(kolumna no. 65, 05.08.2006.)

Knin 11 godina poslije Oluje

debeli hrvatski poglavari besramno prolaze okićenim ulicama iza kojih mnogobrojna sirotinja živi životom nedostojnim čovjeka

Ove godine ne moram u Knin, na tradicionalnu proslavu obljetnice Oluje, vojne akcije koja je označila kraj hrvatskog rata za nezavisnost. U Knin 5. kolovoza službeno odlazim od kraja devedesetih, ne baš svake godine, ali više sam godina bio, nego što sam propustio. I to uvijek po istom scenariju. Uskuvam, pa se jedva popnem na kninsku tvrđavu gdje velike face filozofiraju, govore o pobjedi, vječnom snu i slično. Tog jednoga dana u godini, govore najbolje o Kninu, a ostalih 364 dana ih boli ona stvar što je u Kninu jebeno za živjeti. A u Kninu je prilično gadno, nije nimalo divno živjeti tamo. Prije nekoliko mjeseci bio sam tamo zadnji put, radio priču o nekretninama, cijenama kuća i stanova i sličnim temama. Nakon posla sjeo sam u neku pečenjaru gdje navodno drže najbolje ćevape, na marendu i pivo. Od vlasnika, doseljenika iz Bosne, čuo sam iz prve ruke kako se živi u Kninu. Uvijek prava informacija stiže od običnih ljudi, od glavonja doznaš samo propuh, politikanstvo i ono što bi oni htjeli da bude. Ovaj vlasnik pečenjare, još je bio i blag, trudio se prikazati stvari podnošljivima, puno bolje od onoga kako stvari uistinu stoje. Ma dobro, čovjek je prilično religiozan, Jehovin je svjedok, čak i šef kninskih svjedoka, pohvalio nam se, ali mada smo fotkali lokal i napisali reportažu o njemu, nije mu palo na pamet počastiti nego je naplatio lik račun u lipu. Jebiga, da provodi u djelo sve što propagira kao božji čovjek, propao bi, a u Kninu ionako nije lako živjeti.

Na žalost, tijekom tog zadnjeg posjeta kraljevskom gradu nisam imao vremena posjetiti Zvonu, opaljenog lika kojeg sam upoznao u srednjoj školi kada je došao u moj razred kao prognanik iz okupiranog grada. Zadnji put kad sam ga vidio, držao je neki lokal. I još je bio jednako opaljen kao u školskim danima, ako ne i opaljeniji. U srednjoj školi sjedili smo skupa, naravno, debelo iza svih, u zadnjoj klupi. Stalno smo radili pizdarije, barem u onim rijetkim trenucima kad smo bili na nastavi. Bilo je to doba rata, kad su tolerirali izostanke. Da nisu, imao bi dovoljno neopravdanih sati da me niti jedna škola ne primi natrag. Baš kao i Zvone. Kad je rat završio, navodno se odmah vratio u Knin. Razišli smo se debelo prije kraja rata jer je smo srednju napustili još 1993. godine. Ja sam te jeseni preselio u Zagreb na političke znanosti, a o Zvoni bi povremeno čuo tek toliko da je živ. Mahom su to bile vijesti o njegovim nepodopštinama koje je malo tko mogao nadmašiti svojim psinama. Vrhunac je bio događaj što se dogodio uoči njegova odlaska na redovno služenje vojnog roka. Noć uoči odlaska obitelj je priredila oproštajni tulum kakav je u to doba kad se u vojsku odlazilo masovno jer se moralo bio običaj. Pijani Zvone uzeo je sjekiru, stavio ruku na panj i opalio. Otkinuo si je mali prst i sakrio ga, da mu ga slučajno ne bi pronašli i pokušali zašiti natrag. Trebam li uopće objašnjavati da vojska Zvonu nije vidjela! Ne znam samo kakva je bila dijagnoza - da je lud ili nesposoban za vojsku jer nema prst. Jebiga, ljudi danas ne znaju kako je to kad moraš u vojsku, a ne pada ti na pamet. Danas legitimno možeš služiti kao civil, rok je kratak i sve je prilično olakšano, da ne kažem civilizirano. Ja sam godinama planirao, smišljao kako se izvući iz vojske, i onoga dana kad sam s oslobođajućim pečatom u vojnoj knjižici napustio ured u kojem me saslušavala komisija sastavljena od 12 ljudi, nitko nije bio sretniji od mene. Bio je to uspjeh koji nikad neću zaboraviti. Legitimno sam se izvukao i to na tako originalan način da se i danas divim cijelom slučaju. Našao sam rupu u internom vojnom pravilniku, i kako su mi kasnije priznali neki visoko rangirani vojni likovi, bio je to nevjerojatan podvig, jedinstveni način izbjegavanja građanske obveze. Tek godinama kasnije, vojska je olabavila. Da sam otiša obući uniformu, vjerojatno bi ubio nekoga ili sebe. Zamisli da mi neki kreten s tri razreda osnovne naređuje, da moram ležati u blatu samo zato da bi se nekoj impotentnoj seljačini digao - ma nema šanse! Ionako imam problema s autoritetima, lošim autoritetima, dakako.

Knin. 11 godina nakon Oluje. Nezaposlenost je golema. Ljudi jedva krpaju kraj s krajem, struktura stanovništva prilično je neobična. Djece ima više nego igdje, ovisnika o heroinu previše, a iako se grad praktički nalazi usred Dalmacije, po nacionalnoj strukturi stanovništva Knin najviše nalikuje nekom gradu iz središnje Bosne. Rat je učinio svoje. Nacionalna krvna slika potpuno je promijenjena. Tamo gdje su do devedesetih živjeli Srbi, danas žive obitelji iz Bosne, ali i s Kosova. Tako su Kistanje danas naseljene Janjevcima, ljudima čiji su kultura i svjetonazor potpuno drugačiji od tamošnjih ljudi i trebati će puno desetljeća proći dok se stanje ne normalizira. Naime, dojučerašnji Srbi, kulturološki se praktički ni po čemu nisu razlikovali od zagorskih Hrvata, a novonaseljene obitelji iz unutrašnjosti žive potpuno drugačijim životom. Njihov je mentalitet drastično različit od domorodaca, i pravo je čudo što te razlike, na sreću, zasad ne stvaraju veće konflikte. Objektivno, kulturološke različitosti obogaćuju, ali samo pod uvjetom da ljudi žive standardom dostojnim čovjeka. U slučaju kad se čovjek jedva može prehraniti, i teškom mukom pribavlja svojoj djeci kruh, kulturološke razlike mogu samo biti kamen spoticanja. Ali uz sve to, Knin ipak nije bure baruta, i stječe se dojam da stvari ipak idu na bolje, sporo, ali više je bolje, nego što je loše. Naivno bi bilo za očekivati da će se sad na brzinu sve u Kninu srediti i krenuti na bolje, ali je činjenica da je odavno moglo biti barem trunčicu bolje, samo da su se glavonje malo uhvatile Knina. Ovako, dok tri kralja, Mesić, Sanader i Šeks, dolaze u Knin jednom godišnje prodavati maglu, sreće nema. Zajebano je natrpati posve različiti svijet na jedno malo područje, i pustiti ih na milost i nemilost sudbini. I mlađahnoj gradonačelnici, navodno najmlađoj gradonačelnici u Europi, koja je sve, samo ne naivna. Premazana je ta svim mastima, vrlo inteligentna i pakleno ambiciozna. Cura zna što hoće i kako to postići, a čujem da ima jebene ambicije, da cilja prilično visoko i da će do cilja doći ne prezajući ni pred čime, kako bi narod rekao, i preko leševa ako treba!

Knin je oduvijek bio prirodno prometno središte, a ta regija i danas posjeduje znatna prirodna bogatstva. Nisam stručnjak za ekonomiju, pogotovo ne za promet ili industriju, ali onoliko koliko kao laik i informirana osoba mogu primijetiti, Knin može puno, samo da se netko uhvati posla. Europski predpristupni fondovi su škrinje pune blaga i treba samo posegnuti za njim, a za to treba kvalitetna administracija, netko tko zna što se nudi, tko ima pristup informacijama. Kninska vlast mi ne odaje pretjeranim samopouzdanjem i ne vidim neku veliku pamet, barem ne za opće dobro. Građanska inicijativa ne postoji, što je i logično, s obzirom da im vrijeme oduzima puko preživljavanje, a politička retorika im je zastarjela, što nije ni čudno jer ni u Šibeniku nije bolje. Samo još u Šibensko - kninskoj županiji, i gospićkoj regiji kojom suvereno vlada saborski potpredsjednik Milinović, ljudima prodaju ratne priče umjesto realnosti, a zadojeni narod to puši. Sve manje, na sreću, pa i glavonje to počinju kužiti, ali na žalost, ta retorika se još puši. Ivo Sanader u posljednje vrijeme u nekoliko je navrata kritizirao svoje šibensko - kninske čelnike zbog njihove zastarjele retorike, ali što možeš kad alternative nema. Niti u oporbi, a kamoli u vladajućoj partiji, HDZ-u. Meni je osobno to nevjerojatno, i sramota me zbog njih.

Pitam se, što mogu očekivati ovih dana od lokalnih glavonja, kada budemo obilježavali 11. godišnjicu Oluje. Nesporno, ta je akcija velika, označila je prekretnicu u ratu za nezavisnost, i odrađena fantastično. I takvu poruku, nema sumnje, u Kninu će odaslati face s vrha. Konsenzus je u Hrvatskoj uspostavljen još prije nekoliko godina, ali mene zanima kad će se stvari posložiti na lokalnoj razini, kad će nam ovi prestati prodavati maglu. Pobjeda se ne smije zaboraviti, ali ne može više nikako biti alibijem za sranja i gluposti. Pa nećemo narednih sto godina uz sve političko vezivati Oluju!! Jer upravo je takav pristup stvari najizravnije blaćenje svih onih jadnih ljudi koji su poginuli u Oluji, odnosno obitelji svih onih koji su nekoga izgubili tih dana. Svaki put kad neki lokalni glavonja iz HDZ-a svoj komunalni neuspjeh, svoj nerad i svoje neznanje bude zatomljivao ratom, on na najizravniji i najperverzniji način pljuje po Oluji, poginulim braniteljima i njihovim obiteljima, a ja to nazivam veleizdajom. Lokalni diletanti i lijenčine, opasno se igraju svetinjama jednog naroda, a onoga trena kad narod to konačno skuži, ovi bi mogli gadno stradati. Zato, bolje vam je maknite se s političke pozornice dok još imate vremena. Ili barem jednom budite korisni, i pomozite tom napaćenom narodu gore u kninskoj kotlini, omogućite im da rade, da se osjećaju korisno, dajte im dostojanstvo kad ste ih već naselili gore.

Srbi se vračaju na sjever Šibensko - kninske županije. Legitimno, već godinama. Vraćaju se ljudi koji su tijekom Oluje otišli. Incidenti se događaju, ali srećom, nisu česti. Ipak, posljednji događaji u susjednoj zadarskoj županiji, nisu bili nimalo bezazleni. Takva sranja treba izbjegavati. Ljudi moraju shvatiti da ne poštujemo ljudska prava zbog povećala iz Europe, nego radi sebe. Obični seljani, žene, djeca, koji su početkom kolovoza 1995. godine u stojadinima, na traktorima ili pješice s vrećicama napustili Knin i okolicu, mjesta u kojima su rođeni i gdje su grobovi njihovih predaka, htjeli to čuti ili ne, žrtve su sudbine, politike... žrtve su, jebiga. Mnogi njihovi susjedi, sunarodnjaci, članovi rodbine, bili su zločinci. Mnogi su pucali, ubijali, mnogi su opet molili Boga da ih ne mobiliziraju, ili da promaše. Ta zemlja je njihova, oni govore jezikom koji dobro razumiju u Drnišu, Skradinu, Kistanjama, štajaznam kojem selu šibenskog zaleđa, i oni su kulturološki prilično bliski svojim hrvatskim susjedima. Svidjelo se to kome ili ne, ti Srbi su na nekakvoj civilizacijskoj ljestvici debelo ispred ljudi s Kosova, primjerice, koji na žalost nisu imali sreće živjeti u središtu Europe, civilizacija ih je često zaobilazila, sudbina bila nemilosrdna, pa oni danas žive po nekim drugačijim pravilima, njeguju neke drugačije kulturne filmove. To je fakat. Nije im se lako snaći u potpuno drugačijem okruženju od onoga na koji su navikli, a i domoroci, ionako prilično staromodni, teško prihvaćaju razlike. Zajebano je to, ali oni koji su početkom devedesetih krojili ovu zemlju i iz fotelja se igrali rata, etnički čistili bez trunke savjesti, nisu mislili na dugoročne, dramatične posljedice. Danas zato imamo vojsku nezaposlenih, česte suicide razočaranih časnih ratnika, djecu narkomane i opće beznađe. Kakav to obraz imaju glavonje koje su sve to zakuhali, ili na bilo koji način sudjelovali u tome, da dođu jednom godišnje i laprdaju navrh kninske tvrđave, lažu, obećavaju, nažderu se dobro i naloču, a čim sjednu u automobil prestaju razmišljati o Kninu, simbolu u čijoj pozadini živi tuga i tragedija koja ih opće ne zanima. Oni je ne vide, ili je ne žele vidjeti. Ali postoji. Ti su ljudi živi, i potrebuju. Puno više od promašene politike i praznih obećanja nekolicine mangupa koji na tragediji stradalih zarađuju poene uoči izborne godine.

Knin, 11. godina poslije, treba nova radna mjesta, institucije kulture, zabave, kvalitetnu medicinsku skrb, jako obrazovanje, vanškolske aktivnosti za djecu, kina, kazališta.... A onda će različiti narodi i narodnosti imati standard kojim će svoje različitosti uzdignuti i pretvoriti u kvalitetu, turistički proizvod, vlastiti ponos... Ljudi koji žive dostojanstveno, nemaju potrebu tražiti u razlikama motiv za konflikt, a kad žive nikako, grist će se i za manju sitnicu. Tako je to kod nas ljudi, inteligentnim životinjama koje vladaju ovim planetom. I nije to specijalnost Hrvatske i Knina.

Trebamo biti ponosni na to što jesmo, i poštivati sve druge koji to nisu. Ali prije svega, država mora osigurati dostojanstveni život svima. Stoga, bilo bi bolje onima koji će se u subotu nacrtati u Kninu, da umjesto ispraznih riječi i preseravanja, sjednu za stol, dobro promisle i iznađu nekakva rješenja kako tim ljudima osigurati bolji život, život dostojan čovjeka. Pa bio on Hrvat, Srbin, bio janjevac s Kosova ili crnac iz Ugande koji na Dinari čuva ovce. Oluje se treba sjetiti, ali i svih zločinaca s obje strane. Herojima dati zasluženo mjesto u povijesti i sve moguće povlastice njima i njihovim obiteljima, u okviru Ustava i dobrih običaja, a životinjama koje su se ogriješile o zakon i dobre običaje života i ratovanja, kakav god grb imali na ramenu, osigurati rešetke.

Hrvatska će u subotu slaviti Knin, ali i besramno sakriti tugu običnih ljudi ispod okićene površine na ulicama kojima će prolaziti face iz vlasti. A tako je teško biti ponosan na vrhunski obavljenu Oluju. Ljudi su poginuli da bi njihovoj djeci bilo bolje, a 11 godina poslije, njihova su djeca na heroinu, žene nezaposlene, i općenito, žive bez dostojanstva, života dostojna čovjeka. Neka im je na sramotu.

Ante Pancirov


 

VRIJEME JE DA SE SKRENE (kolumna no. 64, 02.08.2006.)

Urbana legenda Stipe - Šibenčanin za kojim traga svaki hrvatski policajac (kolumna no. 63, 27.07.2006.)

Ako ikad umrem... (kolumna no. 62, 25.07.2006.)

ŠIBENSKE PIČKE - Kad gradonačelnica zapila, Mišo Kovač stvar spašava (kolumna no. 61, 23.07.2006.)

Moje privatno šibensko ljeto (kolumna no. 60, 15.07.2006.)

Zidane, Tesla i Talijanke (kolumna no. 59, 10.07.2006.)

Vraćam se Zagrebe tebi!!! (ma da ne bi) (kolumna no. 58, 03.07.2006.)

Devalvacija pameti (kolumna no. 57, 16.06.2006.)

Nogomet iz mog dvosjeda (kolumna no. 56, 09.06.2006.)

Što to bješe ljubav? (kolumna no. 55, 23.5.2006.)

BALADA O UBOJITOM 14. SVIBNJU I MACI GARI (kolumna no. 54, 16.5.2006.)

POKVAREN MI JE TELEFON, MIJENJAM OPERATERA (kolumna no. 53, 21.4. 2006.)

NEDOSTAJE MI POEZIJA (kolumna no. 52, 4.4. 2006.)

Kako mi je Škoro postao podnošljiv (kolumna no. 51, 25.02. 2006.)

NEJEBICA JEDNAKO FRUSTRACIJA (kolumna no. 50, 14.02. 2006.)

PUNK IS NOT DEAD (kolumna no. 49, 01.02. 2006.)

DOSSIER ŠIBENIK, I USPUT NEŠTO MALO OSOBNOG DOŽIVLJAJA, (kolumna no. 48, 24.01. 2006.)

Masturbatorski snovi, (kolumna no. 47, 17.11. 2004.)

TITO, IRENA I JA, (kolumna no. 46, 27.10. 2004.)

Hrvatska je veća Amerika od svake Amerike, (kolumna no. 45, 11.10. 2004.)

Pjesnik, a ne zločinac!, kolumna no. 44, 26.8. 2004.

Život mi ispunjava stvaranje novog tjednika (ŠIBENSKI LIST), kolumna no. 43, 6.8. 2004.

Ljeto koje zaziva revoluciju , kolumna no. 42, srpanj. 2004.

Euro 2004- Njemačka, mi stižemo! , kolumna no. 41, 5.7. 2004.

Vodeća televizija u Hrvatskoj!!!!, kolumna no. 40, lipanj 2004.

EURO2004. - Tuga zbog Pletikose, nada zbog Severine , kolumna no. 39, 12.6. 2004.

Mala je dala, kolumna no. 38, 5.6. 2004.

BALDEKIN, kolumna no. 37, 31.5. 2004.

Kontradikcija, kolumna no. 36, (svibanj 2004.)

Auspuh moje duše, kolumna no. 35 (travanj 2004.)

Život kao film, kolumna no. 34 (24.3. 2004.)

Podzemlje, kolumna no. 32 (5.3. 2004.)

Ihthis i Sretno dijete u Šibeniku, kolumna no. 31 (29.2. 2004.)

Hrvatska u oblaku dima Marihuane, kolumna no. 30 (2. 2004.)

Filmska propaganda, kolumna no. 29 (17.2. 2004.)

Romeo is bleeding, kolumna no. 28 (10.2. 2004.)

Sretno dijete, kolumna no. 27 (29.1. 2004.)

Zrinka, Ana Lajava, Corto Maltese i Novinarski ples, kolumna no. 26 (25.1. 2004.)

Superman iz Splita, mrgud u zdravstvu, sijeda dama konzerva i Thompsonovi mesari, kolumna no. 25 (18.1. 2004.)

Kolumna tijeka podsvijesti, kolumna no. 24 (18.1. 2004.)

ŠIBENIK – pribljezgavanje na ruševinama, kolumna no. 23 (8.1. 2004.)

Nova godina i ja, dani koje mrzim otkako sam rođen, kolumna no. 22 (5.1. 2004.)

Bankrot! Smijem li se nazvati piscem u osjetljivom trenutku smrti FAK-a i eksplozije afere Radaković - Rudan? XXX 21, (14.12. 2003.)

Opasnost od igranja nogometa na travi ili kako je Prgavi zbog Playstationa završio na psihijatriji, XXX 20, 8.12. 2003.

Kronologija pobjede i poraza, XXX 19, 26.11. 2003.

Roditi se na Baldekinu - blues ispjevan nakon pušione na Maksimiru, XXX 18 (16.11. 2003.)

Noć Vještica 2003. - početak predizborne kampanje, modernog lova na vještice, XXX 17 (31.10. 2003.)

Budućnost je stigla i pregazila nas, XXX 16, 19.10. 2003.

Dan Nezavisnosti, XXX 15, 13.10. 2003.

Od rođendana, do rođendana
…sretan mi rođendan, kad nisam ja…
XXX 14
, listopad 2003.

POVRATAK CIVILIZACIJI - HEMINGWAYEVO LJETO, XXX 13, 10.9.2003.

ANTIMONIJA, XXX 12., (5.5.2003.)

XXX 11 - SVI SMO MI MIRKO NORAC?, 28.4.2003.

XXX 10 - Kako je počeo rat na mom planetu, 20.3 2003.

XXX 9, 8.3. 2003.

XXX 8, 5.2. 2003.

XXX 7, 21.2. 2003.

XXX. 6 (MRTVA LJUBAV), 15.2. 2003.

XXX 5, 3.2. 2003.

XXX 4, 6.1.2003.

XXX 3, 23.12.2002.

XXX 2, 10.11.2002.

XXX 1, 3.11.2002.