KAKO SAM SE PROVEO U BOLNICI
-upozorenje! ovo je non-music priča-

Sve je počelo sa upalom uha. Na moje iznenađenje, ORL liječnik mi je zakazao operaciju nosa (!?) vrlo brzo, i bez puno razmišljanja. Kaže, riješit ću taj problem, plus što će nestati nazalni prizvuk mog prekrasnog baritona. Nije me trebao puno nagovarati: pristajem.

Nakon sat i nešto vremena sređivanja papira, nisam ni znao da ih toliko treba, prijavio sam se na svoj odjel gdje mi je vidno nadrkana glavna sestra rekla kada da dođem sa stvarima i da nešto pojedem pošto "je večera u 6", za svaki slučaj. Jedino dobro taj dan je bilo upoznavanje mog budućeg cimera. Pero iz Ivankova, 25-godišnji aktivni vojnik koji je izjeban sinusima i čestim promjenama vremena koje iziskuje opis njegovog radnog mjesta, odlučio probiti taj jebeni septum, baš kao i ja. Pero nije puno gubio vrijeme, za par minuta sam znao o njemu sve što ja o sebi ispričam tek nakon višemjesečnog poznanstva i bilo mi je drago što ću s njim iščekivati trenutke do operacije, a ne s nekim starijim. Napokon, u dogovoreno vrijeme došao sam u sobu, uselio se i, na svu sreću, Pero je bio dobar s dežurnom sestrom. To je značilo kartanje bele do kasno u noć. Nisam tako zamišljao provesti noć pred prvu operaciju u životu, ali ajde: sve je bolje od ležanja u onim hladnobijelim sobama. Od sestre smo saznali onu neušminkanu verziju cijele priče o tom medicinskom zahvatu i kakvi su doktori, tako da je i s te strane bilo korisno. Inače, u bolnici postoji kućni red. Vrlo strog. Ustajanje u 6, mjerenje temperature i sređivanje sobe, vizita, pa doručak i onda odmor. Oko 1 je ručak, pa gledanje TV, odmor i posjete od pola 4 do 4. Onda terapija, pa opet odmor, pa večera, gledanje TV i spavanje u 9. Izmjene su moguće ovisno o susretljivosti dežurnih, što uopće nije slučaj.

Ali, vraćam se na ponedjeljak. Nakon teškog ustajanja, na naše iznenađenje u sobu ulaze 5 prekrasnih maturantica medicinske škole, koje su ovaj tjedan na praksi. I one obavljaju sređivanje sobe i počinje razgovor. Pero, naravno, poznaje najmanje 2 ljudi iz sela odakle je svaka od njih i time zadobiva njihovo povjerenje. Plus kad se nadodaju naši lascivni komentari i dobacivanja, naša soba postaje mjesto gdje su one rado dolazile i pričale najintimnije priče. Jer, i njima je dosadno. I podjednako ne vole to što su tamo. Meni su na pamet padali svi oni Bukowskijevi i Popovićevi opisi ludih provoda u bolnici, ali zaista, te cure izgledaju luuudo seksi u onim uniformicama. I još u onom ambijentu. Auuuu Mileee! Kroz priču i šalu, zaboravio sam zašto sam došao i poziv k kirurgu nisam nervozno primio, a tamo su mi na moje čuđenje u nos uvalili nekih metar gaze natopljene sedativom, kao pripremu. Po povratku u sobu dobio sam injekciju (u dupe, nakon dugo vremena, već sam zaboravio tu specifičnu vrstu bola koja nastane ako se ne opustiš) i ubrzo nakon toga završio na stolu. Anestezija je bila totalna i baš ničega se ne sjećam, sljedeće čega se sjećam je večera. Uglavnom, taj dan kao da sam živio do one injekcije. Ono poslije je teško opisivo stanje kibernacije i vjerujem da jedino narkomani mogu zamisliti o čemu se radi. Prije spavanja sam shvatio da mogu disati samo na usta i da mi nos ama baš ničemu ne služi. Zamisli kakav je to osjećaj živjeti bez osjeta mirisa, recimo. A Pero je dobio djelomičnu anesteziju i sve je vidio, što baš i nije nešto čime se čovjek može pohvaliti. Pogotovo ako mu ne prestane krvarenje i ima bolove kakve je Pero imao tu noć. Obojica ćemo ju pamtiti dok smo živi, ja po muci s disanjem, a on po muci s bolovima.

Jutro nakon operacije je nešto najgore na svijetu. Stvar opet spašavaju prekrasne maturantice svojim bezazleno naivnim pričama i ogovaranjima u koje smo se i mi već uvukli. I, kao poseban dar s neba Aco. Došao je u susjednu sobu, a ja ga znam već nekih 15 godina kao atletičara. On je ušao u povijest svojim već nadaleko čuvenim skretanjem u krivu ulicu na zagrebačkom maratonu prije par godina. Čak ni moj tata nije čuo da je neko zalutao na maratonu! I, Aco je došao, na nogama 2 lijeve papuče ("jebeš im mater, služe!"), u džepu pidžame mobitel kojim je neprestano nekoga važno zvao i, kao posebno iznenađenje, tarot karte. Ne mogu opisati oduševljenje koje je izazvao u maturantica, a ni koliko je to smiješno u njegovoj izvedbi. Najgore je što se ne zajebava, ponaša se kao da to radi za silne pare. Ali društvo takve osobe prvi dan nakon operacije je nešto što se samo poželjeti može. Da, zanimljivi su i ostali pacijenti. Naravno, među njima mora biti i jedan koji sve vidi negativno, i stalno je zabrinut. On nervozno šeta od sobe do sobe i raspituje se za zdravlje da bi to onda prokomentirao nekim apokaliptičnim primjerom od prije par godina "kada je njegov susjed...". Ostali su više-manje okej, društvo za belu i komentare politike, kojima se prekrati vrijeme. Zanimljivo je i gledati djecu koja dođu i ne ponašaju se kao da će sutra ostati bez krajnika, već se veselo i bezbrižno zezaju i trče, da bi ih onda sutra vidio onako blijede i zabrinute, baš ti ih bude žao. TV se gleda bez pretjerano zanimanja, samo da bude upaljen, a ja sam jedini htio gledati "Svlačionicu", ali nisam imao sreće sa sestrom koja me u 10 potjerala u sobu. Na moje objašnjenje da me pusti još 15 minuta kad je već do sada i da sam ja jedini, hladno je odgovorila: "Nije ti ovo hotel!", na što stvarno nisam imao kontraargument.
U srijedu nam se stanje već smirilo i na viziti, doktorica nam obznanjuje da idemo kući, pošto nema praznih kreveta, a mi smo dobro. Mada recimo Aco već 2 dana leži bezveze, iščekuje rezultate pretraga i nema pojma kada će na stol. Ali ajde, već mi je bilo dosta i sa oduševljenjem sam se obukao i zajedno s Perom otišao kući.
Morao sam ovo podijeliti s još nekim, ovo je moj prvi i gotovo bezbolan kontakt s našim bolnicama i otprilike tako nešto sam i očekivao. Ocjena nije najsjajnija, mada ima fantastičnih ljudi, ali onih nekoliko zalutalih ti ostanu u sjećanju i vraćaju se u film. Moja najveća zamjerka svakako ide na račun organizacije slobodnog vremena kojega STVARNO ima dosta. Ono sa srednjoškolkama nije loše, ali šta raditi kad one odu. U tim trenucima čovjeku svakakve stvari padaju na pamet i zbog toga se osjeća loše. Ne možeš uvijek računati ni na Acu.

Toni