IGGY POP

Magija je to, prijatelju

Jel' ima nezahvalnije i uzbudljivije teme za čovjeka odraslog 80-ih u Vinkovcima; jedini je problem što ga obožavam do imbecilnosti i što nikako ne mogu biti objektivan, baš nimalo. I, ako vam se ne da čitati takvo štivo, bolje odustanite.
A Priča je počela 1947. u Ann Arboru (nekih 40 minuta vožnje do Detroita) gdje je mladi James Osterberg odrastao slušajući roditelje, Motown heroje i Crne Bogove iz Chicaga. Naravno, kao i svi početnici njegov prvi bend, The Iguanas su svirali obrade (iako su imali solidan staž kao cijenjena predgrupa), a uspomenu na taj period nosi i danas: nadimak Iggy, kojemu je nadodao Pop ne zbog ljubavi prema toj vrsti muzike, nego iz poštovanja prema lokalnom junkieu koji se prezivao Popp. Nakon kratkog boravka kao student u Chicagu, vraća se i sve u Priči je nekako spremno da sretne prave jarane. A to se i događa u bendu The Prime Movers gdje je uvukao prvo Scotta, a onda i brata, Rona Ashetona. Poslije im se priključuje na bassu Dave Alexander i falilo im je još ime. Onako razbijeni gledali su kultnu seriju Three Stooges i sve dolazi na svoje mjesto: počinju kao Psychedelic Stooges a onda uskoro nastaje nešto najbolje što je ikad okoristilo Teslino dostignuće: The Stooges. Braća Asheton su se savršeno uklopila u Iggyjev svijet: Ron je volio nositi nacističku odjeću, Scott je bio žestok u utrpavanju kojekakvih tabletica i ostalih farmakopreparata, a i Dave je imao jakih utakmica u nogama.

Prvi koncerti su popraćeni prijateljskim upitima o psihičkom zdravlju, takvu energiju i ludilo Amerika sigurno nije vidjela i vrlo brzo su postali traženi. Dobro, u to vrijeme su se uzbudljivima smatrali jedni Jefferson Airplane, hipici su ludovali i dosta brzo se pročula priča o žestokom Iggyju i fantastično zabavnim, vrlo kratkim koncertima. Svirati, naravno, nisu znali, ali "So what? We're just havin' fun" stav je razoružavao sve, a privukao između ostalih i MC5, kao poznatiju Braću Iz Detroita koji su ih uzeli pod svoje i sredili im prvi album.
A to je bilo nešto. John Cale u studiju zadužen da zabilježi i kanalizira njihovu energiju, što nije bilo lako. Taj debi je odličan dokument svega što su oni pokušavali: ima tu i malo Doorsa (iako je to posvećeno Nico, curi koja je zaslužna za prvi Iggyjev sifilis) u "We will fall", ali ipak je to wah-wah atomska bomba u rukama izvrsnog gitariste sa impresivnom zbirkom najlošije odsviranih sola u povijesti tog efekta a koji mi nikad poslije nisu tako moćno zvučali (dobro, Jimi se ne računa) praćeni pomalo tribalnim Bo Diddley ritmovima koje je isporučivala ritam-sekcija i, kao svijet za sebe, Iggy, čiji su iskreni i jednostavni tekstovi ("no fun to be alone...") udarali u glavu i čiji bariton do danas nije nadmašen. Priča kaže da su imali samo 3 pjesme prije ulaska u studio i da su ostatak smislili u par dana. Ne znam, ali i danas kad čujem "I wanna be your dog" se naježim, kako je to nabrijana i moćna stvar.

Naravno, o nekom uspjehu nema govora, ali su koncerti postajali sve zanimljiviji (ja sam samo vidio jednu jako lošu snimku, a sigurno postoji nešto bolje - ako neko ima, neka se javi, pliz) a i oni kao bend sve usviraniji. Samo da nije bilo tih droga... Opisi njihovih provoda po okolnim brdima gdje su bile prostorije za probe su nevjerojatni i nema im sličnog primjera u povijesti r'n'r-a. Pročitajte knjigu "Please kill me" Legs McNeila s vrlo eksplicitnim prikazom ne samo njihovih, hm, ludorija.

Njihovo samouništavanje se 1970. prekida na koji dan dok ne snime remek-djelo, meni najbolju A-stranu u povijesti r'n'r muzike, "Funhouse". Snimaju ga isto na prvu, čak uz očekivanja matične kuće da će nastati Nešto Komercijalno, ovaj put uz studijsku pomoć originalnog člana legendarnih Kingsmena. A to ako još niste čuli, nemojte previše pričati o r'n'r muzici. Počinje sa "Down on the street", pa "Loose", kad se soba već počne tresti stiže razarajuća "TV Eye" i onda "Dirt", jedan od najboljih bijelih bluzova ikad odsviranih. Ja ne znam točno, ali sigurno je prilično troznamenkast broj mojih preslušavanja te ploče. Da, i B-strana je isto sjajna: tamo su i "Funhouse", sa ludilo dobro uklopljenim saksofonom i "1970", sa paklenom bas-dionicom i refrenom "I feel alright" i onda najgori free jazz eksperiment "LA Blues", za kraj. Jedna od najboljih investicija koju si možete priuštiti je sedmerostruki cede sa kompletnim zapisom (znate već kako se dokumentarno koncipiraju takvi boxovi) snimanja tog ludila. Ali, nema se tu previše pričati, najčistija desetka. Tako nisu mislili u Elektri, prekida se ugovor zbog svih sranja koje su ovi napravili diljem Amerike i Stooges kreću ispočetka. Odbačeni, pokušavaju sa najtvrđim narkomanskim kombinacijama i to je zapravo kraj. Dave na izmaku snaga odlazi, ni Ron ne može više pratiti (o tome a i o drugim detaljima nađite na Internetu odličan intervju s njim), a i Iggyjevo psihofizičko stanje ne dozvoljava bilo kakve dogovore (čak je pokušao održati probu sa preostalim Doorsima, ali se pojavio gol i svima je bilo jasno da od te lude kombinacije neće biti ništa) i ostaje sam sa James Williamsonom, koji im se priključio u posljednjoj fazi. Naknadno objavljen "Kill city" je nešto najbolje što je Iggy otpjevao i album koji ako vam se pruži prilika obavezno nabavite. Nekoliko verzija vas ne bi trebalo zbuniti, sve su okej i tu se Williamson prikazuje kao talentiran autor, a i koji može sa Iggyjem.

Sad u priču ulazi David Bowie, koji je iz tko zna kojih razloga odlučio pomoći i braća Asheton dolaze specijalno na snimanje i uvježbavanje za novu turneju. Godina je 1972. a ono što su radili objavljuju kao Iggy&The Stooges na ploči "Raw power", koja bi bila dostojan nasljednik "Funhousa" da se Bowie nije latio mix-pulta. Tako snimiti ONAKVE pjesme, tako sjebati bubnjeve, ne, nema riječi opravdanja. Unatoč svemu, ploča je izvrsna, zbog genijalnih pjesama i ja sam jedan od onih koji i danas žale što se onaj pozer muvao oko potenciometara. Ali, zato je tu jedan "Search and destroy", sve ono što je svaki punker oduvijek htio, pa nevjerojatna posveta ludom sexu "Penetration", narkomanska "Your pretty face is going to hell" i prekrasno sjebana "Gimme danger". Ne volim pričati o ovom albumu, iako ga obožavam. I mrzim Bowieja. Zanimljivo je da kasnije reizdanje tog albuma dolazi na Top50 i to u Engleskoj, vjerojatno baš zahvaljujući Bowieu. Naravno, sve skupa je ipak poprilično neslavno propalo. Oni ipak nastavljaju svoju turneju a sve je zabilježeno na solidnom "Metallic K.O." iz 1973. koji je zadnji njihov koncert i na kojem se tako jasno čuje i osjeti atmosfera kako je to pakleno i udrogirano zapravo bilo. Iggy se povlači, potraživši liječničku pomoć završava u sanatoriju, a tu je na bijelom konju i Bowie koji mu predlaže micanje u Evropu i to u Berlin. Tamo se smiruje i 1977. objavljuje 2 albuma! I to kakva. Prvo "Idiot", nešto najhermetičnije i najbolesnije što je ikad napravio, album uz koji se, recimo, Ian Curtis oprostio od Svijeta, a album je vrlo kvalitetno prenio atmosferu njihovih sedativiziranih berlinskih brijačina po ostavštini Fritz Langa i ostalih ekspresionističkih prvaka. "Sister midnight" mi je nekako najdraža, ali tu je i izvrsna autobiografska "Dum Dum Boys", a i tržišno isplativa "China girl". Na toj turneji ga prate Blondie i pomalo počinje uživati status zvijezde. Meni je taj album i dandanas drag i nekad mi baš prija njegova neobična, prilično bolesna melankolija.
A, sve suprotno od toga zabilježeno je krajem iste godine na remek-djelu "Lust for life", optimističnoj simfoniji u kojoj objavljuje svoju Zahvalu što je živ. Svi ste već čuli naslovnu udaračku, a ima tu i prekrasna "Fall in love with me", opasna "Neighborhood threat" i pogled unazad "Sweet sixteen", a sve skupa umotano smiješnim omotom koji mi uvijek izmami osmijeh zadovoljstva. Uz "Electric" od Culta, sigurno najslušanija ploča u povijesti vinkovačkog rokerisanja. Ali, opet ga odbacuju Odgovorni Iz Diskografskih Kuća i obraća se James Williamsonu i 1979. objavljuje meni najdraži njegov solo album, "New values". Tako ugodan, dobro odsviran (žena za bubnjevima), nikad tako sigurno nije pjevao, album zanimljiv i danas, a opet nekako netipičan, eto, poslušajte prekrasnu "Endless sea", ili "Billy is a runaway". Nepravedno zapostavljen album, jedino ga ostarjeli kritičari tu i tamo spomenu, mada mnogi misle da je nedorečen. Slijedi ga "Soldier", album kojeg sam se naslušao na kaseti koja je godinama kružila po Vinkovcima, a kojoj je s druge strane bio "Rubber Legs", jedna od boljih Stooges bootleg kompilacija, ali koja, kad smo kod njih, nije do koljena briljantnom "Sick of you" , fantastičnom, ali kratkom albumu na kojem je najsoničnija od svih "I got right" i tako igijevska "Tight pants". Ma, i "Soldier" je okej album, isto malo zreliji, sa brass-sekcijama, ali ima onu igijevsku atmosferu i zavoli ga čovjek, mada ne na prvu. Onda objavljuje "Party", album koji nikad nisam volio, iako ima odličnih stvari, i kužim ja ideju, ali jebiga, ni danas mi se ne sviđa. Možda najgori snimak iz tog perioda je album "Zombie birdhouse" koji smo svi nestrpljivo čekali pošto ga niko od starijih u Vinkovcima nije imao i onda kad je napokon stigao, napili smo se od muke. Sranje.

Kraća pauza od par godina kada se bavio filmovima i koječime, završava albumom "Blah blah blah" kojemu nikako da svarim produkciju, stvari i nisu tako loše, ali opet mu ne dajem prolaznu ocjenu. Nimalo slučajno, opet se tih godina previše spominje Bowie u pričama vezanim za Iggyja. Iako mi je "Cry for love" drago čuti na radiju. Ali, Iggy postaje zvijezda, koncertira i pravi sessione s najpoznatijim muzičarima, tako jednom zasvira sa Steve-čovek-rif-Jonesom a za pultom je Bill-niko-ne-zna-kao-ja-uništiti-Motorhead-Laswell i rezultat je solidan "Instinct" ali na kojem je Jedna Od Najboljih Ikad "Cold metal" i Iggy pokazuje da mu fali malo akcije. Iako mi taj album danas nije nešto, tada mi je bio odlična hard ploča, nikad ne razmišljajući o njoj kao zapravo (ne)tipičnoj metal ploči.
I onda, nakon nekih 4-5 godina intenzivnog slušanja pruža mi se prilika da ga vidim uživo. Uspio sam objasniti roditeljima da je to ono što želim bićem cijelim i Biljan, Maja i ja nabrijani odlazimo put Zagreba gdje u prepunom Domu sportova ošamućeni pratimo nešto čega se danas slabo sjećam, osim našeg zbunjenog pogledavanja i odmahivanja glavom i sada mi je samo žao što mu nisam prišao bliže. Da, radi se o turneji "Brick by brick" a koja je promovirala solidan album, koji mi je drag jedino zbog stvari "Neon forest", i - dobro, dobro, "Candy" (ali samo zbog "one iz bififtituz"). Tim albumom Iggy je ušao u svačije domove, imao planetarni hit i odradio mrak turneju, u doba najžešćih priprema grunge manije pokazao kako se to radi. Opet slijedi pauza popunjena filmskom muzikom (nikad mi neće biti jasno zašto Bregović, ali lagao bih kad bi rekao da mu ne zavidim zbog toga), pojavljivanjem na kojekakvim opskurnim projektima iz samo njemu znanih razloga, pa onda album "American Caesar" meni drag samo zbog stvari "Boogie boy" jer je on to oduvijek i bio, a i ukazuje se još jednom 1995. u Zagrebu, na polupraznoj Šalati bombardira Zagreb i sad sam ga gledao iz prvog reda zaprepašten kao i 5 godina prije. Magija je to, prijatelju... Najbolji koncert koji sam ikad gledao, sve, ali baš sve zašto volim rock and roll i zašto volim Iggyja. Prvi put kad se opet pojavi u blizini neću propustiti i volio bih ga samo sad vidjeti u nekom manjem prostoru, pa ako oglušim da barem znam od čega. Huh, odvelo me prisjećanje na taj koncert malo u stranu, a u priči se pojavljuje još albumom "Naughty little doggie" koji mi nije nešto kao ni slijedeći "Avenue B.", poprilično intimne i zrelije ploče, ali nekako od njega očekujemo i taj zvuk, tu specifičnu vrstu energije koju isijavaju njegove male trafo-stanice.

Takav nam se vraća odličnim ovogodišnjim "Beat 'em up", eksplozijom u metalnoj kutiji, ne znam kako objasniti taj nokaut koji doživite nakon prve pjesme, naš Neuništivlija ponovo jaše i ne odustaje milimetra. Da, odrastao je, živi sa svojom malom Japankom, zabavlja se i uživa. Nakon svega, nakon svih pizdarija koje je napravio, ostaje vjeran sebi i svojim crvima u guzici (demonima, kako god hoćete, ali tu ima neki mali šejtančić, definitivno). Riskira, kao malo tko danas, s njim ti nije dosadno.

Iggy Pop, kao moderna ikona ili legenda, Iggy Pop kao neobuzdano divlje dijete, oličenje drske i nervozne strane svih r'n'r luđaka. Razmislite malo koliko ima njegovih pjesama koje su vas razbile svaka na svoj način. Čovjek koji je sve ove godine tu, uzbudljiv i nepredvidljiv (može li se predvidjeti njegov slijedeći korak: rap, elektronika, hm, ja se ne bi kladio) - već dobrih 35 godina. Zato ga i volimo toliko, jel'da?

DISKOGRAFIJA:

THE STOOGES
The Stooges, 1969. - *****
Funhouse, 1970. - *****
Rubber Legs - ****
Sick of you - *****
IGGY&THE STOOGES
Raw Power , 1973. - *****
Metallic K.O., 1976. - ****
IGGY POP&JAMES WILLIAMSON
Kill city, 1977. - *****
IGGY POP
The Idiot, 1977. - *****
Lust for life, 1977. - *****
New Values, 1979. - *****
Soldier, 1980. - ***
Party, 1981. - ***
Zombie Birdhouse, 1982. - **
Blah Blah Blah, 1986. - **
Instinct, 1988 - ***
Brick By Brick, 1990. - ***
American Caesar, 1993. - **
Naughty Little Doggie, 1996. - **
Avenue B., 1999. - *
Beat 'em up, 2001. - ****

Toni