VIOLENT FEMMES
 


Zabava Traje Već 22 Godine

Svi se sjećamo kad smo&gdje smo prvi put čuli Ramonese, Pixiese... - i svi se sjećamo prvog susreta sa prvim albumom Violent Femmesa. Volimo ih, poštujemo, mislimo da je onaj album nešto najosobnije, sjećamo se prvih tuluma na kojima se taj akustični punk plesao šašavim kretnjama i pijano pjevali urnebesni refreni. U ekipi-od-koje-sam-učio je bio jedan Raguž koji je imao nekih 50-ak super ploča i kad je našao curu i smirio se, prodao je sve osim jedne: pogađate i koje. Naravno, to su one ploče koje nisu za prodaju. I namjerno u uvodu pucam na emocije. Zato što Femmesi sviraju već 22 godine. Ne nostalgija, nema tu ništa nostalgično, oni su mi, kao što je Jonathan Richman, nešto kao prijatelji. Imaju vrlo šaroliku publiku, ljude koji ih vole zbog raznoraznih razloga: ja ih recimo volim zbog tog superakustičnog punka prvog albuma, to ste shvatili. Jedna cura ih voli zbog onog vokala. Izvjesni Žikica Simić ih obožava zbog talenta da umotaju country/jazz/gospel u rock i sve učine šašavom zabavom a tako melankolično religiozno-mističnom. Voli ih i Ilko Čulić, recimo. Voli ih Krešo iz Samobora, čak sam od njega nabavio snimku super koncerta s kraja 80-ih (valjda), teško opisiva energija i to bez svih onih pojačala. Kao danas unplugged, a jebeno zabavno&duhovito, i stojećki. Vjerujem da će i Sale napisati u Jutarnjem najavu koncerta, isto obojanu privatnim tonovima i potcrtavanjem njihove važnosti u formiranju Novog Američkog Rocka i neotradicionalizmu, recimo, jednih 16 Horsepower. Što je po meni savršeno točno. Gordon Gano je sin baptističkog svećenika (navodno rođak ekscentrika Howarda Hughesa) i našao je u rokenrolu i glazbi onaj Spas i Svjetlo o kojem su ispisane tisuće stranice i ispjevane stotine prekrasnih pjesama, za razliku od ateiste Ritchieja. I uz rokenrol su se sjajno zabavili.

Sve je počelo, rekao sam već, prije 22 godine u Milwaukeeju. Brian Ritchie je svirao bas, a Victor DeLorenzo udaraljke, vrlo siromašnu bateriju bubnjeva - davao je ritam. Gordon je svirao gitaru i pjevao. Ime su uzeli po lokalnom slang nazivu za , dodali samo ironični predikat i - trojica 20 godišnjaka su bili spremni za ludi provod. Čuo ih je James Scott iz Pretendersa na jednom od nastupa na ulici, pozvao da im budu predgrupa, priredio odmah ugovor za nezavisnu etiketu Slash i te 1983. svjetlo trgovina pločama je ugledao jedan od najboljih debut albuma u povijesti, jednostavno nazvan . Nisu nikad dospjeli na službene top ljestvice (kažu da je to jedini album koji je dostigao multiplatinasti tiraž, a da nijedna pjesma nije ušla na Billboardov Top 200!), ali kult je stvoren. Koncerti su vjerno praćeni i postali su jedna od najsvježijih koncertnih atrakcija, autori stihova koji su se ispisivali po WC-ima i majicama, uz koje su generacije ispoljavale sve svoje frustracije i najrazličitije emocije. Dvije godine poslije objavljuju , malo drukčiji, puno tradicionalnije rock-orijentiran i produciran, album koji samo fanovi vole. Na njemu Gordon malo više dotiče svoje religiozne preokupacije a hit koji pamtimo je vesela , te klasik . Razočarani ili ne, morate priznati da ste ga nestrpljivo čekali/tražili i da ste našli neke all-time favorite... Slijedi ga , produciran možda malo pre-pop od Jerry (Talking Head, ali i Modern Lover) Harrisona, sa T-Rex hitom, ne donosi nešto bitno novo, razvija slike koje Gordon Gano vješto umotava u sjajne cinične komentare vremena i države u kojoj živi , i opet neke od najluđih pjesama ikad napisanih (). Album vole i fanovi i kritika, i što se mene tiče, smiješna fraza u ovom slučaju itekako ima smisla. I nakon tog albuma se razdvajaju, posvećuju se svojim privatnim demonima, Ritchie svoje vizije objavljuje za kultnu etiketu SST. Ponovo se okupljaju 1989. i objavljuju solidan album <3>, željni svirke i sada već prilično popularni. Oni su talentirani, imaju taj tako rijedak smisao za detalje i pronašli su svoj zvuk, tako unikatno minimalistički (eto, ne može se tekst o njjima bez minimalizma) a svjež i zabavan...

U 90-te ulaze, dakako ironično, albumom , nastavljajući objavljivati lude covere, ovaj put , parodiju još luđeg Boy Georgea. Pjesma postaje hit i vraća ih u sedlo. Nekako prelaze na major Elektra, DeLorenzo ih ostavlja i s novim bubnjarem objavljuju , opet vrlo dobar album, sjećam se kako smo mi oduševljeno preslušavali, zadovoljni kako nas i da su nam isporučili pravi-vajolent-fems album, iako su se udaljili od onih početaka ali i mi smo u međuvremenu postali zreliji pa smo shvatili promjene do kojih je došlo. Barem dan-danas mislim da je tako...U to vrijeme negdje, u tada kultni dućan Iz sve snage , dolazi i službena kompilacija , jedan od najčešćih poklona dragim osobama tih dana. Dobar presjek sjajne karijere. Mada čim band počne objavljivati kompilacije i live albume, možete biti sigurni da nema više one želje i da se tu opasno upetljala Industrija... Gano&Ritchie pokušavaju izbjeći zamku objavljivanjem za nezavisne etikete, od Amerike do Australije i onda 2000. objavljuju , a potom i samo za Internet mp3-varijantu rariteta i kojekakvih zajebancija u proteklih 20 godina. Gordon Gano je prije 2 godine objavio sjajan album , snimljen u društvu jedne PJ Harvey, John Calea i drugih super likova. I to je jedini solo album od svih njihovih koji sam čuo.

U Zagreb dolaze, možda, barem što se mene tiče, kasno, ali tu su. Prepuni su energije, imaju iza sebe nabrijanu hrn-sekciju, originalni DeLorenzo je tu ponovo, a to znači samo da ćete najveći dio vremena provesti piljeći i smijuljeći se njegovim urnebesnim pokretima. Naravno, provjerite na www.vfemmes.com kako razmišljaju i kako se provode na ovoj turneji. Njih trojica su odavno institucija i koliko god se odnosili cinično i oprezno prema tom pojmu, koliko god se o motivima odlaska na koncerte banda koji je ušao u treće desetljeće zajebancije može raspravljati, meni se na taj koncert baš ide. Odsvirali su dovoljno nabrijanih koncerata, provodili se recimo na sceni sa Dennisom Rodmanom, na njegov zahtjev, da ne nabrajam sad sve. Ma ne znam, u Tvornici su 24.04. i ja sam siguran da će nas biti dovoljno za odličan koncert.

Yes, I like american music: tonisaric@inet.hr