravilo crnjaka! Tko prijeti, neće napasti. Da te hoće napasti, ne bi ti seronja prijetio.
Zato, šibaj dalje.
No, jebeno je kad se zakačiš s murijom.
Nafrfljao sam neki članak o tome kako se u Splitu droga može naručiti kao pizza, što je uzgred rečeno notorna istina, a načelnik policije odmah izdao naredbu da mi se zabrani ulazak u zgradu policije. Naravno - i pristup službenim informacijama.
Zaštitio me šef. Rekao je: “Samo preko mene mrtvog!”
Poslije toga, gotovo godinu dana pratio me po gradu golemi policajac sa slomljenim nosom i vikao iza da sam peder, ništarija, kreten, narkoman, da će mi jebat milu majku, i dalje, sve po spisku.
Šutiš i smiješ se, ljudi te čudno pogledavaju.
Onda mi je cimer Beader tih dana rekao da su me kasno navečer u mraku čekali neki ljudi, priredili mi “sačekušu”, pitali njega je li on ja. Rekao je da nije. Dobro da se nije zajebao.
I tako nikad mira.

Samo pakleni dril, trči i piši: silovao retardiranu kćer, odlikaš postao ubojica, rodila dijete ovisno o heroinu, vilama ubili pedera, djeda ubio tarabom, zbog ljubavnih patnji palio kuće po selu, biznismen se ugušio u palačinki, dvogodišnjak na traktoru zgazio oca i majku, babi u gaćama našli heroin…
Jedna mi je baba umrla pred očima. Pala s balkona ili je dolje gurnuta. Bio sam prvi u bolnici, taman sam htio postaviti pitanje, kad ona - umri! Pita šef, šta je bilo? Kažem ja, umrla mi pred nosom.
Smijemo se.
Pitam se jesmo li normalni.
Slučaj je htio da se par dana prije svog odlaska iz Splita pojavim u svim novinama, ali ne kao crnjak, nego kao tip iz teksta.
Tužio me neki, ali nema šanse.
I to je sudbina crnjaka.
Čitam se u “crnoj”, nešto izjavljujem, sutkinja kaže: “Nije ovo kazalište”, zastor pada, eto, krug se polako zatvorio.
Odlazim iz Splita u Francusku, moj nasljednik nosi mi kofer i harmoniku. Objašnjavam mu kako treba. Da slučajno ne završi u ludari.
Rekoh: “Piši i zajebavaj se!”
On me gleda.
Prolazim pored palme na Rivi.
Tu su me jedne ljetne večeri letvama prebili neki frajeri. Zbog nekog glupog teksta, nešto o dilanju dopa.
Ležao sam u bolnici na Križinama.
Užas.
Nisam mogao na noge.
Nekako sam se ipak osovio.

Izišao sam krišom, sav krvav. Spojen na bocu infuzije, nosio sam je u ruci. Sve do telefonske govornice u dvorištu. Stavio sam bocu gore, javio šefu da ništa ne objavljuje o tom mom slučaju, da ne nagrabusim još više.
“Okej”, rekao je, “…sorry, na vezi je drugi crnjak.”
Odlazim vlakom, mjesečina, trepere zvijezde, miriše morski zrak, buljim u more, ribarske brodice u daljini… željeznički prijelaz na kojem je tipa, dok je čitao novine, jebi ga, zgazio vlak iz Knina. ž

DAMIR KARAKAŠ