BABIES
 
RAZGOVOR UGODNI: THE BABIES, i to Goran Lautar


Moj prvi razgovor ugodni je bio sa Babies, prije 7 godina (!!!) i ovo sad je da probamo malo zaokružiti, jer se u međuvremenu puno izdogađalo. Jedino se bojim da sam presubjektivan za neki cool uvod, pošto su mi Babies puno više od svega što bi napisao. A Gorana sam ulovio, znam da ima puno toga za ispričati i možda i bolje da nismo to nekako snimili uz pivo, ovako je imao vremena da se zbroji i artikulira sve ono što već godinama na sjajnim koncertima radi. Evo, sve piše ispod, neću više...

Gorane, kako si ovih dana?
Ja ok. Ti? Ovih dana, eto , vraćamo se u 'koncertni pogon'... bit će nekoliko svirki prije Nove Godine... u Osijeku, Sežani i Splitu... ponovno smo gladni svirke. A i dokazivanja... zadnji nastup u Spunku je bio traljav i još uvijek osjećam pomalo bijes zbog toga... Da nemam takav osjećaj dan-danas, ne bih se više ni petljao s tim glupim pojačalima, gitarama, šta ti ja znam čime sve ne, haha. Turneja nas je dosta ispraznila... i ispunila naravno. Uglavnom... sutra ujutro bih opet krenuo..

Pa gdje ste, ne čuje se nešto o vama. Jedno vrijeme ste imali prilično novosti...
Nije bilo nekog smisla se nešto eksponirati dok ne izađe drugi album... Pa ćemo onda valjda i više gnjavit ljude po medijima. Ali ovaj put, malo selektivnije.. hehe. U krajnjoj liniji, to čuje se/ ne čuje se za vas, je stvarno relativno, zar ne? Koga doista zanima, naći će put do bilo koje informacije... pa makar i o nama...

Postojite od 1997. Kakav je pogled danas na onu prvu svirku u Klubu Vinkovčana, zapravo, osvrneš li se uopće unazad? Kakav imaš odnos prema tom početku?
Mogu reći samo u svoje ime...Ja mislim da se osobno nisam nimalo promijenio od tada... možda sam razvio neke drugačije ili istančanije ukuse. Ili razbio neke iluzije. Mada tu nikad nije bilo nekih posebnih iluzija. Išlo je sve svojim prirodnim tokom... možda malo presporo, ali išlo je.. Tog prvog koncerta se uvijek rado sjetim... on je bio ostvarenje mojih snova.. da budem u takvom bandu i da budem s takvim bandom na pozornici. Utoliko je moj odnos prema tom početku skoro pa religiozni. Jer, toliko toga bi drugačije izgledalo u mom životu danas, da se nismo popeli tu večer na stage u Klubu Vinkovčana.. Utoliko ne mogu ništa manje ni osjećati nego zahvalnost Mislavu da me pozvao tih dana u band koji se osnivao i Biljanu koji me naučio kako se to radi. Ja sam svirao godinama prije toga, ali nisam kužio što je to ono bitno.

Ono što ste napravili je prilično puno. Nisam imao pojma da ću postaviti priču na taj nivo, ali kad razmislim malo, vi ste napravili za našu r'n'r priču i uvjete jako puno. Postoji li nešto za čime žališ?
Valjda jesmo. Nemam pojma ustvari što misliš pod time 'jako puno'. Hoće li nas staviti u nekakvu enciklopediju za par godina, što misliš? Haha.. Ma, ustvari ne znam baš koliko smo uspjeli napraviti. Nekad je tako lijepo čuti ili primiti nekakav mail od nekog klinca koji kaže kako je odlučio napraviti band nakon što nas je gledao. A bilo je, eto i toga.. To je stvarno ultimativna satisfakcija, zar ne? Druga vrst satisfakcije je kada ti netko kaže da mu se tvoja pjesma urezala u srce. Sve što radiš, onda zadobiva novi i ljepši smisao. A tvoj osobni doživljaj i iskustva su i dalje osobni, tj. ostaju intimni, za neka druga vremena kada ćeš se svega prisjećati..

Odluka da ti i Mislav ostavite Heretike na miru je samo pomogla i jednima i drugima. Oni se sve manje trpaju u isti koš s vama...
Neposredno prije nego smo mi dobili record deal s Dancing Bearom, ja sam mislio raspustiti Babies i taj deal nas je podigao iz mrtvih. A onda je bila dvojba... kojem bandu dati sve od sebe... jednima ili drugima. Zato smo ih i napustili. To je i spasilo Heretike. Počeli su razmišljati i raditi autorski. I promijenili se dosta. Osobno mi je žao što više nemamo 60's pebbles jebački band kakvi su oni tada bili.. ali zato, oni su sada hrvatski Hives... Iskreno me strah da ih ne pojede vrijeme. Oni su tako jebeni, a tek su tamo gdje smo mi bili prije albuma. Ali definitivno su nam se putovi razišli i to je jako dobro za oba banda.

Nino je zamijenio Viktora i vrlo brzo se uklopio. Vrlo brzo ste postali baš kompaktni, i kao ljudi i kao bend, što je i najteže. Ja osobno jedva čekam da se Mislav vrati.
Da, kompaktno... to je dobra riječ.. Sve je nekako postalo zaokruženije i jednostavnije... i efektnije.. Što se tiče Mislava, on se vraća u band nakon Nove Godine... Gdje god to bude potrebno, nadomjestit će ga Jasmina ili netko drugi, ali da... evo ekskluzivno:-): on je sada ponovno u bandu!!

Odsvirali ste impresivan broj koncerata, kao rijetko koji bend u nas, svirali ste s velikanima žanra i pokazali da možete prilično ravnopravno dijeliti stage. Postoji li neki od tih nastupa koji ćeš posebno pamtiti?
Najsvježija sjećanja su mi s turneje ovu jesen... svaki koncert je bio posebna priča za sebe... možda je vrhunac bio nastup u jednoj privatnoj kući u Belgiji... nakon što nam je bio otkazan termin u jednom klubu, jedan lik imenom Ramzes se ponudio da sviramo kod njega u dnevnoj sobi... skupilo se 50-tak ljudi... nikad se nisam tako osjećao dobro kao na toj svirci... kad stvarno osjećaš kako svi u prostoriji dišu isto... Moj prijatelj Kolumbo koji je išao s nama na turneju je objektivno gledao i pamtio sve naše svirke... je rekao, ovo vam je koncert života. I u Beču, u Areni, zadnji dan turneje je bilo sjajno... mi smo bili na vrhuncu usviranosti s te turneje, a publika je mahnitala...
A kad pogledam malo više unazad, svirka s New Bomb Turks je onako... nešto posebno, ne zbog njih niti zbog nas.... nego, cijela ta energija tu večer... nešto tako pozitivno... skoro pa opipljivo... Ne mogu to najbolje objasniti riječima.. Svaka, ali baš svaka svirka je posebna... daje ti uvijek nešto ono malo drugačije... i po tome je pamtiš.. čak i kada je lošija... Jako mi je draga i naša promocija prvog albuma u Ksetu, zadnja svirka u Močvari prije odlaska na turneju.... Zatim sve one svirke u malenom Spunku... od ostalih gradova, najljepše je bilo u Osijeku, Splitu, najluđe u Kutini, prijateljski najtoplije u Vinkovcima, najčudnije u Rijeci, najbizarnije u Novom Sadu, najegzotičnije u Tuzli, najjužnije u Dubrovniku i najsjevernije u Amsterdamu...

Jedna od ključnih osoba u vašoj priči je Monika Skaberne. Otvorila vam je mnoga vrata, još uvijek vam pomaže...
A što reći? Jedini bandovi koje je ona uzela u svoju agenciju iz Hrvatske su Bambi Molesters i mi. Ima li veće časti? Nisam ni sanjao da ću, ne samo imati nekog posla s njom, nego i da ćemo postati prijatelji... tamo davno, osamdesetih kada sam u Ritmu čitao o jednoj ženi iz Ljubljane koja drži pola alternativne scene u bivšoj Jugi... Nikad mi nije bilo ni na kraj pameti.. a koje je ona sve bandove podržavala, dovodila i izdavala... I onda mi.

U Hrvatskoj je prekretnicu omogućio Sale Dragaš. Njegovo lobiranje za nastup na onom Crnom mačku, za novinare, to je bilo jako važno. Koliko imaš osjećaj da ste se našli i u pravom mjestu u pravo vrijeme?
Da, on je definitivno pokrenuo tu stvari. Iznio je priču van naših uskih krugova i tako je više ljudi došlo u priliku da čuje za ono što radimo. I bili smo na pravom mjestu u pravo vrijeme... barem što se tiče priče u Hrvatskoj. Utoliko smo i imali tu malu sreću da se stvari tako poklope. Ali ne vjerujem u sreću... prije toga smo svirali ukupno barem 3-4 godine... vani i kod nas... ta tvrdoglava upornost nas je ustvari dovela na kraju do tih Mačaka... bio je to svojevrsni vrhunac ( barem u medijskom smislu ) za band. A što se nas tiče, mi smo tek sazrijevali. Pa čak i prvi album je bio svojevrsna kompilacija onoga što smo dotad godinama radili... i nikad nije bio 'ono pravo'. Neke naše fanove je čak i pomalo razočarao. I to mogu sasvim shvatiti. Taj prvi album je ustvari bio solidno urađena vizit-karta kojom smo mi pokazivali što to mi otprilike sviramo. Sada je sasvim druga priča. Tek sad smo počeli ozbiljno.. drugim riječima, haha.

Prvi album, za Dancing Bear je prilično uspješno prošao, obzirom na engleski i njihov odnos prema takvom projektu. U priču nam polako dolazi i Dalibor Pavičić...Kako je to bilo, kako ti se činilo tih dana?
Prvi album, čujem, ponovno je doštampan u D. Bearu jer još uvijek postoji interes za njega i to me stvarno veseli. I sada je opet u trgovinama... Dalibor je tu bio presudan i on nas je pozvao na izdavanje tog prvog albuma. Utoliko ni ne sanja, kako je spasio naš band u zadnjem trenu od razlaza... to je bio motiv koji nas je održao na okupu u to vrijeme. Naša mala šansa da napravimo nešto. I tih dana sam se osjećao euforično. A i ti nesretni mediji te dignu na određeni način.. štrecne te svakako kad se gledaš na televiziji tri puta tjedno... a to je ustvari tako nebitno, tako smiješno... barem sada stvarno mogu razumijeti kad netko psihički nestabilan odvali na nekakvu 'slavu'. Mi smo takli otprilike 0.5% nekakve slave, ali, definitivno sad mi je jasno kakav je to kiselo-slatki osjećaj. I jako je zarazan. I nezdrav. Kad sad pogledam unazad.. u perspektivi.. sve je to jedna smijurija i pizdarija. Bilo je izazov ostati svoj u svemu tome. Zanimljivi reality show svoje vrste. Bože, kakvih sam se sve likova nagledao u to vrijeme... Tu da se i vratim na odnos tadašnje kuće prema nama. Mogu odgovorno tvrditi, njihov odnos prema nama apsolutno korektan... da kapitalistički i lovatorsko-grebatorski, ali i korektan u svemu tome, koliko god zvučalo kontradiktorno. Nikada, ali nikada nitko nije rekao niti jedne riječi u vezi našeg materijala... odnosno nikad nikakve intervencije, savjeti i ostala sranja. Dali smo im gotovu snimku i oni su je objavili. I utoliko im svaka čast. I medijski su obavili profesionalno.. neko vrijeme smo virili iza svakog ćoška... tu oni znaju posao i imaju kontakte...

Meni je kod vas bilo super što su se, ajmo reći, potrudili gotovo svi koji su voljeli rock'n'roll - od Mare Milin, preko Dalibora i Saleta, Peze, pa do zagrebačkih zaljubljenika u punk'n'roll, preko Tomice Pelina, koprivničkih promotera, čak su vas i u Srbiji prihvatili... Jesi li imao osjećaj odgovornosti, koliko ste vi kao bend osjetili naklonost drugih, tu vrstu energije?
Da... definitivno... jer kada neki ljudi stanu iza tebe, osjećaš tu odgovornost. Izdvajam priču Mare Milin, kojoj su valjda platili napokon iz Dancing Beara, znam da je bilo zajebancije oko toga, i koja je napravila super posao i koja je beskrajno draga. Ili, s druge strane, priča o Pezi... on je potpisao spot, ali spot smo radili ja i njegov montažer... a snimanje tog spota smo dobili kao nagradu za pobjedu na Mačku.. znači...to je bila obveza njegove producentske kuće... da se nama napravi spot... A autor tog spota je Goran Lautar... hahaha. Ne zajebavam se.. ali da, hvala Pezi na promociji spota. Još uvijek smo mu dužni CD... valjda ćemo ga vidjet opet, pa to ispravit..
Spot za single s drugog albuma će nam raditi naš Vjeran Pavlinić-Kolumbo... snimat ćemo krajem mjeseca... Inače, on je DJ Hellsonic svaki petak u Spunku, pa dođite na r'n'r, punk i garage... ko ga jebe i mi imamo svog ''spomzora''... nek se zna. I to birtiju.
Za ovaj drugi album su se ljudi sami ponudili besplatno... autor slika Džo.... autor omota Darko Kujundžić-Sanac koji sad liječi napuklo rebarce, a ni pijan nije bio... ti ljudi se trude... ipak bih ja TO nazvao terminom 'potruditi se'...
Tomica Pelin je jako pomogao u našim počecima.... Dao nam je priliku svirati prije mnogih dobrih stranih bandova... tu smo se kalili i dokazivali.. i učili.... Isto tako i Jurkas.. zatim Volf iz Beograda i mnogi drugi...

E, da se vratim: i onda pravite manju pauzu, Mislav prepušta mjesto Jasmini, a zadnje što ste napravili s njim je odličan snimak sa Tim Kerrom. Neću te previše gnjaviti oko toga kako&zašto, neobično mi je drago da ste to napravili. Uhvatio je vaše najbolje trenutke, jako mi je drago da ste to stavili i na vinil. Kako ste zamislili razvoj te ploče dalje, postoji li neki plan?
Ovaj drugi album, a koji smo snimili s Timom Kerrom, legendarnim producentom Mudhoney, Jack'O'Fire, Big Boys, Poison 13, Cynics, je stvarno album iz srca i to se osjeti. To je jako bitna razlika. Tim Kerr je izvukao ono najbolje iz nas.. koje pakleno snimanje... trajalo je samo 2.5 dana. Sve uživo, vokali naknadno... Koliko nam je tek otvorio oči svojim pristupom... soul and fun.. čuje se to na snimci..
Nije nikad bilo pauze... možda tek sada kad smo se vratili s turneje... nismo svirali u komadu skoro mjesec-dva... inače, nije se nikad pauziralo... upravo suprotno, gotovo manično iz svirke u svirku.. često bi i pretjerali.. ne znam koji nas vraga tako tjera i dalje.. intenzitet je jednak kao i na početku.. mislim da u HR samo Analena svira više od nas. Zadnjih pola godine nešto manje... zbog snimanja.. ali i dalje po starom...
I da...LP vinil.. kao klinac sam sanjao o tome... Uglavnom, CD će u Hrvatskoj i Sloveniji izaći u roku mjesec dana, nadam se... i to u izdanju Dirty Old Town/Dallas... ovi drugi će voditi distribuciju... eto nas opet u omraženim major label vodama... haha.. Za Austriju i Njemačku će CD izaći za Rip It Up Records i imat će distribuciju all over... tu još uvijek pregovaramo, ali mogli bi uletjeti i za neke jače distributere. Nakon što vidimo kako će to ići, odlučivat ćemo koliko i kada ćemo ići u doštampavanje.. uglavnom, imat ćemo potpunu kontrolu nad izdanjem, ali zato nas čeka krvav posao drugu godinu oko promocije. Nakon svega toga ćemo pokušati za taj isti materijal izdati za neku jaču r'n'r-garage kuću vani. Tu će nam i Tim Kerr puno pomoći, a u kontaktu smo s nekoliko. Time bi zaokružili priču s tim drugim albumom. Znači, pravi posao oko toga tek počinje... Kad već to nismo spomenuli, da kažem ljudima...naš drugi album se zove ''Not Coming Home'' i može me sad tramvaj pogodit u ponedjeljak, jer sam ispunio ono o čemu sam sanjao, a to je da ostavim nešto intimno i stvarno od sebe na tom vinilu/CD-u. Ja cijelo vrijeme serem nešto u prvom licu, ali siguran sam da će ti isto to reći i Nino i Mislav.

Kad smo kod toga, kako to da nikad niste ništa sa Zdenkom napravili. To mi je tako neobičan detalj...
Da... šteta. Pa.... nikad nam se nije javio, ili barem ja nemam saznanja o tome. Mi, pak s druge strane... se nismo nikad nikome nudili, nego bi nas uvijek netko prvi našao i kontaktirao... kako za izdavanje albuma, tako i za 90% svirki. Tako će biti i dalje.

Odsvirali ste 15-ak koncerata po Beneluxu, sve je više naših "manjih" bandova, od Analene i Deafness By Noise, pa do Madmena koji dolaze kući s bodom iz gostiju...Koja su tvoja iskustva?
Sve su to sjajni bandovi koji su to i zaslužili. I mnogi još... koji će doći za njima. Ima mjesta za sve. Konkurencija je strašna, ali treba vjerovati u sebe. A svi padnu na dupe 'tamo gore' kad čuju kakvih dobrih bandova imamo. I uvijek smo mi kao band osjećali da je to nekakvo prirodno okruženja za muziku poput naše. Tamo možda nisu ljudi u publici tako senzibilni i emotivni kao kod nas, ili, ako hoćeš divlji i ludi... ali vani, definitivno imaš priliku se pokazati pred nebrojeno mnogo ljudi koji su ti svojevrsna duhovna braća u muzici. Nikad čovjek ne bi niti pomislio koliko ljudi sluša garage r'n'r kao svoj prvi izbor. I da taj xy točno zna ono što briješ i da je isti kao ti. Tu nas je u Hrvatskoj.... desetak, dvadesetak? A vani...wow.. tisuće?. Tako se klatariš po svijetu i svaku večer u nekom novom gradu iznova upoznaješ tu svoju 'braću'... i još imaš prilike svirati s njima ili pred njima. Neusporedivo iskustvo. I nevjerojatan motiv.

Eto ga, ispade ovaj naš elektronski razgovor kao neki pogled unazad, ali kad sam počeo shvatio sam da me baš to zanima. Za kraj, šta sam zaboravio, da pozovem sve koji žele znati više na www.thebabies-hr.com i da mi kažeš šta slušaš zadnjih dana, u autu.
Što slušam u autu? Danas Art Brut... ponovno... mladi engleski band, podsjeća na Alternative TV, Wire, The Fall.. pravi mali biser... i da... slušam još najjebeniji band koji trenutno svira uokolo, Annomalys iz Nizozemske, njihov demo.. je..uf. A njihov nastup jedan od najuvjerljivijih ikad što sam mogao vidjeti. Pakleni duo.. bubanj i gitara...

uživao u razgovoru (12.2005.): tonisaric@inet.hr