(kolumna no. 71, 12.09.2006.)

Ubojice idu u pakao, no, trebaju li Ana Magaš i Osama bin Laden dijeliti istu sudbinu?

Kao dječak, pitao sam se na koji način bog sudi. Kako uopće funkcionira taj pravednički nebeski kazneni sustav, kad već u startu ima puno rupa. Bunilo me, kako to da u isti pakao odlazi pacijent koji je pobio vlastitu obitelji, i recimo, pojeo ih nakon smaknuća, kao i cura koja je abortirala, nakon što se dobro napušila i ukrala tog jutra nekome novčanik. Meni malenome, kome je "tajne vjere" konzervativna rodbina nastojala utrpati u glavicu još u predškolskoj dobi, mozak je bio pun upitnika. Bake, tetke i slični, pojma nemaju kako u svojoj dobronamjernoj raboti mogu napraviti velika sranja u dječjim glavama. Srećom, ja sam oduvijek imao dobro izgrađen nekakav interni obrambeni mehanizam, i od rane dobi ništa nisam htio uzeti zdravo za gotovo. Možda su mi baš oni pomogli svojim vjerskim pumpanjem. Brzo sam kužio da su im priče pune rupa i da ne štima tu baš sve kako treba, i naučio misliti svojom glavom. No, nisu svi takve sreće. Nebitno.

Tri desetljeća kasnije, kostur dječjeg pitanja ostaje. Zanemarimo zemaljsku pravdu, ovu našu, skrojenu civilizacijskim dosezima modernog zapadnjačkog društva. Čak i ovu našu hrvatsku, sporu, korumpiranu... Kako, dakle, iz perspektive univerzuma, bodovati krivicu. Ovih smo dana obilježili petu obljetnicu 11. rujna, dana koji jedni slave kao dan terorizma, a drugi ga obilježavaju simbolično kao dan borbe protiv terorizma. Tisuće ljudi stradali su na taj dan, jer su bili u neboderima, otetim avionima, u službama 911... Indirektno, dan danas na cijelome svijetu umire se, a te smrti koje su posebno česte i koncentrirane u ogromnom radijusu između Afganistana i Iraka, zapravo su direktna posljedica događaja iz 11. 9. 2001. godine.

Jednoga dana kad dođe smrtna ura likovima kao što su Osama bin Laden ili George W. Bush, prema vjerovanju mojih predaka, obojici će nesporno na nebeskoj ulaznici opaliti pečat - HELL. Niti jedan od njih dvojice, možda nikad u životu nisu ubili nikoga. Možda nisu ni muhu zgazili, a apsurd je to veći jer je ovaj naizgled pozitivniji među njima, gospodin kauboj, poslao u smrt možda i sto put više vojnika. Ha, koja bolesna analiza. Oba dva, načelno, dopuštam sebi da budem naivno pragmatičan, rade svoj posao duboko inspirirani božjom providnošću. "In god we trust", temelj je Busheva političkog postojanja, folklorno pojačan simbolikom polaganja ruke na bibliju prilikom (obje) predsjedničke inauguracije. Islam, Jihad, duboki vjerski fanatizam stvorio je najpoznatijeg globalnog terorista današnjice, bin Ladena. Obojica su se duboko ogriješila o načela, a obojica i dalje transparentno jašu na pogaženim načelima, uz masovno odobravanje javnosti, tih maloumnih ovaca koje jedva čekaju položiti svoje živote za unaprijed pogrešnim idealima.

Impresionira me taj vječni ples u krug s idiotizmom. U kojem stradaju samo nemoćni, dobri i pošteni. Put do pakla popločen je dobrim namjerama u svijetu gdje je normalno otići u suicidalni, ubilački pohod vjerujući da se iza kulise života nalazi raj, upravo izvojevan i izboren masovnim genocidom, po sistemu, što više, krvavije i bolnije, to bolje.

Za koga je izgrađen pakao? Ili... tko je to toliko čist da ima pravo na ulaznicu za raj? Ako je vjerovati mojim precima, malo tko. Jer, grijesima smo okruženi. Sex je smrtni grijeh, samo se životinje jebu. Bog sve vidi i jedva čeka da te kazni zato što si pretukao mlađeg brata, ukrao paketić Orbita i pljugao travu s društvom u parku... jer si uživao dok ti je Maja iz 3. c pušila u ženskom WC-u srednje birotehničke, i jer si profesoru kazao da si za to vrijeme bio kod zubara, a zapravo si picavao. Kad sam bio klinac, mislio sam da je Bog nekakav stari sadist, koji jedva čeka da napravim nekakvo sranje kako bi me kaznio. I bojao sam se, bilo me jebeno strah! Vjerojatno zbog tih sranja dan danas osjećam nelagodu kad ulazim u crkvu.

Govorim o fanatizmu, pokušavam interpretirati tu bolest iz benigne, obiteljske situacije iz svakodnevnog života. A kakva li je onda ovaj moderni, zreli fanatizam koji prijeti danas da postane glavnom pokretaćkom silom ua planeti. Ako već nije posao! E od toga danas strahujem, i jebeno me je strah. Koliko od inteligentnih moćnika koji u ime božje ubijaju i sakate, toliko od mase koja im kliče i odobrava im, homogenizirane u neznanju i svojoj fanatičnosti. Rekao bih sad, na ovome mjestu, da je sve otišlo u kurac, a onda se sjetim brzo da je u kurcu oduvijek sve. Povijest je krcata sličnim sranjima, oblik je zapravo stalno jednak, samo se možda nijanse mijenjaju. Ako uz sve to, boga nema, onda stvarno ne znam koji je smisao svega ovoga. A teško je vjerovati, održati vjeru, svakodnevno gledajući sve te užase. Što se upravo u Njegovo ime sprovode u djelo. Reći će netko da sam previše mračan, da nije sve tako crno, da sagledavam stvar iz samo jedne perspektive... OK, možda su u pravu, ali niti jedna perspektiva ne bi smjela biti ovakva. A čini mi se da u današnjem svijetu ima sve manje prostora za manevar. Evo, samo kroz sitnice pogledaj.... kome možeš danas vjerovati? Možeš li biti siguran da ćeš naći ženu koja će te voljeti do kraja života, da još netko na ovom svijetu uopće voli zbog ljubavi, ne zbog interesa? Možeš li išta dobiti danas bez para, ima li liječenja, napredovanja, izgradnje bez debele korupcije?

Sustavno, planski i s predumišljajem zlostavljamo svijet u kojem živimo. Silovali smo planetu zemlju, zagadili vodu koju pijemo, prekrasne životinje doveli do ruba, do istrebljenja. Ubili smo dostojanstvo čovjeka, smijemo se dojučerašnjim idealima i slavimo sve ono što su generacije prije nas prezirale. Naša djeca već u vrtiću znaju da ništa neće imati budu li se oslanjali samo na pošteni rad, pa rano, onako dječji, nevino, citiraju poznate teze - samo mafijaši i gangsteri imaju. I političari. A što su političari ako ne gangsteri. Pa kako onda živjeti u ovom svijetu? Sasvim prirodno je da ima ovoliko poroka, da nam djeca sreću traže u iluziji bijega.

Sve je sjebano. Nakaradno. Licemjerno i naopako. A mi, obični građani, mi smo zapravo najveći krivci. Jutros sam čitavo jutro čekao sa strepnjom podne. Iako, na žalost, nisam imao priliku pratiti slučaj Ana Magaš direktno iz zadarske sudnice, posljednjih sam mjeseci proučavao ono na što sam u medijima uspio naletjeti. Nakon što je Vrhovni sud dao zeleno svjetlo za novo suđenje, nekako sam priželjkivao da će se jutros dogoditi čudo, da će se dogoditi presedan i tako označiti novo dobra hrvatskog pravosuđa, to se ipak nije dogodilo. Cura je dobila simboličnih godinu i pol manje zatvora. Umjesto devet i pol godina, sad su je osudili na osam, iako je, po mom izrazito subjektivnom, i laičkom sudu, to isti kurac. Mislim da je s pravom očekivala blažu presudu, pogotovo zato što se dokaza predočenih tijekom ponovljenog postupka moglo zaključiti da je ubila supruga u samoobrani. Složio sam se s izjavom predstavnice jedne udruge koja je spočitala sucu izjavu da je suprug Ane Magaš Lucijan lagano držao suprugu za vrat. Uopće je nije gušio, valjda je stavio tamo ruku fore redi. Ponavljam, nisam dovoljno kvalitetno prati suđenje da bi olako mogao kazati da su je trebali osloboditi, mada mi se čini da i za to bilo elemenata, mada sam možda samo žrtva svoje teške ovisnosti o krim Tv serijama i filmovima, ali uvjeren sam da je bolje trebala proći. U ovom slučaju, hrvatsko je pravosuđe sudilo na neki način svim hrvatskim zlostavljačima koji su jutros u Zadru izvojevali psihološki pobjedu za sva svoja buduća zlodjela. Jebiga, ubijeni je faca, starci mu drže pola Zadra, a sudsko vijeće nije imalo obzira ni prema činjenici da su dijete koje su uzeli na skrb nakon tragedije, totalno okrenuli protiv matere. No, tako je to u Hrvatskoj. Dokažeš da je imala jaki razlog da ga ubije, da je to učinila u samoobrani, u trenutku kad je kap prelila čašu nakon dugog razdoblja fizičke i psihičke torture, i opet ništa. Jer je žena. Mi muški smo face kad naprobijamo ženske. To se od prosječnog Hrvata i očekuje. Posebno u zagorskim krajevima gdje žive dinaroidi, pravi hrvatski sinovi i muževi. Ista ova javnost, tako pravedna, dan danas, nakon PREAVOMOĆNE presude, tvrdi da je jedan njihov sin nevin, iako je dokazano da je naređivao, ali i OSOBNO ubijao. Da je osobno, vlastitim rukama ubio i nemoćnu staricu. No, on je nevin, a ova koja je ubila muža, uglednog hrvatskog sina, može biti samo kuja, koja je kriva što je živa. General je faca jer stvarno moraš biti faca da ubiješ bakicu. A Ana Magaš je ubojica i teško da će tko podići transparent - ŽRTVA, A NE UBOJICA! Branila se i obranila, ali ne i od poštenog hrvatskog pravosuđa.

I sad ti živi. Pitam se ja opet, je li isti pakao namijenjen za Anu Magaš, i za bin Ladena? A za generale? Pa ko je ovdje lud?

Ante Pancirov


 

Jebi ga! (kolumna no. 70, 10.09.2006.)

Korupcija, istinski autohtoni hrvatski proizvod s certifikatom ISO 100? (kolumna no. 69, 29.08.2006.)

Rocky, scijentologija i moj osobni dalmatinski pozitivizam (kolumna no. 68, 25.08.2006.)

Bio sam na šibenskoj Šansoni (kolumna no. 67, 22.08.2006.)

Ako ubrzo ne pronađemo nekakve neprijatelje u svemiru, pobit ćemo se međusobno! (kolumna no. 66, 13.08.2006.)

Knin 11 godina poslije Oluje (kolumna no. 65, 05.08.2006.)

VRIJEME JE DA SE SKRENE (kolumna no. 64, 02.08.2006.)

Urbana legenda Stipe - Šibenčanin za kojim traga svaki hrvatski policajac (kolumna no. 63, 27.07.2006.)

Ako ikad umrem... (kolumna no. 62, 25.07.2006.)

ŠIBENSKE PIČKE - Kad gradonačelnica zapila, Mišo Kovač stvar spašava (kolumna no. 61, 23.07.2006.)

Moje privatno šibensko ljeto (kolumna no. 60, 15.07.2006.)

Zidane, Tesla i Talijanke (kolumna no. 59, 10.07.2006.)

Vraćam se Zagrebe tebi!!! (ma da ne bi) (kolumna no. 58, 03.07.2006.)

Devalvacija pameti (kolumna no. 57, 16.06.2006.)

Nogomet iz mog dvosjeda (kolumna no. 56, 09.06.2006.)

Što to bješe ljubav? (kolumna no. 55, 23.5.2006.)

BALADA O UBOJITOM 14. SVIBNJU I MACI GARI (kolumna no. 54, 16.5.2006.)

POKVAREN MI JE TELEFON, MIJENJAM OPERATERA (kolumna no. 53, 21.4. 2006.)

NEDOSTAJE MI POEZIJA (kolumna no. 52, 4.4. 2006.)

Kako mi je Škoro postao podnošljiv (kolumna no. 51, 25.02. 2006.)

NEJEBICA JEDNAKO FRUSTRACIJA (kolumna no. 50, 14.02. 2006.)

PUNK IS NOT DEAD (kolumna no. 49, 01.02. 2006.)

DOSSIER ŠIBENIK, I USPUT NEŠTO MALO OSOBNOG DOŽIVLJAJA, (kolumna no. 48, 24.01. 2006.)

Masturbatorski snovi, (kolumna no. 47, 17.11. 2004.)

TITO, IRENA I JA, (kolumna no. 46, 27.10. 2004.)

Hrvatska je veća Amerika od svake Amerike, (kolumna no. 45, 11.10. 2004.)

Pjesnik, a ne zločinac!, kolumna no. 44, 26.8. 2004.

Život mi ispunjava stvaranje novog tjednika (ŠIBENSKI LIST), kolumna no. 43, 6.8. 2004.

Ljeto koje zaziva revoluciju , kolumna no. 42, srpanj. 2004.

Euro 2004- Njemačka, mi stižemo! , kolumna no. 41, 5.7. 2004.

Vodeća televizija u Hrvatskoj!!!!, kolumna no. 40, lipanj 2004.

EURO2004. - Tuga zbog Pletikose, nada zbog Severine , kolumna no. 39, 12.6. 2004.

Mala je dala, kolumna no. 38, 5.6. 2004.

BALDEKIN, kolumna no. 37, 31.5. 2004.

Kontradikcija, kolumna no. 36, (svibanj 2004.)

Auspuh moje duše, kolumna no. 35 (travanj 2004.)

Život kao film, kolumna no. 34 (24.3. 2004.)

Podzemlje, kolumna no. 32 (5.3. 2004.)

Ihthis i Sretno dijete u Šibeniku, kolumna no. 31 (29.2. 2004.)

Hrvatska u oblaku dima Marihuane, kolumna no. 30 (2. 2004.)

Filmska propaganda, kolumna no. 29 (17.2. 2004.)

Romeo is bleeding, kolumna no. 28 (10.2. 2004.)

Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.)

Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.)

Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.)

Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.)

ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…
XXX 14
, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.