SERGE GAINSBOURG

- Hey man amen!


Možda ne volite tu retro spiku, ni Stereolab, možda su vam Francuzi pičkasti i nije vam jasno zašto je tolikim ženama njihov jezik seksi. Ali sam siguran da vam je sve to skupa dovoljno zanimljivo, samo to nećete priznati. Sve ovo znam po vlastitim prijateljima, kojima je svako toliko "nešto francusko" s mojih diskova trebalo za ko-zna-kakve prilike. Moram i ja priznati da nisam naročito frankofilski raspoložen i da nemam baš živaca za njihova "prenemaganja".

Kad već priznajem, eto priznajem i da sam se zakačio na pjesmu "White And Black Blues", koja je predstavljala Francusku na Euroviziji te 1990. I da mi je to bilo za popizdit dobro, ostao mi je u sjećanju iz spota i neki oronuli sladostrasnik, kojemu je ta tamnoputa djevojka pjevušila meni tako dragu melodiju. Malo poslije saznajem da je on odgovoran i za porno (hm, erotika? Nemojte, molim vas, gospođo…) klasik "Je't aime…moi non plus", a punu pažnju sam obratio nakon odlične downtempo (ah, ti nazivi) kompilacije "I Love Gainsbourg". Toliko da sam se zapitao "ko je taj Serge?", uopće…

A rođen je u obitelji ruskih Židova 1928. kao Lucien Ginsberg i vrlo brzo pokazao je sklonost ka lijepim umjetnostima. Život u Parizu i muvanje po kabaretskim ćorsokacima tog velegrada, upućuju ga na Borisa Viana, kao prvu važnu osobu u njegovom životu. Boris ga prepoznaje kao vrlo talentiranog autora i njegove prve nastupe za klavirom javno pohvaljuje. Takvu grubu i agresivnu poetiku, vulgarno natopljenu cinizmom i drskim crnim humorom, prepoznaju pomalo i ostali te Lucien postaje Serge Gainsbourg i te 1958. objavljuje svoje prve radove "Du Chant A La Une!". Uskoro Juliette Greco i Michelle Arnaud svojim verzijama njegovih pjesama skreću pažnju na te fine melodije i, posebno, na izvrsne tekstove. Postaje sve traženiji i sve je češće u medijima.

U 60-ima vrlo jasno označuje svoj teritorij: gdje ima malo perverznog, sarkastičnog i dekadentnog, Francuzi znaju: svoje prste je upetljao Serge! Vrhunac takvog života je međunarodni uspjeh koji je postigao sa klasikom "Je't aime…moi non plus" o čijoj senzualnosti i subverzivnosti su ispisane tisuće stranica. I dan-danas pjesma zvuči vrhunski, a zanimljivost je da je pjesma zbog straha Brigitte Bardot od utjecaja na njenu karijeru, kojoj je prvo ponuđena, čekala nekoliko godina u Sergeovim ladicama. Dok nije upoznao ne baš poznatu glumicu Jane Birkin (njeno efektno erotsko pojavljivanje u Antonionovom remek-djelu "Blow Up" pamte mnogi erotomani, a takav je i Serge) i s njom snimio verziju kojom je učinio Jako Puno za Revoluciju i 60-te. Iako je njegova veza sa Brigitte Bardot iznjedrila fantastične "Bonnie And Clyde" i "Harley Davidson", mlada plavuša ustupila je mjesto vreloj Engleskinji, koja je upravo tom pjesmom postala poznatija kao pjevačica nego kao glumica. Karijera Jane Birkin, pjevačice postala je moguća u Francuskoj i ona ju je vrlo dobro kapitalizirala. Njihova veza rezultirala je rođenjem kćerke Charlotte i snimanjem prvog zajedničkog filma. Mada je njihova veza zaslužna i za remek-djelo, "Histoire De Melody Nelson" (1971.) konceptualni album, pop-opera kako su je nazvali, o tužnoj i tragičnoj ljubavi. "Ballade De Melody Nelson" je jedna od najboljih Sergeovih pjesama, nešto najhipnotičnije i najzanimljivije u njegovom opusu…

U 70-te ulazi smiren, sa ženom koju voli i koja njega voli, snima neke od svojih najboljih albuma ("L' Homme A La Tete De Chou" je naš prijedlog) i završava ih snimanjem prvog francuskog reggae albuma "Aux Armes Et Cetera" 1979. Praćen Bob Marleyevim Wailersima, Serge ne bi bio to što je da nije napravio i neko sranje: vrlo provokativna reggae-verzija francuske himne skrenula je pažnju medija na vrlo zanimljivo druženje. Zamislite ga onako napušenog okruženog jamajkanskim prijatelji(ca)ma kako mrmlja te svoje stihove! I u svojoj 51 godini ostao je mlad, pratio što se događa oko njega pa je u publici bilo dosta mladih, koji su cijenili sve što je on napravio, a slobodoumnost i iskrenost koja karakterizira cijeli njegov rad nije prolazila nezapaženo i van granica Francuske.

A on nastavlja sa snimanjima reklama, pisanjem pjesama za mnoge druge drage ljude (Catherine Deneuve, Isabelle Adjani), snima legendarnu pedofilski bezobraznu pjesmicu "Lemon Incest", sa svojom maloljetnom kćerkom, koncerti su dobro posjećeni i uživa u raznoraznim porocima (izjavio je jednom na TV Whitney Houston vrlo eksplicitno šta bi s njom najviše volio raditi) kao što je brijao i do tada. Na zadnjim albumima koristi se elektro-pop pa i rap dostignućima, snimajući kao zadnji autorski album "You're Under Arrest" 1987.

Naravno, nije sjedio skrštenih ruku, istraživao je i dalje tražeći najbolje podloge svojim šašavim stihovima. Nalazio ih je bogme svugdje: od jazz/blues preko beat/pop i reggae/afro utjecaja pa sve do elektronskih zvukova kojima, naravno, nije mogao odoljeti. I svi su na kraju imali nešto neobično, nešto što vam se svidi na prvo slušanje. Nešto što je, recimo, Tom Waitsu uspjelo. Svakako poslušajte izvrsnu kompilaciju "I Love Gainsbourg - Electronica Gainsbourg" (2001.), na kojoj oni-koji-su-nastavili istraživanje koje je Serge započeo, odaju počast tom simpatičnom pervertitu hedonistu, nemirna duha, koji je svojih 63 godine života proživio u veselju.

Nikako nemojte propustiti i ako vam se pruži prilika neki od njegovih albuma nabaviti, znate kako Francuzi ljubomorno čuvaju svoje nacionalno blago - gotovo sve što je ikad snimio možete naći, i - počnite učiti francuski…

Toni