Ja se zovem Toni, idem u IIIa Ekonomske škole u Vinkovcima. Razlog zašto ti ovo pišem je moja nesretna ljubav. Još uvijek volim jednu Anu S. i ne znam što da radim. Najveća utjeha su mi pjesme. Jedino tada uspijem zaboraviti na Nju. Najbolje se osjećam kad slušam pjesme Jonathana Richmana.

Ne znam da li si čuo za njega, on ima 48 godina, nekada je bio pjevač grupe Modern Lovers i poslije je nastavio snimati solo albume. Ja sam prvo čuo jednu kompilaciju i odmah mi se svidjela. Ima svakakvih pjesama, dok je bio s Modern Loversima bili su onako više r'n'r, ali opet osjećajno, čitao sam u novinama da se to zove new wave. Ona stvar "Roadrunner" mi je bila super zato što i ja volim slušati radio. Onda je raspustio bend i počeo svirati po bolnicama, parkovima i ulicama, pričali su da je skrenuo. On se tada malo smirio i počeo snimati albume za svoju dušu. To su bile nekako dječje pjesme, neobične, ali mogao si osjetiti da se on tako brani i sakriva. Njegov topli glas, nekako monoton, kao da ne pjeva, uglazbljen je u pop pjesme iza čijih se teških zavjesa, zapravo, plače i zove upomoć. Ljudi su već navikli na njegovo zezanje, a on je opet iznenadio i snimio jedan normalan album, na kojem pjeva o svemu. Pomogao mu je isto jedan od mojih prijatelja, Neil Young. Sigurno je i on shvatio kakav je Jonathan.

 

Moji prijatelji kažu da su Jonathanove pjesme bezveze, da to može svatko i da je on retardiran i da nije muško. Ne znam, mene je oduševila njegova iskrenost, nisam još čuo nekoga da tako pjeva i da tako javno kaže da života ima i kad Ona ode, ali da u stvari, Ničega Nema. On sigurno zna kako je to u glavi, i kako je to kad te slome nesanica i bol u želucu. Te pjesme se ne mogu uzeti zdravo za gotovo, tek nakon nekoliko slušanja shvatiš o čemu se radi. Mislio sam da tada trebaš slušati neku sretniju i veseliju muziku, ali najbolje se osjećam kad mi Jonathan pjeva o Pablu Picassu, o žvakaćim gumama, o sladoledaru, o Wranglericama, o bilo kakvim glupostima, samo da me ne sjeća na Anu. On možda i jest lud, kako to neki pričaju, ali njegovo ludilo je ispunilo tu njegovu nesreću, a to se čuje u pjesmama i ja mu zato vjerujem više nego bilo kome drugom. Poslušao sam ja i Cavea i Curtisa, ali oni su mi nekako daleki i hladni. Vidio sam na Internetu jedan super site o njemu, tu možeš naći sve njegove tekstove. Ali nisu oni toliko zanimljivi kad ih sam čitaš. Puno bolje je kad čuješ njegov glas, i te obične, bezbrižne zvukove poslušaš kao Richmanovo sklonište, u kojem te čeka Neočekivana Pomoć. Poslušaj "Someone I care about" ili božanstvenu "Girlfriend", sigurno nisi čuo ništa slično. A sigurno si osjetio tako nešto. Sad sigurno misliš da nešto sa mnom nije u redu, ne vjeruješ da je baš tako, i daj Bože da nikad ni ne saznaš zašto mi se njegove pjesme toliko sviđaju. A Ana ionako nije ovdje...

JONATHAN RICHMAN JE MOJ PRIJATELJ
by Toni Šarić