(kolumna no. 75, 02.10.2006.)

Kako sam proslavio rođendan s Carevićem, Munhozom, Zoranom Milanovićem i s predsjednikom Mesićem

Nekidan je bila 31. obljetnica mog dolaska na ovaj svijet. Te daleke jeseni 1975. godine, prvoga dana u listopadu, moja je stara oko 5 ujutro konačno izbacila iz sebe izrazito ružno, kosmato crno dijete, nakon gotovo 48 sati teških bolova i mučnih trudova. Jadna stara. Rodila je monstruma. Siguran sam da bi joj bilo tko drugi bio bolji od mene, iako se ona s tim ne bi složila. Majke vole svoju djecu oduvijek, čak i onu nezahvalnu, arogantnu i divlju, vrste kakvoj valjda ja pripadam. Ne znam zašto, ali nikad nisam volio rođendan, čak i kao klinac, u dobi u kojoj je prirodno jedva čekati taj dan kad klinci u velikom broju dolaze k tebi doma i kad dobijaš gomilu darova. Nema za to nikakvih razloga jer ništa mi se loše nije dogodilo u djetinjstvu na rođendan. Stvarno ne postoji baš nikakav razlog za to, ali ja zapravo mrzim svoj rođendan, jednako onako kako mrzim Božić, Novu godinu, ne znam, dan republike, Titov rođendan... Možda je mržnja teška riječ, i bilo bi možda bolje reći da sam indiferentan prema tom prvom danu listopada, ali obično se iznerviran jer me drugi podsjete na to da mi je rođendan. Latentne je prirode ta mržnja, fleksibilna je i isfurana, i više je pozerska, nego prava, tvrda i radikalna... Rekoh ono, da me ljudi podsjećaju.... Na sreću, ipak sve manje, jer su ljudi oko mene skužili da me nervira obilježavanje dana kad sam stigao na ovaj svijet. Da nema tih gnjavatora koji me svake godine podsjećaju, bilo bi mi svejedno, ali oni mi svaki put nametnu nekakav bed osjećaj. Ne smijem ih kriviti jer su dobronamjerni, sve su to zapravo super ljudi, brižni i osjećajni koji žele samo dobro. Rijetko dobri ljudi i ja ih sve odreda volim. Evo, recimo ove godine bila je nedjelja i nisam imao nikakvog posla. Odmarao sam se cijeli dan i nisam izlazio iz kuće. Bio bi to super odmor po mojoj mjeri, jer ima dana kad doslovno želim provesti dan ispred TV-a, i ne želim vidjeti nikoga, niti čuti ikoga, ali naravno, podsjetili su me na rođendan i onda sam u jednom trenutku zabrijao kako je glupo što nisam obilježio rođendan i bio s ljudima jer kao, glupo je biti solo doma ispred TV-a na dan kad si rođen i bla, bla , bla.... umalo su me izbedirali tim psiho ludostima.... na sreću, samo na koju sekundu jer sam brzo došao sebi i nastavio uživati u tako željenoj samoći.

Jasno, da sam htio izići, mogao sam. Otići vani, naroljati se na nekom šanku i priuštiti si za rođendan neku slatku malu, ali ovoga vikenda takvo što mi je predstavljalo gnjavažu. Bolesno to nekom zvučalo ili ne, ali meni je skroz cool sjediti primjerice za Novu godinu doma i gledati TV, ili napraviti isto to za rođendan. Meni je to dan kao svaki drugi. Nikad nisam podnosio tempirano raspoloženje, biti veseo jer tako piše na kalendaru, ići vani jer to na taj dan rade svi... ma ne. Meni je to sranje. Tko zna, možda zato što je meni svaki dan u glavi kao da mi je rođendan, ili, kao da je Nova godina.... moje subjektivno, izrazito osobno mišljenje je da mi tako paše, i ja sam vrlo zadovoljan. Smatram da sam prilično sretan čovjek i da sam rođen pod sretnom zvjezdom. Ali isto tako mislim da to nije neki razlog da moram slaviti.

Možda iz nečijeg rakrsa ipak nešto propuštam. Darove?! Iako su darovi za djecu, svi ih vole. Htio, ne htio, dobio sam ove godine i ja dar. Od Carevića, s 11 metara . Kasnije mi je Munhoz dao još jedan dar, opet iz jedanaesterca, ali tog 01. listopada Hajduk mi ipak nije uspio do kraja upakirati dar pa sam se morao zadovoljiti nerješenim rezultatom. U principu, darovali su Dinamu bod, a to je sveukupno valjda bila najgora utakmica koju sam ikad dobio za rođendan. Svejedno je to bio rođendan po mojoj mjeri. Utakmica, uvozno pivo, i najbolji brandy na svijetu. Napoleon, ali ne onaj naš što se po licenci ovdje prodaje, vjerojatno i puni, nego pravi, originalni Napoleon. Da nije bilo tekme, možda bi lokao u kadi, to je moja stara fora kad se poželim uz puno mazohizma isprdavati s vlastitom sudbinom, pogotovo kad treba obilježiti neki kurac, deprimirati se u sjeti, sjećati se izgubljenih životnih utakmica, na bilo koji način se bedirati jer tako čovjeku dođe, to je ona vrhunska, pozitivna i do jaja inspirativna atristička depresija u kojoj čovjek uživa besprijekorno.... jebeno mi je teško to objasniti ali mislim da mnogi znaju o čemu govorim. Da, možda karikiram, možda se izvlačim jer sam zapravo manijak, jebeni osobenjak, frik, ali morate priznati da zvuči jebeno dobro. Priznat ćete. Kako i ne bi. Ili ne, zapitat ćete se tko bi bio lud priznati takvo što. Još za rođendan. Ha, ili je stvarno lud, ili je glumac, pozer, i isfurava se bez veze. Kurči se, budala. Ha. Boli me...

Iako, dakle, od malena ne osjećam prema rođendanu nikakvu posebnu sklonost, opet sam morao biti čovjek, pa sam, sukladno prirodnom tijeku života mnoge obilježio onako kako spada, da ne kažem pro-slavio. Tako je bilo valjda sve do 18., do punoljetnosti. A kasnije, dobro, moram priznati da se većine dvadesetih baš i ne sjećam, ali bilo je slavlja. Pa beda, i lani, kada nisam uživao luksuz samoće, ili, ovisno kako se uzme, kada sam imao sreće da ne moram solirati što i nije tako loše bilo čak i za nekoga tko ne voli rođendane jer ipak se radilo o okruglom, jubilarnom, tridesetom i bila bi valjda šteta ne proslaviti ga ili provesti taj dan solo, mara iz neke kozmičke perspektive.... Jebena je stvar percepcija. Kako bilo, kad je čovjek u vezi, što ozbiljnijoj to više, mora zaboraviti na mnoge solo satisfakcije i prilagoditi se partneru. Mojoj ljepotici je tako lani bilo jako važno da proslavimo moj rođendan, jer na kraju krajeva, ona prilično ozbiljno doživljava svoj, i shvatio sam da bi neobilježavanje mog rođendana ona možda na neki način mogla shvatiti kao uvredu. Jebiga, ljudi su osjetljivi i treba biti oprezan, a kada su u pitanju ljudi koje volim, spreman sam udovoljiti. Ko bi rekao, znam, ali nisam ja neki sebični gad. Svi mi ljudi imamo svoje, osobne infišacije i većina nas smo licemjeri koji su spremni isprdavati se zbog tuđih filmova i običaja, a istodobno furamo možda i debilnije filmove. Kad si solo, radiš što te volja, ali ti prijeti velika opasnost da se overdoziraš tom solažom. Postane ti predobro i više ne želiš ni po koju cijenu niti pregovarati oko svojih navika. Ni milimetra odstupati od svojih filmova i uskoro postaneš pravi debil.

Ja sam na sreću prilagodljiva životinja, a prilagodljivost je najvrednija ljudska osobina i upravo ona nas je izdigla iznad ostalih životinja. Pitao bi ja vas kako bi danas živjeli krokodili da se mogu prilagoditi, da zimi mogu obući kaput, a ljeti se skinuti u bikini (zamisli krokodilčinu u bikiniju - pardon, krokodilku). Al ne mogu, jebiga, zato su osuđeni na bare i žderanje jadnika koji im dođu pod oštre zube.

U svakom slučaju, uz krokodile i bez krokoidla, lani sam najnormalnije proslavio rođendan i bilo mi je skroz OK. Red darivanja, dobra hrana, još bolje piće, rođendanski striptiz, dobar DVD i fort knox ljubavi (nije uvjet da ide tim redom). Kao što rekoh, i tijekom dvadesetih sam također nekoliko puta slavio rođendane, opet zbog drugih. I nije loše ugađati drugima, to je još jedna ljudska vrlina zbog koje nismo kao krokodili. Mada je njihova koža vrednija od naše. Vidiš kako je gadna ta percepcija. Jer fakat, krokodilska koža vrijedi više od moje, za industriju obuće, a opet, rekao bi iz neke humanije perspektive da je moja bijela koža ipak vrednija. Politički je ispravno složiti se s tom teorijom i svi bi se s njom složili. Ne vjerujem ipak da bi svima bilo drago jer, ljudi smo, mrzimo se i često su nam draži i krokodili kao što je nekima vrednija njihova koža od moje. Rado bi me vidjeli u krokodilovom ždrijelu... ha, kako sam danas divan i krasan. Pucam od vedrine.

Percepcija, sve je to samo percepcija... Reko bi neko, gle manijaka, uživa što solira na dan kad je rođen, i još to analizira, uživljava se, proživljava, samo što nije orgazam doživio... Volim banalizirati, postavljati i proživljavati stvari iz svih kutova, zašto se ograničavati? Nikad se nisam volio držati tradicionalnih principa mada sam u mnogim situacijama izraziti tradicionalista. Samo idioti su po defaultu svrstani i ne dopuštaju si barem sekundu da pogledaju kroz drugačiju prizmu. Mogu samo zamisliti koliko bi me boljelo da se moram držati isključivo određenih principa i da ne smijem niti na tren misliti drugačije, kamoli se izjasniti javno tako. Političari tu najviše puše i na žalost, jako je malo onih koji se usuđuju biti ono što jesu. Tako sam prije nekoliko mjeseci, moram to priznati, ostao zabezeknut kada sam na TV-u čuo nekog nepoznatog lika, političara, nekog Zorana. Tip je govorio baš onako kako jest, prvi put sam čuo da je netko skužio što se događa i dijagnosticirao stanje pacijenta. Danas je taj tip svako malo na TV-u i u novinama. Jasno, to je Zoran Milanović, najveće otkriće i osvježenje hrvatske politike otkad se politika na ovim prostorima gnoji. Dok taj čovjek priča, a zamislite, on je kao političar svrstan, pripada SDP-u, dakle ljevici, čujete stav koji je istodobno desni - jer zastupa nacionalne interese i ne odstupa od njih, također on je lijevi - jer zastupa interese radnika, socijalno je osjetljiv i senzibilan, on je liberal jer mu ne smetaju pederi, ne bi sjekao glave klincima koji duvaju travu.... i da ne pretjerujem i ne pametujem, takvi nam političari trebaju jer on je OK. Nekidan sam ga gledao u Epicentru. Bilo je to onoga dana kad mi je bio rođendan, da ne bi tko rekao da sam se previše odmaknuo od teme.... uglavnom, naš je Milanović bez prevelikog truda vrlo kvalitetno polemizirao s ostalima u studiju gdje je vjerojatno među ostalima retorički najpotentniji bio barba Maček, glanogovornik iliti "derač" Vlade, ujedno i HDZ-a. To mi je isto jebena pozicija - biti derač Vlade i stranke na vlasti. Jebeno, prilično. Iako kod nas to nitko ne dovodi u pitanje i politički je to posve prirodno, po meni je riječ o sukobu interesa. Ali dobro. Uglavnom, bilo je otužno gledati Mačeka kako ga ovaj mladi socijaldemokrat secira.

Nakon darova Carevića i Munhoza nešto ranije, tog nedjeljnog mi rođendana prvoga dana listopada, Milanovićev jednosatni dar bio mi je posebno mio. Baš mi je uljepšao večer. Kad već o rođendanskim darovima i darivanju pričam, nikako ne bi smio zaboraviti još jedan veliki dar koji sam dobio ove godine za rođendan. Naime, Aco Stanković mi je za rođendan doveo u studio ni više ni manje nego predsjednika republike, gospodina Stipu Mesića. Koji me oduševio, treba li to uopće spominjati. Stari Stipe u svom je filmu uveseljavao sat vremena naciju i pobrinuo se da i danima poslije bude repova nakon tog razgovora. Odmah u nedjelju ujutro hadezeovska špijunska mašinerija raspršila se po kafićima s novom, sicky pričom... nadahnuti prošlotjednim zbivanjima, a posebno nedjeljnim talk show emisijama, raspalili su priču o navodnim zločinima prozvanog Bude iz razdoblja 1941. do 1945. ! ha, dakako, do sad nije bilo vremena za takve optužbe nego su se baš tog ponedjeljka sjetili da je čovjek - čujte bisera - na Pagu šefovao nekakvim "pomorskim bataljunom" (!?) u 2. sv. Ratu i bacao ljude u more. Ne u sklopu picigina, nego s kamenom vezanim žicom za vrat. A baš sam se pitao s kakvim će biserima započeti ovaj tjedan.... dugo nismo o NOB-u i NOR-u, jebala vas revolucija, da vas jebala!

Eto ga. Sretan li mi rođendan želim, a proslavio sam ga bolje nego što možete zamisliti uopće. Ne vjerujte svemu što pročitate u novinama, ili na internetu. Pisci su kurvini sinovi, frustrirani bolesnici, manijaci skloni suicidu. Zato, odjebite takve tipove, ševite se s mladim komadima, živite zdravo, furajte se botoxom i ne vjerujte svemu što se priča po kafićima.... voli vas vaš slavljenik iz jebivjetrije. amen

Ante Pancirov


Do kraja (kolumna no. 74, 01.10.2006.)

Veliki, bijeli skandal u malome mistu (kolumna no. 73, 26.09.2006.)

Ja, anonimus i diletant smijem trackati, oni koje ljudsko stado slijedi ne smiju (kolumna no. 72, 15.09.2006.)

Ubojice idu u pakao, no, trebaju li Ana Magaš i Osama bin Laden dijeliti istu sudbinu? (kolumna no. 71, 12.09.2006.)

Jebi ga! (kolumna no. 70, 10.09.2006.)

Korupcija, istinski autohtoni hrvatski proizvod s certifikatom ISO 100? (kolumna no. 69, 29.08.2006.)

Rocky, scijentologija i moj osobni dalmatinski pozitivizam (kolumna no. 68, 25.08.2006.)

Bio sam na šibenskoj Šansoni (kolumna no. 67, 22.08.2006.)

Ako ubrzo ne pronađemo nekakve neprijatelje u svemiru, pobit ćemo se međusobno! (kolumna no. 66, 13.08.2006.)

Knin 11 godina poslije Oluje (kolumna no. 65, 05.08.2006.)

VRIJEME JE DA SE SKRENE (kolumna no. 64, 02.08.2006.)

Urbana legenda Stipe - Šibenčanin za kojim traga svaki hrvatski policajac (kolumna no. 63, 27.07.2006.)

Ako ikad umrem... (kolumna no. 62, 25.07.2006.)

ŠIBENSKE PIČKE - Kad gradonačelnica zapila, Mišo Kovač stvar spašava (kolumna no. 61, 23.07.2006.)

Moje privatno šibensko ljeto (kolumna no. 60, 15.07.2006.)

Zidane, Tesla i Talijanke (kolumna no. 59, 10.07.2006.)

Vraćam se Zagrebe tebi!!! (ma da ne bi) (kolumna no. 58, 03.07.2006.)

Devalvacija pameti (kolumna no. 57, 16.06.2006.)

Nogomet iz mog dvosjeda (kolumna no. 56, 09.06.2006.)

Što to bješe ljubav? (kolumna no. 55, 23.5.2006.)

BALADA O UBOJITOM 14. SVIBNJU I MACI GARI (kolumna no. 54, 16.5.2006.)

POKVAREN MI JE TELEFON, MIJENJAM OPERATERA (kolumna no. 53, 21.4. 2006.)

NEDOSTAJE MI POEZIJA (kolumna no. 52, 4.4. 2006.)

Kako mi je Škoro postao podnošljiv (kolumna no. 51, 25.02. 2006.)

NEJEBICA JEDNAKO FRUSTRACIJA (kolumna no. 50, 14.02. 2006.)

PUNK IS NOT DEAD (kolumna no. 49, 01.02. 2006.)

DOSSIER ŠIBENIK, I USPUT NEŠTO MALO OSOBNOG DOŽIVLJAJA, (kolumna no. 48, 24.01. 2006.)

Masturbatorski snovi, (kolumna no. 47, 17.11. 2004.)

TITO, IRENA I JA, (kolumna no. 46, 27.10. 2004.)

Hrvatska je veća Amerika od svake Amerike, (kolumna no. 45, 11.10. 2004.)

Pjesnik, a ne zločinac!, kolumna no. 44, 26.8. 2004.

Život mi ispunjava stvaranje novog tjednika (ŠIBENSKI LIST), kolumna no. 43, 6.8. 2004.

Ljeto koje zaziva revoluciju , kolumna no. 42, srpanj. 2004.

Euro 2004- Njemačka, mi stižemo! , kolumna no. 41, 5.7. 2004.

Vodeća televizija u Hrvatskoj!!!!, kolumna no. 40, lipanj 2004.

EURO2004. - Tuga zbog Pletikose, nada zbog Severine , kolumna no. 39, 12.6. 2004.

Mala je dala, kolumna no. 38, 5.6. 2004.

BALDEKIN, kolumna no. 37, 31.5. 2004.

Kontradikcija, kolumna no. 36, (svibanj 2004.)

Auspuh moje duše, kolumna no. 35 (travanj 2004.)

Život kao film, kolumna no. 34 (24.3. 2004.)

Podzemlje, kolumna no. 32 (5.3. 2004.)

Ihthis i Sretno dijete u Šibeniku, kolumna no. 31 (29.2. 2004.)

Hrvatska u oblaku dima Marihuane, kolumna no. 30 (2. 2004.)

Filmska propaganda, kolumna no. 29 (17.2. 2004.)

Romeo is bleeding, kolumna no. 28 (10.2. 2004.)

Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.)

Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.)

Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.)

Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.)

ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…
XXX 14
, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.