BENELUX ONLINE

by Saša Čokljat

 

(kolumna no. 05, 01.04.2008.)

ZGRABI CICU ZA MILICU

Moj dobar frend Bojan, kojeg ću ovom prilikom nazvati Mahmut (jer će inače znati da se radi o njemu), ima roštilj "George Foreman".

To je neka vrsta tostera, u kojem također možeš lagano ispeći meso, a masnoća se cijedi kroz mikro rupice, u jedan ovalni žlijeb, te je stoga meso nemasno i zdravo.

Stvar se može naručiti preko Online Shopa ili putem televizijske prodaje i košta oko 40 eura.

Uz to dobiješ i knjigu o razumnoj prehrani, dakle, tvoj život dobija novi smisao, a tvoje tijelo prolazi kroz drastične, pozitivne promjene.

Moja frendica Cica Milica, koja se doista tako zove ali to ne znači ništa jer je ionako priprosta i neupućena , redovito prakticira Yogalates. To je kombinacija joge i pilatesa, koja je bila izmišljena u trenu kad su svi tečajevi joge i pilatesa bili prebukirani i ni pola Cice Milice više nije moglo stati u dvoranu.

Cica Milica je sada u fazi samohvale o izbalansiranosti duha i tijela i bez problema uskače u navlaku od likre ali kako se taj materijal razvlači ko žvaka, to ni ne govori puno. Cijena tečaja je doslovno poduplana cijena joge i pilatesa, samo zajedno. Dvije muhe jednim lupanjem. Cica Milica je u šest mjeseci skinula jedan kilogram i olakšala se za 900 eura, koje je posudila od familije, što ionako uvijek čini.

Na žalost, (ne)vidljivost gubitka tog jednog kilograma se najbolje očituje po ispuhanim sisama.

Eh, da je samo imala George Foreman grill.

Jedan do umora dosadni poznanik za izlaske, Fritzer, kojega ću ovom prilikom nazvati Spritzer jer sam obično pijan ko letva kada ga vidim, pa brkam, iz večeri u večer tako sjedi u jednom call centru i chata sa mnom jer su mu kolege utonule u dubinske snove, a on se jebeno dosađuje. "Molim Boga za jedne užasno teške smetnje na serveru, tako da ljudi ponovno počnu zvati ko ludi", piše mi Spritzer..

Njegovi odgovori stižu tako sporo da sasvim normalno posumnjam da je i sam doživio teške smetnje. Pitam ga koliko dugo već tamo radi. "Šest godina i tri mjeseca", tipka Spritzer jedno 15 minuta.

Moje sljedeće pitanje ostaje bez odgovora, dakle - googlam njegovo poduzeće. Nakon šest ciglih ponavljanja poziva, konačno čujem zijevajući, umoran odgovor: "Dobarvečeeer... Service desk, ja sam Spritzer."

Spuštam slušalicu i pišem mu da mi je drago da je ipak živ.

Lepa Lana je nova cura jednog mog frenda - njeno ime je zapravo potpuno drukčije ali ću ga zadržati za sebe jer ću sada reći da je dosadna, luđakinja i šizika luksuzne klase. Naime, na tulumima, upravo dok se svatko dobro zabavlja kako mu odgovara, ona počinje preglasno biflati kompletne knjige Lulu Wang, Erice Jong i/ili Virginie Woolf. Doslovno. Uživljena Lepa Lana, glasno izriče integralnu verziju! A kad jednom počne, neš majci začepiti usta, da si kruh.

I tako sam jednom fakat predugo sjedio na radijatoru, pa mi je dupe zamalo postalo reš pečenka, dok sam slušao njenu verziju "Ludog teatra" (i gledao - moralo se - jer je usput odglumljivala dijelove, redovito nakon teksta!). U trenu sam imao užasnu potrebu da si zabijem viljušku u oko i vrtim u krug jer sam bio siguran da će to drastično umanjiti bol.

U povjerenju mi je rekla da svaku knjigu čita osam puta, sve dok nije sigurna da može prepričati "optimalno". Uskoro će i pisati. Pa prepričavati. (U međuvremenu se Cica Milica sigurno prepoznala ali jebi ga.)

Okružen sam sa toliko pacijenata, koji su preokupirani potpuno besmislenim stvarima i jednostavno ne kužim kako ne vide da troše vrijeme ni na što.

Kćer Ferida Čobanića, trijest osam godina, neudata, triput bježala od kuće, jednom se vješala, a dvaput skakala u Rajnu, pravi nekakve nepalske kapice za lampe, pa stavlja pod krevet, a Belgijanac Lubri van Kant, nesuđeni joj ljubavnik iz susjedne zgrade, pegla kožne kutije i aktovke preko salveta, a onda se divi novim oblicima svojih uradaka. Nekoliko komada je prodao Rusima jer je pisalo "unikatna umjetnost za unikatne umjetnike", a nešto je dao susjedu Feridu za njegovu kćer, te za uzvrat dobio nepalske kapice za lampe, na kojima je Feridova kćer ispisala: "Ni u paklu s tobom!"

A meni dođe da vrisnem: " Hoćete li konačno nešto napraviti od svojih života?!"

Ali opet, bila bi to obična hipokrizija jer i sam skupljam DVD sa serijama tipa "Izgubljeni" i "Simpsonovi" jer imaju super ilustrirane kutije i za jedan weekend mogu izvršiti prepad na cijelu seriju.

Zadnji put sam prepao cijelu kolekciju Stephena Kinga i čitav dan kasnio na posao.

Ipak, ja ću doista učiniti nešto! Ove godine idem u konačnu potragu za smislom svoga života i za početak ću negdje posaditi drvo. Moj proaktivan čin. Ili konačno preseliti prijatelja iz brloga, pobacati mu nasade marice ispo prozora i potpunim strancima, nasred ulice davati savjete s dobrom namjerom. Tek toliko da ih natjeram na smijeh.

Našoj, zapadnoj civilizaciji više nisu potrebni nikakvi individualisti, koji po cijele božje dane, tužni i depresivni obrezuju bonsai u polumraku sobe.

Predugo sam bio zauzet sobom i sada idem zajebavat druge, besmislenim entuzijazmom.

It doesn't matter what you wear / Just as long as you are there / So every guy / Grab Cica for Milica girl / Everywhere, around the world / Start dancing... Cica Milica is standing wet in the rain/ Confused in the streets/Fucked up again.

***

 

NEK OPET JEDU KOLAČE (kolumna no. 04, 10.03.2008.)

DEMO(N)KRACIJA (kolumna no. 03, 07.03.2008.)

HRČAK (kolumna no. 02, 03.03.2008.)

AJVAR (kolumna no. 01, 17.02.2008.)