Hajde mala da igramo leš!

Ja sam rođen u Vinkovcima.Ovdje svi vole Majke i Satana. I meni su oni super, ali postoji ovdje jedan čovjek koji je meni puno više super. Zove se Dubravko Mataković. E, a on je prije desetak godina svirao bas. Ne znam točno koliko i gdje sve, ali ja sam prije par godina nekako nabavio snimke dva benda u kojima je on svirao. Zvali su se Špilšul i The Užas. Da postoji šansa da vratim vrijeme unazad, osim naravno što bih volio vidjeti Sonicse ili Paganse, jedini bend sa ovih prostora bili bi The Užas. Ne znam točno ni tko je sve svirao, a svaki pokušaj priče na tu temu sa sudionicima cijele priče je završavao sa onim:"Jooj, otkud ti to, to je bilo davno". Ali, iz svih priča i informacija sumnjive kvalitete, ja sam to ovako posložio. Bilo ih je 5. Ja sam uvijek mislio da je Mataković bio glavni pokretač svega, ali teret je bio ravnomjerno podijeljen. Pjevač:Zolja, kažu da je ponašanjem na sceni i odličnim vokalom bio čak istaknutiji član.Posljednjih godina se zabavljao na radiju, glas posuđuje za odlične reklame, a čuo sam i neke njegove samostalne demo snimke, mahom obrade. Gitara:Štimac, čovjek koji je poslije svirao i sa Satanom, danas nastavlja obiteljsku tradiciju fotografiranja i vodi emisiju na lokalnom radiju. Bubnjevi:Siniša Bašaragin, nažalost sada u Srbiji, a pažljiviji čitatelji ranijih Matakovićevih radova sjećaju se stihova:"Svinjokolja bila, zaklali debila" koji su zapravo Sinišini.I inače veći dio tekstova "djelo je tandema Mataković/Bašaragin". Postoje još i klavijature, a na njima su bile česte promjene. U njihovom društvu je bilo uvijek još nekoliko prijatelja koji su popunjavali upražnjena mjesta. Tako je jedan od istaknutijih članova bio i Čarli, koji je svirao i bas i bubnjeve u oba benda.Bio je i još jedan bend, sastavljen od ovih ljudi, Burgija, ali njihove snimke nikad nisam čuo. Inače, repertoar im se sastojao od pravih malih remek-djela, autorskih stvari koje su se zajebavale na račun svega i svačega, i bile su poprilične oštre. Stihovi:"Mein Name ist Rudolph, a zovem se Radovan, Ich arbeite in Hamburg und das ist mein Wartburg" iz pjesme Prvi maj, jedne od najgore ikad odsviranih rege pjesama ili pjesma Krvava Megi sa stihovima:"Sjećaš li se Megi, Megi, kad je zadnji puta bomba pukla, jesil' ikad jela čvaraka i luka", a posebno pjesma Diplomata("onaj tamo diplomatin je sin, hajde oče reci mi mogu li se igrat s njim") bile su vrlo precizne i žestoke. Naravno, rugali su se i vinkovačkoj svakodnevici,a pjesme Malograđani (" mi mrzimo punk, disco sound i rock, mi nismo hašomani, mi pijemo sok-Mi smo malograđani") ili Žicar mogle su biti kulisa subotnje večeri u svakom gradiću u Slavoniji. Ostalo su genijalne zajebancije tipa Curica bez jednog oka, Tko mi je u čaj stavio brom ili chuckberryjevska Hajde mala da igramo leš (sa super nastavkom - "hajde mala sve u donji veš") i fantastična Žive rane, o curi kojoj su zbog sifilisa odbrojani dani. Specijalnost The Užas bile su obrade.Tako su verzije Brown Sugar, Helpless, When the music's over ili Jumpin Jack Flash ostale do danas, barem meni, neponovljive, najgore verzije tih pjesama što sam ikad čuo, ali koje su me izluđivale, pošto se na snimci osjeti tolika zajebancija i uživanje i vjerojatno nikad neću dovoljno dobro moći zamisliti kako je to izgledalo u OKC-u 80ineke. Svjedoci spominju njihovu slavonsku i legendarnu vinkovačku turneju, kada su navodno svirali iste večeri na nekoliko mjesta u Vinkovcima.Plakate je, naravno, pravio Mataković. Ovi ljudi su svoju zajebanciju dopunjavali i na radiju, u kultnoj "Emisiji" na Radio Vinkovcima. I u njoj naravno, nisu ostali dužni nikome. Danas se na jednoj vinkovačkoj radio stanici Zolja i Mataković ponovo dobro zabavljaju, u dvosatnoj emisiji daju svoje viđenje problema modernog društva, kao što su alkoholizam, prostitucija i sl. i vjerujte mi da su i dalje u dobroj formi.Nezgodno je o svemu ovome pisati, ispada kao neki maturski rad iz književnosti, ali valjda ste pročitali neki Matakovićev strip i znate da ga je teško prepričati. Ja sam pokušao, u želji da se ne zaborave njihove genijalne pjesme, dokaz supertalenta za teško ponovljivu zajebanciju.

KAKO JE U VINKOVCIMA?

Uvijek sam mrzio to pitanje.Svi su čuli za Majke i Satana, dobro ajde i Kojote, i svi misle da je ovdje super, kao u njihovim pjesmama. I sad je postavljen taj standard, iz Vinkovaca će se uvijek očekivati neki super bendovi, ja ću uvijek morati prepričavati kojekakve ludorije ne bi li sugovornika sačuvao u uvjerenju da je ovdje super. A priča oko Majki, Satana ili Matakovića, po meni se najbolje može objasniti "teorijom talentirane generacije". Neće se vjerojatno više nikada pojaviti kod nas neki košarkaš sličan Draženu, ili neki novi Goran, a meni se čini da se ni ovdje više neće pojaviti neki novi Bare ili Mataković. Sva sreća da su nekako sačuvane njihove genijalne pjesme i stripovi, pa ćemo se s tugom u srcu moći prisjećati kako je to nekad bilo u "najvećem željezničkom čvorištu na Balkanu". Da, dobro ste shvatili, ovdje je sada grozno. Neki novi ljudi su došli u Grad, ovo su i neka nova vremena, tako je uostalom svugdje, nažalost. Što se glazbe tiče, stvar je grozna. Postoje totalno "netipični" Anxiety, koji se još moraju dokazati, a njihov melodični pop-core se naravno svidio Osječanima, tako da uglavnom gravitiraju tom području. Redovne probe održavaju i, trenutno bez imena, dva člana bivše Brener Depilacije, pojačani super bubnjarom Hrcom koji je svirao sa Nepopravljivima, Satanom, Hali Gali Halidom, Pokvarenom Maštom, dakle, zna svoj posao, a tu su još dva nova čovjeka.Sviraju odličan r'n'r naravno, malo više punk, a malo manje rock. Redovno vježbaju još tri momka pod imenom Free Style i svidjela mi se njihova maštovita jazz-rock fantazija, samo što je to još uvijek samo dobro zamišljeno, malo stvar zapinje u realizaciji. I to bi bilo sve, ne vjerovali ili da. Zato je stvar malo živnula na kazališnom planu. Ovdje je prve patetične rečenice pred drugima izgovorio i Poznati Šerbedžija, odavdje je u svijet krenuo i Vanja Drach, znači moglo bi se očekivati neko novo poznato ime. Trenutno postoje 4 kazališne skupine, a i Festival Glumca koji se nedavno održao bio je dobro posjećen. Za sada koliko ja znam, sve funkcionira dobro, sa onim neizbježnim ogovaranjima "protivničkih" predstava, i koliko-toliko redovnim ritmom pravljenja novih komada. Naravno, te glumce je vrlo lako prepoznati u kafićima, drže se zajedno i svi su slično obučeni. Vidjet ćemo kako će to sve završiti. Kao nekakva kulturna pomoć u "osmišljavanju života mladih" postoji i nešto što se zove Tratinčica, potpomognuto Judinim škudama, i to je podijeljeno u podgrupe, a naravno, njihove rezultate čekamo više od godinu dana. Ne računam fanzine. Postoje i dvije radio stanice, od kojih samo ona državna ima specijaliziranu glazbenu emisiju u kojoj je moguće čuti nešto drukčije. Ali, zato na onoj drugoj, digitalnoj, ima najbolja stvar koja se može dogoditi čovjeku u ovoj situaciji. Naravno, radi se o Matakoviću i njegovoj sposobnosti da sve čega se dotakne pretvori u suho zlato. Riječ je o odličnoj dvosatnoj emisiji, u kojoj sa neizbježnim Zoljom, svakog utorka priča o problemima Modernog društva kao što su droga, homoseksualizam, ishrana i drugo, ali ja vam to ni uz najbolju volju ne mogu opisati. To je najbolja stvar što se desila nakon rata u ovom gradu i samo da potraje. Emisija je slušana i u Bosni, a sve su češća javljanja iz Osijeka i ostalih udaljenijih mjesta. Za ljeto se najavljuju neki koncerti u gradskom parku, a uvijek se nešto ušićari i na račun Vukovara. Naravno, mjesto za koncerte ne postoji, školske dvorane su obično u upotrebi kad su neke humanitarne priredbe, a to je ionako za ljude koji vole Branka&Mirnu. Cibalia se ponovo vratila u Prvu Ligu, i to je definitivno događaj godine.Posebna blagodat života u ovim krajevima je mogućnost nekažnjenog gledanja TV programa susjednih država, koje nude svoje viđenje zabave, pa se nekako pokrpa kraj s krajem. Ne mogu zamisliti da moram gledati samo HTV. Inače, postoji i lokalna, VTV, ali o njoj neću. Kino također postoji, ni Titanic nije uspio napuniti ga, pa su škole organizirale posjete, stvarno mi nije jasno šta se to promijenilo, pošto je prije rata kino bilo redovno krcato. Najgore je što je donji broj prodanih ulaznica 5, pa se stvarno treba puno toga poklopiti da čovjek pogleda neki film (ja sam Private Parts počeo gledati sa deset minuta zakašnjenja, jer je neki par iz samo njima znanih razloga došao gledati ga i tako spasio nas trojicu). I to bilo sve. Samo zahvaljujući Matakoviću, ovdje se još može nasmijati i zabaviti, ali se bojim da ni on neće izdržati dugo. A što se glazbe tiče, ovdje se još sto svjetlosnih godina stvari neće promijeniti, Vinkovci su valjda jedini grad na svijetu gdje se s nestrpljenjem iščekuje novi album ljigavog gitarskog Heroja S Juga Kenny Wayne Shepherda...