16 HORSEPOWER

Out, demons, out!!!

 

Kroz sve ove godine, kao i u ostalim vidovima umjetnosti uostalom, religija je zauzimala značajno mjesto u pravljenju rock'n'roll pjesama i mnogi glazbenici su svoja religiozna iskustva iskazivali s gitarom u ruci. Da ih ne nabrajamo sad sve, jer ih ima stvarno mnogo, pogledajmo samo 80-te godine u američkom rocku, i to dva autora: Gordona Ganoa i Jeffrey Lee Piercea. Ili: Violent Femmes i Gun Club. Zato što su oni vrlo bitni za nastavak priče, kao uvod.

Gordon Gano je, vjerojatno pod utjecajem baptističkog odgoja, rock izvrsnih Violent Femmesa smještao u bogohulne ambijente Amerike 19. stoljeća u kojoj su, recimo, snimljeni "Noć lovca" ili odigrani najzanimljiviji dijelovi Faulknerovih pripovjedaka: kao soundtrack. Priča o grijehu i užitku. Jeffrey Lee Pierce je za, nažalost prekratkog života, dobar dio svog opusa ispjevao pod velikim utjecajem indijanskih religioznih iskusava koja je ispjevao karakterističnim glasom na tako svojstven blues način.

Početkom 90-ih u Denveru su se sreli David Eugene Edwards i Jean Yves Tola, nakon nekoliko proba našli su i gitaristu, i te 1992. započela je jedna od najzanimljivijih priča u američkom rocku 90-ih, unutar pravca americana ili kako-ga-već-zovete. David je potomak nazarenskih propovjednika, jedne od sekti čije se učenje svodi na Sveto pismo ali koja odbacuje mnoge dogme i prilično asketski pojednostavljuje Stvar. Odrastao u takvom okruženju, po prirodi ne pretjerano veseo i komunikativan momak, David je pod utjecajem u uvodu spomenutih bendova vrlo ambiciozno i pomalo radikalno počeo praviti vlastite pjesme. Ispočetka su se nazivali Horsepower, ali zbog narkomanskih aluzija koje povlači takvo ime, dodaju broj 16, pod dojmom jedne folk pjesme o sahranjivanju vlastite žene koju su do groba dovukli 16 konja.

1995. objavljuju prve snimke, stidljivi EP nazvan "Haw" kojim privlače pažnju lokalnih čudaka, bojeći malo previše u crno prekrasne country zvukove kojima obiluju njihove pjesme, tvoreći neobičnu atmosferu koja im postaje svojevrstan trademark. Posebnu ulogu u zvuku imao je neobičan (hm, da li je to prava riječ?) vokal i način pjevanja Davida Eugenea Edwardsa i upotreba tradicionalnih instrumenata, koji su stvarali zanimljivu kulisu za bizarne i vrlo tmurne Edwardsove tekstove. Zadužen za pisanje tekstova, načitan Biblije i prepun neobičnog vjerskog fanatizma, privlači pažnju kritike, publike, ali i crkvenih krugova koji vrlo brzo odustaju od pokušaja preobraćivanja Edwardsa u nešto pitkiji, komercijalniji pristup. Bez cenzure.

A 1996. zapravo objavljuju prvi pravi album, "Sackcloth'n'Ashes", odličan debut u kojem fasciniraju svojim "country death" pjesmama, dobivajući etiketu "american gothic" i "spooky campfire"(?!) banda. Prirodna reakcija, takvih bendova nema puno. Gordon Gano im je svojim prisustvom na snimanju pružio vrlo jasnu podršku, soulmates Morphine su ih zvali na zajedničke nastupe i vrlo brzo stvorio se kultni krug sljedbenika, pogotovo u kalvinističkoj Nizozemskoj i Francuskoj. Sve su češće u Evropi koja pokazuje znakove ljubavi prema odličnim pjesmama "I Seen What I Saw", obiteljskoj "Ruthie Lingle" ili fantastičnoj "Strong Man".

Istjerivanje Đavla nastavlja se godinu dana kasnije remek-djelom "Low Estate". Snimljen pod producentskim nadzorom Johna "PJ Harvey" Parisha prikazao je naš kvartet u odličnoj formi i omogućio im da ih počnu spominjati po satelitskim stanicama, evropska turneja je bila izvrsno posjećena, Edwardsove priče su shvaćene bolje nego prošlim albumom i on postaje cijenjen autor koji ima još puno toga za reći i koji više nije toliko fundamentalan i gotovo totalitaran kao koju godinu prije. "Brimstone Rock" ili "For Heaven's Sake", pa ponovno oživljanje djetinjstva u "Phyllis Ruth" ili posveta uzorima sa "Fire Spirit" obilježili su 1997. i mnogi su zapamtili atmosferu koju donosi ovaj CD. I ne znam puno ljudi kojima se nije svidio, slično mi se zadnji put dogodilo sa Morphine.

Uglavnom, uzimaju pauzu od 3 godine za koje vrijeme sviraju s drugima (recimo Louise Attaque i mnogi manje poznati evropski bendovi), prelaze na odličan katalog Glitterhouse Records i pojavljuju se 2000. sa malo "mirnijim" albumom "Secret South". Pribor je isti, soba je opet ispunjena sličnim zvukovima a Edwards i dalje priča o Zločinu i Kazni, svoje religiozne priče sa okusom 19. stoljeća stavlja u (američku) provinciju u kojoj se sve zna, uloga svakog pojedinca je određena, a jedino kad padne noć, ili vikendom, manje čvrsti članovi zajednice podliježu iskušenjima i predaju se Užicima, da bi ujutro zatražili Milost... Do slijedeće noći. Da, i ovdje ima odličnih pjesama, žestoka "Clogger", pa prekrasna "Just Like Birds" ili tmurna "Burning Bush" potvrđuju da David Eugene Edwards još nije završio egzorcistički tretman i da će to potrajati još dugo.

Prošle godine objavljuju i album uživo "Hoarse", kojim nam omogućuju da barem dijelom osjetimo neobičnu vrstu energije i atmosferu koju su u stanju prenijeti. I da je David jedan od najzanimljivijih američkih autora koji svojom religioznom osviješćenošću djeluje u isto vrijeme zastrašujuće koliko i smiješno. U sudaru s modernim i hedonističkim njegov svijet nema puno šanse, teško da će njihove albume slušati neki ljubitelj Becka ili Prodigyja. Ali, ljubitelji Nick Cavea ili PJ Harvey, ako niste još, pokušajte upregnuti ovih 16 konja, sasvim ih je dovoljno da vas odvuku daleko, daleko u mrak...

Toni