P.J. HARVEY


DRY&HEAVY?!

Vlaho voli Tori Amos, Anđelo Bjork, Igoru je Grace Jones super, a meni, meni je zakon Polly Jean. Iako mi to nije i najvažnije, kod nje mi se sviđa što je žestoka. Ona i Patti Smith, one to rade sa stilom. I cijela priča oko nje mi je okej. Nije silovana u djetinjstvu, odrasla je u hippie obitelji, uz blues i rock, na engleskom selu. Nije ni imala nekih problema u pubertetu (da je bila sjebana k'o i sav normalan svijet u to vrijeme, nećemo spominjati), ono, da je mlada zatrudnjela i te stvari. Ne, kratko je studirala kiparstvo i shvatila da je muzika ono što ju zaista zanima ("...želim samo praviti glazbu pošteno koliko je to moguće. Ne zanimaju me problemi drugih ljudi, opsjednuta sam poniranjem u sebe."). Svirala je nekoliko instrumenata i točno je znala što ju zanima. Nešto malo je pokušavala s lokalnim muzičarima, dok nije upoznala ljude koji ju mogu pratiti.

Ulazak u studio 1992. godinu je učinio dobrom godinom i zbog albuma "Dry". A tu je vrlo jasno dala do znanja o čemu se radi: njeni tekstovi ispjevani na način kako su to samo znali blues majstori, muzika svira punk, ali na trenutke tehnički izvrsno pa bi se to moglo i drukčije okarakterizirati, ali za mene je to sirovo i ludo, dakle - punk, ali čudan. A ono što je ona pjevala bilo je bolno iskreno, glave umočene u seksualne maštarije i probleme svih vrsta. Poslušajte "Sheela-na-gig", ili "Happy and bleeding", a da ne spominjem "Joe" ili "Oh my lover". I, ne, nije to baš tako lagano svrstati u neku od ladica, poprilično je zamršeno i zanimljivo otkrivati njene tajne. Sama PJ nikad nije razjasnila o čemu se radi, i baš dobro da je tako. Sve to rezultiralo je uspjehom, i publika i kritika prihvatili su novo lice, a ona se nesretno zaljubila i - vratila kući. U mir rodnog Yeovila, da proba ponovo.

Prosinac '92. piše na omotu drugog albuma "Rid of me". Piše i da je producent Steve Albini, a zna se šta to znači. Spojiti nadrkanu i tužnu Polly sa Steve-jooj-što-volim-nabrijati-bubanj-Albinijem bila je odlična ideja ako želite provesti popodne uz oznojene dlanove i nemirno pogledavanje prema vratima da li je neko pozvonio. Iako ja baš ne volim taj album, na njemu su neke od njenih najboljih pjesama. Tu je izvrsna "Legs", fantastična naslovna stvar koja nikako da počne zapravo, žestoka "50 ft Queenie", bolesna "Snake", a stavila je i obradu Dylanove "Highway '61 revisited". Inače, popis tuđih pjesama koje ona svira je isto odličan. Sad mi je žao što si nisam snimio one 2 kasete od jednog znanca iz Rijeke, a koje je on nabavio preko Interneta s raritetnim snimcima, obradama, B-stranama i koje, kao ni Tomu, nisam poslije više vidio. A tu je bila ona izvrsna obrada Howlin' Wolfove "Wang Dang Doodle". Valjda će neko to jednom skupiti i objaviti.

Baš kao što su objavljeni demo snimci kao "4-Track demos", koji su pravi dokaz razorne snage njenih tekstova i melodija, i uopće, kompletne zvučne slike. I onaj omot, umotana u najlon, foliju, krasno. Uz već znane pjesme, tu je i prekrasna "Hardly wait", koju je onako krasno otpjevala Juliette Lewis u onom filmu... Recimo, njezin unplugged, ali nikako ne pomišljajte da ste nabavom toga dobili album uz koji možete zaspati ili, možda, odmarati. A kada se neki bend odluči na objavljivanje takvog izdanja, znači da mu ili nedostaje inspiracije ili imaju nekih međusobnih problema. Naravno da ni ovo nije iznimka. Steve Vaughn i Robert Ellis odlaze, žaleći se na njene probleme sa taštinom i ona se povlači, do 1995.

Vraća se u društvu starog znanca John Parrisha, sa ekipom iz pratnje Waitsa i Cavea, obučena u crvenu svilu i u rukama drži "To bring you my love". Od naslovne pjesme, jedne od najboljih ikad napisanih ljubavnih (pa da, ona to radi tako) pjesama, preko neobične "Working for the man", već uobičajene PJ "Long snake moan" do "I think I'm a mother" kojoj je u pozadini, negdje pritajen, Cpt. Beefheart, kako je to odlično primijetio Čikara, opet je riječ o albumu koji je teško prepričati ili, nedajBože, ocijeniti. Ovo je nabrijano i prekrasno u isto vrijeme, možda samo drukčije producirano od prošlih majstorija, meni nekako najdraži njen album, iako ljubitelji znaju reći da je "komercijalan", a ljubitelje se ne pita za racionalna objašnjenja, jel'da? Jedini koncert koji sam vidio je baš sa te turneje, u mraku sa crvenim Gibsonom i još crvenijim kombineom, izgledala je baš kako sam ju zamišljao na pozornici: sexy. I to je isto teško nekome objasniti, šta ima privlačno i sexy u ženi od 1 i šezdeset, sa 50-ak kila i koščatim ramenima, bez ikakvih dobro oblikovanih majčinskih atributa i još k tome, gotovo bolesno vapi za Seksom. Možda baš to.

I, da se vratim Priči. Otkrivši Johna Parrisha kao pozdanog suradnika, odlučuje ponovo u studio i rezultat je previše hermetičan "Dance at the Louse Hall point". Album koji su svi iščekivali, ali ne znam da se baš izvrtio kao prethodnici. Meni je, recimo, pretežak i neslušljiv. Ne, sve je to ona već napravila, ali nekako bolje i maštovitije. U intervjuima ga opravdava Užitkom snimanja, iako bi bilo poštenije reći da nije imala inspiracije.

A baš to je prava riječ za prekrasan "Is this desire?" koji izlazi 1998. i po prvi put donosi novosti na polju zvuka, naime, PJ je upoznala Flooda, izvrsnog producenta i to se vidi u nekoliko "elektronskijih" pjesama. A novost je i galerija zanimljivih likova, koji su mogli biti junaci nekih kratkih priča. Tu su "Angelene", Elise u krasnoj "Perfect day Elise", nježna "Catherine", a ima izvrsna "Sky lit up", pa tužna "The river". I sve to nekako odaje smireniju, mada i dalje opasnu PJ, na kakvu baš i nismo navikli. I image je promijenila, šiške su zaštitni znak, a pojavljuje se i u filmu Hala Hartleya "Book of life". Rekli bi, smirila se. Postavilo se i pitanje "Bowie-sindroma", ali ne!, ona definitivno nije taj tip. U odnosu na konkurenciju, ona je i dalje za korak ispred, ali OVO je zasigurno a neka druga PJ. Mačka prede, dobro joj je. I nešto baš ne djeluje smireno, ali kakva je prije bila, ovo je pitomo izdanje. Skoro pa za MTV.

E, i onda da dokaže svima da je ušla u neku novu životnu fazu, ali da ima još uvijek puno toga za reći, objavljuje prošle godine album "Stories from the city, stories from the sea". Kako fino objašnjava u naslovu, opet je to jedna "pripovjedna" varijanta obraćanja Nama, ali i opet je to odlično. Počinje sa krasnom "Big exit", preko hita "Place called home" i nabrijane "Kamikaze" do samokritične "This wicked tongue" uživamo u novoj/staroj PJ, na način kako samo ona zna. Iako se sada sa sigurnošću može reći: Ona se zaljubila, i to izgleda sretno. Meni je malo glupo pisati o njoj, vjerujem da cure drukčije doživljavaju njene pjesme, ali meni je to Fantastično Žensko Pismo. Možda je to isto, kao što veći dio obožavatelja Cavea čine žemske. Da, i taj njihov kreativni susret mi je bio smiješan, ali ajde, oprostili smo im, zar ne? I njena službena web-stranica je odlična, provjerite odmah, e da je tako nešto bilo one '92. kad sam ju prvi put vidio na TVBG...

Toni Š. ('3.2001.)