RECENZIJA KNJIGE:

M. SCOTT PECK:
Ljudi laži - nada u izlječenje zla u ljudima

Zamislite sljedeći scenarij. Roditelji imaju dva sina tinejdžerske dobi. Stariji (16) jednog ljeta puškom izvrši samoubojstvo. Mlađi (15) postaje potišten, popušta u školi i negdje poslije Nove godine ukrade automobil kojim uzrokuje prometnu nesreću. Policija ga šalje školskom psihijatru koji ga upućuje na promatranje u bolnicu. Na psihijatrijskom promatranju u bolnici liječnik neuspješno pokušava saznati nešto o njegovim motivima. Ispituje ga o odnosu s bratom, roditeljima... Dječak ili šuti ili odgovara da je 'sve u redu'. Psihijatar više ne zna što bi, pa ga naposljetku pita što je dobio za Božić. "Oružje", odgovara dječak. "Koju vrstu oružja?" "Dvadeset dvojku." "Pištolj." "Ne, pušku." "Razumio sam da se tvoj brat ubio puškom kalibra dvadeset i dva." "Da." "Je li to bilo ono što si tražio za Božić?" "Ne." "Što si poželio dobiti?" "Teniski reket." "Ali umjesto toga si dobio pušku." "Da." "Kako si se osjećao kad si dobio isti tip puške koju je imao tvoj brat?" "Nije to bio isti tip puške." "Žao mi je. Pomislio sam da je to bila ista vrsta puške." "Nije to bila ista vrsta puške. Bila je to ta puška." "Ta puška?" "Da." "Misliš, puška tvog brata?" "Da." "Hoćeš reći, roditelji su ti dali za Božić bratovu pušku, onu s kojom se ubio?" "Da." "Kako si se osjećao dobivši bratovu pušku za Božić?" "Ne znam."

Nakon što vam se digne kosa na glavi, postavit ćete si pitanje o kakvim je to roditeljima riječ. Sigurno su to nekakvi nadaleko omraženi ljudi, monstrumi koje se prepoznaje izdaleka i koje svi izbjegavaju. Ali, avaj! To su marljivi ljudi, ljudi koji redovito plaćaju svoje račune, nedjeljom idu u crkvu, i nikada nisu imali problema sa zakonom, tihi, uredni, solidni... jednom riječju, ljudi na svom mjestu. Na pitanje zašto su sinu poklonili oružje kojim se ubio njegov brat, otac odgovara: "Zašto? Zašto ne? To je dobar poklon za dječaka njegovih godina". Na pitanje zašto su mu poklonili baš tu pušku, odgovor je glasio: "Nismo si mogli priuštiti da mu kupimo novu pušku... Dali smo mu najbolji poklon koji smo mogli. Znate, novac ne raste na drveću." Posvemašnje nerazumijevanje. Jesu li ludi? Ne, barem ne na način na koji to obično zamišljamo. Ljudi poput njih savršeno funkcioniraju u sistemu. Ima ih u svim slojevima društva. Mogu čak biti veoma uspješni u svojoj karijeri. Ipak, njihovi najbliži obično duboko trpe, do te mjere da si oduzimaju život.

Navedeni slučaj jedan je od više sličnih opisanih u knjizi Ljudi laži - nada u izlječenje zla u ljudima američkog psihijatra M. Scotta Pecka, školovanog na sveučilištima Harvard i Case Western Reserve. Osim rada u duševnim bolnicama i dugogodišnje privatne prakse, neko vrijeme obavljao je različite službe u američkoj Vladi i vojsci. Kod nas je uglavnom poznat po knjizi Put do ljubavi. Teza autora je da se zlo, laž i narcisoidnost na tajanstveni način isprepliću, držeći čovjeka u zarobljeništvu i sakateći ga u njegovoj ljudskosti. Peck se zalaže za svestrani, znanstveni pristup problemu zla, proglašavajući ga oblikom psihičkog poremećaja veoma specifične vrste, koji bi se, stoga, morao uvesti kao predmet proučavanja na medicinske fakultete. Zahtjev zvuči radikalno, ali Peck je od one vrste ljudi koja - argumentirano - nastoji mijenjati ustaljene paradigme. Tako, u dijelu knjige u kojem postavlja temelje budućoj psihologiji zla, govori o izvjesnim pokazateljima koji upućuju na upletenost u zlo, kao što su npr. "trajno destruktivno ponašanje, sklonost žrtvovanju drugih...; prekomjerna, iako obično prikrivena, netolerancija na kritiku...; izrazita briga o javnom i osobnom ugledu, udružena... s umišljenošću i nijekanjem osjećaja mržnje i osvetničkih motiva" (str. 115), itd. Sama činjenica da smo ljudska bića dovodi nas u situaciju da se, htjeli mi to ili ne, svjesno ili nesvjesno, bavimo pitanjima kojima se bavi i ova knjiga.

Jedno je poglavlje (str. 162-187) posvećeno kontroverznoj temi demonske opsjednutosti i egzorcizma. Budući da je naslovnice i duplerice naših dnevnih novina ovoga proljeća preplavilo mnoštvo napisa u kojima se o veoma ozbiljnom (i, prema autoru, vrlo rijetkom) fenomenu pisalo na krajnje senzacionalistički način (koliko se sjećam, spominjala se brojka od sto tisuća opsjednutih samo u Zagrebu, kao i to da se opsjednutost prepoznaje po mučnini i glavobolji (?!)), izuzetno je zanimljivo pročitati opis tog složenog postupka od strane čovjeka koji je i sam aktivno sudjelovao u njemu, isprva kao skeptik, a potom kao stručnjak koji se zalaže za strogo znanstveni i interdisciplinarni pristup čitavom problemu.
Ne manje aktuelno je i poglavlje (str. 188-224) koje se bavi ispitivanjem grupnog zla. Na primjeru događaja iz Vijetnamskog rata kada su američki vojnici 16. ožujka 1968. upali u skupinu zaselaka MiLai i poubijali preko pet stotina civila, staraca, žena i djece, autor analizira ratni zločin. Nastoji pritom obuhvatiti sve čimbenike koji su mogli dovesti do nečeg takvog, polazeći od činjenice da je slučaj prijavljen tek godinu dana nakon što se zločin zbio. Potom analizira situaciju na terenu, psihičko stanje individualnog vojnika, sve do stanja u vojsci i u američkom društvu tih godina. Od dvjestotinjak ljudi koji su sudjelovali u ubijanju, samo je jedan osuđen!
U posljednjem poglavlju autor govori o opasnostima koje razvoj psihologije zla nosi sa sobom (opasnost prikrivanja moralnog suda znanstvenim autoritetom, opasnost zloupotrebe znanosti, opasnost za znanstvenike i terapeute...). Potom nudi metodologiju pristupa zlu - a ona mora biti utemeljena na ljubavi.

Tjelesnu obogaljenost lako nam je uočiti. Gledano iz te perspektive, ona je relativno rijetka pojava. No, kada bismo imali sposobnost uočavanja emotivne/emocionalne, duševne ili duhovne obogaljenosti, vidjeli bismo da živimo u svijetu gdje je ona prije pravilo nego izuzetak. Rijetki su oni među nama koji na neki način nisu 'načeti'. To pred nas stavlja potrebu za razvijanjem suosjećanja, jer smo svi na istom brodu.
Kao što u posljednjem poglavlju piše autor: U borbi između dobra i zla život dobiva svoje značenje - kao i u nadi da dobrota može pobijediti. Ta nada naš je odgovor: dobrota može pobijediti. Zlo može biti poraženo dobrotom. Kad to prevedemo, shvaćamo ono što smo uvijek nejasno znali: zlo može biti pobijeđeno jedino ljubavlju.
Neizostavno pročitati.

Darko Milošić