(kolumna no. 77, 16.10.2006.)

Hrvatski preporod, part 2

" vrijeme oprosta i lova na zločince"

Zapuhala je bura, bilo je više i vrime. Puna mi je kapa lita i vrućine. Ipak, čim je malo zahladilo, poželio sam da je toplije. Tako je to kod nas ljudi. Kad je vruće, želiš da te nešto rashladi, a kad ohladi, poželiš da ti je toplije. Ko bi nam ugodio! Opet sam dvije napisane kolumne stavio na čekanje. U prvoj sam se toliko drastično bio okomio na komentatora i voditelja Tihomira Dujmovića, da sam uvjeren da bi tužio i mene i "zbrdazdola" da smo to objavili, a u drugoj sam pisao o Biliću kroz prizmu rock and rolla što mi je sad pase, danima nakon pada Engleske. Tako da i nakon nekih sedam - osam kartica gotovog, obrađenog i počišćenog teksta, opet imam prazan zaslon laptopa ispred sebe. I noć za preseravanje, da ne kažem tipkanje.

Ili... mogao sam se jednostavno praviti lud i pustiti komentar o jednoj Tv emisiji u kojoj voditelj najotrovnijim jezikom mrzi sve drugačije. Pjena mu izlazi na usta dok govori o Srbima, o pederima.... Ni ranih devedesetih nisam viđao toliko ksenofobije, šovinizma i mržnje ujedinjenih u jednoj osobi, sve to javno na televiziji. Debelo izvan granica ukusa i dopuštene količine otvorenog neslaganja... Desnica, pa donekle čak i radikalna desnica, barem ona institucionalizirana u političkim okvirima, posve je legitimna, naravno, ali u našem eteru ima i onih koji idu dalje. Predaleko. Gadi mi se to. Jer Hrvatska nije fašistoidna, ustašoidna, ksenofobična... Moja domovina puca od demokracije i mogla bi držati lekcije mnogima koji se kurče demokracijom u pauzama dok ne ubijaju muslimane. Zato svaki taj lik opterećen prošlosti, bez sadašnjosti a kamoli budućnosti, ide mi na jetra.

Neću se praviti da znam kako je onima koji su izgubili voljene u ratu. Ne usuđujem se. Ali ne razumijem one koji generaliziraju i mrze čisto zbog stava. U čemu je fora? Kakav to treba biti u glavi da cijelim svojim bićem mrziš sve pedere ovoga svijeta, ili, sve Srbe, sve Židove? Što misle ti ljudi, što ih razlikuje od predmeta svoje bolesne mržnje, to me zanima. Da su, primjerice, tog što mrzi zamijenili u rodilištu i da je odgojen u srpskoj ili židovskoj obitelji, sva bi njegova nabrijana filozofija koju tako radikalno i žustro isfurava bila goli kurac. Nula! Pa ćemu onda sve to, kad je sve na ovom jebenom planetu ionako relativno? Čemo tolika mržnja, bolesna i patološka? Čak je i pacifizam relativan, možda i besmislen, kao i svaki drugi ideal na kraju krajeva. Ali društveno prihvatljiva utopija nikoga ne vrijeđa. Pozitivna je. Ne boli. Ne izaziva agresivnost, eventualno možda prikrivenu aroganciju onda kad je pozerska.

Mržnja nije profitabilna, od nje možeš dobiti samo čir na želucu. A opet su mnogi zadojeni i izgaraju u svojoj mržnji. Danas sam preko oka vidio na televiziji nekakve isječke iz dokumentarca u kojem se spominjao prvi ZG gay pride. Prikazali su par klinaca, nisu mogli biti stariji od 12 - 13 godina, kako poneseni ruljom spremnom na linč govore u mikrofon - sve te pedere treba pobiti... djeca, glupa djeca, još neprofilirana, možda će netko od njih na kraju i sam postati pederom kad seksualno sazri. Scena druga, bakica u kasnim šezdesetima. Urla. Govna, govna! U prvim redovima skinsi. Pijani homofobi. Penzioneri viču, ubiti, zaklati... Ja gledam i naivno se pitam kakva energija tjera te ljude da iziđu iz svojih domova kako bi mrzili nekoga, neke druge ljude, samo zato što su imali muda reći da su drukčiji.

Zamjerit će mi mnogi na političkoj nekorektnosti, jer homoseksualce nazivam pederima, ali za mene peder nije ništa loše. Otkad znam za sebe, pedere smo nazivali pederima, i osjećao bi se glupo da amerikanizirano furam riječ gayevi. Homoseksualci mi je preduga riječ za napisati. Sretni ili ne, to su moji argumenti. I rado bi svršio s ovom temom zaključkom da uz očite iznimke, ova moja zemlja nije zadrta i da su fašisti i rasisti i slična stoka u Hrvatskoj ogromna manjina. I amen.

Više me brinu situacije kakva se na žalost ovih dana dogodila u Đurđevcu. Pljačka u poslovnici Fine, i dva mrtva. Ne mogu vjerovati da je tako hladno pucao čim je ušao, i da je jasnom penzioneru uzeo lovu iz mrtve ruke. Toga prije nije bilo, barem ne ovako često kako se posljednjih godina ponavlja. Sve češće ljudi stradavaju na šalterima i metak danas tamo može zaraditi bilo tko. Pljačkaši ubojice ne biraju. Cilj je jasan: uči, jasno svima pokazati da misle ozbiljno i pokupiti što je više para moguće. Od takvih se situacija, na žalost, gotovo nemoguće braniti. Nema idealnog savjeta što činiti u takvim situacijama, mada je pametno ne praviti se herojima. Ali, stajao mirno, gledao pljačkaša ili ne gledao, ležao na podu, bilo što, ako je dan za umiranje, popušit ćeš metak. Na žalost, sve više nalikujemo na zapad. Divlji zapad. Zaštitari ginu. Plaćeni su perverzno malo, a prvi su na nišanu. Nisam siguran koliko uopće imaju šanse kada je u pitanju pljačka poput ove posljednje. Mrtvi prije nego što uopće dobiju šansu posegnuti za oružjem. Neki sada govore da bi bilo najbolje da zaštitari uopće nemaju oružje u novčarskim institucijama. Jer oružje priziva oružje. Ne znam što bi rekao. Stvarno nisam pametan. Bojim se da je to unaprijed izgubljeni rat i da je jedino što možemo, što bolje opremiti policiju i uzdati se u njih da će pohvatati što više tih luđaka i manijaka. I učiniti pravosuđe i zakone takvima da nakon nekoliko primjera manijaci moraju dobro razmisliti prije nego što se odluče za novu pljačku. Država ne smije i ne može biti obzirna prema onome tko može hladno ući u banku, mjenjačnicu ili neku treću butigu s parama, prvo pucati pa tek onda postavljati pitanja. Hladnokrvno uzeti život nečijem ocu, sinu, suprugu. Nema milosti prema takvima. Nema opravdanja niti olakotnih okolnosti.

Najebali smo jer ovakvih će slučajeva biti sve više, u to na žalost više nema sumnje. Možemo očekivati masovno pljačkanje i nova ubojstva jer ova nova podzemna elita ne preza ni pred čime. Beskrupulozni su. Odrasli na nasilnim filmovima iz osamdesetih, još nasilnijom ratnom svakodnevicom tijekom devedesetih... izišli su iz rata da bi gledali ratne profitere kako se bogate i od njihove prolivene krvi stvaraju profit. Jasno, ne daje im sve to pravo da postanu to što jesu. Opravdanja nema. Ali tako je kako je. Oni su plod domino efekta jednog spleta slučajnosti, niza ružnih događaja i žive u vremenu kad je na ulici previše jeftinog i dostupnog oružja, na ulici sustava u kojem kao da je isčezao svaki atom morala, kao da je cjepljeno protiv najvrednijih vrednota. Pljačkaju i ubijaju u društvu koje više od desetljeća i pol legalizira pljačku, a za ubojstvo dodjeljuje ordenje. Mnogi pucaju. U zemlji kojom vlada korupcija. Još jučer smo ratovali, danas nastojimo pronaći pravi put u Europu. Previše je prepreka i ponekad se čini kao da preživljavamo od nacionalnog ponosa i bogate povijesti. Teško je, i zato se moramo boriti za samoočuvanje. Sve je više luđaka na ulicama, ali moramo biti svjesni da u našim redovima ima sve više i genija, istinskih i pravednih ljudi, spontanih i dobrih, osvjedočenih moralnih vertikala, talenata, dobročinitelja. Nije nam lako, ali guramo. Uspjevamo stisniti zube i progutati kiseli okus ružnih djelova povijesti. Imamo snage za to dok sa tribina stadiona gledamo uspjehe naše vrste i dižemo ruke visoko. Slavimo, ponosni i veliki! Najebali smo, ali možemo, moramo i uspjet ćemo. Važno je ne skrivati one zle i kukavne među nama, samo, eto, radi ukupnog dojma, da nas ne proglase zlima, fašistoidnima. Prošla su ta vremena. Paranoje. Dosta pizdarija Hrvatska. Budi ponosna i ne srljaj. Ima još nade za nas. Tek smo počeli. Živili! Naš izbornik Slaven Bilić, trenutačno uz Radmana najuspješniji Hrvat, živi je dokaz da dobar Hrvat može biti osvjedočeni socijalist, vjernik praktičar, nogometaš i pravnik, Dalmatinac proslavljen na Maksimiru - i sve to u jednoj osobi. Prošla su kisela vremena kad su samo hadezeovci bili dobri Hrvati, a svi drugi izdajnici. Danas slobodno upirite u fašiste i ne stidite se prokazati ih. Niti njih, niti bilokog drugoga, crna ili crvena. Zločincima je mjesto iza rešetaka, a zajedno slavimo naše najveće sinove. Ima ih, vjerujte, u svim vodama, na svim brdima i u svim dolinama. Malo nas je al smo jaki.

Ante Pancirov


HDZ prijedlogom zakona o drogama barem 50 posto mladih pretvara u potencijalne kriminalce (kolumna no. 76, 12.10.2006.)

Kako sam proslavio rođendan s Carevićem, Munhozom, Zoranom Milanovićem i s predsjednikom Mesićem (kolumna no. 75, 02.10.2006.)

Do kraja (kolumna no. 74, 01.10.2006.)

Veliki, bijeli skandal u malome mistu (kolumna no. 73, 26.09.2006.)

Ja, anonimus i diletant smijem trackati, oni koje ljudsko stado slijedi ne smiju (kolumna no. 72, 15.09.2006.)

Ubojice idu u pakao, no, trebaju li Ana Magaš i Osama bin Laden dijeliti istu sudbinu? (kolumna no. 71, 12.09.2006.)

Jebi ga! (kolumna no. 70, 10.09.2006.)

Korupcija, istinski autohtoni hrvatski proizvod s certifikatom ISO 100? (kolumna no. 69, 29.08.2006.)

Rocky, scijentologija i moj osobni dalmatinski pozitivizam (kolumna no. 68, 25.08.2006.)

Bio sam na šibenskoj Šansoni (kolumna no. 67, 22.08.2006.)

Ako ubrzo ne pronađemo nekakve neprijatelje u svemiru, pobit ćemo se međusobno! (kolumna no. 66, 13.08.2006.)

Knin 11 godina poslije Oluje (kolumna no. 65, 05.08.2006.)

VRIJEME JE DA SE SKRENE (kolumna no. 64, 02.08.2006.)

Urbana legenda Stipe - Šibenčanin za kojim traga svaki hrvatski policajac (kolumna no. 63, 27.07.2006.)

Ako ikad umrem... (kolumna no. 62, 25.07.2006.)

ŠIBENSKE PIČKE - Kad gradonačelnica zapila, Mišo Kovač stvar spašava (kolumna no. 61, 23.07.2006.)

Moje privatno šibensko ljeto (kolumna no. 60, 15.07.2006.)

Zidane, Tesla i Talijanke (kolumna no. 59, 10.07.2006.)

Vraćam se Zagrebe tebi!!! (ma da ne bi) (kolumna no. 58, 03.07.2006.)

Devalvacija pameti (kolumna no. 57, 16.06.2006.)

Nogomet iz mog dvosjeda (kolumna no. 56, 09.06.2006.)

Što to bješe ljubav? (kolumna no. 55, 23.5.2006.)

BALADA O UBOJITOM 14. SVIBNJU I MACI GARI (kolumna no. 54, 16.5.2006.)

POKVAREN MI JE TELEFON, MIJENJAM OPERATERA (kolumna no. 53, 21.4. 2006.)

NEDOSTAJE MI POEZIJA (kolumna no. 52, 4.4. 2006.)

Kako mi je Škoro postao podnošljiv (kolumna no. 51, 25.02. 2006.)

NEJEBICA JEDNAKO FRUSTRACIJA (kolumna no. 50, 14.02. 2006.)

PUNK IS NOT DEAD (kolumna no. 49, 01.02. 2006.)

DOSSIER ŠIBENIK, I USPUT NEŠTO MALO OSOBNOG DOŽIVLJAJA, (kolumna no. 48, 24.01. 2006.)

Masturbatorski snovi, (kolumna no. 47, 17.11. 2004.)

TITO, IRENA I JA, (kolumna no. 46, 27.10. 2004.)

Hrvatska je veća Amerika od svake Amerike, (kolumna no. 45, 11.10. 2004.)

Pjesnik, a ne zločinac!, kolumna no. 44, 26.8. 2004.

Život mi ispunjava stvaranje novog tjednika (ŠIBENSKI LIST), kolumna no. 43, 6.8. 2004.

Ljeto koje zaziva revoluciju , kolumna no. 42, srpanj. 2004.

Euro 2004- Njemačka, mi stižemo! , kolumna no. 41, 5.7. 2004.

Vodeća televizija u Hrvatskoj!!!!, kolumna no. 40, lipanj 2004.

EURO2004. - Tuga zbog Pletikose, nada zbog Severine , kolumna no. 39, 12.6. 2004.

Mala je dala, kolumna no. 38, 5.6. 2004.

BALDEKIN, kolumna no. 37, 31.5. 2004.

Kontradikcija, kolumna no. 36, (svibanj 2004.)

Auspuh moje duše, kolumna no. 35 (travanj 2004.)

Život kao film, kolumna no. 34 (24.3. 2004.)

Podzemlje, kolumna no. 32 (5.3. 2004.)

Ihthis i Sretno dijete u Šibeniku, kolumna no. 31 (29.2. 2004.)

Hrvatska u oblaku dima Marihuane, kolumna no. 30 (2. 2004.)

Filmska propaganda, kolumna no. 29 (17.2. 2004.)

Romeo is bleeding, kolumna no. 28 (10.2. 2004.)

Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.)

Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.)

Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.)

Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.)

ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…
XXX 14
, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.