Zamisli da si se rodio u Derventi, ili u Šibeniku i tamo eto, morao provesti djetinjstvo. Da, i pokušaj još zamisliti da su 80-te. Mladost je super, ideš u kino, školu, prve ljubavi, otkrivaš poeziju, muziku, odrastaš. I tu nastaju problemi. Tebi se ne sluša Bijelo dugme, raspjevani Brega i čupavi Bebek su ti smiješni, Mišo Kovač i Milo Hrnić isto nešto pjevaju o ljubavi, ali to nije ono što ti osjećaš u sebi. Slučajno ti preko starije sestre ili nekog prijatelja koji studira u Zagrebu dolazi do kasetofona jedan američki bend, Husker Du. Pršte melodije, gitare zvone, melankolični vokal pjeva o baš onoj ljubavi koja se tebi dogodila, a na drugoj strani neki kreštavi, zanimljivi vokal na mješavini engleskog i španjolskog pjeva o neobičnim ljubavima, bas svira onako kako nikad prije nisi čuo i sve skupa zvuči neopisivo uzbudljivo. Otkrivaš novine u kojima isto slušaju te bendove, otkrivaš da ih ima još. Poslije i ti dolaziš u Zagreb, upoznaješ ljude koji vole slične stvari, kupuješ instrumente i otkrivaš novu vrstu energije, istu onu koju su ti slali krajem 80-ih svi oni američki studenti koje zapravo još uvijek voliš. Daješ ime bendu po jednom od najboljih albuma koje si ikad čuo i uživaš...

Malo sam zakomplicirao, i zato evo sad suhih podataka o Brassnecku. Počeli su '96. Imali su još jednu gitaru, naravno, nisu mogli zajedno i nastavljaju bez njega. Davor (u daljnjem tekstu Bucko!) pjeva i svira gitaru, Tomica svira bas, Goran bubnja. Dakle, troje ljudi iza imena Brassneck. Prve pjesme su jednostavne, na engleskom, poboljšavaju ih iz probe u probu. Počinju koncerti, Pula, Dubrovnik, Sisak, upornim vježbanjem napreduju sve brže. Snimaju demo i stvar se svidjela Baričeviću dovoljno da se nađu na odličnoj kompilaciji Feathers, Wood&Aluminium. Pjesme postaju sve kvalitetnije, oni usviraniji, zovu ih u Požegu, sve češće sviraju u Zagrebu, a trenutno su u studiju Cosmo gdje dovršavaju najnovije stvari.

E, sad ću opet malo subjektivno. Ja sam ih upoznao na koncertu Fugazi u Ljubljani, živjeli smo u istom studentskom domu i nikad se nismo tamo pozdravljali (kako je to i običaj u manjim sredinama) nego na nekom "stranom terenu". I, nakon vrlo brze identifikacije zajedničkog kruga omiljenih stvari, postali smo odlični prijatelji, "braća po američkom rocku". Svaki slijedeći susret je sadržavao priču o novim stvarima i pozivom na probu. Neobično drago mi je bilo što su svi oni počeli od nule, sami su nabavili instrumente, naučili ih svirati i shvatili da samo čestim vježbanjem mogu naprijed. Pjesme su bile različite, mene je svaka vrlo precizno odvela do benda koji je bio najveći razlog njenog nastanka. I svaka je imala onu prepoznatljivu pozitivnu energiju kakvu ne možeš osjetiti kod najvećeg dijela naših bendova, a koju je stvorila velika ljubav prema tim zvucima i melodijama. Bilo je tu i Firehose "postfunka", bolesnih Pixies hispano melodija, Flip your wig energije i Naked Raygun siline. Svidjelo mi se što su pjesme raznovrsne, sve vuku porijeklo sa sličnih izvora, ali su uzbudljive i zanimljive na svoj način. Svi ti bendovi (pa tako i Brassneck) su pop (dobro, ide tu uz pop uvijek i neki dodatak) bendovi, koji slave život i sadašnjicu u tri minute, tužni ili euforični-svejedno, oni su srcu najbliži jer pjevaju o onome što se svakom čovjeku događa svakog dana. I, kako to kod nas uvijek biva, dobili su i etiketu. Pogađate, Pixies. Mada s njima imaju podjednako veze kao sa svim gore nabrojanim bendovima, Jose Maria, Bucko, basistkinja i želja za trpanjem u ladice učinili su svoje. Ali, dosta ljudi shvatilo je o čemu se radi. Pozivani su na koncerte Peach Pita, Gone bald, Overflow i siguran sam da će nakon ovih snimaka naći i izdavača. Situacija kod nas je sve lošija, koncerti su sve rjeđi, a i ljudi što dolaze na njih su više-manje isti, bend koji ne pjeva na hrvatskom zaista nema šta tražiti. Ali, Bucko, Tomica i Goran ne prave onakve pjesme zato što bi se to moglo prodati ili svidjeti nekom indie-pozeru, oni svaki svoj trenutak uložen u bend daju bez zadrške, ne traže puno, ali zato daju maksimum svojih emocija i najbolje energije koju možete dobiti od troje ljudi, zapravo glasa, dvije gitare i bubnja. A to nije malo.

 

 

BRASSNECK
ili kako sam riješio Zagonetku Osamdesetih