CRNA PHANTERA

kolumna no. 3 (9.3.2003.)


UVODNIK

... Odlučila sam skratiti priču, jer nije toliko ni bitan svaki detalj, koliko posljedice. Nekoliko dana nakon noći u kojoj se ništa nije desilo između mene i Vlade, vidjela sam ga i začudo normalno smo se oboje ponašali. Čak mi je laknulo, jer kao on se ne ljuti na mene što nisam otišla do kraja s njim. Pravi šok tek me čekao. Primjetila sam kako me svi odmjeravaju i gledaju s podsmjehom. Nisam se toliko obazirala na to jer nisam imala na kraj pameti što se događalo meni iza leđa. Sve dok nisam slučajno saznala… Vlado je svima ispričao svoju verziju one večeri. ispada da sam nasrnula na njega čim sam sjela u auto. Od toga trenutka slovim za sex manijaka koji čuda radi rukama, ustima… Bože dragi! Nikad u životu nisam bila više ponižena. Imala sam osjećaj da ću se onesvijestiti. Ok, bila sam pripita, ali znam da nisam ništa s njim napravila. Znam. Sjećam se svega! Da sve bude gore, ni frendice mi nisu povjerovale. Bojale su se da će se i za njih misliti da su kao i ja ako se nastave pojavljivati samnom u tom prokletom bircu. Bilo im je neugodno zbog mene, a ni u jednom trenu im nije bilo bitno što se ustvari dogodilo, bilo je bitno samo što se priča. A šta sam ja mogla? Ići od jednog do drugog i govoriti im da im prijatelj laže? Da se nije desilo ništa? Da, ziher bi meni vjerovali više nego njemu, svom poštenom prijatelju. Svi su vidjeli kada sam sjela polupijana u njegov auto. To im je bio dovoljan dokaz.

U tim trenucima činilo mi se da sam ostala bez svega. I jesam. Nisam imala nikoga. Bila sam uglavnom doma, čak kad bi dobila želju za cigaretom, sama bi otišla u park. Nisam imala koga nazvati. Povukla sam se skroz u sebe i jednostavno nisam vidjela izlaza. Najgori su bili vikendi. Cijele noći provela bi u svom krevetu u suzama, znajući da se moji vršnjaci ludo provode vani, a ja sam bila sama. Svi su mi okrenuli leđa. Ne bi poželjela nikome takav osjećaj. Odvratno je jer u tim trenucima misliš da ćeš umrijeti i što je najgore svejedno ti je! Ne bi me možda toliko boljelo da sam imala koga za razgovor, da sam otišla s nekim, pa makar u šetnju. Sada mi je drago da sam prošla to razdoblje. Drago mi je. U takvim situacijama uvijek naučiš nešto što kasnije možeš upotrijebiti u svoju korist. Znam da mi sada neće pasti napamet da više sjedam s nekim u auto za bezveze, s nekim u koga nemam povjerenja, s nekim koga na koncu ni ne poznajem. Sigurna sam da za to više nema šanse. A što se prijateljstva tiče, da su bile iskrene ostale bi bez obzira, pa sve i da sam i napravila to za što me se kleveće. Svi ti događaji pomogli su mi da vidim koliko mogu izdržati, da vidim koliko sam ustvari jaka i kako mogu sama protiv svih.

Znate one ljude kojima uvijek obećaš da ćeš se javiti za kavu, a nikad to ne učiniš? Nemaš ništa protiv njih, čak su ti simpatični, ali ih jednostavno ne nazoveš. Nakon par mjeseci samoće počela sam ih nazivati, sve redom. Morala sam izaći iz kuće, a ovo se na kraju pokazalo kao najbolji način da zacijele rane. Cijeli dan si negdje vani, ne ležiš doma i ne sažaljevaš sam sebe do beskraja. Pričaš s ljudima o glupostima, najčešće ti to nisu dovoljno dobri prijatelji da bi im se išao povjeravati, tako da o svojoj bolnoj točki ne možeš pričati, a s vremenom sve rijeđe i rijeđe je se sjetiš. Na kraju ispadne da se sjetiš svoje traume samo navečer kad legneš u krevet, ali nakon nekog vremena i to nestane. Ne brzo i ne lako ali nestane. Bitan je trud i želja da se izvučeš iz govana u koja si se sam uvalio, jer na kraju uvijek ostaneš sam. Važno je imati čist obraz pred sobom. Ja sada mogu mirno zaspati, bez da se sjetim svega. Prerasla sam to i prerasla sam takve ljude.


crna_phantera@hotmail.com

UVODNIK + kolumna no.1 (24.2.2003.)

kolumna no. 2 (28.2.2003.)