TOM WAITS

- It's The Real Thing
- tekst u kojem se ne spominju ni kurve ni pijanice, niti usamljenost -

Kako je teško napisati nešto o tom čovjeku… Ljudi koji ga vole, ubrajaju se u gotovo hevimetalski odane štovatelje, ljudi koji ga ne vole, slušaju tehno, a oni koji još nisu čuli za njega, imaju 14 godina. Ovo neće biti tekst sa klasičnim rodio-se-taditad uvodom, pokušat ću predstaviti genij Tom Waitsa kroz anegdote i zanimljivosti. Zato što je u ovom slučaju dovoljno čuti bilo koji njegov album i odlučiti u koju skupinu pripadaš. A ovo je samo za one nesigurne, ja sam već godinama Obožavatelj...

I kako ne zavoljeti čovjeka koji je rođen u taksiju, odrastao na multikulturalnim ulicama Južne Kalifornije, kao dijete prosvjetara; tata (škotsko-irskih korijena) mu je bio učitelj španjolskog i vrlo brzo je ostavio gđu Waits (inače, Norvežanku), i mladi Thomas Alan sa svoje dvije sestre bio je okrenut samom sebi. Kako to obično biva, privlači ga Svijet Ulice i otkriva kod susjeda klavir, usput uči svirati i gitaru i počinje zapisivati sve ono što mu se događalo. A novce je zarađivao radeći kao perač posuđa, ice-cream man i barmen, između ostalih i u opjevanoj "Napoleone's Pizza House"(čiji jelovnik je bio prva tetovaža, na Waitsovom stomaku!). Naravno, sve to je radio uz česta alkoholiziranja i tone popušenog duhana, čime je učinio svoje glasnice fino hrapavim i istrošenim, a sebe poznatim po fantastično uvjerljivom glasu, skoro kao Screamin' Jay Hawkins ili Howlin' Wolf.

Jedne noći upoznaje Herb Cohena, legendarnog managera Franka Zappe i slučajan susret pretvara se u divno prijateljstvo koje rezultira i prvim Waitsovim albumom, prekrasnim "Closing Time". Ekipa s kojom je brijao tih dana je impresivna: od trubadura kakav je bio Tim Buckley (koji je prvi obradio jednu Waitsovu pjesmu, još 1973."Martha" na albumu Sefronia), preko Rickie Lee Jones i Bette Midler do Jack Nicholsona i svog najdražeg Chuck E.Weissa, s kojim je proveo i nekoliko noći u zatvoru zbog remećenja javnog reda i mira, naravno. Unosi živost u country/blues/jazz scenu oslonjenu na tradiciju beat literature, a svojim pričama (poemama) skreće pažnju na sebe kao vrlo talentiranog autora.

Seli se u Santa Monicu, svira sa Charlie Richom, Bonnie Raitt i nastavlja objavljivati albume. Prekrasni "Heart Of The Saturday Night", koncertni "Nighthawks At The Dinner", pa izvrsni "Small Change" i onda "Foreign Affairs" te 1978. remek-djelo "Blue Valentine" kojim završava, uvjetno rečeno, prva, "običnija" faza, u kojoj Waits koristi klavir, gitaru i promukao-skoro-kao-Rod-Stewart-samo-bolji glas za oslikavanje pejzaža u kojem se odvijaju njegove priče, biseri američke rock-književnosti, kakve Dylan nije nikad napisao.

Živi i izgleda kao lik iz vlastitih priča, iz doba Velike Depresije, a nastupi su mu nalik običnim barskim, neobaveznim svirkama-za-ekipu-uz-šank . Nakon gotovo r'n'b albuma "Heartattack And Wine" (sigurno znate naslovnu pjesmu iz reklame za Levi's, ono kad tip zakopava hlače - iako u izvedbi Screamin' Jay Hawkinsa, a i Springsteenu se svidjela "Jersey Girl" sa tog albuma), mnogi su se obraćali Waitsu za suradnju. Tako se i legendarni F.F.Coppola zainteresirao za Waitsove usluge i ponudio mu suradnju na filmu (lounge-opereti, kako su je nazvali) "One From The Heart", a u ekipi je bila i izvjesna Kathleen Brennan, koja se odmah svidjela Tomici. Vrlo brzo su shvatili da su stvoreni jedno za drugo, vjenčali se i do danas žive u skladnom braku. Kathleen se pokazala kao jako bitna osoba u Waitsovom stvaralaštvu, a rodila mu je i troje djece.

Otvaranje novih horizonata u nečijem slučaju rezultira okretanjem indijskoj glazbi ili ciganskim ritmovima, ali Waits otkriva da mu je ordinarni rock-pribor nedovoljan. On uzima kojekakve udaraljke iz opskurnih azijskih opera, raznorazne afričke tradicionalne instrumente, ulazi u studio i snima "Swordfishtrombones", potpuno drukčije od svega što je do tada radio. Eksperiment, ali kakav! U vrijeme Duran Duran i Nene, objavljuje (i na novoj etiketi - Island Records) šašavo genijalan album (vidi pod Cpt.Beefheart) i pokazuje da je tek započeo. Ostavlja foto-aparat i uzima kist i boje... A da te svoje neobične&bizarne pjesme zna upakovati i složiti krasan, gotovo pitak album kakav je "Raindogs" (koji dospijeva i visoko na top-listama - objavljen je licencno i u nas), lakoćom udružuje svoje pajdaše u jedan od najboljih koncertnih sastava koji je ikad zasvirao nekoj publici. Da ih kritičari obožavaju, neću uopće spominjati. Fora je da se počinju sviđati i "običnoj" publici, koja u Waitsovoj poetici nalazi i romantiku i potresno realističnu poeziju i svi su sretni&zadovoljni.

A Waits ide dalje pronalazeći motiv u kazalištu. Predstava "Frank's Wild Years" je uspjela zahvaljujući uspješnoj suradnji bračnog para koji su učinili i soundtrack dovoljno zanimljiv ljudima koji nikad nisu vidjeli predstavu. Te 1988. česti koncerti su zabilježeni na albumu "Big Time", čiji je video-zapis predstavljao blagi šok za ljude koji nikad nisu čuli Waitsa, a treba li isticati da se isplati potražiti postoji li još koji primjerak u video-klubu. Tu nekako završava, uvjetno opet, druga faza, koju karakterizira ekscentričniji Waits, koji je preuzeo kontrolu i surađuje sa turbozanimljivim muzičarima, mahom neobičnijim od njega samog (vidi pod Marc "Lounge Lizards" Ribot ili Michael Blair).

Slučajan susret na izložbi odličnog neobičnog slikara Basquiata, spojio je Jima Jarmuscha i Toma Waitsa, koji su i inače izabrali sličan umjetnički put, a njihova suradnja prvo na "Night On Earth", a poslije na "Down By Law" i "Coffee And Cigarettes III" nešto je o čemu bi se dalo u posebnoj priči. Kad smo kod filmova, zanimljivost je da je prvi režiser koji je prepoznao upečatljivost Waitsove pojave na malim ekranima bio Sylvester Stallone, koji ga je 1978. angažirao kao pijanista u filmu "Paradise Alley". Godinu dana poslije, snimljen je i crtić o Waitsu, "Tom Waits For No One", a brojne cameo-role te pjesme koje su koristili mnogi režiseri, nećemo nabrajati.

U 90-te ulazi rasterećen, obiteljski smiren&sretan, okuplja novu ekipu i otvara se još više Novim Zvukovima. Sada već uživa status iznimno cijenjenog umjetnika, sa hordama sljedbenika diljem svijeta, održava rijetke (ali briljantne) koncerte i - uživa. Naravno, pjesme mu se ne vrte po radiju, spotove možete vidjeti u kasnonoćnim emisijama iako je broj covera porastao do impresivnih 50-ak, snimljen je i tribute album a i redovne kompilacije su objavljene.

"What I like to try and do with my voice is get kind of schizophrenic with it and see if I can scare myself."

Album "Bone Machine" svidjet će vam se (ili neće) zbog svega na što nas Waits navikava već 20-ak godina. Ima tu svih glazbenih idioma kroz koje je on lakoćom projurio u omiljenom Cadillac Coupe de Ville iz 1964. ovaj put približavajući nas na korak do Kraja Svijeta. Rijetko apokaliptičan album, fasciniran zvukom strojeva ovaj album je pravo remek-djelo, ali baš onako, Waitsovo.

A on se multimedijalno nastavlja družiti sa Robert Wilsonom i William Burroughsom, rezultat čega je predstava "Black Rider", a kabaretski soundtrack odlično funkcionira i van kazališta. Sinergija i interakcija kojom Waits iz svojih suradnika izvlači ono najbolje, postali su pravi mamac za mnoge kazališne i filmske producente, ali nije ga lako pridobiti: ostao je svoj, pristajući na suradnju neovisno o komercijalnoj pozadini, vodeći se isključivo svojim motivima. I, nije postao ikona, nije dobio masovno sljedbeništvo, niti zvijezdu na Sunset Boulevardu. Sa svojom obitelji živi u velikoj, zanimljivoj kući dobro sakriven u jednom mjestašcu u Kaliforniji, odakle odlazi samo kad treba nešto snimiti. Nije nikad objavio nikakvu priču, sve što je objavio bilo je uz nekakvu glazbu.

6 godina "pauze" prekida prelaskom na nezavisnu, punk (Waitsovo višegodišnje outsiderstvo bliskije je punkerskom Pogledu Na Svijet nego što mislimo) etiketu Epitaph s kojima dogovara dugoročniju suradnju, a prvim albumom, malo mirnijim i sa više balada (poslušajte "Take It With Me", meni najbolju Waitsovu baladu, ever) nego što smo navikli.

"Mule Variations" zapravo potvrđuje da je Majstor još uvijek dobro raspoložen, spreman za nove izazove i da nitko na svijetu ne može snimiti slične pjesme. Donosi mu i drugog Grammyja, kao prilično zakašnjelo Priznanje.

7.5. 2002. objavljuje dva albuma "Alice" i "Blood Money", opet više boraveći u kazalištu kod avangardnog Roberta Wilsona, opet intrigantan, opet svoj. Novi instrumenti, unuka legendarnog Theremina koja svira na djedovom izumu, opet fantastična galerija zanimljivih likova, sve je opet tu. Zato ga toliko i volimo, zar ne?

Toni Šarić (5. 2002.)