PRIČA O JEDNOM DRUGOM HUMORU

Na završetku smo stoljeća u kojem je, zahvaljujući sticaju sretnih okolnosti, razumijevanju nekoliko urednika i, recimo, revolucijama raznih vrsta, dozvoljeno i legalizirano "smijati se k'o lud na brašno". Hm, nadrealističan humor. Definicija... Pa dobro, teško je naći odgovarajući izraz, ali zajedničko gotovo svim definicijama i pokušajima definiranja onoga o čemu pišem je da nema granica i da o zdravom razumu nešto i nema priče. Stvari se dovode do iščašenja, krajnosti, nekad je apsurdno, nekad skoro idiotski, ali bitno je u cijeloj priči da nam je smiješno i da često ne znamo objasniti npr. kolegi s posla zašto se i čemu smijemo. Znate - oni vicevi koji imaju mali postotak razumijevanja, a vama su baš super... Na jednom sam mjestu naišao na taj pojam i učinio mi se najbliži onome što predstavlja, iako nema direktne veze sa "onim" nadrealizmom, pokretom u umjetnosti. Vjerojatno je upotrijebljen zbog prve asocijacije na pojam "nadrealizam", a za koju vjerujem da je svima nešto potpuno drukčije, otkačeno i zbog toga moderno. Čak je i otac nadrealizma, Andre Breton objavio svojevremeno "Antologiju crnog humora". Ali dobro, shvatili ste. Međutim, za uvod je još potrebno spomenuti jednog drugog umjetnika, vizionara, kako vam drago. Radi se o Erazmu Roterdamskom i njegovoj "Povijesti ljudske gluposti". To je prvi put u povijesti ljudske vrste da je neko skrenuo pažnju na budalaštine oko nas. I nasmijao nas.

Ljudi su se zajebavali sigurno od samih početaka, ali pravo vrijeme za legalizaciju zajebancije je 20. stoljeće. Na samom njegovom početku otkrivaju se bitno novi mediji kao što je strip, film, muzika, a sve to na jednoj drugoj razini prate raznorazni avangardni pokreti i svojim novim rješenjima ubrzavaju oslobađanje jednog potpuno novog pogleda na svijet. Tehnološki razvoj omogućuje najrazličitija eksperimentiranja i improvizacije čime se omogućuje svima koji imaju neku ideju da barem pokušaju. I, bilo je tu svega, neki nisu znali naći mjeru, neki su odustali, a na svu sreću, nekoliko njih je uspjelo kanalizirati svoju "različitost" i zajebancije pretvoriti u mala remek-djela moderne umjetnosti, drukčija od svega dotad viđenog. I još da se ogradim, nije mi namjera kronološki prikazati razvoj, tako da mi se ne zamjeri.

Kao logičan nastavak karikature, strip je prvi dobio priliku da razvije priču i učini ju zanimljivijom i složenijom. Plus što je strip bio i najjeftiniji. Iako je u to vrijeme struktura stripa i razmišljanje strip autora bilo poprilično jednostavno, bilo je onih koji su primijetili da se tu može svašta dodati. Ako ne prvi, ali svakako prvi koji je skrenuo pažnju na sebe bio je George Herriman. I Krazy Kat. Ispred vremena, nabrijano i svježe još danas. Nedavno sam kod prijatelja našao jedan broj, sa ludim srpskim prijevodom (Maca Šiza, a imam prijatelja koji već nekoliko generacija svojih mačaka zove Šiza, ne pada mu na pamet mijenjati im super ime) i nekoliko puta smo prepričavali lude epizode s konjskim muhama i ostalim ludorijama Mace Šize, miša Ignatza i psa-policajca Offissa Puppa. U stripu su se stvari munjevito razvijale, preko Roberta Crumba, Reisera i ostalih o kojima bi se dalo pisati puno. Ali, bilo je teško probiti led i početi, u ono vrijeme ukazivati na sranja oko nas, a još pri tome izmamiti onaj kiseli osmijeh.

Kod nas je, kao i svemu ostalom, stvar dolazila sa zakašnjenjem, ali bilo je svijetlih trenutaka, od braće Neugebauer, pa sve do Paheka i Matakovića. Nekako logičan nastavak stripa su, opet, bili animirani filmovi. Ali, tu je u početku glavnu riječ vodio Disneyjev studio i relativno sporo su se rušili standardi postavljeni u takvim crtićima, malo po malo pojavili su se autori koji su napravili ono zašto smo i zavoljeli animaciju: da nemoguće postane moguće.

A kao pionira na tom polju izdvajamo Tex Averyja koji je svojim scenarističkim i animacijskim inovacijama otvorio vrata svima koji su se voljeli zabavljati sa celuloidnim vrpcama. Njegovim junacima su prvima doslovno ispadale oči, tijela su im se izdužavala i sve je bilo onako luuuuudo kako smo i navikli. On je i jedan od tvoraca Duška Dugouška. Kad smo kod toga, red je i spomenuti pažljivo birane antologijske crtiće koje smo 80-ih mogli pratiti u raznoraznim školskim programima a koji su s tvrdom srpskom sinhronizacijom ušli u naša srca i teško mi je kad na Cartoon Networku gledam te rane radove, sa originalnim američkim glasovima. Kad recimo, neki začuđeni prolazni lik u kadru pokaže tablu na kojoj piše "Incredible, isn't it?", ja se uvijek sjetim onog "Ujela me je buva, me je ujela" i duboki muški glas koji pročita natpis koji u tom trenutku piše na tabli koju drži zbunjena mačka: "Neverovatno, zar ne?".

Uh, udaljio sam se od teme, ali dobar dio malo starijih čitatelja razumjet će zašto sve to spominjem. Poslije su stvari išle relativno lagano i danas Simpsoni ili South park ne izgledaju tako drukčije. Onda na red dolazi film. Imao je Charlie Chaplin svojih trenutaka, Buster Keaton također, ali prvi koji su nas zbunili bili su Braća Marx. Na sreću, nedavno je bio ciklus njihovih filmova i svi ste se mogli uvjeriti o čemu se radi. Prvo su bili u jednoj amaterskoj kazališnoj skupini, radili vaudville i na mala vrata došli na Broadway. Tu su svojim improviziranjima i neviđeno nabrijanim skečevima skrenuli pažnju filmskih producenata, pa su uskoro počeli snimati filmove. Njih 10-ak dan-danas predstavlja vrhunsku zabavu zbog teško prevodive igre riječima, koje su postavile Groucha na pijedestal s kojega se neće micati, po svemu sudeći, još dugo. Nakon nijemog humora, priuštiti publici takve zajebancije i onakve situacije! Možemo zamisliti reakcije producenata i ostalih na snimanju i s koliko muke su braća Marx prihvatila one scene sa harfom i srcedrapateljnim dijalozima samo da osvoje što više publike. I kako bi bilo domoći se nekih njihovih ranih radova kad su radili ono što su htjeli. Međutim, Groucho je i unatoč svim popuštanjima i ustupcima, ostao rado citiran i teško nadmašiv zajebant. Iako logičan nastavak, ipak su ostavili neizbrisiv trag, a radi se o Letećem cirkusu Monty Pythona. O tome je toliko toga već ispisano i glupo je o tome pisati, a i redovno se uprizoruju reprize serije, i filmovi se relativno lako mogu pogledati. Znate i njihova imena, najbitniji je svakako John Cleese, koji ih je i okupio, a i koji je nekako najprepoznatljiviji u široj javnosti. Kao što sam obećao, neću puno o njima, svi imaju i svoju post-Python priču, i ako još niste pogledali ništa od njih, morali biste se zapitati čemu vam služe TV i video.

Kod nas nema nešto naročito, ako ne računamo Dušana Kovačevića kao našeg i njegovu suradnju sa Slobodanom Šijanom potpišemo pod svoje, što baš nema smisla. Nadrealisti su ionako samo prepisali od engleskih odlikaša, a i oni nisu baš odavle. Što se pisanog dijela priče tiče, rekao sam da je Erazmo prvi skrenuo pažnju. Problem je sa ovom vrstom izražavanja da je potrebno neko vrijeme da se shvati o čemu su ti ljudi govorili i rijetki za života dožive sve ono što im pripada. Za početak bizarnih zajebancija koje se mogu čitati najzaslužniji je Daniil Harms. Pripadnik ruskih avangardnih pokreta, završio je i život zbog nerazumijevanja ruskih vlasti za njegove priče. A danas je moguće jeftino doći do ključne knjige u Harmsovom stvaralaštvu - "Slučajeva". Neobično je bilo takve priče dočekati iz Rusije, pored silnih američkih crnohumornih proza, najveći među najluđima došao je iz Rusije. Te priče su bile besmislene ("Nataša se zaprepasti, ali ništa ne reče i ode u svoju sobu da raste") i prepune ironiziranja, a upotreba hladne i kratke strukture pojačavala je dojam i baš bi bilo zanimljivo skupiti izjave različitih ljudi o tome kako su se osjećali kad su prvi put pročitali neku Harmsovu priču. Ekipa iz Koprivnice je objavila izvrsnu knjigu i "Sasvim obične besmislice" su jedna od najboljih investicija što ih možete obaviti u nas.

I, ostaje muzika. Možda je bilo i boljih zajebanata, ali prvi pravi je svakako Frank Zappa. Privatno ne tako opićen kao kad se primi gitare, ostavio je iza sebe impozantan opus i mnogi se diljem svijeta muče ne bi li skupili još koju ploču tog majstora. I o njemu se dosta zna, počevši od njegovih početaka sa trostrukim i četverostrukim albumima, pa serijom albuma "Shut up and play yer guitar" ili "Weasels ripped my flesh" sve do spomenika koji su mu podigli u Litvi. Osim Zappe, bilo je tih godina raznih luđaka kao što su Bonzo Dog Band (brijali sa Pythonima, ali nikad nisam čuo neku njihovu ploču, samo sam čitao o tome) i teško ih je sve nabrojati.

A kod nas, hm, Toma Bebić je prvi išao do kraja i nažalost nije duže izdržao. Rokeri se nisu nešto zajebavali. Nakon svih ovih ljudi bilo je lakše nastaviti, a mnogi od njih još uvijek ponosno stoje na čelu kolone i generacije se trude da ih dostignu i prestignu. Mada je stoljeće koje dolazi drukčije od ovog, i dobro je da je tako. Bit će zanimljivo osluškivati i uočavati neke nove, digitalne zajebante. Samo da ne surfaju previše, nešto smo previše ozbiljni ovih dana...

Toni Šarić