(kolumna no. 69, 29.08.2006.)

Korupcija, istinski autohtoni hrvatski proizvod s certifikatom ISO 100 ?

Mito i korupcija. Taj termin mi je oduvijek poznat. Otkad znam za sebe znam za mito i korupciju jer se o tome otvoreno govorilo u kući u vrijeme djetinjstva. Spominjali su to starci, spominjala šira i uža rodbina, izgovarali susjedi, kućni prijatelji... U osamdesetima, desetljeću u kojem sam kao dječak osnovnoškolac taman postajao svjestan sebe i svijeta u kojem živim, mito i korupcija bili su nezaobilazni pojmovi, baš kao što su to i danas. U to, a kvragu, mogu skoro i reći davno doba kad sam bio mali, svi su bili potkupljivi, i svi su potkupljivali. Ili su u najmanju ruku bili skloni da potkupljuju. Kad bi netko išao k doktoru, primjerice, bake ili djedovi... moji, nečiji, ma bilo čiji, bilo je sasvim normalno uvaliti doktoru nešto, pa bila to boca whiskeya ili njemačke marke. Ili kešovina. Po tarifi. Uvijek postoji tarifa. Moram ovdje podsjetiti da se u to doba marke kao što su Ballantines i Johny Walker nisu prodavali u svakoj pripizdini, odnosno, u bilo kakvoj neuglednoj trgovini kao danas, baš kao što se ni šteka Marlbora nije mogla tako lako nabaviti. Stoga su ti artikli imali puno veću vrijednost od domaćih vinjaka i rakija, i vjerojatno su bili precizni ekvivalent određenom broju njemačkih markica, definitivno glavnoj valuti korupcije iz vremena socijalizma na jugoslavenski način. U to doba svi su se podmazivali, i što god je trebalo napraviti, trebalo je dodatno podmazati. Kada se gradila vikendica, trebalo je podmazati temelje i svaku etažu. Ako je trebalo ispraviti jedinicu, podmazivivao se obrazovni kadar, ako je trebalo srediti kredit, plava je koverta prvo išla u banku, ako si htio kupiti novu Candyevu makinu za pranje robe u ratama, prvo si trgovca morao nagraditi i tako je to išlo. U to doba bilo je sasvim legitimno i normalno podmititi murjaka. Štoviše, bilo je to pravilo, klasični primjer normalnog ponašanja. Uz vozačku i prometnu, uvijek je bila spremna neka lova. Doduše, murjaci su bili manje bahati od ostalih. Oni su uzimali i dinare. I nisu se bunili. Nije ta milicija bila tako sotonska kako vole danas desničari pripovijedati. Barem ovi obični, prometni i kvartovski ne. Čak su se i svećenici u socijalizmu podmazivali. Sto maraka. Sto maraka bilo je pojam. Glavna mjerna jedinica, i sve se mjerilo u odnosu na sto maraka. S tim da je u to doba sto maraka bilo jebeno puno. Brdo love. Prava gomila. Bogatstvo.

I danas je u Hrvatskoj korupcija sveprisutna. Dobro jutro Ante, jel tako. Doduše, suptilnije je sve to nego onda, malo kompliciranije se provodi, ali zapravo se ništa nije promijenilo u odnosu na moje djetinjstvo kada si za određenu svotu maraka mogao ama baš sve. Štoviše, od tebe se i očekivalo da se tako ponašaš. A za lovu si mogao postati doktor, astronaut, šta god. Mogao si osigurati gotovo sve. Ma što gotovo. Sve jebote. Sve, sve, sve... Zbog maraka su na granici carinici bez problema na par minuta postajali slijepi... policajce bi zbog mita lovila amnezija, suci su mijenjali presude, liječnici rješavali hitne operativne zahvate u Zagrebu, Ljubljani i Beogradu... ma sve je klizilo kao po loju, ako je bilo podmazano njemačkim markama, orlićima... Bila je to milina od vremena i sustava. I sjećam se dobro, nikome to nije smetalo. O mitu i korupciji govorilo se s veseljem, smijalo se na taj račun, isprdavalo se na temu nerada, socijalizma na naš način, cerilo se duty free shopovima što su počeli naveliko nicati pa su u tom korumpiranom sustavu odjednom svi pušili crveni Marlboro, pili strane žestice, a mi djeca jeli smo Bounty čokoladice koje sam prvi put vidio valjda tek s nekih 13 -14 godina. Današnja djeca da smiju čitati ova moja sranja, mislili bi da sam lud. Jer su rođeni u raju. Usred demokracije, jebala ih demokracija!

A danas, opća panika zbog nekog doktora u Rijeci!? Ma daaajjj, odjebi! Čemu, jebote? Kao da se neko čudo dogodilo? Ja nikad nisam ni čuo za liječnika koji nije korumpiran, koji ne očekuje neku, ako ne lovu, onda barem poslasticu iz obitelji Marlbora, Johny Walkera ili nekog im trećeg rođaka. Znam za mnoge pravosudne slučajeve u kojima su euri, nasljednici maraka, učinili čuda. Znam za ljude koji šeću na slobodi, pravomoćno, nakon smiješnih presuda koje nisu mogle proći da nije bilo podmazivanja. I nitko se tome ne čudi. Jer ako znaš koga treba podmazati, i što je najvažnije, ako imaš s čim nanijeti to mazivo, za tebe je brate u Hrvatskoj sve moguće. Jer kod nas je mito i korupcija ukorijenjeno u društvo toliko da bi boljelo da odjednom nestanu. Korupcija je urasla u nas i naše je tkivo, nedjeljiva smo cjelina zajedno i da nam je netko pokuša oduzeti, boljelo bi poput sto vragova i najebali bi ko žuti.

Stalno mediji bruje o korupciji, kriminalu, pljački i teroru, ali ruku na srce, a sad braćo i sestre, drugovi i drugarice, molim... budimo objektivni: jer sranje nije ni blizu toliko koliko smo se ufurali da jest. Klasika. Prejudicirali smo, kao i obično, jer mi Hrvati skloni smo pretjerivanju. Kriminalna krvna slika ovog društva nije idealna, jer idealna i ne može biti dok god smo ljudi, pogotovo dok smo Hrvati. To bi bilo neprirodno, ali daleko smo od pakla o kakvom se govori. Evo, primjerice, za koliko velikih krim bosova Hrvatska u ovom trenutku zna? Ajde, pitanje za milijun maraka... dobro, eura... Dakle? Meni samo Hrvoje Petrač pada na pamet, čovjek kojemu ništa nije dokazano, osim ovog slučaja s malim od generala Zagorca za čiju je otmicu osuđen u odsutnosti, i sad će mu se opet suditi. Pojma nemam je li taj tip hrvatski capo od mafije ili ne. Slušajući tu masovnu histeriju, čovjek očekuje, ne znam... ono... da svakodnevno čuje za nekog novog mafijaša, da sve gori po novinama od njih, ali brate... ruku na srce... mi se još hranimo debilima s estrade, polovnim maloumnim zvijezdama i retardiranim frikovima, a tek povremeno pukne nešto gadno, zatrese se Dinara, trzne Velebit, a obično se rodi samo miš. Ili Hrvoje Petrač opet. Repriza. A metnuo bi kurac na panj da će prije Božića Hrvo vanka.

Očito ljudi moji zadojeni, organizirani kriminal i nije baš toliko raširen kako se govori. Objektivno. Mediji mi nešto baš i ne šišaju sve u 16 o mafiji, o njihovim uspjesima, avanturama, zgodama i nezgodama, kako se svojedobno fakat pisalo o Jelaviću, ne znam, Slišku, Bagariću... Mi u zadnje vrijeme čitamo i slušamo uglavnom o zvjezdicama skromnog i najblaže rečeno spornog talenta. Vrhunac kriminala svodi se na objektivno inkriminirane likove s dna podzemlja, pojedince koji stvarno zadnjih mjeseci previše teroriziraju mjenjačnice, kladionice i sva ostala mjesta u kojima se vrti lova. Jebiga, svakodnevno netko nekoga kokne, manijak prosvira ženskoj mozak jer se jebala s njegovim bratom, dva junkija na krizi upadnu u poljoprivrednu apoteku i prijete prodavačici s krvavim gunom tupe šprice od silnih outa, punim prljave vode i krvi... Je brate, stalno se neka sranja događaju. Ali gdje su velike face, organizirani kriminal, balkanska hobotnica??? Pa nisu valjda sitni lopovi, killeri i ratni zločinci hrvatska mafija? Čudno mi je to. Jer.... ajmo pošteno .... ili te velike mafije nema, ili ... su mafijaši stvarno ovi šta ih nazivamo vlašću? Il smo svi toliki kreteni da ništa više ne kužimo. Di je velika mafija o kojoj nitko ne govori, nema imena, nema faca koje se spominju, a još jučer su novine otvoreno spominjale face iz podzemlja, grafički urednici naših tjednika su se itekako trudili tko će bolje ilustrirati obiteljske mafijaške veze i linkove. A di su danas? Samo sporadična vatra, pa - pa i ništa. Čorak, jebote. Teški čorak. Jer da nije čorak, ne bi Petračev comeback domu svom onako senzacionalno izgledao. Što nam vlast to sugerira, što nam žele zamračiti, sakriti nam? Jel su to oni postali jako brižni pa od marve svoje skrivaju za naše dobro, da djeca ne kvare vid. A sve nešto sumnjam baš da u Hrvatskoj organiziranog kriminala nema. I što je onda , što će biti, pitam se. Jel možda ta sprega između politike i mafije toliko bliska i uska da su granice nestale? Ne znam što je gore. Da je mafija legalna ili da se ilegalni klanovi ubijaju međusobno po ulicama glavnoga grada? Ko u Srbiji donedavno. Ma šta Srbiji, ko u Zagrebu prije deset godina kad su zolje radile po Preradovićevoj.

Kad sam 1993. godine doselio u Zagreb, bio je to nevjerojatno siguran grad, iako je rat još bio u punome jeku. Kako Domovinski, tako i onaj klanovski, kvartovski, rekao bi urbani, ali se onda sjetim koje su seljačine drmale podzemljem. Gastarbajterske face, brko odjeven bez stila, s bocom rakije prozorače u jednoj, i sa zbrojevkom u drugoj ruci. A u ustima žvali duvan kojemu se odavno i filter zapalio, pa još više smrdi.... Ali uz sve to, te devedesttreće, mogao si brate mirno hodati gradom i danju i noću, bez straha da će te opljačkati, a kamoli ubiti. Danas više nije tako. Sve češće čitamo i slušamo o incidentima u kojima je netko najebao samo zato što se ni kriv ni dužan našao na krivom mjestu u krivo vrijeme. A to je možda baš zato tako sjebano jer miševi kolo vode. Organizacija ne tolerira nemir. U američkim metropolama iz 20. i 30. godina prošlog stoljeća najsigurnije je bilo u kvartovima pod kontrolom velikih bosova. I prije i poslije. Jer tamo gdje su drmali Lucky Luciano, Capone, Gotti i drugi kumovi, njihovi su kvartovi bili mila majka. Pravi mafijaš je gentleman koji će s guštom bakicu prevesti preko ceste, podučio nas je Coppola.

Kako više ne živim u glavnom gradu, stvarno pojma nema što se to sad događa gore na ulici, ali strah me da nitko više ne zna koje mačke kolo vode. Mala smo zemlja.... a jebote, možda će se sad sve promijeniti kad se tata Hrvoje vratio. ... ma ne znam, stvarno ne znam što se to događa i što misliti o organiziranom kriminalu u Hrvatskoj danas. Pouzdano mogu govoriti o Šibeniku gdje fakat, ali fakat - fakat, od organiziranog kriminala nema niti o, ma niti k. Nema ni 3 posto sitnih kriminalaca u odnosu na broj stanovnika kao u Zagrebu... dva, tri dilera, pet, šest lopova, par skrivenih ratnih zločinaca i desetak kretena koji namlate supruge i klince s vremena na vrijeme. Doslovno. I to je to. Dobro, Šibenik nije dobar primjer jer je jedan od najsigurnijih gradova u državi i ima stvarno vrhunsku policiju, ali svejedno. Kriminal je precjenjen, ljudi moji, i neovisno o svim ovim sranjima o kojima ga serem, pa serem već pet - šest kartica, usuđujem se konstatirati kako kolektivno i čoporativno možemo svi zajedno biti prilično sretni što živimo u Hrvatskoj i tući se s oba dvije noge u guzicu. U trku! Samo promislite malo, i sjetite se Srbije. Otmice, ubojstva, pljačke, ubojstva, razbojstva... Pa jebote, ubili su premijera. Usred bijela dana, zaboga. Nismo loši. Stvarno nije nam tako loše, mada je korupcija u nas rođena. Ovo je njezin dom i ona ovdje živi. A vjerujte mi, iz iskustva, nije korupcija baš najgora stvar na svijetu. Jebiga, može biti i korisna ponekad, a vjerovali ili ne, može ti i život spasiti, izvući te iz vojske, iz svakakvih sranja. Ali to je ipak neka druga priča....

Korupcija je hrvatski autohtoni proizvod, mada nismo jedina nacija koja polaže pravo na tu drevnu mudrost koju slavenski narodi posebno sebično čuvaju i njeguju. Priznajemo, imamo problem, ali kad siđem ispred Hrvatske na ulicu bijeloga svijeta... pogledam desno, pa pogledam lijevo, pogledam na sjever, bacim oko i na jug.... vidim samo jad, prerezane grkljane, dijelove tijela razbacane svud naokolo kao posljedicu bombaškog napada bombaša samoubojice s oznakom "Made in East", zatim manijake, pedofile, silovatelje, dekadenciju, masovne serijske ubojice kao autohtoni proizvod zapada.... Pa jebote, dođe mi da se vratim nazad, u moju made in CRO. Pa makar morao uvaliti sto eura cariniku da me pusti natrag ovako traljavoga i lajavoga.

Pozvao bi Hrvu da konsolidira redove, al se bojim da će te me krivo shvatiti. Pa ću se suzdržati. Ionako je previše kontradikcije izneseno ovdje danas. Čak i za moj štumak.

Ante Pancirov


 

Rocky, scijentologija i moj osobni dalmatinski pozitivizam (kolumna no. 68, 25.08.2006.)

Bio sam na šibenskoj Šansoni (kolumna no. 67, 22.08.2006.)

Ako ubrzo ne pronađemo nekakve neprijatelje u svemiru, pobit ćemo se međusobno! (kolumna no. 66, 13.08.2006.)

Knin 11 godina poslije Oluje (kolumna no. 65, 05.08.2006.)

VRIJEME JE DA SE SKRENE (kolumna no. 64, 02.08.2006.)

Urbana legenda Stipe - Šibenčanin za kojim traga svaki hrvatski policajac (kolumna no. 63, 27.07.2006.)

Ako ikad umrem... (kolumna no. 62, 25.07.2006.)

ŠIBENSKE PIČKE - Kad gradonačelnica zapila, Mišo Kovač stvar spašava (kolumna no. 61, 23.07.2006.)

Moje privatno šibensko ljeto (kolumna no. 60, 15.07.2006.)

Zidane, Tesla i Talijanke (kolumna no. 59, 10.07.2006.)

Vraćam se Zagrebe tebi!!! (ma da ne bi) (kolumna no. 58, 03.07.2006.)

Devalvacija pameti (kolumna no. 57, 16.06.2006.)

Nogomet iz mog dvosjeda (kolumna no. 56, 09.06.2006.)

Što to bješe ljubav? (kolumna no. 55, 23.5.2006.)

BALADA O UBOJITOM 14. SVIBNJU I MACI GARI (kolumna no. 54, 16.5.2006.)

POKVAREN MI JE TELEFON, MIJENJAM OPERATERA (kolumna no. 53, 21.4. 2006.)

NEDOSTAJE MI POEZIJA (kolumna no. 52, 4.4. 2006.)

Kako mi je Škoro postao podnošljiv (kolumna no. 51, 25.02. 2006.)

NEJEBICA JEDNAKO FRUSTRACIJA (kolumna no. 50, 14.02. 2006.)

PUNK IS NOT DEAD (kolumna no. 49, 01.02. 2006.)

DOSSIER ŠIBENIK, I USPUT NEŠTO MALO OSOBNOG DOŽIVLJAJA, (kolumna no. 48, 24.01. 2006.)

Masturbatorski snovi, (kolumna no. 47, 17.11. 2004.)

TITO, IRENA I JA, (kolumna no. 46, 27.10. 2004.)

Hrvatska je veća Amerika od svake Amerike, (kolumna no. 45, 11.10. 2004.)

Pjesnik, a ne zločinac!, kolumna no. 44, 26.8. 2004.

Život mi ispunjava stvaranje novog tjednika (ŠIBENSKI LIST), kolumna no. 43, 6.8. 2004.

Ljeto koje zaziva revoluciju , kolumna no. 42, srpanj. 2004.

Euro 2004- Njemačka, mi stižemo! , kolumna no. 41, 5.7. 2004.

Vodeća televizija u Hrvatskoj!!!!, kolumna no. 40, lipanj 2004.

EURO2004. - Tuga zbog Pletikose, nada zbog Severine , kolumna no. 39, 12.6. 2004.

Mala je dala, kolumna no. 38, 5.6. 2004.

BALDEKIN, kolumna no. 37, 31.5. 2004.

Kontradikcija, kolumna no. 36, (svibanj 2004.)

Auspuh moje duše, kolumna no. 35 (travanj 2004.)

Život kao film, kolumna no. 34 (24.3. 2004.)

Podzemlje, kolumna no. 32 (5.3. 2004.)

Ihthis i Sretno dijete u Šibeniku, kolumna no. 31 (29.2. 2004.)

Hrvatska u oblaku dima Marihuane, kolumna no. 30 (2. 2004.)

Filmska propaganda, kolumna no. 29 (17.2. 2004.)

Romeo is bleeding, kolumna no. 28 (10.2. 2004.)

Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.)

Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.)

Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.)

Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.)

ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…
XXX 14
, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.