MORPHINE

MORPHINE - bend kojem vjerujem. Svatko se valjda sjeća gdje je i kako prvi put čuo, štajaznam, Cowboy Junkies. Ili, recimo ja, Portishead. I onda ti bendovi polako, ali sigurno ulaze u tvoju sobu i glavu i postaju ti dragi prijatelji. Jedan od takvih je i Morphine. Na prvo slušanje skužiš atmosferu, onako malo bestežinski, čudno. Odličan saksofon, fin i ugodan slide bas i nešto distorziran glas. Da, i bubanj. Nakon nekoliko slušanja već počinješ razlikovati pjesme i imaš svoje favorite. Neobično ti odgovara sve skupa. Pažljivo ih slušaš i trud ti je nagrađen. Uživaš... Ima ova priča i povijest. Ima i tužan kraj, ali polako.

U Bostonu osamdesetih godina je bilo zanimljivo, to se već zna. Kao i mnogi mladi ljudi, dva prijatelja, Mark Sandman i David Champagne imali su bend Treat Her Right. S njima je svirao i Billy Conway, nisu imali bas, ni saksofon, bila im je dovoljna još usna harmonika. Sve skupa zvučalo je onako country, do trenutka kada je na probe počeo dolaziti Dana Colley sa svojim saksofonom. On je kod kuće slušao Coltranea. A zna se šta to znači. Njegov zvuk je bio neobično topao i ugodan, kada nije bilo superbrzih i nervoznih izljeva energije i bijesa, nitko se nije uspio približiti takvom zvuku. Colley je odlično shvatio kako se to radi i ubrzo postaje neizostavan, i gotovo zaštitni, dio novog benda, nazvanog Morphine. 1992. godine objavljuju prvi album "Good". Have a lucky day ili You speak my language dovoljno su jasno pokazali da je iz Bostona došlo nešto novo, nešto jako drukčije od svega što se moglo čuti. Sa tako malo pribora postigli su bogat i složen zvuk, tako prepoznatljiv i zanimljiv da je onih 40-ak minuta bilo malo. Pošaljite nam još... I godinu dana poslije stiže prekrasan "Cure for pain". Colley ponekad svira dva saksofona istovremeno, neobičan instrumental stavljen je na kraj, odličan Sandmanov vokal služi ravnopravno, on ima ono što i Preston iz Mule, nešto tako američko i pustinjsko da te hipnotizira i seli daleko, daleko. Svima definitivno postaje jasno kakav je biser na dohvat ruke. Ne treba puno, stisnuti play i prepustiti se njima, slobodno, onaj osjećaj kad preslušavaš prvi put album i siguran si da će i sljedeća pjesma biti podjednako dobra i da te oni neće iznevjeriti. Povjerenje? Da, u mom slučaju. Sljedeći album izlazi 1995. i nazvan je "Yes", korak je dalje. Ne u smislu da su nešto bitno promijenili, ovdje možda ima malo više instrumentalizacije, nekima se zato i nije svidio. Javile su se prve sumnje, mada je to bilo tjeranje maka na konac. Ali ajde, oni su opet napravili odličan album, a to što ću ih hvaliti, moj je problem. Objektivno pisanje je utopija, utvrdili su još davno. A dokaz da se ništa nije promijenilo je remek djelo "Like swimming", četvrti album. Prekrasne pjesme Hanging On A Curtain, treći dio I know you (započete još 1992.) i još nekoliko magičnih pjesama koje te vode kroz neobičnu Ameriku, oceane, zadimljene jazz klubove i blues barove na Jugu. Jedan obožavatelj je rekao da oni prodaju tišinu. Ali onu tišinu iz Corto Maltesea, iz Jarmuschovih filmova, onu tišinu ljeta u Slavoniji. Tišinu koju volim.

Priča ide dalje, razvija se do 1999. kada negdje na ljeto, umire Sandman. Jedan prijatelj je krenuo u Pariz na koncert i negdje na putu dočekala ga je vijest da je Sandman mrtav. Nikad neću saznati kako su zvučali uživo. Neću pisati ono da je ostavio iza sebe blago, zato što mislim da je tako. Dokaz je i posthumni album "The night", objavljen ove godine. Malo raskošnije produciran, ali opet tako prepoznatljiv i lijep. Poslušajte Top Floor, Bottom Buzzer i uvjerit ćete se. U vašem cede plejeru je još jedan dokaz koji neću braniti i objašnjavati. Između ostalog i zato što znam da je blago dobro sakriveno na većim dubinama, zbog čega se isplati nabaviti ronilačko odijelo i zaroniti već prve sljedeće večeri.

Toni Šarić