OBOJENI PROGRAM

Mojih prvih deset godina

Negdje 10., 11. mjesec 1988. Tražim na TV-u nešto zanimljivo, na novosadskom programu neka emisija o novim bendovima, ajde da vidim. Zovu se Obojeni program, pjesma im se zove "Štipaljka", u tom spotu svi skaču i sviraju jedino pjevač stoji, u bijeloj kožnoj jakni, i kao neki nezadovoljni dječak pjeva o rijeci, poručuje joj da ode, u jebote šta je ovo, nije loše. Naravno, zapamtio sam sve, nisam nešto slično nikad vidio ni čuo i onda, slučajno, na jednoj posuđenoj kazeti, iza Psychedelic Fursa bile su snimljene još neke pjesme, i među njima opet ona o Dunavu. Bila je i još jedna, jako me se dojmila, onaj isti neobičan glas pjeva da bi bilo super kad bi malo mozak stao.

Sljedećih nekoliko dana stalno pjevušim te pjesme i definitivno mi se uvlače pod kožu. Ljudi kojima sam ih puštao su se žalili na odvratan glas, i do danas sam se naslušao te primjedbe, a ne znam, meni je baš taj glas super, ne mogu zamisliti da ih pjeva neki "običniji". I onda, nakon što sam još par puta čuo "hit" o rijeci na Radiju NS, čitam da oni imaju i album. "Najvažnije je biti zdrav".
A, jebote, koje ime. Kupujem ga u Osijeku, u jednoj odličnoj underground knjižari blizu kolodvora, sav sretan vraćam se kući i polako, ali sigurno postajem skroz uvučen u taj neobičan svijet. Odlično odsviran, prepun fantastičnih stihova, postao je uvjerljivo najslušaniji album u mojoj sobi, svih vremena. Naravno, počeo sam gnjaviti sve svoje prijatelje, uvjeravao ih kako je to nešto savršeno, pa daj poslušajte, i nije ih puno skužilo, čak ni u onim poratnim vremenima kada je bilo "in" slušati srpske bendove, ovaj bend je nepravedno zapostavljen.

I onda sam pročitao da oni postoje već deset godina, da su DESET godina čekali na ovaj album (odmah sam skužio zašto su ga onako nazvali) i jedva sam čekao koncert. Ja sam još srednjoškolac, u Zagreb ili Novi Sad mogu ići samo ako svira Iggy Pop, dobro, još malo pa ću na faks, čekat ću. I onda, rat. Svi moji planovi propadaju, album slušam još više, a u međuvremenu izdaju i drugi. "Ovaj zid stoji krivo". I nedugo nakon što je objavljen, kupujem ga u Zagrebu, u Iz sve snage. Ne mogu vjerovati, koja slučajnost, bila su samo dva primjerka, to je ona Božja ruka o kojoj pričaju, sto posto. A na ploči ona ista priča, melodije koje se muvaju po glavi mjesecima, nevjerojatne priče, i onaj čudan glas. Opet prepoznatljiva Kojina produkcija, neki novi ljudi, ali tu je sve ono zbog čega sam zavolio i prošli album. Poslije sam čuo da su album snimili u predvečerje rata i otišli kojekuda, i da je tek poslije objavljen.

Nakon par godina vraćaju se, i opet s novim ljudima, snimaju mračan i težak album, dobio je ime "Verujem ti jer smo isti". Kebrin odgovor na ratno sranje, album koji mi se na prvih nekoliko slušanja nikako nije svidio, i tek nakon dosta vremena skužio sam o čemu se radi. I zvuk je bio drukčiji, ali je na njemu bila odlična "Vi ste ljudi" i "ABCD avioni", koju sam mrzio, da bi mi danas bila jedna od najdražih, i neobična "Ruža lutanja", za koju mnogi i ne znaju da je čovjek koji ju govori nevjerojatno zanimljiva osoba, on ima u glavi tu Ružu lutanja, dnevno propješači 20 km! Tada mijenjaju i svoj logo, drukčijim fontom ispisuju ime, a i počinju ozbiljnije, onako marketinški. Kebra objavljuje i svoju knjigu pjesama "Ko je taj čovek". I tada saznajem za njihovu slovensku turneju, tri koncerta. Krećem na tu ekskurziju, sa Berom i Ivanom (kojoj se svidjela ideja, iako nije znala pjesme), odlazimo prvo u Ilirsku Bistricu i napokon ih upoznajem. A taj koncert je moj najdraži koncert u životu. Ona atmosfera u MKNŽ, Dobri Čovjek Leon kao domaćin, Babo kao velemajstor zvuka i Obojeni Program. Tada su promovirali novi album, "Ili pet minuta ispred tebe". Sve je bilo jasno, Kebra je super tip, nimalo uobražen kako su o njemu pričali, jednostavan i dobar. Pričali smo do jutra, ispričao sam mu svoju priču, a on meni detalje koji su nedostajali.

Oduševio me i gitarist, čovjek koji je svirao još na njihovom neslužbenom live albumu, s ekipom s drugog albuma, shvatio sam kolika je njegova uloga u stvaranju prekrasnih pop pjesama (ili, kako oni kažu "malo tvrđih pop pesama"), Dragan je odličan gitarist i odličan čovjek. U njihovoj muzici su mi uvijek bili jako bitni ženski prateći vokali, koji su se fino slagali sa neobičnim vokalom. Prvo su to bile Boye (čija bubnjarka Bilja je Kebrina sestra), i onda neke druge cure, a u Sloveniji i na novom albumu je to bila jedna Ivana, sramežljiva cura iz Zrenjanina, koja je pomagala bubnjaru Cini, npr. omotati zavoje oko zglobova. Ne znam zašto je poslije Cina otišao u Gobline, ali onako realno, on se najmanje uklapao u (barem moju) sliku Obojenog programa. Sutradan smo nas troje došli i u Gradec, namučili se, ali trud se isplatio. Svirali su u nekoj staroj dvorani, punoj čudnih tipova, kako to obično bude u malom mjestu. Sjećam se da je bio neki tip umotan u plahtu i samo je kružio okolo. Koncert je bio odličan, naravno. Vođa puta je bila Fantastična Monika, naravno. Posebno mi se svidjelo što Kebra ne priča puno između pjesama, nakon pete, šeste pjesme kaže Dobro veče, mi smo Obojeni program, a nakon svega kaže Hvala, laku noć. Odsvirali su na bis nevjerojatan blues (?) "Pažnja", stvar prepunu emocija i ne znam čega sve, otpjevana glasom kojim bi se mogla otpjevati bilo koja pjesma samo ne taj dum-dum blues, koji pogađa i uvlači se negdje do kostiju, a tamo onda napravi rusvaj. Dan poslije sviraju u K4, odličnih sat i po za publiku sačinjenu od ljudi iz Zagreba. Završava mojih najdražih četiri dana u životu, nakon kojih sam tjedan dana odmarao i uživao preslušavajući Berine bootleg snimke i pregledavao odlične fotografije.

Nakon toga, Kebra se povremeno javlja na već uspostavljene telefonske veze, a jedan prijatelj posjećuje ga u Novom Sadu odakle donosi novu knjigu Kebrinih stihova. Uskoro i ja nabavljam vizu i odlazim u Novi Sad. Druženje s Kebrom i ostalima je bilo jako ugodno i zanimljivo. Preslušavam nove snimke, za album nazvan "Sva sreća general voli decu", drukčiji od onoga na što su nas navikli. Najteži test za one koji vole njihov rad. Elektronika i nove teme rezultirali su na prvo slušanje teškim i hermetičnim albumom, ali svakim sljedećim pokušajem trud se višestruko nagrađuje. Jebiga, znam da pretjerujem, ali meni je to odličan cede, iako moram priznat da sam se zbunio na prvo slušanje. Ista priča samo ostvarena malo drukčijim priborom. Sada je prateći vokal Tamara, odlična cura, rodom iz Vukovara, a jedino je Dragan ostao od stare ekipe. Mnogim starim pjesmama uživo mijenjaju aranžmane, sviraju ih na bitno drukčiji način i taman kad sam htio otići na koncert, padaju prve NATO bombe. Baš me zanima kako će se ti događaji snimiti na sljedećem albumu.

Uskoro se dogodio i posjet Hrvatskoj, sviraju u Rijeci i Zagrebu, ostavljaju mnogima u sjećanju odlične koncerte, prepune emocija i ljepote. Malo nervoznije i napetije nego što bi to trebalo, prolazi i njihov prvi poslijeratni posjet Hrvatskoj. Danas, nakon deset godina, teško je sve to sažeti i objasniti, znam da sve skupa zvuči blesavo, ali za mene su Obojeni program odavno prestali biti grupa, ili neki muzičari. Oni su postali puno više, nešto poput prijatelja, ljudi koje razumijem i koji mene razumiju. A takvu stvar dobiti od običnog pop banda nije baš lako ovih dana...

Toni Š.