MORCHEEBA

Da vidimo što će sada



Trip-hop je jedan od zanimljivijih stilova i ladica u nahtkasliću zvanom elektronska glazba. Vjerojatno elektro-čistunci imaju neke druge favorite, ali Većina Kojoj I Sam Pripadam nekako najčešće u plejer stavlja diskove koji emitiraju umirujuće, a opet dovoljno intrigantne zvukove. Mala noćna muzika. Gradić imenom Bristol odabran je za najčvršće uporište maštovitih i vrlo senzibilnih producenata a koji su se okupljali u raznoraznim grupama i vjerujem da se ime Massive Attack i previše puta izgovorilo u rečenici koja sadrži pojam trip-hop.

Pa zato nećemo o njima. Junaci naše priče su trio Morcheeba, nešto komercijalniji (ako vam to znači nešto lošiji, da, tako nekako, zericu nezanimljiviji) od rodonačelnika žanra, ali opet dovoljno uzbudljivi da bi nam postali dragi. Dva brata Godfrey, Paul i Ross bavili su se producentskim djelatnostima a koje uključuju i razne DJinge, i preko rada sa David Byrneom došli su pomalo i u Ligu Poznatih. Stariji brat Paul je odrastao na Hendrixu, Nick Drakeu i takvim stvarima, a 5 godina mlađi Ross navučen je na hip-hop. Kada padne mrak, njih dvojica postaju Diabolical Brothers i u Dr.Jackill&Mr.Hyde maniri produciraju techno snimke. A zanimljivost je i da su sve pjesme Morcheebe prvo snimljene akustično, na gitarama, i tek u studiju su dobile definitivan oblik. Uglavnom, te 1995. odlučili su svoje remixe i instrumentalne uratke poslati na nekoliko nezavisnih etiketa, i kako to obično biva, nisu naišli na priželjkivanu reakciju. Na jednom od partyja, upoznaju Skye Edwards, crnu pjevačicu u tradiciji najboljih crnih blueserica i koju čovjek jednostavno mora zavoljeti. Njezin senzualni glas, stas&pojava uspješno su predstavili Morcheebu kao vrlo obećavajući bend, a čija su prva dva EP-ja to i potvrdili. "Trigger Hippie" i "Music That We Hear" poslužili su kao krasan uvod za odličan debut, objavljen krajem 1996. pod imenom "Who Can You Trust?". Naravno, MTV i britanske tiskovine dobili su svoje miljenike, ne tako nepredvidljive kao što je bio Tricky i ne tako eksperimentalne kao Massive Attack, a opet dovoljno laid-back da bi ih zavoljele i, recimo, brucošice po Hrvatskoj, kao i vikend-narkomani kojima je trip-hop bio izvrsna kulisa pripreme za Izlazak U Grad. Singl "Trigger Hippie" zadovoljio je i publiku i kritiku, a hipnotička "Small Town" i pomalo bolesna "Almost Done", stvorile su gotovo kult.

U međuvremenu je Morcheeba dospjela do američke turneje i materijal za drugi album je najavljivan kao ugodno iznenađenje, a što je i bio. "Big Calm" je te 1998. bio prilično zapažen, njihovi nastupi prilično rasprodani a mi prilično zadovoljni. Sanjive pjesme kao "Friction" ili "Part Of The Process", samo su potvrdile da njih troje znaju kako stvoriti ugodan, zadimljen, pomalo jazzy, a prije svega vrlo bluesy ugođaj. Etiketa Sire je dovoljno velika i distributerski kanali su dovoljno dugački, tako da je broj ljudi koji vole slušati njihove uratke postao respektabilan: postali su prilično bogati i slavni. A Morcheeba odlučuju obogatiti svoj zvuk pomalo orkestarskim aranžmanima, dajući novim pjesmama bitno drukčiji okvir.

Te 2000. albumom "Fragments Of Freedom" gube dio svoje trip-hop publike ali dobivaju dosta novih poklonika, širom otvarajući vrata novih tržišta i postavljajući pred sebe nove izazove. Snimili su odličan običan pop-album. Singl "Rome Wasn't Built In A Day" obožavaju radijski voditelji, pojam komercijalni pop dobiva novi smisao, a pjesme kao "In The Hands Of The Gods" ili naslovna ulaze u naše sobe i srca. U isto vrijeme oni svojim snimcima za razne soundtrackove, kolaboracijama sa vrlo raznolikom ekipom glazbenika (Lambchop) dokazuju da nisu just-another-trip-hop bend. Sredinom prošle godine Paul Godfrey producira zanimljiv mix album "Back To Mine" kojim odaje počast svojim herojima, Dr.Johnu, Taj Mahalu i ostalima koje je tih dana preslušavao. Nakon početnih downtempo dana i života u depresiji provincije, Morcheeba pali nove svjetiljke nasred grada i rezultat su krasne pop-pjesme, bogate zvukom i emocijama. Baš zato novi album koji je najavljen za ljeto 2002. stavljaju visoko na našu listu albuma koje iščekujemo, sa nestrpljenjem.

Touni