RIBA GRIZE!

Kad i gdje si rođena, trenutna profesija, što činiš u životu, a ne što ne činiš...

Ako sam rođena u veljači '77, mora da su me otac i mati radili negdje u svibnju '76. Bit će da sam tako negdje nastala. A gdje - u Rijeci, gradu koji još uvijek nosi sumnjivi laskavi epitet najjače scene u Hrvata. Hm, da. . . Što se tiče mojih angažmana, radim kao voditelj na Svid-radiju, i između gomile ostalih nezanimljivih i odvratnih poslova vodim jednu jedinu emisiju koja ima imalo doticaja sa općenito hrvatskom alternativnom scenom, točnije s demo-scenom u svim njenim sferama, nijansama i modusima. Emisija se kliče Demonij i zapravo je pravi deponij svega što se ne može čuti nigdje i nikada osim po udimljenim i rijetkim klubovima, garažama, krugovima usamljenih entuzijasta i internim tulumima. Da, baš to, i baš drito u eter...

Kad si počela s medijskom djelatnošću...

Na samom početku '98. Tri mjeseca sam bila službeni volonter i imala vrlo rijetke nastupe u eteru i vrlo svinjske novinarske zadatke, a onda me je otkrio moj učitelj, guru, uzor, tata i ne znam što još Vava (ex Laufer, now-Mone), s kojim sam onda, u ta lijepa vremena, radila. Čovjek me uzeo podučavat, skužio moje afinitete i shodno tome gurao me u svaku adekvatnu&primjerenu priliku u cilju moje specijalizacije i profiliranja. Radila sam recenzije albuma, reportaže s velikih i malih festivala, koncerata, zbivanja, intervjue, skužila ljude i posao. Naposljetku sam predložila gl. uredniku koncept emisije. Pristao je, začudo. Demonij se javno rodio 23. 09. '98. u 21 i 30.

Kako zvuči Demonij?

Ne zvuči, trese! Ne. . . U prošlom, za mene mnogo sretnijem ciklusu, Demonij je trajao sat i pol vremena. U tih sat i po uredno bi ugurala tri benda po pricipu stvar/spika/stvar/spika/stvar. Ljestvicu (tzv. ???) alternativnog hr-rocka i ostalih žestica radio je Vava, pa se cijela moja emisija svodila zapravo i upravo na prezentacije demo-bendova, najave festivala i koncerata. Novi krug Demonija je manje sretna činjenica. Termin mi je totalno neatraktivan (nedjelja u ponoć, moš mislit...) i trajanje mi je skraćeno na sat vremena. A novost je predstavljanje fanzina. Htjela bih ja još štošta instalirati (npr. demo-top), al drek, jedva i ovo zguram u taj j....i sat ... Ti politiku radija i sve...

Koliko si emisija odgulila, što kažu statistike...

Do sada je odigrano kojih pedesetak emisija, u kojima je osobno gostovalo oko 40-50 demo-bendova, a telefonski njih jedno 30-ak. Ukupan broj demo-bendova čije su se stvari mogle čuti u Demoniju je izuzetno velik i još toliko nepoznat, jer je bilo emisija koje su u cijelosti bile posvećene negdašnjoj riječkoj sceni, stranoj demo-sceni, pulskoj, splitskoj, čakovečkoj i makedonskoj (valjda sam sve rekla) under-sceni, a potom i veledogađajima tipa Fiju Briju, Crni čak-Ma, Monte Paradiso, A&M, Biker Days, petstočetrdeset miljardi i tristo tisuća dvadesetdvije gitarijade koliko ih se godišnje održi u ovom gradu (a ne znaš koja je brižnija od koje).

Čime se još baviš u lajfu?

Osim što crnčim u ovoj mojoj medijskoj ustanovi 45 sati tjedno bez staža, socijalnog i plaće, završavam studij ekonomije. Možda mi se posreći, pa dam tih 7 crnih ispita do kraja. Što slušaš/gledaš/čitaš? Preferiram britiš-đir. Moj trenutni audio-paravan nema veze s demo-notama? Ah, u mladosti sam slušala HM. Dušom i tijelom. U zadnje vrijeme ne čitam, čak ni ispitnu literaturu, jer nemam vremena. Posljednje što sam uzela u ruke (negdje u rujnu) bio je Vampir Lestat (A. Rice). Filmovi, tja... nisam izbirljiva. Evo, sad sam odgledala 'Gore ne može'...

Kutak za filozofski trenutak...

Sve je u rasulu, pa i demo-scena, kao svojevrsni kulturološki nusprodukt globalne situacije u zemlji i društvu. Hendikepa je nekoliko, počevši od općih ka pojedinačnim:

1. Htjeli mi to sebi priznat, ili ne, 90% populacije, bilo stare, bilo mlade, inertnog je mozga, zapečene svijesti i samosvijesti i invalidnog razmišljanja. Uskogrudnost, primitivizam, nasljeđe bivšeg sistema, krutost, inferiornost, apatija i sveprisutni kretenizam odlike su sredine u kojoj životarimo, a na čijem neplodnom tlu inovaciji, promjeni ili sugestiji nema mjesta. Drugim riječima, dirlidajke tipa Ante, Misli svatko... i Volim piti... osim što postaju multigeneracijske himne, ujedno su i vjeran odraz stanja nacije. Zbogom pameti. Free your mind ostaje u dubokoj sjeni mnogo glasnije lobotomijske krilatice - Ne misli, šuti i puši! To je naša zbilja.

2. Koliko je demo bendova u posljednjih 5 godina izašlo iz garaže i ugledalo svjetlo dana? Možeš ih na prste izbrojat! Krivci? Monopolizirana diskografska industrija na čelu sa neandertalcem, proždrljivi poduzetnici i igrači na sigurno koji ulažu kapital u mondena/šminkerska/herceg-bosna okupljališta, na štetu brojnosti rock&alter klubova. Da li dotičnu gospodu treba kriviti zbog takvog biznisa? Naravno da ne. Nije unosno. Otvorit mjesto gdje se okuplja nadrogirana čiroki-omladina, koja na pogo razbija sve oko sebe, riga po podovima, žica pare za jeftino vino koje će kupiti u marketu preko puta, solidno se odrveniti, tako da u samom klubu ne treba potrošiti ni lipu na pivo. Zar onda nije jednostavnije otvoriti fini lokalčić za mamine sinove i tatine kćerkice, koji će se, propisno odjeveni, njihati na bljutave dance-vrtuljke i trošiti ušteđevinu tjedne marende na hladni čaj i đusvotku? Tako ne mislim ja, tako misle 'oni'. A o 'njima' ovisi količina klubova koji mogu pružiti priliku demo-bendovima da bar negdje zapraše u živo. Bez takvih ventila demo-scena nema svrhu. To je isto kao da kupiš žarulju pa je držiš na stolu u mračnoj sobi.

3. Ovo možda nije posljednje, ali se tiče samih demo-bendova. Velika većina njih previše je narcisoidna da bi bila samokritična. Nedostaje tu IDENTITETA. Bendovi su neoriginalni, nekreativni, neinovativni, dosadni, prozirni i ono što me naročito zapanjuje - uporno urlaju na engleskom. Da ih kojim slučajem ne bi sutra neki MTV-producent zapazio i smjesta ih pozvao u GB ili USA pa da naprave svjetsku slavu. Moš mislit... Ne kažem ja da hrvatski bolje zvuči u pjesmama nego engleski (dapače), ali ako se već puca na karijeru, daj pjevaj da te netko skuži! Čak i vrsno natucanje stranjskog vokabulara i gramatike ne ulazi nikom u uho, osim prezenterima samima. Praktični primjer iz riječkog područja: skupina znana kao PHC djelovala je godinama s kolektivnom orijentacijom "sviram da se zajebavam". Imali su petsto pjesama i petsto koncerata, ali nisu ni htjeli ni željeli graditi status nekakvog kultnog benda, a kamoli stremiti u etablirane estradne vode. Svejedno, u toj svojoj originalnoj parodiji uspjeli su nasukati publiku. Još kako. Mislim da nema tog genijalca u Rijeci koji nezna za njihov megahit "Zumbuli". Stvar je zapravo prepjev pjesmice koju je nekada neki pijanac izmumljao ispred Palacha. Na hrvatskom, naravno. Kao što napisah, tri su generalna problema ugušenja demo-inicijativa.
Što napraviti? Emigrirati? Neee! Boriti se protiv predrasuda i gluposti, svatko na svoj način, svatko kako zna i umije. Raditi na sebi, i . . . najbitnije - biti svoj. Okej, dosta sa filozofijom...

I neizbježno, dosadno zadnje pitanje - kakvi su pljanovi, što ćeš dalje?

Izdržat na radiju koliko mogu, sve u cilju isfuravanja demo-svega kroz jedinu medijsku rupu u gradu otvorenu za takve namjene i eksperimente. Mogla bih sada spomenuti i kontakt - telefon na radiju je 051/212-043, tamo sam svaki dan, da, hvala na pitanju i subotom i nedjeljom (slobodnih dana, eto, nemam!).
A sve što morate, možete slati na kućnu mi adresu:
Iva Ribarić, P. Jurčića 4, 51000 Rijeka

Pozdrav. . . . . . . . . Riba!

I sad se vi pitate što vam je za činiti (sve ono što ste jako rijetko radili za Pržionu radio Stubice dok je još išla, ali i za ovaj sajt): slati sve raspoložive materijale, od fanzina, demo kazeta, albuma do raznih informacija u roku odmah (a može i sad). Zatrpajte Ivu materijalima, demo emisija je sve manje, a Iva još ne gubi entuzijazam! Riba grize!

el CiD

E-ntervju:

IVA RIBARIĆ

radio emisija DEMONIJ, SVID RADIO, Rijeka

(pitanja mejlao el CiD, studeni 1999., fotka će, nadam se stići jednom)