(kolumna no. 67, 22.08.2006.)

Bio sam na šibenskoj Šansoni

Odlučio sam ove godine popratiti šibenski festival šansone i za alternativni portal Zbrdazdola, ali jebiga, silom prilika, nisam stigao napisati tekst odmah nakon festivala pa ga šaljem naknadno. Bolje ikad nego nikad, ali bilo bi bolje da je tekst izašao odmah nakon festivala. A što ja mogu.
Uglavnom, festival se devetu godinu za redom održava u Šibeniku, i to na trgu između poznate šibenske katedrale sv. Jakova i gradske vijećnice. Po prvi put ove godine, bina je instalirana okomito na trg, a ne podno vijećnice kako već desetljećima stoji na svim događajima na tom prostoru, na raznim koncertima, predstavama, festivalu djeteta i slično. I mislim da je to bila dobra ideja jer je novim razmještajem osigurano puno više sjedećih mjesta za publiku koja je svake godine u velikoj većini prisiljena slušati festival izvana. Gomila ostaje ispred vrata jer za sve zainteresirane mjesta unutra naprosto ne bi bilo. Ovako, sjedilo je unutra više od tisuću ljudi što je sjajno. Po nekim procjenama, na finalnoj je večeri unutra bilo oko dvije tisuće ljudi, što je stvarno ludilo podatak. Godi mi da se i u ovom mom krepanom gradu događaju velike stvari, a ovaj festival je sigurno prava stvar u toj branši.
Nisam godinama bio na šansoni. Zadnji put je to bilo, mislim negdje 1998. ili 1999. godine, a sjećam se da smo nakon žderačine i lokačine poslije finalne večeri festivala u poznatom restoranu Zlatna ribica, nas desetak otišli k meni. Oko 4 - 5 ujutro, kada se tulum počeo gasiti, nama se još veselilo. Ne sjećam se više svih tih ljudi koji su mi u jednom trenutku ispunili dnevni boravak i okolne strateške prostorije, ali znam da je tamo bio Neno Belan i nekoliko manekenki koje su bile hostese i prezenterice na "šansoni". Kako to na tulumima biva, svirali smo, duvali i zajebavali se. Neno je bio ful zanimljiv i opušten, doduše tada nisam pojma imao da će upravo on postati zaštitno ime festivala. Ipak, vidjelo se da mu godi Šibenik, i da mu leži festival.
I na večeri starih skladbi, Belan je ostavio nekako najbolji dojam. Kako kritičari kažu, bio je najcjelovitiji. Ipak, moram priznati da me ta prva večer nije pretjerano oduševila i da sam očekivao puno više. Publiku je osvojio mali Saša Lozar koji je opet na onaj svoj oriđiđi način pjevao Runjićevu Magdalenu. Publika je pljeskala, a najviše su vrištale cure s balkona gradske vijećnice gdje je bila garderoba, i gdje su bili smješteni izvođači. Bodrile su ga slatkice Lana Klingor, Ivana Kindl, Anja Alavanja i još neke stvarno slakte cure. Mala Klingorica mi je baš upala u oko. Bolje mi izgleda u živo, i još je obdarenija. Sviđa mi se ta mala jer je cinična i drska, i ima nešto mistično u onim lipim, velikim očima. S velikim okruglim naušnicama nalikovala mi je onako na balkonu nekoj vrućoj cigančici. Vrlo šik!
Večer starih skladbi, logično, bila je samo uvertira u ludilo koje je uslijedilo sutradan na finalnoj večeri. Trg prekrcat, sve je ispunjeno do posljednjeg mjesta. Stajao sam na prozoru vijećnice i onako u sebi komentirao da u ovom gradu nesporno žive najljepše žene na svijetu. Svaka čast Splićanima i njihovim festivalima, ali jako mi je žao. Dolje na stolicama i prolazim između sve je bilo puno prekrasnih gospođa u zrelim godinama i njihovih mladih, obdarenih i preplanulih kćeri, nećakinja, prijateljica... Sve odjevene besprijekorno, dotjerane i prekrasne bile su najljepši ukras festivala. To je svakako zamijetio i redatelj HTV-a koji je dirigirao s desetak kamera koje su stalno lovile prelijepa lica u publici i emitirao najbolju reklamu za Šibenik uživo na prijenosu koji sam doma ostavio snimati da ne moram zapisivati ko je odnio nagrade, nego da sutradan kad budem slao tekst u novine mogu samo poskidati. Ha, sveta tehnologija. Iako sam podatke mogao skinuti i s neta, rado sam pogledao snimku jer sam veći dio festivala ipak provodio backstage, pa neke pjesme uopće nisam čuo dok su se događale na pozornici.
Urednik mi je još u petak bio kazao da želi u tekstu nešto posebno, da ga ne zanima klasika, ko je pobijedio, koga je nagradio žiri a koga publika, pa sam odlučio vrijeme provesti u vijećnici, među izvođačima. Moram priznati da ne volim trčkarati za zvijezdama i zvjezdicama, pitati ih za izjavu i slično, a na sreću, to nisam ni morao. Sve se može skužiti i sa strane, s dobrog rastojanja. Treba valjda samo znati koga pitati. I skupio sam dovoljno materijala. A što je važnije, dobro sam se zabavio. Nisam smio puno piti jer mi je zub napuhao lijevu stranu obraza, ali sam ipak posegnuo za nekoliko gin - tonica. Dobar dio večeri družio sam se s nekim lokalnim komadima i žestoko se razočarao kad mi je jedna od njih rekla da ima dobrih 10 godina manje od mene. Strašno, jer je mala prekrasna. Trudio sam se ne koketirati, mada me vrag tjerao, ali dovraga, deset godina je ipak malo previše. Ko mi je kriv što sam ostario i što me i dalje pale premlade cure. Kad su tako lijepe, očuvane, mirišu neodoljivo. Još ove šibenske koje isfuravaju nekakvu nevinu bahatost, žele biti neodoljive i zrele, a rade to simpatično smotano.... Jebote, zabrijao sam.
Kako bilo, Dean Dvornik je osvojio te noći prvu nagradu, a publici se najviše svidio Goran Karan. Kći mog bivšeg gazde u Novom tjedniku, Ivana Prgin, proglašena je za naj debitanticu, a neprikosnoveni Neno Belan ispao je glavna senzacija jer je njegova pjesma treću godinu za redom bila najizvođenija u svim hrvatskim eterima.
Kritičari i publika bili su oduševljeni ovogodišnjom šansonom, i svi jedva čekaju iduću, jubilarnu desetu koja će po svim pričama biti stvarno nešto senzacionalno. Logično, jer festival je iz godine u godinu sve bolji i po svemu sudeći, postao je i na razini nacije nešto veliko. Istini za volju, većina onih starih poznatih dalmatinskih festivala su se istrošili. U Splitu više nema velikog festivala, a u Šibeniku stvarno možeš čuti dobru pjesmu koja nije klasični kič i ono dalmatinsko preseravanje kakvo smo desetljećima morali slušati. Onaj sintaki... i ja ću noćas, glupan postati.... A tiiiiiii za mnom neeeee ćeš, guzuuuu spuustiiitiii iii... Šansona je dobra i bit će još bolja, tako mi Jurja Dalmatinca!

I onda se festival počeo bližiti kraju. Sjeo sam na skaline od vijećnice poslušati ko je pobijedio i tamo sreo Anitu koju često sretnem na tim skalinama kad su neka događanja na trgu. Zadnji put smo se toliko cerekali da su nas svi živi krivo gledali i morali nas šutkati, ali jebiga, kad je bilo smiješno za popizditi slagati aluzije na glazbu koja se svirala te noći. Nakon proglašenja pobjednika 9. šansone otišli smo do obližnjeg trga četiri bunara gdje je koncert održavala
Sandra Sagena i grupa LaFamiglia. Na svaki stol, Sagena i ekipa ostavili su poklone. Boćice s vinom, CD i vrećicu. Vino je bilo baš Ok, i svaka im čast na ideji. Sve se jajno uklopilo u ambijent. Oduševili smo se. Publika probrana, samo za onu ultra manjinu u Šibeniku koja ima sluha i može progutati jazz podlogu i nesvakidašnju Sagenu. Massimo je sjedio s obitelji, Tedijem Spalatom i još nekom ekipom i tako kljucao da sam i sam poželio biti urokan s tim njegovim nektarom, dok me Anita nije podsjetila da nam je dobro i ovako i da jebeš Massima. Fakat! Kasnije su došli i Dedić family, Matija, Marina i Lu, a još kasnije i Lana Klingor, Ivana Kindl i samo još rijetki sudionici festivala jer je masa otišla na tradicionalnu after - šansona žderačinu, ove godine u jedan hotel u Tribunju di je bilo sranje , kako sam imao čuti kasnije.
Ja sam već na presici, nekoliko dana prije festivala, čim sam čuo za koncert LaFamiglie i termin održavanja, a to je iza ponoći, definitivno odlučio da me Tribunj neće vidjeti. Pogotovo kad sam vidio da će koncert biti na četiri bunara, nenadjebivom prostoru na kojem se nikad ništa ne događa iako je to sigurno najbolji prostor u gradu. Da, najbolji, a kada kažem najbolji u gradu koji ima na desetke trgova, i to prvorazredne trgove, onda je taj prostor fakat ludilo.
Koncert je bio odličan, muzičari nabrijan, a Sandra jednako raspoložena. Šteta što su se neki cerili dečku koji je u pauzama recitirao poeziju, jer treba imati muda za takav nastup u Šibeniku. Mali je domorodac, navodno je gay, a svoj je posao odradio skroz OK. Ipak, Massimovoj supruzi i ekipi za obližnjim stolom to je više nalikovalo na neku sprdačinu. A prava je sprdačina tek slijedila. Tijekom nastupa, na poprište je pristigla jedna lokalna cura, navodno malo maknuta. Ima sigurno 150 kilograma u njoj. Stajala je u prvom redu i zaklanjala pozornicu pa je direktor Šansone Branko Viljac ljubazno došao do nje, dao joj vlastitu stolicu da sjedne. Onda joj je donio i cijeli svoj stol. Onda je opet došao, ponudio ju cigaretom, a ona mu je maznula cijelu kutiju. Pitala ga je vatre, pa mu je maznula i upaljač. I sad, koncert teče, romantika se slijeva u potocima, emocije prckaju po zraku ko munje, a u jednoj pauzi naša će debeljuca - Ma jebeš ti ovo, daj Thompsona! Naravno, rulja umrla od cereka što je ovu ohrabrilo toliko da je, čim je Sagena završila, čapala mikrofon i stala urlati onu Perkovićevu: - daleko, daleko - sve dok ton majstor nije smanjio mikrofon.

Tako je to u Šibeniku. I kada se dogodi neki vrhunski koncert, i pomisliš da si konačno i ti dio svijeta jer možeš uživati u svom gradu u vrhunskom, nesvakidašnjem događaju, san se brzo raspline. Jedna opaljena žena brzo te vrati u javu, podsjeti da si ipak još u Šibeniku.
Ma nije to tako crno. Felini bi se oduševio, a ovo je ipak jug gdje je sve dopušteno. Kako bilo, čista petica ovogodišnjoj šansoni, a pet plus popratnim zbivanjima. Stvarno je bilo dobro. A ja sam nakon koncerta zabrazdio duboko u prekrasnu šibensku ljetnu noć koja uvijek nudi više. Tko bi rekao? Život je lijep.

Ante Pancirov


 

Ako ubrzo ne pronađemo nekakve neprijatelje u svemiru, pobit ćemo se međusobno! (kolumna no. 66, 13.08.2006.)

Knin 11 godina poslije Oluje (kolumna no. 65, 05.08.2006.)

VRIJEME JE DA SE SKRENE (kolumna no. 64, 02.08.2006.)

Urbana legenda Stipe - Šibenčanin za kojim traga svaki hrvatski policajac (kolumna no. 63, 27.07.2006.)

Ako ikad umrem... (kolumna no. 62, 25.07.2006.)

ŠIBENSKE PIČKE - Kad gradonačelnica zapila, Mišo Kovač stvar spašava (kolumna no. 61, 23.07.2006.)

Moje privatno šibensko ljeto (kolumna no. 60, 15.07.2006.)

Zidane, Tesla i Talijanke (kolumna no. 59, 10.07.2006.)

Vraćam se Zagrebe tebi!!! (ma da ne bi) (kolumna no. 58, 03.07.2006.)

Devalvacija pameti (kolumna no. 57, 16.06.2006.)

Nogomet iz mog dvosjeda (kolumna no. 56, 09.06.2006.)

Što to bješe ljubav? (kolumna no. 55, 23.5.2006.)

BALADA O UBOJITOM 14. SVIBNJU I MACI GARI (kolumna no. 54, 16.5.2006.)

POKVAREN MI JE TELEFON, MIJENJAM OPERATERA (kolumna no. 53, 21.4. 2006.)

NEDOSTAJE MI POEZIJA (kolumna no. 52, 4.4. 2006.)

Kako mi je Škoro postao podnošljiv (kolumna no. 51, 25.02. 2006.)

NEJEBICA JEDNAKO FRUSTRACIJA (kolumna no. 50, 14.02. 2006.)

PUNK IS NOT DEAD (kolumna no. 49, 01.02. 2006.)

DOSSIER ŠIBENIK, I USPUT NEŠTO MALO OSOBNOG DOŽIVLJAJA, (kolumna no. 48, 24.01. 2006.)

Masturbatorski snovi, (kolumna no. 47, 17.11. 2004.)

TITO, IRENA I JA, (kolumna no. 46, 27.10. 2004.)

Hrvatska je veća Amerika od svake Amerike, (kolumna no. 45, 11.10. 2004.)

Pjesnik, a ne zločinac!, kolumna no. 44, 26.8. 2004.

Život mi ispunjava stvaranje novog tjednika (ŠIBENSKI LIST), kolumna no. 43, 6.8. 2004.

Ljeto koje zaziva revoluciju , kolumna no. 42, srpanj. 2004.

Euro 2004- Njemačka, mi stižemo! , kolumna no. 41, 5.7. 2004.

Vodeća televizija u Hrvatskoj!!!!, kolumna no. 40, lipanj 2004.

EURO2004. - Tuga zbog Pletikose, nada zbog Severine , kolumna no. 39, 12.6. 2004.

Mala je dala, kolumna no. 38, 5.6. 2004.

BALDEKIN, kolumna no. 37, 31.5. 2004.

Kontradikcija, kolumna no. 36, (svibanj 2004.)

Auspuh moje duše, kolumna no. 35 (travanj 2004.)

Život kao film, kolumna no. 34 (24.3. 2004.)

Podzemlje, kolumna no. 32 (5.3. 2004.)

Ihthis i Sretno dijete u Šibeniku, kolumna no. 31 (29.2. 2004.)

Hrvatska u oblaku dima Marihuane, kolumna no. 30 (2. 2004.)

Filmska propaganda, kolumna no. 29 (17.2. 2004.)

Romeo is bleeding, kolumna no. 28 (10.2. 2004.)

Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.)

Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.)

Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.)

Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.)

ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…
XXX 14
, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.