YO LA TENGO

Let's save Tony Orlando's house!

Prvo mi je dobro zazvučalo to ime, još kad sam prvi put samo čuo za njih. Nisam vjerovao da je to samo doslovan prijevod sa španjolskog, mora tu biti još nešto. Jer oni mi nekako nisu nikad bili "samo" smušeni intelektualci sa omota koji su, kao, pisali po novinama, otkidali na Beach Boyse i Velvete (eto, jednostavno ne možeš a da ne spomeneš Velvete u priči o Yo La Tengo, jebiga) i sad prave neobične pop-pjesme. I nekako je cool reći da ih slušaš, iako sam do danas upoznao samo par istinskih zaljubljenika u taj genijalan bend.

Zapravo, životni saputnici Ira Kaplan (gitara, glas) i Georgia Hubley (bubnjevi, glas) te nekoliko bas-gitarista ("imamo promjene članova svaki dan pošto James (McNew, basista s najdužim stažem, op.T.Š.) stalno napušta grupu i odmah se vraća") kroz tih 17 godina koliko postoje, nisu nam se nametali, oni su uvijek tu negdje, nenametljivo po strani (iako sad već imaju albume na Atlanticu, oni su daleko od glavnog stejdža), uživajući u sviranju i u ogromnom kultu i gotovo obožavanju od strane kritičara i publike napravili impresivnu zbirku albuma i barem 50 meni jako dragih pjesama koje ću slušati još dugodugo.

Sasvim slučajno sam u kontakt s njima stupio preko albuma "Fakebook", šarmantnog albuma sa obradama (5 su autorske stvari, od 16) koji baš morate zavoljeti na prvu. Takva melankolija prekinuta sa niljangovski svemirskim solažama i na momente divljim noisy dijelovima uz izvrsne vokale i još ljepljivije melodije, možda su slično na Novom Zelandu znali napraviti, ali tamo nisu bili baš tako raznovrsni. Odmah se uoči njihova naslušanost i najrazličitiji utjecaji, od mahom američkih gitarskih bendova pa do opskurnih 60's garage bendova, i sve su to prekrasne stvari, "neobično nježne", a osvajaju te vrlo temeljito. Dovoljno da zatražiš još.
A toga ima stvarno dosta. Počevši od "Ride the tiger", stidljivog prvog "albumčića", soničnijeg od onih koji su uslijedili poslije, kojim najavljuju kakve su im namjere i počinju svoju Pravu Priču. Da ne nabrajam sad sve albume, ima ih 10(ako računamo samo "prave" albume), nabavite ih što više, meni je kronološki bilo interesantno pratiti razvoj njihovih "gitarskih ideja" ili, ako hoćete, istraživanja mogućnosti električne gitare i eksperimentiranja sa stilovima . I zapravo nisam sad imao namjeru daviti sa tim izrazima tipa "bogatstvo raznovrsnih utjecaja", "melankolična melodijska struktura" i sl. Htio sam ispisati svoje svjedočanstvo o vremenu provedenom u njihovom društvu, jednoj od najboljih grupa na svijetu, grupi koja na bis svira temu iz Simpsona, koja čak i sudjeluje u jednoj epizodi, i koja je na jednom koncertu u Njemačkoj na ulaz stavila kutiju u koju su posjetitelji ubacivali listiće sa nazivom pjesme koju bi voljeli čuti, pa je tako i sastavljen redoslijed sviranja: običnim izvlačenjem tih listića iz kutije.

Posebno su zanimljivi omoti albuma, priče o nastanku pjesama su više nego sjajne i bude čovjeku drago pronaći takve zaljubljenike u ono čime se bave, a zanimljivo je i da ni na jednom nisu objavili tekstove jer "to nisu radili ni Rolling Stonesi ni Beatlesi...".

Ti ljudi zaista imaju šta za reći, znaju pravim riječima to ispričati i nemojte previše oklijevati kada dođete u priliku za nabavku nekog od albuma. Relativno lagano su nabavljivi, na Matadoru; naravno, na Internetu ima hrpa odličnih stranica, a ako me neko pita, meni je najdraži "May I sing with me".

Naravno, bugarskim piratima su nezanimljivi i morat ćete se strpiti dok u nekoj MP3 verziji nabavite, ali samo nemojte puno čekati, ovo je fantastično. Čak sam jednom čuo na Prvom Radio Zagrebu "Speeding Motorcycle", jednu od onih iz Top50. I na Vivicvaj je bio jedan (ali vrijedan) WahWah o njima. Nemojte se praviti Englezi i zapostavljati ih na račun nekih razvikanijih a totalno dosadnih bendova, i nemojte poslije reći da niste bili upozoreni. Uđite u njihov svijet, uživati u tim "malim" pjesmama postaće vam jako draga stvar.


Toni Š.