ANDREJ NIKOLAIDIS
 


ANDREJ NIKOLAIDIS: "MIMESIS" DURIEUX, Zagreb 2003.

Huh, odavno nisam pročitao nešto ovako. Novija književnost na ovim prostorima je definitivno zanimljiva, pogotovo kad na uvid dobijemo najbolje iz susjednih država. Crna Gora, hm, to je Rambo Amadeus, zapravo ne znam ništa o toj zemlji. I onda stigne ovakva knjiga, napisana od generacijski srodne duše, knjiga kakvu sam htio napisati. Nazvati poglavlja po omiljenim pjesmama (iz pjesmarice "inteligentnih pop bandova", što je tako jebeno rijetko naći u nas), osvrnuti se na ljude koje susrećem svaki dan i njihove nimalo urbane navike, znate ono kad pročitate nešto-što-ste-oduvijek-htjeli-reći... Saznati šta se slušalo u autima koji su završili u nesreći...Prepričati neku od brojnih anegdota koje smo slušali u devedesetima a koje se odnose na taj grozan period naših života...Nikolaidis u formi polubiografskog štiva priča Običnu Ljubavnu Priču, o dilemi odlaska ili ostajanja na ovim tužnim prostorima, dilemi koju smo svi barem jednom prije spavanja proživjeli. I ništa se mudro ne dogodi, ustvari, barem mene je cijelo vrijeme čitanja zanimala atmosfera i detalji, sama priča mi se ne čini važnom. Vjerujem da se o njemu ispisala hrpa tekstova, što zbog političke provokacije, što zbog diranja u svetinje, mene to nije naročito diralo, ja sam uživao u svim tim teorijama. Volim čitati takva štiva. Andrej me izvrsno zabavio svim lucidnim teorijama i zapažanjima i jako bi volio s njim i njegovim društvom popiti vino, ali negdje na Visu, ako može...

RAZGOVOR UGODNI: ANDREJ NIKOLAIDIS

Malo stvari me u životu tako dobilo na prvu. Književnost sa ovih prostora postala je vrhunska, milina je otkrivati bisere. Sjetite se provoda na FAK-u, lucidnih kolumni po novinama tih autora, pa onda "Mimesis"... Uglavnom, da sad ne duljim, potrudite se: nabavite tu knjigu, pa čak i za na plažu. A valjda će izmisliti opet neka druženja kao što je bio FAK, pa će doći negdje, i on i Spahić...

Andrej, kako si ovih dana?

Dobro, malo me boli noga koju sam lomio nekoliko puta.

Prvo, čestitke. Stvarno sam se zabavio uz "Mimesis". I ne samo ja... Hm, zabavio... na foru da mi je bilo super čitati ono-što-sam-htio-reći-ali-nisam. Kako si zadovoljan reakcijama ljudi na svoje radove...

Pa, ako pretpostavimo da je svaki publicitet dobar... Mislim da je važno da reaguju, da nisu ravnodušni. Kako se krećem uglavnom u krugu istomišljenika, reakcije su sjajne, ali to je zamka, naravno.

Baš mi je žao što nisam pročitao ostale radove. Možeš li ukratko prepričati sadržaje?

"Oni!" je roman i najbolje što sam napisao, vjerujem. "Katedrala u Sijetlu" je zbirka priča o Apokalipsi, "Zašto Mira Furlan" je o samoubistvu...

Šta misliš o novijoj književnosti na ovim tužnim prostorima, Hrvatska, Srbija, Bosna... Koliko pratiš i kako ti se čini, iz Crne Gore? Negdje je duhovito primijećeno da vi iz Crne Gore, u skladu s predrasudama, lijeno izlazite zadnji na svjetla pozornice...

Sad na ovim jezicima piše desetak sjajnih pisaca, što je dosta i za mnogo veće od nas. Mi u Crnoj Gori smo najmanji, stoga teško ide sve to sa skretanjem pažnje na sebe. Ali ipak ide, ljudi sjajno reaguju, u Bosni i Hrvatskoj. U Srbiji se prave da ne postojimo, iako smo ih sjebali, sada se po prvi put u istoriji u Crnoj Gori piše bolje nego tamo, daleko.

Koliko pratiš politiku, gledaš TV i, imaš li još živaca? "Mimesis" ujeda, laje...Teško je tim tempom, koliko se uspijevaš kontrolirati?

A, idem u teretanu, vozim kućno biciklo i u najtežim trenucima slušam Slipknot. Funkcioniše, kunem se.

Posebno mi je super bila ta generacijska priča. Prvi put da je neko sa ovih prostora uključio kao bitne sastojke pop-reference, pjesme, bandove a da mi se svidjelo. Jedino si možda malo "premelankoličan". Tindersticks, Mogwai... Nešto vedrije?

Kad god ima neki party kući, shvatim da nemam ništa veselo. Možda Interpol? Ili Godspeed!You Black Emperor? Ja sam melanholičan tip, tu nema pomoći. Muzika pobrojana u Mimesisu nije nužno ono što smatram najboljim, već ono što je zgodno pratilo priču. Slušam mnogo muzike, skoro sve osim klupskih sranja, to stvarno ne mogu. To i ono što se vrti po muzičkim kanalima, sad se svira najgori mainstream svih vremena. Niko to neće da prizna, ali Nirvana je sjebala muziku . Do njih, imao si utjehu u gitarskim indie bendovima. Mrzio si mainstream, ali koga je bolio kurac: imao si Pixies, The Lemonheads, Throwing Muses... da se maknem od Istočne obale. A danas imaš bendove koji sviraju kao Nirvana a izgledaju kao Backstreet Boys, to je danas muzika za klince.

Svidjele su mi se tvoje "teorije". Ispričane onako, kao da ih pričaš uz kavu/pivodva...I nekako najbolji mi je onaj dio o turizmu...

Iskreno mrzim turizam i putovanje. Sigurno se ta iskrenost primijeti.

Jesu li te novinari/situacija postavili kao nekog generacijskog portparola i kako se nosiš s tim... Uopće, koliko imaš osjećaj da su ljudi svjesni onoga o čemu pišeš?

Ne znam. Kada pišem ne razmišljam o recepciji. Ali sigurno nisam portparol. Nekad nemam energije da govorim ni u svoje ime, kamoli u ime generacije. Čak je i prvo lice pakao, množina je apsolutno nemoguća za mene.

Ima u Vinkovcima jedan super pisac, Gordan Nuhanović, i on koncipira svoje priče na sličnu foru, stiliziranje priča koje je negdje čuo i vješto sklapanje u suvislu cjelinu. On to radi zabavno i meni baš taj lokalni štih daje posebnu draž. Kao i u tvom slučaju. Koliko ti je važnija priča (kostur) od samih detalja kad sjedneš pred tastaturu? U kojem žanru se najbolje osjećaš?

Pišem tek kada u glavi imam čitavu priču. Samo tad. Ja sam hodajući dokaz filmske teorije autora: one škole koja tvrdi da jedan reditelj uvijek snima jedan te isti film... odnosno pisac uvijek piše jednu te istu knjigu. Moja opsesivna tema je pokušaj spasenja kroz individualni akt nasilja, u tradiciji Tragača, Taksiste, Se7en... Ono što su radili Dostojevski, Ford, Skorseze i Šreder. Ali i Bergman, na primjer, u Djevičanskom potoku.

Filmovi. Koji te zadnji film dojmio, da ti je baš bilo po mjeri?

Film mi je užasan. Najgore američke filmove prave Francuzi. Iranski su sranje, sav film Trećeg svijeta mi je nezanimljiv, boli me kurac za film Drugosti. Paxtonov Frailty je remek-djelo, veliki film. Nisu loši ovi japanski horori, ali svakom nešto nedostaje pa da bude vrhunski.

Mira Furlan... Zašto baš Mira u naslovu? Meni je u tim danima uvijek bila Tanja Bošković ispred... barem fizički.

U Ulcinju, na Velikoj plaži, postojala je kafana po imenu Mira Furlan. Tu sam ljeti volio piti. Najbolji lokal u kojem sam bio.

Kojeg bi autora volio skupo platiti za soundtrack ekranizacije nekog svog djela?

Will Oldham.

Koji album pamtiš, ono, kao prekretnicu, kada si skužio da postoje 2 putića?

O, davno je to bilo. The Queen Is Dead, The Smiths. Darklands, The Jesus and Mary Chain. I skorije, I See A Darkness, Oldham. Slow Riot For New Zero Canada, G!YBE.

Kada bi pravio neku večeru kod kuće, koga bi pozvao u goste?

Samo najbliže prijatelje. Objed je iznimno privatna stvar.

Koji ti je najbolji voditelj sa nikad prežaljenog Omladinskog radio Sarajeva?

Toga se ne sjećam. Je li bio neki Anđelić, Neven?

uživao u razgovoru: tonisaric@inet.hr

Toni Šarić