Jedna od najboljih stvari što mi se dogodila u zadnjih par godina je FAK u Osijeku, kada sam se zabavio kao na najboljim koncertima u životu. Poslije sam ponosno&oduševljeno počeo iščitavati nove domaće autore i našao svoje favorite među njima, veselo čitao njihove kolumne u novinama, pratio nova izdanja… Nakon srednje škole vratili su me u fantastičan svijet knjige i - zahvalan sam im na tome. Jedna od ključnih osoba u tome je moj sugovornik, koji je zaslužan i za "Godine Nove", a koje skupljam i čuvam kao i sve one Ritmove, Heroine, Nomade, Arkzine i možda ću ih prodati za 20-ak godina, za masne pare. Pa, evo, kako bi i on najavio svoje goste na FAK-u, "dame i gospodo s nama je Kruuunoooo Lokootaaarrrr!!!"

Kruno, kako si ovih dana?
I ovih dana sam toliko zaposlen da nemam vremena za razmišljanje o tome kako sam i meteoropatiju. To, otprilike znači da nakon uredskog dijela dana doma radim priloge za "Vijenac", ispričavam se onima kojima sam obećao tekst ili intervju, stalno nešto telefoniram i, kada klinac konačno legne, krenem čitati rukopise. Zaspim u rekordno kratkom roku. Ujutro ustajem i uzimam klinca, koji ima ritam poljoprivrednika pa ustaje oko 7 i zapomaže dok ga netko ne izbavi iz kinderbeta, a kako je draga imala koju noćnu intervenciju, to je moj posao. Eto, radim posao koji volim, imam divnu obitelj, dobro spavam, savjest čista, ne stignem razmišljati - ja sam sretan čovjek.

Kako je bilo na Interliberu, kako ti se čini ove godine?
I ove, kao i prošlih godina imam dojam da Interliber uspijeva - unatoč svemu. Unatoč tomu što su izdavači u VI paviljonu (gdje je bio i AGM) bili teško diskriminirani smještajem, unatoč tomu što se ne može doznati program događanja, jedva se dozna raspored štandova, kafići su premaleni, paviljoni nepovezani, orijentacija Sajma nejasna...

Misliš li da je nakladnička čaša polupuna ili poluprazna?
Imam dojam da je nakladnička čaša vrhom puna, što znači da procjenjujem kako treba malo dići ručnu i racionalizirati broj naslova koji se objavljuje jer mi se čini da se za kupovnu moć hrvatskih čitatelja zadnjih nekoliko godina nagomilalo previše naslova. Tu je i problem distribucije novca, oni koji danas imaju lovu, a obogatili su se tijekom devedesetih, baš i nisu ljudi od knjige. Čitateljska struktura, mladi i penzići, su, uglavnom, jako osiromašeni.
Naravno, što se tiče racionalizacije poslovanja, problem je u tome što mi na pamet stalno padaju nekakvi lijepi naslovi i koncepti pa mi je teško reći im odlučno - NE! U ovom trenu je teže stvoriti identitet knjige i autora i prodati knjigu, nego proizvesti dobro prevedenu/napisanu, lijepu, dobro opremljenu i vrijednu knjigu. A javnost je već počela grintati zbog, navodno prevelikog, marketinga uloženog u knjige. Kao da je malo kome stalo do toga da se knjige prodaju.

Jel ima nekih novosti oko FAK-a? Što pripremate uskoro?
Puno novosti i lijepih planova o kojima, dok su planovi, neću javno. Smiješno je to s FAKom. Mnogi pričaju nešto kao, već ste se otrcali, a na svakom FAKu je sve više publike. Osim toga, svaki FAK, osim novih autora, predstavlja i nekakve konceptualne inovacije. U Osijeku, što ćemo ponoviti i uskoro u Zagrebu, su ravnopravno sudjelovali i reperi. Tim činom smo pokušali potaknuti ideju da reperske tekstove smatramo vrlo relevantnom književnošću. Naravno, nitko to nije uopće zamijetio ni relevantno komentirao.
Pripremamo zagrebački, ali o imenima ne bih dok ne stignu službene potvrde. Naravno, pucamo visoko, jer danas FAK dobiva vrhunske preporuke od svih engleskih književnih agenata koji smatraju najrelevantnijim regionalnim festivalom. To treba zahvaliti oduševljenju engleskih pisaca koji su do sada sudjelovali i svoje oduševljenje prenijeli na agente i managere.
Osim toga, slažemo knjižicu u kojoj će se ravnopravno pojaviti naši i engleski pisci. Trebala bi izaći dogodine i, možda, omogućiti našoj sceni kolektivan nastup u Edinburghu, a to je, kao što znaš, najveći svjetski festival pisaca.

Kako je to sve počelo? Čija je bila prva ideja?
Zametak ideje se pripisuje Osvadiću i Rizvanoviću koji su htjeli napraviti "večer čitanja". Tu smo uletjeli Boro i ja i zakotrljali ga u danas poznatom smjeru. Mi smo ga u najvećoj mjeri "ideološki" osmislili. Uglavnom on odradi strance, a ja domaće autore, režiju i dajem FAKu nekakav globalni ton i senzibilitet. Naravno, za uspjeh FAKa je najzaslužniji "kolektivni autor" koji nudi dobru književnost. No, da bi se to uopće dogodilo Boro, manager (Osvadić ili Kokanović) i moja malenkost sređujemo infrastrukturu i grozno se pri tom iskilavimo, barem jednom budemo na rubu živčanog sloma, sveopće svađe i rezignacije. Nas trojica radimo puno prije, a sve se intenzivira tijekom ta dva-tri dana, kada, posebice ja koji sam praktično stalno na sceni i u komunikaciji s autorima, redovno omršavimo. Boro je obično domaćica engleskim piscima, a za to treba imati herojsku jetru, prometejsku. Ni Kokiju, ni Osu nije lako. Oni sjede na škrinji s lovom. Doduše, najčešće je to škrinjica.

Kako komentiraš primjedbe da ste i vi, unutar "FAK kruga", podmitljivi i da jedni npr. drugima dodjeljujete nagrade, otprilike nešto kao nepotizam…
Kada dobijem ijedan argument za takvo što reći ću da je to istina. Osim toga od tzv. FAKovaca još malo tko piše kritiku da bi izravno formirao javno mnijenje. Što se žirija tiče ja, recimo, nikada nisam bio pozvan niti u jedan žiri. Kada vidim odluke i sastav raznih žirija, to mi služi na čast. Zapravo, čini mi se da nitko od FAKovaca nije član raznih žirija, s iznimkom nagrade VBZ-a koja se dodjeljuje šiframa. Pa odakle sad taj nepotizam, klijentelizam itd, tim prije što je između FAKovaca bilo i žučnih polemika.
Prigovori na račun FAKa stižu iz kružoka onih koji nikada nisu bili pozvani na FAK pa se time osjećaju zapostavljeni i ugroženi. Tu je i Robert Perišić, inače naš trenutno jedini autentični kritičar, koji je u prvo vrijeme bio oduševljen FAKom, a onda odlučio da tu nešto ne valja pa uporno čačkao i čačkao, ali kako nije nikakvu mečku izčačkao - čak ni ozbiljnu primjedbu - napravio je golemu uslugu firmi jer ju je postavio za aršin svi književnih stvari.

Jel bilo ikad problema kod nagovaranja autora da se pojave na nekom nastupu. Postoji li neki autor koji se nije odazvao?
Postoji nekoliko autora koji nisu htjeli/mogli doći na FAK. Ja ih nikada ne pitam zašto, jer mi se to čini nepristojnim. Pa nisu ljudi morali obrazlagati ni zašto ne žele biti članovi Saveza komunista! Zašto bi mi onda morali reći zašto neće/ne mogu nastupiti na FAKu koji, btw, nema baš nikakvo članstvo niti obaveznost prema autorima. Naravno, postoje i ljudi koji uporno lažu oko svog angažmana i sudjelovanja na i u FAKu.

Znaš li možda što radi Ćićo Senjanović?
Aaaaah, dragi Ćićo. Dobra vila, ne samo FAKa. Njegov nastup u Beogradu bio je jedan od vrhunaca FAKa i magije književnosti uopće. Tamo je čitao, u svom prepoznatljivom falsetu, tremaški brzo i ravno jednu od Dora u kojoj nabrajanje imena otrgnutih zaboravu zaprema puno kartica teksta. I čita tako Ćićo taj zbrkani telefonski imenik naših prošlosti, na svako ime se nasmije desetak ljudi, vidiš im na licima da se pitaju - otkud mu ovaj, ne bih ga se nikada više sjetio i drago im pri srcu jer njihova memorija počiva očito u tom tamo Ćići - a Ćićo nabraja li nabraja - Lea Martina, Nikolu Plećaša, Antona Martija, Jadranku Stojaković, Minju Subotu, Danila Popivodu... - i na svako ime se nasmije desetak ljudi, pale se osmijesi u mraku publike kao lampice na božićnom drvcu, sve brže i sve jače, dok se na koncu, zadnjih pet-šest minuta, nisu svi ko ludi grohotom smijali tom, ni manje ni više, čistom dadaizmu: zbrkanom telefonskom imeniku.
S Ćićom se povremeno čujem, uvijek me nasmije i razveseli u roku dva impulsa. Nakon rastave od Ferala čiji je bio brand skrasio se u Slobodnoj, a, po nekim signalima, zaželio se opet pisanja knjiga.
Zdušno navijam za to: Ći-ćo, Ći-ćo... Ajmo svi!

Koliko si zadovoljan reakcijom posjetitelja, i općenito, javnosti na FAK?
Posjetitelji su se, izgleda, uvijek odlično osjećali, valjda zato uvijek ponovo dolaze. Javnost je ostala daleko ispod razine. Izrečena je silina gluposti i laži, vjerojatno namjerno jer ne mogu povjerovati da su baš svi idioti. No, posebno brine to što nitko nije ništa suvislije napisao o tom fenomenu, a glupo je da to pišu insideri. Koncepcijom koja nije generacijska ni poetička uravnilovka nego princip otvorenog društva na otvorenoj sceni FAK je očito zaskočio naše komentatore. Posebno me vesele primjedbe da se radi o muškom kružoku. A na FAKu su nastupale i Vedrana Rudan i Daša Drndić i Tatjana Gromača i Zorica Radaković i Laura Marchig i Jelena Čarija i Rujana Jeger... Doduše, Rujana je također tako nešto izjavila, a zna da je i njezina mama puno puta pozvana. Valjda, hoće problematizirati svoj spol.


Koju knjigu čitaš ovih dana?
Nakon Interlbiera se skupila lijepa hrpica knjiga pored kreveta. Još jednom guštam u genijalnoj Flannery O'Connor, a na redu čekaju Emmanuel Carrere, Edo Popović, Vladimir Kaminer, Jonathan Culler, Carl Dahlhaus...

Na kojem si zadnjem koncertu bio?
Tuga je u tome što sada moram razmisliti. Dakle, nisam siguran ali bio je to El Bahattee ili Obojeni program, ne samo zato što sam frend i s Bahatteem i s Kebrom. Svakako ću otići na Tinderstickse u Močvaru.

Godine Nove…Ima li života poslije smrti?
Ne. Godine Nove su svoje učinile, doduše na jedan obrnuti način: čini mi se da su više formirale naše visokonakladne tjednike i scenu, nego što su, što je inače prirodno za očekivati, uspjele formirati nasljednika koji će se vremenom emancipirati. U svakom slučaju, tih 15ak brojeva su kult i ljudi ih ne bacaju. Danas kada ih pogledam i sam se zblenem koliku smo koncentraciju kvalitete i novih ideja uspjeli postići. Šteta je što u doba dok smo imali force nismo imali infrastrukturu jer su primamljive ponude stizale iz Slovenije, Australije...
Zadnja tri broja sam praktično sam složio i uredio, i nemam više force da vučem cijeli projekt. Časopisi su nešto što ima rok trajanja, a ekipa koja je činila najbolje autore Godina novih je u međuvremenu eksplodirala. Tu su bili, na jednom jestu: Perišić, Ferić, Gromača, Jurak, Lasić, Jergović, Pavičić, Ivanišević, Šimpraga, dizajner Špoljar povremeno Tomić. Jedino je nekako u sjeni ostao jedan od najboljih autora, čisti genijalac, Predrag Madžarević i Dragan Teodorović koji, doduše, upravo piše doktorat iz psihologije u Parizu, pa mu sigurno nije loše.

Za kraj još, koji su sljedeći potezi AGM-a, možeš li najaviti neka izdanja do kraja godine?
Budući da je sada kraj studenog najavljujem samo tri, ali stvarno, bombona:
Roman "Osmi povjerenik" Renata Baretića, knjigu koju ćete čitati idućih godina, koja će biti ekranizirana i apsolutni hit, dalmatinsku otočku utopiju po mjeri čovjeka, maestralno napisanu na čak pet jezičnih razina.
Novu zbirku poezije nenadmašnog Arsena Dedića "Zabranjena knjiga". Ova knjiga po prvi put donosi i Arsenovu bio-bibliografiju koja je stvarno zastrašujuća: više od 100 filmova i više od 100 kazališnih predstava je, između svih tih knjiga, ploča, CDova i spotova, Arsen uglazbio.
Konačno, knjiga pri pomisli na koju drhtim od ljepote, prvi prijevod "Božićnih pjesama" Iosifa Brodskog (prev. Fikret Cacan) koju je genijalno ilustrirao genijalni Svjetlan Junaković, jedan od naših najvećih - ne samo ilustratora, to se zna - nego i slikara. Konačno ćeš za Božić nekom moći pokloniti lijepu knjigu koja nije kič, knjigu koju bi i sam htio dobiti na poklon i zauvijek imati i ponovo čitati i gledati i čitati i gledati i...

e-ntervjuirao ga: tonisaric@inet.hr

E-ntervju:

KRUNO LOKOTAR

(by Toni Šarić)