(kolumna no. 72, 15.09.2006.)

Ja, anonimus i diletant smijem trackati, oni koje ljudsko stado slijedi ne smiju

Prije par godina zlonamjernici su u eter plasirali informaciju da je sadašnji premijer Ivo Sanader homoseksualac, klasični primjerak pedera koji svoju sklonost istom spolu uspješno kamuflira skladnim brakom obogaćenim djecom, a institucionaliziranom blagoslovom katoličke crkve. Mnogi su se, sjećam se, naveliko naslađivali, uživali u toj objedi, a bilo je i onih koji su to radili javno, uz minimalne ograde, ali ipak dovoljno jake da nikad nitko nije javno izgovorio - da, on je peško. Najdalje je, ako se dobro sjećam, otišao notorni Rojs, ali sada to i nije toliko važno, barem ne za poantu onoga o čemu danas pišem.

Kolika je sloboda govora u Hrvatskoj? Do koje granice zakon tolerira tu slobodu, a koliko je ograničava autocenzura koja proizlazi iz nekakvog moralnog normativa današnjeg hrvatskog društva, ako se smijem tako izraziti? Situacija je, čini mi se, prilično zajebana, a rekao bih, i kontradiktorna, ili barem nesređena, nedefinirana i naprosto neiskušana jer je ovu društvo premlado da bi imalo standarde slobode govora i velike slučajeve za primjer koji bi odvjetnici mogli citirati za obranu izrečene, inkriminirajuće prekršene granice dobrog ukusa, ili još gore, slova zakona.

Čini mi se kako zakon možda još i tolerira, dopušta slobodi da se razmaše, ali samo na papiru. U praksi, na žalost, čak i prosječno zajebana opaska, previše slobodna teza, ili čak spoznaja o nekome ili nečemu, osuđena je na propast. Okarakteriziraju je kao tešku klevetu kojom je nekome nanesena teška duševna bol, i onaj koji se usudio "slobodno govoriti", u najblažem će slučaju platiti kaznu, ili, nedajbože, završiti iza rešetaka. Na žalost, u Hrvatskoj se sloboda govora još uvijek ponajviše testira na politici, politikanstvu ili politici za dnevne potrebe, što znači da nije još ni približno evoluirala u ono što bi ja nazvao društvenom slobodom govora, a to je ona sloboda koja ne mora biti samo politička. Primjera radi, štajaznam, bila bi to teza da je jedan biskup, a da ima slobode kazao bi i koji, teški heretik, korumpirana svinja i da voli mlade ministrante koje tjera da mu sišu ud. Doduše, kod nas bi se i to ispolitiziralo, pa posežem za nekim drugim primjerom.... hmmm.... ne pada mi ništa na pamet, a i to pokazuje koliko nas je spizdilo 50 godina komunizma i desetljeće i pol tuđmanizma i detuđmanizacije.... al, recimo.... što da netko kaže (a to ne kažem ja, nego samo karikiram primjera radi), da je poznati zagrebački fudbalerski mag, lovaš, vlasnik iz sjene jednog zagrebačkog nogometnog kluba, najobičniji licemjer i pičkica. Hmm, to bi bila uvreda....

Dakle, iz svega napisanoga vidi se koliko je teško zapravo analizirati slobodu govora, odrediti što ona jest, što je obično vrijeđanje, a što zapravo konstruktivna kritika, slobodno mišljenje.... Miloš Forman sjajno je ispričao na filmu priču o kontroverznom američkom izdavaču Larry Flintu koji je ove teze doveo do apsurda, spretno se (ili suludo), igrajuči pravosuđem američkog tipa, onog pravosuđa koje je notorni primjer apsurda demokracije. Koliko možemo vidjeti iz svakodnevnih pravosunih TV serija i filmova, a više - manje, iako ušminkane lijepim licima, pametnim dijalozima i ugodnom scenografijom, često su to vjerne rekonstrukcije stvarnog stanja na skliskom pravosudnom terenu u SAD-u, presuda ne ovisi o zločinu, inkriminiranom aktu, već o sposobnosti odvjetnika da uvjeri porotu u krivnju ili nevinost. U SAD-u bi, Ana Magaš uz pomoć imalo solidnog odvjetnika, ne nekakvog genijalca, nego gotovo običnog pro bono šarlatana, danas slobodno šetala ulicom, i još bi dobila debelu odštetu od buržujske obitelji ubijenog supruga, zato što su njihovo desetogodišnje dijete nabrijali protiv matere. Dokazi izneseni u Zadru, a posebno rekonstrukcija incidenta i iskaz psihologa, koji nepobitno tvrde kako je ona bila smanjeno ubrojiva zbog alkohola, kako se branila jer je bila napadnuta, kako je išla s njim u bolnicu, na licu mjesta priznala, pogotovo, jer je bila davljena.... osvojili bi bilo koju TV porotu, u to nema nikakve sumnje! No, kod nas bi, zacjelo, mišljenje da je ubijeni bio zlostavljač, patološki ljubomorni manijak ili nešto tome slično (što ne kažem da jest, jer pojma nemam o njemu, njegovom životu, njegovoj obitelji, i ovo iznosim samo kao primjer potreban za tekst o kojem pišem), moglo biti osnovom za tužbu. I onaj koji bi to javno iznio, vjerojatno bi najebo, a suca koji bi ga osudio, bolio bi kurac za slobodu govora i javnog mišljenja. Jer u zemlji gdje se za klasično ubojstvo dobije pet godina robije, očito je sasvim normalno dati 9 i pol, ili osam, za samoobranu. Meni ta presuda zvući kao poruka drugima: - drage žene, Hrvatice, bolje vam je da pustite manijaka da vas siluje, pretuče, ili čak ubije, jer ako se obranite, idete u zatvor. Ali, ako ubijete tajnog agenta državne protuobavještajne službe, ispucate u njega cijeli šaržer s metar udaljenosti, bez dokaza da ste se branili jer ste bili u životnoj opasnosti, sudac će vas pustiti na slobodu. I u tom slučaju, neće uzeti u obzir što ste poznati kriminalac, pripadnik podzemlja i društveni šljam. Ako ste pak mlada djevojka, nemate fakultet, a udali ste se u obitelj u kojoj samo pas nema faks, kako rado obitelj vašeg supružnika istiće u medijima usred suđenja, i ako ste plesali s prijateljem, pa zaboga, jasno je da ne možete biti ništa drugo, doli najobičnija štraca, kurvetina i kuja. Koja je k tome još zaslužila da dobije batine, da bude silovana i, a zašto ne na kraju krajeva, pa da bude i ubijena. Ovo je ipak jedno moralno društvo u kojem žena nema što raditi noću u diskoteci. Ima da stoji doma, širi noge po potrebi za njegovih 28 sekundi uvlačenja i izvlačenja prije nego što pijan ne zaspi na njoj, da kuha i održava jelo toplim u svakom trenutku, rađa po potrebi i čuva djecu i šuti, po mogućnosti. Žena koja izlazi vani, druži se, ne može biti ništa drugo nego kurva. A kurce treba kamenovati, razbiti im glavu.

Činjenica je, u Hrvatskoj se danas piše o svemu i svačemu, često i vrlo neukusno i mnogi imaju razloga tužiti autore i izdavače ružnih objeda, laži i kleveta. U to nema sumnje. Jebiga, nekidan je čak i novina za koju bi se svatko zakleo da je među najmoralnjima, istinoljubiva i čedna, čak djelomice u vlasništvu prilično tvrdo patrijahalnih, po nekima čak i crkvenih krugova, objavila, čini se lažnu priču o izborniku nacionalne nogometne reprezentacije i njegovoj navodnoj ljubavnici, komadu s televizije. Čini se kako s jedne strane slobode govora ima u izobilju, a s druge strane je gadljivo ograničena. Definitivno, na tom polju vlada teški nered, anarhija, nema pravila igre. Ako smo za SAD rekli da s tamo događa apsurd demokracije, kod nas bi onda na djelu bila nezrelost demokracije. Beba se igra sa zvečkom, i kad te opali po glavi, sigurno joj nećeš vratiti šakom u glavu.

Reći da je premijer peder, objaviti iskaz tajnog svjedoka na haškom sudu, isprdavati se s moralnom vertikalom, promovirati vlastito mišljenje, dati pedofilima pravo da se organiziraju.... gdje je granica? Jebiga, treba iznaći načina kako bi sve ono što ne ugrožava direktno druge, trebalo biti dopušteno, ali kako odrediti tu granicu? Kako odrediti što je dobar ukus, što prekoračenje? Gdje prestaje pravo javnosti da zna, koliko uopće smiju i mogu znati o javnim ličnostima? Mogu li se uopće odgovori na sva ta pitanja sakupiti i popisati u jednoj knjizi zvanom zakon? I ako mogu, koliko se fleksibilno u praksi mogu rastezati? Možemo li vjerovati sucima da će biti objektivni, ili ako ne budu, da će oni na Vrhovnom sudu biti? Pitam se često, jesmo li kao društvo zreli da sudimo o drugima, o drugačijima među nama. Jer, nešto baš i ne vjerujem hrvatskom pravosuđu, a priznat ću, često ga se bojim. Čini mi se da bi gadno najebao da za premijera kažem da je peder. I to samo zato što je on šef vlade i stranke na vlasti. Samo zato bi najebo. A to me brine.

Gadno je pitanje slobode govora. Opasne su riječi, a opasnost ovisi posebno o onome tko ih izgovara. Aktualni papa danas je ispalio opasne riječi. Citirao je davno rečene riječi koje su uzbunile muslimane. Opravdano, rekao bih, jer papa si ne smije, ne može dopustiti luksuz da izlane tako nepromišljeno. Njegovom prethodniku, Ivanu Pavlu II to se sigurno nije moglo dogoditi. U njegovo doba vladao je vjerski mir između zapad i istoka, kršćanstva i islama. Benediktove riječi ugrožavaju taj teško stečeni mir, neprirodni mir, usudio bih se reći, jer u ovo ludo doba vjerski mir je pravi luksuz, gotovo neodrživ. Tim su više, ispada, nevjerojatno nezrele papine riječi. Da sam ja kojim slučajem ispalio tu tezu, a ne pada mi na pamet generalizirati, to bi bilo dopušteno, jer ja kao novinar, i diletantski filozof u ovoj kolumni, imam pravo na mišljenje, ustavom zajamčena sloboda govora to mi dopušta. Papa na to nema pravo, jer za razliku od mene koji govori isključivo i jedino u svoje ime, on govori u ime milijuna, indirektno i u moje ime, iako sam ja katolik po rođenju koji se s njim ne slaže, kao i u većem dijelu konzervativne stečevine katoličke crkve. Religija sam po sebi još mi je i prihvatljiva, zanimljiva je, puna romantike, trilera i ljepote, ljubavi i pravednosti, ali institucija me ne zanima. Grešna je, licemjerna i zadrta. Političari, duhovni vođe, i svi oni koji govore u ime mnogih, moraju misliti što će reči. Njihove riječi izazivaju ratove. Ovce se povode za njima, a to smo vidjeli i u aktualnom papinom slučaju jer ionako napaljeni muslimani, reagirali su burno. Kao da se poigrao šibicama na pumpnoj stanici gdje se upravo (uz svesrdnu pomoć američkih republikanaca) izlio benzin svuda naokolo.

I da, epilog. Uhhh.... nije mi lako zaključiti. A opet, očito je. Nekima bi trebalo zabraniti govoriti, a mnogi bi, opet, trebali više govoriti, kako bi riječi doprle do ljudskoga stada. Slobode nikad dosta, a opet, gle apsurda, čim je trunčicu prekoračiš, najebali smo svi. Mala je granica, to znamo, i nikad nećemo znati kad treba stati. U svakom slučaju, mi u Hrvatskoj imamo još prostora za manevar, još možemo širiti slobodu izgovorene (napisane) riječi.

U principu, ja nemam odgovore na sva ta pitanja, ali držim da imamo pravo trackati, barem na internetu gdje ne smetaju. Zasad. Tkođer, zasad nam to i ne brane, ali ne zbog slobode, nego zato što su naši dušebrižnici informatički nepismeni. Ma, nek se gone dušebrižnici. Frustrirani pizdeki.

Ante Pancirov


 

Ubojice idu u pakao, no, trebaju li Ana Magaš i Osama bin Laden dijeliti istu sudbinu? (kolumna no. 71, 12.09.2006.)

Jebi ga! (kolumna no. 70, 10.09.2006.)

Korupcija, istinski autohtoni hrvatski proizvod s certifikatom ISO 100? (kolumna no. 69, 29.08.2006.)

Rocky, scijentologija i moj osobni dalmatinski pozitivizam (kolumna no. 68, 25.08.2006.)

Bio sam na šibenskoj Šansoni (kolumna no. 67, 22.08.2006.)

Ako ubrzo ne pronađemo nekakve neprijatelje u svemiru, pobit ćemo se međusobno! (kolumna no. 66, 13.08.2006.)

Knin 11 godina poslije Oluje (kolumna no. 65, 05.08.2006.)

VRIJEME JE DA SE SKRENE (kolumna no. 64, 02.08.2006.)

Urbana legenda Stipe - Šibenčanin za kojim traga svaki hrvatski policajac (kolumna no. 63, 27.07.2006.)

Ako ikad umrem... (kolumna no. 62, 25.07.2006.)

ŠIBENSKE PIČKE - Kad gradonačelnica zapila, Mišo Kovač stvar spašava (kolumna no. 61, 23.07.2006.)

Moje privatno šibensko ljeto (kolumna no. 60, 15.07.2006.)

Zidane, Tesla i Talijanke (kolumna no. 59, 10.07.2006.)

Vraćam se Zagrebe tebi!!! (ma da ne bi) (kolumna no. 58, 03.07.2006.)

Devalvacija pameti (kolumna no. 57, 16.06.2006.)

Nogomet iz mog dvosjeda (kolumna no. 56, 09.06.2006.)

Što to bješe ljubav? (kolumna no. 55, 23.5.2006.)

BALADA O UBOJITOM 14. SVIBNJU I MACI GARI (kolumna no. 54, 16.5.2006.)

POKVAREN MI JE TELEFON, MIJENJAM OPERATERA (kolumna no. 53, 21.4. 2006.)

NEDOSTAJE MI POEZIJA (kolumna no. 52, 4.4. 2006.)

Kako mi je Škoro postao podnošljiv (kolumna no. 51, 25.02. 2006.)

NEJEBICA JEDNAKO FRUSTRACIJA (kolumna no. 50, 14.02. 2006.)

PUNK IS NOT DEAD (kolumna no. 49, 01.02. 2006.)

DOSSIER ŠIBENIK, I USPUT NEŠTO MALO OSOBNOG DOŽIVLJAJA, (kolumna no. 48, 24.01. 2006.)

Masturbatorski snovi, (kolumna no. 47, 17.11. 2004.)

TITO, IRENA I JA, (kolumna no. 46, 27.10. 2004.)

Hrvatska je veća Amerika od svake Amerike, (kolumna no. 45, 11.10. 2004.)

Pjesnik, a ne zločinac!, kolumna no. 44, 26.8. 2004.

Život mi ispunjava stvaranje novog tjednika (ŠIBENSKI LIST), kolumna no. 43, 6.8. 2004.

Ljeto koje zaziva revoluciju , kolumna no. 42, srpanj. 2004.

Euro 2004- Njemačka, mi stižemo! , kolumna no. 41, 5.7. 2004.

Vodeća televizija u Hrvatskoj!!!!, kolumna no. 40, lipanj 2004.

EURO2004. - Tuga zbog Pletikose, nada zbog Severine , kolumna no. 39, 12.6. 2004.

Mala je dala, kolumna no. 38, 5.6. 2004.

BALDEKIN, kolumna no. 37, 31.5. 2004.

Kontradikcija, kolumna no. 36, (svibanj 2004.)

Auspuh moje duše, kolumna no. 35 (travanj 2004.)

Život kao film, kolumna no. 34 (24.3. 2004.)

Podzemlje, kolumna no. 32 (5.3. 2004.)

Ihthis i Sretno dijete u Šibeniku, kolumna no. 31 (29.2. 2004.)

Hrvatska u oblaku dima Marihuane, kolumna no. 30 (2. 2004.)

Filmska propaganda, kolumna no. 29 (17.2. 2004.)

Romeo is bleeding, kolumna no. 28 (10.2. 2004.)

Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.)

Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.)

Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.)

Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.)

ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…
XXX 14
, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.