JOHN CALE

Strah je čovjekov najbolji prijatelj

Nakon bezuspješne potrage za nekim od albuma kod svih slavonskih znanaca, odlučio sam, baš za inat, pronaći bilo koji. Potraga je počela slučajnim, odličnim koncertom na HTV, a završila uspješnom mp3-lovinom i pretvorila me u štovatelja. Dok ne nađem bolji izraz… Ma, kako ne zavoljeti čovjeka koji je donio Velvetima onu linčovsku mističnost koju svaki klinac koji ih je nabavio i zavoli zato-što-ne-razumije-ali-osjeća-da-je-cool, pa je dijelio studio sa Iggyjem u vrijeme Stooges početaka i uspio kanalizirati njihovo ludilo, vjerojatno je uspio uvjeriti prekrasnu Nico da je dovoljno zanimljiv da provedu vikend zajedno, a i družio se sa raznoraznim čudacima diljem Amerike, između ostalih Jonathan Richmanom ili Patti Smith. I kad je pankerski ponesen noseći hokejašku masku na licu na koncertu ubio kokoš… Pokazalo se da je odabiranje Cale strane u Dilemi Reed/Cale prilično nezahvalan izbor, automatski dobivate etiketu "intelektualca", koje se nije lako riješiti. I ovo i ono, ali stvarno je čovjek zanimljiv. Na Internetu ćete naći hrpu odličnih stranica (www.huizen.dds.nl je moja preporuka) sa odličnim intervjuima, pregledima njegovih kolaboracija a meni bi bilo jako drago da i ovaj tekst posluži kao ulaznica u Čudnovati Svijet Johna Calea. I time završava odvratno predvidljiv a subjektivan intro (da pomognem onima-koji-prave-odlomke).

Slijedi ono da je rođen 1942. u Južnom Walesu, da je vrlo brzo dobio stipendiju za usavršavanje svog talenta u sviranju viole i klavira, te se preseljenjem u Ameriku točnije New York oduševljava avangardnijim pristupom (ponavljanje jednog tona po uzoru na primitivna glazbala iz Azije, tako bi se to moglo opisati…možda) muziciranju LaMonte Younga. Sviranje u njegovom projektu Dream Syndicate približava ga njujorškim glazbenicima i nakon susreta sa Lou Reedom pronalaze si srodne duše, uvježbavaju svoje pjesme a susret sa Andy Warholom omogućuje im sve što im je nedostajalo: poznatiji zaštitnik koji im daje prostor, droge i - šansu. A o tome neću, baršunastu priču vjerujem znate…

Uglavnom, nakon albuma "White Light/White Heat", 1968. Cale kupi prnje i ostavlja Lou Reeda da nastavi sam. Cale ulazi u studio sa Iggyjem i braćom Asheton, rezultat čega je fantastičan prvi album Stoogesa.
I, onda 1970. Cale izlazi sa svojim debijem, solidnim "Vintage Violence", introspektivnim autorskim albumom, možda objavivši sve ono što u Velvetima "nije mogao". Prilično običan, s jako zanimljivim tekstovima, upoznao nas je sa Caleom-koji-nije- avangardan, a slijedi ga "Church Of Anthrax", naslovljen onako kako svaki hevimetalac samo sanjati može, album koji je prilično minimalistički, i mahom instrumentalan. Slijedi nekoliko sličnih albuma, od kojih je svakako najbolji nešto melodičniji "Paris 1919" (zanimljivo, te godine Lou Reed snima "Berlin"), a prazninu između njih je popunio sa produciranjem i gostovanjem na albumima dragih prijatelja. Ponuđen mu je i službeno posao producenta, a koji je odbio nakon one Dileme S Vragom Na Raskršću, shvativši da mu je draže biti u studiju s Richmanom ili Sham 69 nego kojekakvim bezličnim superstarovima.

1974. objavljuje izvrstan "Fear" kao najavu malo čvršćih albuma, koji su zapravo njegov doprinos nadolazećem valu energičnih i nabrijanih klinaca a koji ga ubrajaju u jednog od najdražih gostiju i zovu ga da im pomogne u studiju. On to i radi, na svoje i naše zadovoljstvo čini debi albume Modern Loversa i Patti Smith Group pravim malim remek-djelima koja i danas zvuče zanimljivo.
A 1981. počinje se družiti s Brian Enoom, dajući svoj doprinos zvuku Ranih 80-ih albumima "Music For A New Society" i "Artificial Intelligence". Prilično izmoren kokainskim ludovanjima, povlači se u krug obitelji, rođenjem kćeri Eden odlučuje se na kraću pauzu. Iz koje izlazi na nagovor Enoa, ali prilično ambicioznim (hm, ajde dobro: pretencioznim projektom) "Words For The Dying" i solidnim "Wrong Way Up". Zbog Andy Warhola opet se počinje družiti s Lou Reedom i rezultat je njihov tribute "Songs For Drella", prilično zanimljiv album nastao kao Sjećanje Na Prijatelja. Uskoro i organiziraju reunion Velvet turneju, koja nakon par evropskih koncerata neslavno završava. 90-te uljepšava albumom "Walking On Locusts" i nastavlja producirati pomalo opskurne bendove.

Namjerno nisam spominjao filmsku muziku, koja je jako bitan dio Caleove diskografije i koja uključuje rad na filmovima kao "Sid&Nancy" preko odličnih francuskih arty filmova "Paris S'Eveille" pa sve do recentnog "American Psycho", a mnogi od tih radova su objavljeni kao regularni albumi. Gotovo cijelo vrijeme za tih 30inešto godina koliko se Cale muva po studijima i pozornicama, pokušavao je naći način da izrazi svoju nedovoljnu ekscentričnost, odnosno da se tako neprilagođen uklopi u strujanja moderne muzike. Nikad s previše otklona ni na jednu ni na drugu stranu, Cale je stvorio impresivan opus i, vjerujem, zabavio se kao malo koji glazbenik. Bilo je tu i manje uzbudljivih, gotovo dosadnih albuma, ali Cale je autor nekih od najljepših pjesama ikad snimljenih (poslušajte "Close Watch" ili neku od njegovih akustičnijih stvari). Turneje je prorijedio, a svoju potrebu za muzikom zadovoljava pojavljivanjem u studiju sa ljudima koje procijeni zanimljivima. Tako se pridružio Gordon Ganou za snimanja "Hitting The Ground" koji samo što nije objavljen, a sigurno postoji već pripremljen neki novi projekat.

Prisutan već godinama, ako ništa brojnim coverima (poslušajte Yo La Tengo ili Billy Bragga) utjecat će na modernu muziku, i siguran sam, nećete zažaliti pokušate li čeprkati po pjesmarici ovog nepravedno zapostavljenog glazbenika.

touni